REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1003/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po odvjetniku Kruni Knežević, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18.3.2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, 4.4.2025.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208708031, sklopljenog dana 27.3.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 10.4.2007.g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV- 5844/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …“

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3208708031, sklopljenog dana 27.3.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 10.4.2007.g. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV- 5844/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 4.138,40 EUR ( slovima: četiri tisuće sto trideset osam eura i četrdeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

21,08 EUR tekućom od 15.02.2009.

23,32 EUR tekućom od 15.03.2009.

24,45 EUR tekućom od 15.04.2009.

21,77 EUR tekućom od 15.05.2009.

21,38 EUR tekućom od 15.06.2009.

17,17 EUR tekućom od 15.07.2009.

13,47 EUR tekućom od 15.08.2009.

15,11 EUR tekućom od 15.09.2009.

17,91 EUR tekućom od 15.10.2009.

16,31 EUR tekućom od 15.11.2009.

14,75 EUR tekućom od 15.12.2009.

18,33 EUR tekućom od 15.01.2010.

21,73 EUR tekućom od 15.02.2010.

25,30 EUR tekućom od 15.03.2010.

24,36 EUR tekućom od 15.04.2010.

30,38 EUR tekućom od 15.05.2010.

28,83 EUR tekućom od 15.06.2010.

31,85 EUR tekućom od 15.07.2010.

48,88 EUR tekućom od 15.08.2010.

45,01 EUR tekućom od 15.09.2010.

59,55 EUR tekućom od 15.10.2010.

51,88 EUR tekućom od 15.11.2010.

46,11 EUR tekućom od 15.12.2010.

63,66 EUR tekućom od 15.01.2011.

74,50 EUR tekućom od 15.02.2011.

66,64 EUR tekućom od 15.03.2011.

67,79 EUR tekućom od 15.04.2011.

62,14 EUR tekućom od 15.05.2011.

63,89 EUR tekućom od 15.06.2011.

83,09 EUR tekućom od 15.07.2011.

85,79 EUR tekućom od 15.08.2011.

107,05 EUR tekućom od 15.09.2011.

99,33 EUR tekućom od 15.10.2011.

87,31 EUR tekućom od 15.11.2011.

86,99 EUR tekućom od 15.12.2011.

85,68 EUR tekućom od 15.01.2012.

90,04 EUR tekućom od 15.02.2012.

94,85 EUR tekućom od 15.03.2012.

95,00 EUR tekućom od 15.04.2012.

1.089,15 EUR tekućom od 15.04.2012.

91,97 EUR tekućom od 15.05.2012.

93,20 EUR tekućom od 15.06.2012.

395,00 EUR tekućom od 15.07.2012.

93,06 EUR tekućom od 15.08.2012.

93,23 EUR tekućom od 15.09.2012.

91,44 EUR tekućom od 15.10.2012.

88,12 EUR tekućom od 15.11.2012.

92,16 EUR tekućom od 15.12.2012.

93,63 EUR tekućom od 15.01.2013.

93,04 EUR tekućom od 15.02.2013.

87,14 EUR tekućom od 15.03.2013.

84,58 EUR tekućom od 15.04.2013. godine

do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. u visini zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.747,29 EUR ( slovima: tisuću sedamsto četrdeset sedam eura i dvadeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 4.4.2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su stranke dana 27.3.2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 3208708031, koji je potvrđen dana 10.4.2007. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5844/07, a prema kojem tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.612,27 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 378,65 CHF. Tužitelj navodi da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Ističe da se redovna kamatna stopa sa početnih 5,20 % godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a bez tužitelju jasnih parametara. Tužitelj se poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. godine do 31.12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se također poziva na odluku VS RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kredima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tijekom otplate kredita neosnovano stekao od tužitelja iznos od 26.000,00 kn. Nadalje se tužitelj poziva na odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbe članka 1111. st. 1. i 1115. ZOO-a pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi te naložiti tuženiku da mu isplati određeni novčani iznos od 26.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao i prigovor nedostatka potrošačke namjene kredita te prigovor zastare. Osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač i predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornom vozila sklopljen između stranaka dana 27.3.2007., i ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev u Osijeku, pod brojem OV-5844/07 10.4.2007.,( list 6-10 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-21 spisa),uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu, uvidom u rješenje ovog suda P-1003/2021-7 od 11.5.2022. ( list 119-122 spisa), uvidom u rješenje ŽS u Zagrebu, broj Gž-1861/2022-2 od 19.12.2023. ( list 178-182 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 27.5.2024. ( list 188-189 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Matije Balog od 1.8.2024. ( list 261-266 spisa), te saslušanjem vještaka Matije Balog i saslušanjem tužitelja na ročištu od 18.3.2025. ( list 381-382 spisa).

4. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornom vozila sklopljen između stranaka dana 27.3.2007., i ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev u Osijeku, pod brojem OV-5844/07 10.4.2007.,( list 6-10 spisa), sud je utvrdio da je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 26.612,27 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoreno je da će korisnik kredita kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Također je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci.

5. Uvidom u rješenje ovog suda P-1003/2021-7 od 11.5.2022. ( list 119-122 spisa) utvrđeno je da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a isto rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1861/2022-2 od 19.12.2023. ( list 178-182 spisa).

6. Podneskom od 24.5.2024. godine punomoćnik tuženika istakao je prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u iznosu od 47,29 EUR.

7. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-21 spisa), te uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Matije Balog od 1.8.2024. ( list 261-266 spisa), te saslušanjem vještaka Matije Balog na ročištu od 18.3.2025. sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2009. godine do kraja otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više ukupno 4.138,40 eura. U navedenom razdoblju tečaj CHF nikada nije bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita pa stoga u zadanom periodu nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka cijeneći ga jasnim i određenim te u skladu sa pravilima struke, a na isti nalaz nakon saslušanja vještaka punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi.

7. Saslušanjem tužitelja FD na ročištu od 18.3.2025. sud je utvrdio da je tužitelj tijekom 2007. godine odlučio kupiti novi osobni automobil marke Renault, model Laguna te je stoga otišao u Auto kuću Lozić u Osijek. Tamo se interesirao o uvjetima kreditiranja s obzirom da nije imao dovoljno gotovine za takav model vozila. U auto kući su mu rekli da imaju kreditnu liniju sa Zagrebačkom bankom te su mu ponudili kredit u CHF valuti navodeći da je tečaj povoljan te da su uvjeti kreditiranja povoljni u odnosu na visinu njegove plaće. U to vrijeme tužitelj je bio zaposlen u Prvoj policijskoj postaji u Osijeku, nije nikada imao otvoren OPG, niti je bio član trgovačkog društva ili nekog poduzeća. Nije mu uopće ponuđen kredit u kunama ili u eurima, a on to nije niti tražio s obzirom da mu je ponuđen kredit u CHF valuti kao najpovoljniji. Ugovor sam sklopio na rok od sedam godina i u cijelosti je otplatio kredit godinu dana prije isteka roka. Koliko se sjeća prva rata kredita mu je iznosila oko 1.600,00 kuna, a najveća rata je bila čak oko 2.600,00 kuna. Osobni automobil kupovao za osobne potrebe i potrebe svoje obitelji s obzirom da je u to vrijeme već imao suprugu i dvoje maloljetne djece. Tužitelj se obraćao i auto kući i banci nakon što su počele rasti rate kredita. U auto kući mu nisu znali odgovoriti zašto je to tako, a u banci su mu rekli da je jednostavno došlo do porasta tečaja CHF u odnosu na HRK te da oni tu ne mogu ništa. To mu je rekla djelatnica banke. Tužitelju je predočen već pripremljeni i napisani ugovor na nekih 10-tak stranica i to u Auto kući Lozić te on nije imao mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, osim iznosa kredita i roka otplate. U auto kući mu nitko nije objasnio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti tečaj kune u odnosu na euro. Javni bilježnik mu nije pojašnjavao odredbe ugovora prilikom ovjere. Tužitelj ističe da on sigurno ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu da mu je djelatnica objasnila da može doći do znatnog porasta rata kredita.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti potpisao kao fizička osoba za kupnju motornog vozila za vlastite osobne potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Podneskom od 28.8.2024. punomoćnik tužitelja uredio je tužbeni zahtjev te je sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka predložio da sud donese odluku kojom će utvrditi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.138,40 EUR s osnova preplate zbog ugovorene valutne klauzule, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka.

10. Punomoćnik tuženika je u podnesku od 4.9.2024. godine istakao prigovor da vještak nije uzeo u obzir negativnu tečajnu razliku te je specificirao prigovor radi prijeboja i zatražio da ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli da izvrši prijeboj tražbine tuženika u iznosu od 55,36 eura sa tražbinom tužitelja.

11. Neosnovan je prigovor punomoćnika tuženika da je trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta s osnova valutne klauzule, odnosno za negativnu tečajnu razliku u iznosu od 55,36 eura. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Matije Balog proizlazi da u promatranom razdoblju tečaj CHF nikada nije bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita pa stoga u zadanom periodu nije bilo negativnih stavki tečajne razlike. Isto je vještak potvrdio i prilikom svog saslušanja na ročištu od 18.3.2025. Iz nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je negativna tečajna razlika postojala u razdoblju do 1.10.2008. godine te da takve razlike nije bilo u razdoblju specificiranom u točki II/ izreke presude s obzirom da je punomoćnik tužitelja podneskom od 28.8.2024. zatražio određeni novčani iznos po osnovi preplaćenog tečaja za razdoblje od 15.2.2009. do 15.4.2013. godine te je jedino tužitelj ovlašten disponirati tužbeni zahtjevom.

12. Sud smatra da je neosnovan prigovor punomoćnika tuženika istaknut u odgovoru na tužbu glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja kao potrošača jer je iz predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je upravo tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom i to u svrhu kupovine osobnog automobila za vlastite potrebe. Tuženik nije dokazao suprotno.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je pored ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanje glavnice iz Ugovora o kreditu za valutu CHF u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članak 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorene valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pa tako za tečajnu razliku zastara nastupa 14.6.2023. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29.9.2021. godine, a tužitelj potražuje samo preplatu po osnovu tečajne razlike, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.

18. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

19. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

20. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

21. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo .Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

22. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužitelja u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti, a niti je predložio dokaze na te okolnosti.

24. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na vezanje valute uz švicarski franak ništetan, jer je isti prosječnom potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

25. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je više plaćen zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koje je vezana glavnica CHF. Pojedinačni anuiteti utvrđeni su financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te je vještak iskazao i vrijeme plaćanja svakog anuiteta pa je sud temeljem svega gore navedenog odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povreda načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115.ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog aniteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) te je sud imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troškove sastava obrazloženih podnesaka od 16.11.2021. i 28.8.2024. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 27.5.2024. i 18.3.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 275,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,48 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, odnosno sveukupno 1.747,29 EUR. Temeljem članka 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18 i 51/23) tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 4.4.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

Tužitelju putem punomoćnika

Tuženiku putem punomoćnika