Poslovni broj: UsI-5414/24-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 04. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/24-02/03032472416, URBROJ: 341-99-11/2-24-4433 od 02. prosinca 2024. godine.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku, KLASA: UP/I-140-10/24-02/03032472416, URBROJ: 341- 15-11/2-24-13045 od 11. srpnja 2024. godine.

III. ZV, rođenom **.**.1959., OIB: [osobni identifikacijski broj], se u mirovinski staž kao staž osiguranja priznaje vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Poljoplod Topusko, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, od 08. listopada 1991. godine do 21. travnja 1995. godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja prizna vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Poljoplod Topusko, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, od 22. travnja 1995. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 02. prosinca 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 11. srpnja 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je (u ponovljenom upravnom postupku) odbijeno tužitelju u mirovinski staž kao staž osiguranja priznati vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Poljoplod Topusko, na području Republike Hrvatske (RH) koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda (UN), od 08. listopada 1991. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Tužitelj u tužbi navodi da se nakon prekida komunikacija s Karlovcem i matičnim poduzećem iz Karlovca 1991. godine nastavilo raditi na plantažama jabuka te da je preuzet i jedan dio poslova od Gavrilovića. Poziva se na ovjere zdravstvenih iskaznica njega, njegove supruge i njegove dvije kćeri. Također se poziva na načelo jednakosti, jer poznaje osobe kojima je staž konvalidiran na temelju zdravstvenih iskaznica. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj nije pristupio uredno pozvan tužitelj. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano drugostupanjsko rješenje od 02. prosinca 2024. godine je nezakonito, a nezakonito je i prvostupanjsko rješenje od 11. srpnja 2024. godine. U ovoj pravnoj stvari je riječ o zahtjevu tužitelja za konvalidaciju njegovog radnog staža ostvarenog u poduzeću Poljoplod Topusko, na području RH koje je bilo pod upravom ili zaštitom UN-a.

Postupak konvalidacije je propisan Pravilnikom o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja (NN 53/08 - Pravilnik). Tužitelj je zahtjev za konvalidaciju podnio 10. veljače 2023. godine te je u njemu zatražio utvrđivanje mirovinskog staža ostvarenog radom u poduzeću Poljoplod Topusko, što je prije bila radna jedinica Karlovačke pivovare, na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, u razdoblju od 01. kolovoza 1991. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Posebnim prvostupanjskim rješenjem od 27. veljače 2024. godine je odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za razdoblje od 01. kolovoza 1991. godine do 07. listopada 1991. godine.

Radi se o drugom po redu tužiteljevom zahtjevu; s prvim je bio pravomoćno odbijen, ali sada tužitelj po prvi put prilaže nove materijalne dokaze - ovjerene zdravstvene iskaznice sebe i članova svoje uže obitelji.

Pravilnik - kako mu puno ime i govori - prvenstveno propisuje postupak konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata, a samo sporedno, posredno, implicitno i podnormirano uređuje situaciju kao što je ova - u kojoj se ne radi o konvalidaciji pojedinačne odluke ili akta, već o priznavanju radnog staža kao staža osiguranja, ostvarenog na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a.

Tako je u čl. 4. st 1. Pravilnika prvenstveno propisano da se navedena razdoblja radnog staža priznaju u mirovinski staž kao staž osiguranja pod uvjetom utvrđenog statusa osiguranika evidentiranog u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području RH pod zaštitom i upravom UN- a.

Međutim, s obzirom na notornu nepotpunost evidencija tog tzv. parafonda (čiji su uzroci mnogobrojni i raznovrsni), osobama koje su bile u radnom odnosu se dopušta dokazivanje tog radnog odnosa, odnosno utvrđivanje statusa osiguranika, i na temelju drugih dokaznih sredstava, kako uostalom proizlazi i iz čl. 4. st. 4. Pravilnika, u kojem je propisano da se prava prema tom pravilniku utvrđuju (izvan situacija konvalidiranja pojedinačnog akta) „drugim dokaznim sredstvima te izjavama svjedoka kao dodatnih dokaza“.

