Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-145/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužitelja PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariji Šporčić Novoselac odvjetnici iz Vukovara, A. Hebranga 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18. veljače 2025. u nazočnosti 1.tužitelja PĐ, i 2.tužitelja CĐ sa punomoćnikom Marijom Šporčić Novoselac, odvjetnicom iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-2788042, od dana 22. travnja 2005. godine, kojeg su sklopili pok. VĐ iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao pravni prednik 1.tužiteljice PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.tužiteljice CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da 1.tužiteljici PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.tužiteljici CĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u jednakim dijelovima isplati sveukupan novčani iznos od 1.924,61 eur (tisućudevetstotinadvadesetčetirieuraišezdesetjedancent) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 12,22 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 13,53 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 9,58 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 10,24 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 4,82 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 0,19 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 1,23 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 3,89 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 3,60 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 1,05 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 5,81 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 9,28 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 14,87 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 13,41 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 20,62 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 19,05 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 22,34 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 44,17 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 39,50 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 52,08 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 48,04 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 39,47 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 56,04 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 76,67 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 62,45 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 67,61 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 60,68 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 61,72 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 89,29 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 91,14 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 114,80 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 103,28 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 90,58 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 88,77 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 87,65 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 93,21 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 99,07 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 292,66 eura od 20.02.2012. godine pa do isplate,

od 01. siječnja 2009. godine po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine; od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama naknadi parnični trošak u iznosu od 1.501,04 eur (tisućupetstotinajedaneuroičetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su iste zakonske nasljednice iza pok. VĐ, koji je dana 22. travnja 2005. zaključio kao korisnik kredita sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa] Ugovor o kreditu broj 198-50-2788042 na kreditni iznos od 33.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 481,17 CHF, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,85 % godišnje, koja se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.

2. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije predniku 1. i 2.tužitelja, sada pok. VĐ pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, te ističe da je tečaj skočio tijekom otplate kredita i do 50 % na početno ugovoreni tečaj.

2.1. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to temeljem jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.2. Slijedom navedenog, odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kongentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.), te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost ( članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

2.3. Nadalje, tužitelji ističu da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te se u tužbi pozivaju na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj:

Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

3. S obzirom na navedeno, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

3.1. Prema čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima „ Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. "

3.2. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

3.3. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljima.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te navodi da nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik dana 22. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 198-50-2788042 kojim je tuženik stavio na raspolaganje predniku tužitelja iznos u kunskoj protuvrijednosti 33.100,00 CHF, uz redovnu kamatnu stopu od 5,85 % godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću također promjenjivu.

4.1. Tuženik ističe nadalje prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelji ne dokazuju da su nasljednici svog prednika u pogledu nasljeđivanja prava i obveza iz navedenog ugovora o kreditu. Također ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženik i tužitelji nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu.

4.2. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik ističe da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora, te se ističe da je prednik tužitelja u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih valuta, s tim da je prednik tužitelja također obaviješten o kretanju valuta na tržištu. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Naime, svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

4.3. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) kumulativno moraju biti ispunjena dva uvjeta i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu da je prednik tužitelja, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

4.4. Također, tuženik ističe prigovor zastare jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

4.5. Zaključno, tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i protivi se pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluke " Franak " jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju posebno dokazivati.

4.6. Zbog svega navedenog, tuženik predlaže odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u presliku Ugovora o kreditu broj 198-50-2788042 zaključen 22. travnja 2005. po predniku tužitelja VĐ sa bankom tuženika sa lista 9 do 12 spisa, presliku ovjere javnog bilježnika Mirodara Kovača iz [adresa] broj OU-708/2005 od 25. travnja 2005. sa lista 13 spisa, presliku rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Marijana Mendeša iz [adresa] za VĐ, poslovni broj O-325/2013 UPP/OS-80/2013-9 od 30. travnja 2013. sa lista 16 do 17 spisa, presliku informativnog izračuna efektivne kamatne stope od 22. travnja 2005. sa lista 18 spisa, presliku otplatne tablice kredita sa lista 19 do 21 spisa, presliku otplatnog plana sa lista 22 do 26 spisa, presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. travnja 2005. do 9. ožujka 2023. sa lista 27 do 31 spisa, presliku odluke Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. sa lista 32 do 38 spisa, presliku odluke istoga suda broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. sa lista 39 do 60 spisa, presliku presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. sa lista 61 do 101 spisa, presliku presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. sa lista 102 do 144 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem 1. i 2.tužitelja kao stranaka u postupku.

6. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tijekom postupka je utvrđena činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-2788042 od 22. travnja 2005. da je ugovor zaključen na iznos od 33.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen 20. veljače 2012.; da je ugovorena redovna godišnja kamata 5,85 % koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

8. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija stranaka, pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 198-50-2788042 zaključenog između parničnih stranaka 22. travnja 2005., iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Marijana Mendeša iz [adresa] za VĐ, poslovni broj O- 325/2013 UPP/OS-80/2013-9 od 30. travnja 2013., koje je postalo pravomoćno istoga dana, otplatne tablice, otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. travnja 2005. do 9. ožujka 2023. zahtjeva za kredit prednika tužitelja prema banci tuženika, te iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je isti neosnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-249/14 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. S obzirom da je tužba u ovom predmetu zaprimljena kod ovoga suda 4. travnja 2023. nesporno je da je podnesena unutar zastarnog roka. Isto tako, prema shvaćanju revizijskog suda iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i to temeljem članka 241. Zakona o obveznim odnosima.

11. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na koji upire tuženik u svom odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka, isti sud smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, člankom 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje Zakon o nasljeđivanju) propisano je da tko je naslijedio neku osobu njezin je sveopći pravni slijednik, nadalje stavkom 2. istoga članka propisano je da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, te je stavkom 3. citiranog članka određeno da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Kako su tužitelji jedini i sveopći pravni slijednici, sukladno citiranom članku 5. Zakona o nasljeđivanju iza pokojnog VĐ koji je sa tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu, to je nesporno da tužitelji u cijelosti preuzimaju pravni položaj pravnog prednika, pa tako i u ovoj pravnoj stvari, budući su sukladno rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Marijana Mendeša iz [adresa] kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Vinkovcima temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-325/2013, UPP/OS- 80/2013-9 od 30. travnja 2013. proglašeni njegovim nasljednicima na temeljem zakona i ustupa.

11.1. Iz istih je razloga neosnovan i prigovor pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik. Naime, banka tuženika je u cijelosti pasivno legitimirana u ovom postupku, budući je prednik 1. i 2.tužitelja bio pokojni VĐ koji je uostalom sa bankom tuženika zaključio ugovor o kreditu 22. travnja 2025. broj 198-50-2788042, prema kojem je tuženik kao kreditor predniku 1. i 2.tužitelja kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.100,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 481,17 CHF, s tim da se naglašava da je predmetni ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen 20. veljače 2012.

12. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice " Franak " čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Franak (Potrošač) – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i prednik tuženika, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 22. travnja 2005. jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

13. Valja istaknuti i činjenicu da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula P i dr. protiv Banca Romaneasca SA sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača.

14. Netočni su navodi tuženika da su tužitelji bili informirani i svjesni, a isto se odnosi i na prednika tužitelja pok. VĐ, da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je isti mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

