REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9194/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja AČ, te punomoćnice tuženika AČN, dana 4. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik CROATIA OSIGURANJE D.D. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, svotu od 11.015,20 eur / 82.994,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16.07.2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, isplatiti tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, trošak parničnog postupka u iznosu od 422,05 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 1. rujna 2021. godine navodi da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 14. srpnja 1993. godine teško tjelesno ozlijeđena DČN, i to u nesreći koju je skrivio DČ upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Općinskog suda u Zagrebu, u kaznenom postupku broj K-145/93 od **.**.1993., DČ oglašen krivim za izazivanje predmetne nesreće. Ističe da je kao posljedica navedenog štetnog događaja DČN priznata invalidska mirovina rješenjem broj 902282 od 25. studenoga 1997. godine te da isplatom navedene mirovine tužitelj, kako navodi, trpi štetu, te je prisiljen ostvarivati svoje pravo sudskim putem. Navodi da je u navedenom razdoblju isplatio iznos od 82.994,01 kn, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja te da je tuženik odbio postupiti po odštetnom zahtjevu, o čemu se očitovao dopisom od 16. srpnja 2021. godine, kao i da od tog datuma tužitelj potražuje kamate. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 82.994,01 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2021. godine do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 10. rujna 2021. godine priznaje činjenične navode pod točkom I. i II. tužbe, odnosno da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 14. srpnja 1993. godine teško tjelesno ozlijeđena DČN, da je nesreću skrivio DČ upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, da je presudom Općinskog suda u Zagrebu, u kaznenom postupku broj K-145/93 od **.**.1993., DČ oglašen krivim za izazivanje predmetne nesreće, te da je kao posljedica navedenog štetnog događaja DČN priznata invalidska mirovina rješenjem broj 902282 od 25. studenoga 1997. godine. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti obzirom da smatra da nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu za isplate invalidske mirovine koje tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku DČN, obzirom da je osiguranica tužitelja rođena **.**.1953. te da bi ista dana 21. prosinca 2018. godine ispunila zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Tuženik nadalje ističe da tužitelj potražuje naknadu štete za razdoblje od 1. travnja 2019. godine do 30. lipnja 2021. godine, te tuženik smatra kako ne postoji obveza tuženika za isplatu utuženog iznosa jer bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari navršenjem 65. godine bio u starosnoj mirovini. Naime, tuženik ističe da je neprijeporna činjenica da bi osiguranik tužitelja prema redovnom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65. godine života, kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Slijedom navedenog, tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini pune invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Tuženik smatra da je dužan nadoknaditi tužitelju isključivo onu štetu koja bi mogla biti ostvarena po kojoj drugoj osnovi (stvarna šteta). Tužitelj bi navršavanjem 65 godina svog osiguranika bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Stoga bi, sukladno važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima i odredbama čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, tuženik, kako navodi, eventualno bio dužan naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine, koja bi se ostvarila da nije bilo štetnog događaja. Iz tog razloga tuženik predlaže provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine starosne mirovine za osiguranika tužitelja, radi usporedbe s isplaćenom invalidskom mirovinom za razdoblje koje se potražuje tužbenim zahtjevom. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Na ročištu dana 22. veljače 2022. godine (list 33 spisa) tuženik ističe da sama po sebi nije sporna visina tužbenog zahtjeva od 82.994,01 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2021. godine do isplate, međutim da je sporno pitanje ima li tužitelj pravo na regres isplaćenih mirovina i ako ima, u kojem iznosu.

4. U predmetnom postupku sud je 6. svibnja 2022. pod poslovnim brojem P- 6913/2021-9 donio presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev, ali je predmetna presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem Gž- 1182/2022-2 od 29. ožujka 2023. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Prijavu o povredi na radu (list 3-6 spisa), u Zapisnik o uviđaju (list 7-10 spisa), u presudu Općinskog suda u Ivanić Gradu od 16. prosinca 1993. godine (list 11-12 spisa), u Rješenje Republičkog fonda Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 25. studenoga 1997. godine (list 13-15 spisa), u nalaz i mišljenje Invalidske komisije (list 16-19 spisa), u mišljenje Više invalidske komisije (list 20-21 spisa), u odštetni zahtjev od 9. srpnja 2021. godine (list 22 spisa), u obračun isplata na teret HZMO (list 23 spisa), u Obavijest o neosnovanom zahtjevu (list 25 spisa), u priklopljeni spis tužitelja za PČN te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 109-111 spisa).

6. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 1. travnja 2019. do 30. lipnja 2021. u iznosu od 11.015,20 eur / 82.994,01 kn osiguranici tuženika EČN stradaloj u prometnoj nesreći 14. srpnja 1993. godine.

9. Među strankama nije sporno da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 14. srpnja 1993. godine teško tjelesno ozlijeđena DČN, da je nesreću skrivio DČ upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, da je presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu, u kaznenom postupku broj K-145/93 od **.**.1993., DČ oglašen krivim za izazivanje predmetne nesreće, te da je kao posljedica navedenog štetnog događaja DČN priznata invalidska mirovina rješenjem broj 902282 od 25. studenoga 1997. godine, a što sve jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza i to iz Prijave o povredi na radu (list 3-4 spisa), Zapisnika o uviđaju (list 7-10 spisa), presude Općinskog suda u Ivanić Gradu od 16. prosinca 1993. godine (list 11- 12 spisa), Rješenja Republičkog fonda Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 25.11.1997. godine (list 13-15 spisa), nalaza i mišljenja Invalidske komisije (list 16-19 spisa), Mišljenja Više invalidske komisije (list 20-21 spisa), te obračuna isplata na teret HZMO (list 23 spisa).

10. Nadalje, nije sporna sama po sebi visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata, budući da tuženik na ročištu dana 22. veljače 2022. godine (list 33 spisa) ističe da sama po sebi nije sporna visina tužbenog zahtjeva od 82.994,01 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2021. godine do isplate, međutim da je sporno pitanje ima li tužitelj pravo na regres isplaćenih mirovina i ako ima, u kojem iznosu.

11. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

12. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja).

13. Čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

14. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojim odlukama (primjerice odluka poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

15. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno utvrđenja eventualne razlike između invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima i invalidske mirovine koju bi osiguranik tužitelja primao da se radi o ozljedi na radu), sud je izveo dokaz financijskim vještačenje po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 16. rujna 2024. (list 109-11 spisa) sud nalazi utvrđenim da nema razlike između iznosa isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine određene u slučaju ozljede na radu.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića kao stručan i objektivan te izrađen u cijelosti po pravilima struke, a da je to tako potvrđuju i same stranke koje na mišljenje vještaka nisu imale prigovora.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je za utuženo razdoblje iznos isplaćene invalidske mirovine jednak iznosu invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozljede na radu, slijedom čega je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, te je stoga u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

19. Slijedom svega navedenog, sud je na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te čl. 155. ZPP-a.

21. Tako je tuženiku, budući da je uspio u ovoj parnici, priznat trošak predujma za nužno financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude od 156,60 eur (toliko je i tražio, ali nije platio u roku od 3 dana), što ukupno čini 422,05 eur, a koliko mu je i dosuđeno pod točkom II. izreke presude.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. travnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju

2. tuženiku uz rješenje o pristojbi na žalbu protiv presude od 313,21 eur