Tako je i u ovom slučaju u prvom prvostupanjskom rješenju od 28. travnja 2023. godine navedeno da tužitelj nije evidentiran u tzv. parafondu te da osim toga ne postoje materijalni dokazi o njegovom statusu osiguranika, što znači da bi i prvostupanjskom upravnom tijelu načelno bili dovoljni i drugi materijalni dokazi u odnosu na evidencije tzv. parafonda.

Tuženik je potom u svom drugostupanjskom rješenju od 21. lipnja 2023. godine uputio prvostupanjsko tijelo da je potrebno pribaviti dodatnu dokumentaciju, čime je opet potvrđen stav da izostanak evidentiranja u tzv. parafondu sâm po sebi nije odlučan.

Prema tome, ni upravnim tijelima nije bilo sporno da tužitelj svoj radni staž (i time staž osiguranja) u nedostatku podataka iz evidencija tzv. parafonda može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci U-III-5115/2020 od 13. srpnja 2023. godine, vezanoj baš uz konvalidaciju staža, jasno naveo da se utvrđivanje relevantnih činjenica ne može svesti na postojanje ili nepostojanje podataka iz tzv. parafonda, jer bi to bilo u suprotnosti s konceptom upravnog spora kao spora pune jurisdikcije.

To znači da barem upravni sud (ako već ne i upravna tijela) slobodno utvrđuje relevantne činjenice i ocjenjuje dokaze, nevezan formalnim, tzv. kvalificiranim dokaznim sredstvima.

Isto utvrđenje proizlazi i iz još novije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1735/2021 od 03. prosinca 2024. godine, također vezane baš uz konvalidaciju staža, u kojoj je istaknuto da upravni sud u upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije mora imati mogućnost preispitivanja svih činjeničnih (i pravnih) pitanja te da upravni sud nije vezan pravnom normom koja propisuje tzv. kvalificirane dokaze. Ujedno je tom slučaju Ustavni sud Republike Hrvatske naveo da je stoga trebalo razmotriti materijalni dokaz u vidu zdravstvene iskaznice i imati u vidu da su predložena i dva svjedoka.

Upravo se i u ovom slučaju tužitelj poziva na podatke iz zdravstvenih iskaznica i na izjave dvojice svjedoka iz upravnog postupka.

U tužiteljevoj zdravstvenoj iskaznici stoji ovjera Poljoploda (tada kao dijela Gavrilovića) koja vrijedi do 23. ožujka 1994. godine. U zdravstvenim iskaznicama tužiteljevih dviju kćeri stoje ovjere Poljoploda (kao dijela Gavrilovića) koje vrijede do 21. travnja 1995. godine, uz naznaku da je tužitelj nositelj prava.

Prema tome, potpuno je neprihvatljiv paušalni zaključak tuženika u osporavanom drugostupanjskom rješenju da priložene zdravstvene iskaznice „nisu dovoljan dokaz“. Suprotno tome, one kao materijalni dokaz jasno upućuju na to da je tužitelj barem do 21. travnja 1995. godine bio radnik Poljoploda Topusko. Nadalje, svjedoci RV i GV su na zapisnik u upravnom postupku također potvrdili tužiteljev radni staž u Poljoplodu Topusko.

Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju naveo da se izjave svjedoka ne prihvaćaju, jer im nije konvalidiran isti staž na koji ukazuje tužitelj (RV je naime staž konvalidiran u DIP Vrginmost, a GV u Lječilištu Topusko).

Ovaj sud ne prihvaća stav po kojem je za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka presudno imaju li i ti svjedoci konvalidiran radni staž kod istog poslodavca i za isto razdoblje kao i tužitelj.