15. 1.tužitelj PĐ, supruga i zakonska nasljednica pokojnog VĐ je u svom iskazu danom na ročištu od 18. veljače 2025. iskazala da je njezin pokojni suprug u vrijeme zaključenja ugovora za kupovinu automobila bio zaposlen u Šumariji, isplatio je kredit u cijelosti i za vrijeme trajanja kreditnog odnosa i zaključenja ugovora o kreditu nije imao obrt ili trgovačko društvo, ne zna je li se išao raspitivati kod drugih banaka vezano za kredit, pretpostavljala je da su mu kreditni uvjeti banke tuženika u vrijeme zaključenja ugovora odgovarali, kako rok otplate tako i rata kredita. Dobro se sjeća se da su odlazili sa uplatnicama u banku svakomjesečno radi otplate kredita. Nisu se raspitivali u banci kada su se rate počele povećavati jer su njihovi bliži prijatelji isto imali kredite u švicarcima i shvatili su da kredit moraju u cijelosti otplatiti. Nije se mogla sjetiti da li je pok. suprugu bio poznat pojam valutne klauzule jer niti ona ne zna što to znači. Kupili su novi automobil marke Peugeot. Pokojni suprug se brinuo o svemu vezano za taj automobil. Prisjetila se da je plaćanje mjesečnih rata kredita u jednom trenutku bilo neizdrživo.

15.1. Iz iskaza 2.tužitelja CĐ, utvrđuje se da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu za kupovinu novog automobila njezin pokojni otac, a prednik 1. i 2.tužitelja VĐ zajedno sa majkom ovdje 1.tužiteljem stalno prigovarao zbog visine mjesečnih rata kredita, no sama je bila starosti devet godina kada je zaključen predmetni ugovor pa se ostalih detalja ne sjeća, ali je u odnosu na iskaz 1.tužitelja odnosno svoje majke s istim u cijelosti suglasna.

16. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu pok. prednik 1. i 2.tužitelja zaključio predmetni ugovor ali mu nije bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, a činjenica je da je ista ugovorna odredba bila nepoštena jer je nužno bilo potrošaču, ovdje pok. predniku 1. i 2.tužitelja ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku, a budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača treba tumačiti da ugovorna odredba mora biti takva da sa njom potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

18. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Naprotiv, iz iskaza 1. i 2.tužitelja, koje iskaze je sud prihvatio, ocjenjujući ih životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da pok. prednik 1. i 2.tužitelja VĐ nije bio upoznat sa pojmom valutne klauzule odnosno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a to je bio jedini koji je pok. predniku 1. i 2.tužitelja bio ponuđen, uz napomenu da je auto kuća imala ugovorenu kreditnu liniju sa tuženikom a tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pok. VĐ pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu.

20. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode 1. i 2.tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem pok. prednik 1. i 2.tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Kako tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, to su tužitelji tijekom postupka odustali od predloženog dokaza provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, pa je sud tužbeni zahtjev ocijenio u cijelosti osnovanim.

22. Sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, a s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF na temelju jednostrane odluke tuženika to je tuženik u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

22.2. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22.3. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti 1. i 2.tužitelju iznose postavljene u tužbi i tužbenom zahtjevu, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

23. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan 1. i 2.tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

25. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da su tužitelji uspjeli u parnici u cijelosti, sud je odlučio da je tuženik dužan tužiteljima nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnici prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

25.1. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora iz tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.924,61 eura, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje Tarifa).

25.2. Sud je priznao tužiteljima kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur, za sastav podneska i to od 1. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za sastav dva podneska i to od 22. veljače 2024. i od 12. studenog 2024., svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. Tarife), za zastupanje na dva raspravna ročišta kod ovoga suda i to od 22. veljače 2024. i od 18. veljače 2025. svako po 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za pristup ročištu za objavu presude 100,00 eur (Tbr. 9. t. 3. Tarife), te za zastupanje više osoba plus 10 % u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 40. t. 1. Tarife), kao i putni trošak za relaciju [adresa] – [adresa] – [adresa] i to 2 smjera x 20 km x 0,53 eur u iznosu od 21,20 eur sukladno (Tbr. 49. Tarife) što ukupno iznosi 1.121,20 eur, tome valja pridodati i pripadajući PDV od 25 % na navedene radnje u iznosu od 280,30 eura.

25.3. Tužiteljima je sud nadalje priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, kao i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur, odnosno sveukupno tužiteljima je priznat trošak u iznosu od 1.501,04 eur, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 4. travnja 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

Vinkovci, 4. travnja 2025.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Marija Šporčić Novoselac, Vukovar, A. Hebranga 1

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4,

na znak: RBA-PAS-487