REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1351/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja ALLIANZ HRVATSKA d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupa punomoćnik Alan Sorić, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22/2, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Ulica Grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 2.226,20 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-296/2024 od 23. siječnja 2025., 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-296/2024 od 23. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-296/2024 od 23. siječnja 2025. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.226,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 5. studenog 2021. do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), naložio je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.874,92 EUR (točka II. izreke), te je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu u vezi s čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL), sve u vezi s odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je zaključio da je osiguranik tuženika, kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se nezgoda dogodila, odgovoran za predmetnu nezgodu. Sud je utvrdio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (lisice), te da prekoračenje brzine osiguranice tužitelja nije bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetne nezgode. Odluku o parničnom trošku sud je zasnovao na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troška žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo da lovoovlaštenik može biti odgovoran za predmetnu štetu isključivo po osnovi subjektivne odgovornosti, a ne po načelu objektivne odgovornosti kako je to zaključio prvostupanjski sud. Ukazao je da se štetni događaj dogodio na cesti, a kako se javna cesta ne smatra lovištem, smatra da nema mjesta tuženikovoj odgovornosti. Pritom smatra da nema tuženikove odgovornosti iz razloga jer šteta na vozilu tuženikove osiguranice nije nastala zbog provođenja skupnog lova. Osporavao je i tijek dosuđenih zateznih kamata ukazujući na to da zatezne kamate teku od podnošenja odštetnog zahtjeva. U prilog navedenih tvrdnji pozvao se na odluke Županijskog suda u Puli, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nakon što je ispitao pobijanu presudu, na osnovi odredbe čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i u skladu sa zakonom.

7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju je tuženik izričito ukazao istaknuvši da se presuda ne može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i zakonite razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete njegovoj osiguranici iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na lisicu koja je izletjela na cestu. Nezgoda se dogodila 23. rujna 2021., na dijelu ceste na području nadležnosti osiguranika tuženika.

9. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema osiguratelju osobe koja gospodari lovištem na čijem je području bila lisica koja je naletjela na vozilo tužiteljeve osiguranice.

10. Osporavajući svoju odgovornost za štetu, tuženik je odgovornost prebacio na pravnu osobu koja upravlja javnom cestom na kojoj se dogodio predmetni štetni događaj. S tim u vezi pozvao se na odredbu čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZC). Tuženik je tvrdio i to da šteta na vozilu nije nastala zbog provođenja skupnog lova od strane lovoovlaštenika, kao i da se štetni događaj dogodio izvan granica lovišta (na javnoj cesti) pa da nema njegove odgovornosti.

11. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka prometne struke TŠ prvostupanjski sud je utvrdio da je brzina oštećenog vozila u vrijeme naleta na divljač bila 60 km/h, dok je dozvoljena brzina bila ograničena općim načelom u naseljenom mjestu na 50 km/h. Unatoč tome, sudski vještak je utvrdio da bi i kod kretanja vozila tužiteljeve osiguranice najvećom dopuštenom brzinom od 50 km/h nalet na lisicu bio neizbježan. To iz razloga jer bi vozač na raspoloživom putu pravovremenim kočenjem uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta tek da se kretao brzinom koja nije veća od 33 km/h.

12. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud drži da za štetu nema odgovornosti tužiteljeve osiguranice. Iako se kretala brzinom većom od dopuštene, ona je lisicu uočila kad se njezino vozilo nalazilo na udaljenosti od 11,70 m od mjesta naleta. Prema tome, prekoračenje brzine nije u uzročnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Nalet na lisicu bio bi neizbježan i da se kretao ne samo unutar granica dopuštene brzine, nego sve do brzine od 33 km/h.

13. Mjere za sprječavanje štete od divljači su tuženikova obveza uključujući i ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači (čl. 77. i čl. 79. ZL-a).

14. I pored toga, lisica iz ovog lovišta se našla na cesti neposredno prije ove nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljišta pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama Zakona o lovstvu. Odatle po ocjeni ovog suda tuženikova odgovornost i neovisno o primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima.

15. Pravilno tuženik ukazuje da se lex specialis primjenjuje isključivo samo kada njegove odredbe izrijekom isključuju odredbe općeg zakona. Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18 i 32/19) koji je u vrijeme ove nezgode bio na snazi, izrijekom sadrži takvu odredbu (čl. 76. st. 2. ZL-a).

16. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da se tuženikova odgovornost procjenjuje prema načelu uzročnosti, jer je imatelj opasne stvari – divljači (čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima). Tom odredbom je propisano da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, što tuženik nije dokazao.

17. Dakle, divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Zato osiguranik tuženika za štetu koju je prouzročila lisica iz lovišta u nadležnosti njegovog osiguranika, odgovara po načelu uzročnosti (tzv. kriterij objektivne odgovornosti). Kako tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dokazao postojanje okolnosti koje ovu njegovu odgovornost isključuju djelomično ili u potpunosti (čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima), prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

18. Uz to, za ukazati je na to da je tuženik bio taj koji je trebao dokazati, a nije pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti iz odredbe čl. 1067. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i okolnost da je poduzeo mjere za sprječavanje štete od divljači prema odredbi čl. 77. i čl. 79. ZL-a. To zato što on odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti.

19. Tuženik se u žalbi pozvao na odredbu čl. 50. ZC-a, odnosno na odgovornost po načelu krivnje, umjesto objektivne odgovornosti. Tom odredbom je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.), pri čemu pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). No, citiranu odredbu o odgovornosti pravne osobe koja upravlja cestom trećim osobama, valja primjenjivati u vezi s odredbom čl. 1067. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da ako je nastanku štete od opasne stvari djelomično pridonijela i treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Zato se tuženik ipak ne može osloboditi odgovornosti prema tužitelju. Drugim riječima, tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika i pravna osoba koja upravlja cestom, su u odnosu na tužitelja solidarni obveznici (čl. 43. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). To znači da navedena činjenica može imati utjecaja na međusobnu regresnu odgovornost solidarnih dužnika (čl. 52. Zakona o obveznim odnosima), ali ne i na oslobođenje tuženika od odgovornosti prema tužitelju.

20. Na utvrđeno činjenično stanje, koje nije u suprotnosti s ispravama u spisu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio čl. 80. st. 6. ZL-a. Naime, tom je odredbom, izričito propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. U slučaju kada je do štete došlo na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, kao što je to u konkretnom slučaju, za odgovornost za štetu mjerodavne su spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZL-a, a koje je prvostupanjski sud i primijenio.

21. Neodlučno je tuženikovo ukazivanje da se šteta dogodila na prometnici i pozivanje na odluku Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-2327/15 od 14. lipnja 2017. jer je divljač istrčala iz lovišta i naletjela na vozilo koje se kretalo javnom cestom zbog čega je odgovoran lovoovlaštenik odnosno ovdje njegov osiguratelj.

22. Neodlučno je tuženikovo pozivanje na odluku ovog suda poslovni broj Pž-3870/22 od 6. studenog 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da divljač nije opasna stvar jer kako je već prethodno navedeno divljač na cesti predstavlja opasnu stvar i to neovisno o tome provodi li se lov ili ne, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-166/2024-2 od 24. rujna 2024.).

23. S obzirom na to da je tuženik odgovoran za štetu koju divljač prouzroči na području na kojem je lovoovlaštenik, tuženik je dužan tužitelju platiti iznos naknade iz ugovora o osiguranju koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na ime nastale štete i zateznu kamatu od dana kad je tužitelj isplatio naknadu iz osiguranja (čl. 1089. ZOO-a) sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi za ostale odnose. Drugim riječima, tužitelj je po osnovi osiguranja od odgovornosti za štetu nastalu uporabom vozila platio ono što je u konačnici bio dužan platiti štetnik (odnosno njegov osiguratelj), pa ima od njih pravo naplatiti isplaćene iznose od dana kada je izvršio isplatu isplatu oštećenici. Zbog navedenog razloga nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05) prema kojem zatezne kamate na imovinsku štetu teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

24. Odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 4. travnja 2025.

Sudac

Ružica Omazić