Prije svega, takvo dosljedno zaključivanje bi nedvojbeno dovelo do nemogućnosti konvalidiranja radnog staža bilo kojoj osobi zaposlenoj kod određenog poslodavca na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, naprosto zbog toga što bi u jednom trenutku prvoj osobi koja podnese zahtjev za konvalidaciju staža kod određenog poslodavca taj staž trebali potvrđivati svjedoci koji po prirodi stvari još nemaju konvalidiran taj isti staž. To bi na koncu dovelo do toga da uzastopnim pozivanjem na činjenicu da pojedinom svjedoku nije konvalidiran staž, ni jednoj osobi zaposlenoj kod istog poslodavca također radni staž ne bi mogao biti konvalidiran, što je očito neprihvatljivo.

Osim toga, stav upravnih tijela da se vjerodostojnost izjavâ svjedoka ocjenjuje na temelju pitanja njihove konvalidacije istog radnog staža ne proizlazi niti iz jednog relevantnog materijalnopravnog ili procesnopravnog propisa, pa tako ne proizlazi ni implicitno ni eksplicitno niti iz odredbi Pravilnika.

Uopće, neprihvatljiv je stav da bi u sudskom ili upravnom postupku određenu činjenicu mogli potvrđivati samo kvalificirani svjedoci, odnosno samo svjedoci koji posjeduju određene kvalitete koje stranka koja se poziva na te svjedoke i sama posjeduje ili se na njih poziva.

Takav način, zahtjev i uvjet dokazivanja je sasvim neprimjeren u bilo kojoj vrsti postupaka, a posebno u sudskom postupku, te kao takav nigdje nije propisan - pa ni u postupku konvalidiranja iz mirovinskog osiguranja.

U čl. 4. st. 4. Pravilnika je propisano da se (izvan situacija konvalidacije pojedinačnog akta) prava prema tom pravilniku utvrđuju na temelju činjeničnog stanja koje proizlazi iz „drugih dokaznih sredstava te izjava svjedoka kao dodatnih dokaza“. To znači da tužitelj činjenice na kojima temelji svoj zahtjev za konvalidaciju radnog staža prvenstveno može i treba dokazivati materijalnim dokazima, a tek potom izjavama svjedoka kao dodatnim dokazima, odnosno kao dokazima koji bi potvrđivali činjenice koje proizlaze iz već postojećih materijalnih dokaza. U toj odredbi dakle nigdje nije propisana potrebna kvaliteta, odnosno kvalificiranost svjedoka, a posebno ne po kriteriju njihovog konvalidiranja istog radnog staža kod istog poslodavca. Sud ne vidi niti jedan razuman razlog zbog kojeg činjenicu postojanja radnog odnosa određenog radnika kod određenog poslodavca (primjerice, odlaske na posao) ne bi mogle potvrđivati i osobe koje sâme nisu u radnom odnosu kod istog poslodavca (npr. susjedi, prijatelji, obitelj).

Konačno, stav upravnih tijela je u direktnoj suprotnosti s već spomenutim stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u vezi pitanja tzv. kvalificiranosti dokaznih sredstava i pojedinih dokaza u upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije.

Tužitelj u ovom slučaju ima jasne materijalne dokaze, koji po svom sadržaju prvenstveno ukazuju na to da je u radnom odnosu u Poljoplodu Topusko bio (od ovdje relevantnog 08. listopada 1991. godine) sve do 21. travnja 1995. godine, do kada su bile važeće ovjere tog poduzeća na zdravstvenim iskaznicama tužiteljevih dviju kćeri, s tužiteljem kao nositeljem osiguranja.

Svjedoci kao dodatni dokazi u smislu čl. 4. st. 4. Pravilnika u svojim izjavama upravo to i potvrđuju, odnosno potvrđuju da je tužitelj barem u razdoblju do 21. travnja 1995. godine bio u radnom odnosu u poduzeću na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a.

Na taj način su zadovoljeni svi uvjeti da se tužitelju razdoblje od 08. listopada 1991. godine do 21. travnja 1995. godine prizna u mirovinski staž kao staž osiguranja. S druge strane, razdoblje od 22. travnja 1995. godine do 05. kolovoza 1995. godine nije pokriveno nikakvim materijalnim dokazima pa sud iskaze svjedoka vezane za to razdoblje ne smatra vjerodostojnim.

Stoga su osporavana rješenja iz upravnog postupka nepravilna i nezakonita, osim u dijelu u kojem je tužiteljev zahtjev odbijen za razdoblje od 22. travnja 1995. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 02. prosinca 2024. godine po prvi put navodi da je u spornom razdoblju tužitelj dvaput po tjedan dana bio mobiliziran u vojnim formacijama tadašnje Republike Srpske Krajine, iz čega izvodi zaključak da je tužitelj sudjelovao u aktivnostima rušenja pravnog poretka RH. Iako tuženik stav o relevantnosti navedene činjenice u pogledu (ne)mogućnosti konvalidiranja radnog staža potkrepljuje nizom priloženih odlukâ, sud i ovaj (novi) razlog za odbijanje tužiteljevog zahtjeva mora temeljito preispitati.

Prvenstveno treba ukazati na to da Pravilnik ni ne naslućuje da bi pitanje mogućnosti konvalidiranja staža (a zapravo u konačnici pitanje ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja) na bilo koji način ovisilo o osobnim okolnostima osiguranika koje bi se odnosile na njegovo kršenje zakona, drugih propisa ili pravnog poretka u cjelini. Ni općenito, ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja (u općim propisima o tom osiguranju) ni na koji način ne ovisi o tome je li osiguranik na bilo koji način svojim postupanjem ili nepostupanjem kršio propise.

Nadalje, sud ukazuje na odredbe Zakona o općem oprostu (NN 80/96 - ZOO), kojim je dân opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u RH, što se odnosi na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 23. kolovoza 1996. godine (čl. 1. st. 1. i 3. ZOO-a), osim ako se radi o ratnim zločinima ili o kaznenim djelima koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te koja nisu u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u RH (čl. 3. st. 1. i 2. ZOO-a). U odnosu na tužitelja ne postoje dokazi o tome da se tereti za kaznena djela iz čl. 3. st. 1. i 2. ZOO-a.

Osim toga, ako je oprost dân za kaznena djela (za kazneni progon), onda nije moguće tužitelju (prisilno - mobilizacija) dvotjedno sudjelovanje u vojnim formacijama tadašnje Republike Srpske Krajine stavljati na teret u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, odnosno u pogledu ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja. Sud posebno napominje da se tužitelju ovom presudom ne konvalidira staž ostvaren u vojnim formacijama tadašnje Republike Srpske Krajine, već staž ostvaren u poduzeću na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a. Pritom (prisilna) mobilizacija, o kojoj je ovdje riječ, sâma po sebi ne ukazuje na to da bi u dva takva razdoblja od po tjedan dana tužitelju bio prestao radni odnos u poduzeću Poljoplod Topusko.

Zbog svega navedenog je sud na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima usvojio tužbeni zahtjev i kao nepravilna i nezakonita poništio osporavana rješenja iz upravnog postupka, a potom je u sporu pune jurisdikcije tužitelju u mirovinski staž kao staž osiguranja priznao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Poljoplod Topusko, na području RH koje je bilo pod zaštitom ili upravom UN-a, od 08. listopada 1991. godine do 21. travnja 1995. godine. U preostalom je dijelu (za preostalo razdoblje) tužiteljev zahtjev za konvalidaciju staža odbijen. Sud posebno napominje da ovom presudom u cijelosti ustrajava kod svojih argumentiranih pravnih stavova izraženih već u nizu istovrsnih presuda po pitanju konvalidacije radnog staža na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, a koje pravne stavove povodom tuženikovih žalbi nadležni žalbeni sud kontinuirano osporava.

Stoga ovaj sud upućuje tužitelja da - ukoliko po okončanju izvjesne žalbene faze ovog upravnog spora žalbeni sud ostane kod svojih dosadašnjih pravnih stavova - pokrene odgovarajuće postupke pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i potom pred Europskim sudom za ljudska prava.

U Zagrebu, 04. travnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. ZV, [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića