Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-483/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Mofardin, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 04. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627 - 510235644 sklopljenog 21. travnja 2005. godine između tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d, Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d, Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju MZ iz [adresa], S [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.514,37 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine nadalje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i to s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi:

- na iznos od 19,06 EUR od 08.12.2010.

- na iznos od 27,78 EUR od 08.12.2010.

- na iznos od 29,96 EUR od 07.03.2011.

- na iznos od 33,99 EUR od 18.03.2011.

- na iznos od 30,14 EUR od 15.04.2011.

- na iznos od 35,29 EUR od 20.05.2011.

- na iznos od 43,09 EUR od 07.07.2011.

- na iznos od 65,28 EUR od 12.08.2011.

- na iznos od 43,78 EUR od 12.09.2011.

- na iznos od 42,04 EUR od 28.10.2011.

- na iznos od 40,89 EUR od 08.11.2011.

- na iznos od 44,07 EUR od 30.12.2011.

- na iznos od 46,59 EUR od 26.01.2012.

- na iznos od 47,01 EUR od 14.02.2012.

- na iznos od 45,29 EUR od 15.03.2012.

- na iznos od 46,23 EUR od 14.05.2012.

- na iznos od 47,61 EUR od 31.05.2012.

- na iznos od 46,26 EUR od 02.07.2012.

- na iznos od 45,73 EUR od 13.07.2012.

- na iznos od 45,86 EUR od 13.08.2012.

- na iznos od 42,44 EUR od 13.09.2012.

- na iznos od 45,18 EUR od 12.10.2012.

- na iznos od 46,10 EUR od 13.11.2012.

- na iznos od 46,21 EUR od 11.01.2013.

- na iznos od 43,66 EUR od 15.02.2013.

- na iznos od 43,10 EUR od 13.03.2013.

- na iznos od 41,27 EUR od 13.05.2013.

- na iznos od 40,66 EUR od 13.06.2013.

- na iznos od 40,27 EUR od 08.07.2013.

- na iznos od 40,66 EUR od 12.07.2013.

- na iznos od 45,15 EUR od 07.10.2013.

- na iznos od 43,90 EUR od 04.11.2013.

- na iznos od 44,63 EUR od 03.12.2013.

- na iznos od 47,23 EUR od 25.02.2014.

- na iznos od 47,06 EUR od 25.03.2014.

- na iznos od 46,34 EUR od 29.04.2014.

- na iznos od 45,07 EUR od 13.05.2014.

- na iznos od 45,24 EUR od 31.05.2014.

- na iznos od 46,56 EUR od 14.07.2014.

- na iznos od 47,58 EUR od 18.08.2014.

- na iznos od 48,28 EUR od 30.09.2014.

- na iznos od 49,46 EUR od 05.11.2014.

- na iznos od 50,23 EUR od 12.12.2014.

- na iznos od 50,53 EUR od 09.02.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 09.02.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 05.03.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 11.05.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 11.05.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 05.06.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 07.07.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 13.07.2015.

- na iznos od 50,53 EUR od 13.10.2015.

- na iznos od 68,09 EUR od 12.02.2016.

- na iznos od 64,63 EUR od 11.08.2016.

- na iznos od 64,65 EUR od 11.08.2016.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.057,60 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 09. lipnja 2023. godine podnesena je tužba tužitelja UZ, zaprimljena 14. lipnja 2009. godine pod posl.br. P-483/2023, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarskog franka (dalje CHF) iz Ugovora o kreditu sklopljenog 21. travnja 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora.

2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je u članku 14. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627- 5102356444, sklopljenog 21. travnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu) između tužitelja MZ kao korisnika kredita, IZ kao jamca platca s jedne strane i tužene kao kreditora s druge strane, ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora ili banke međutim, da tužitelj podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužitelja sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl. br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača;

- da je Ugovorom o kreditu tužena odobrila tužitelju kredit za zatvaranje obveza (čl. 3. Ugovora) i zatim isplatila tužitelju protuvrijednost iznosa od 18.700,00 CHF (čl. 2. Ugovora) po srednjem tečaju Kreditora važećeg na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je kredit isplaćen 22. travnja 2005. godine na račun korisnika kredita, tužitelja u iznosu 88.742,72 kuna (prema tečaju 4,745600 za 1 CHF);

- da je tužena u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst Ugovora kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (članak 49. stavak 2. ZZP-a 2014. i članak 81. ZZP) i kao takvog ga dala na potpis i potvrdu korisniku kredita kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorena isplata obveza po kreditu primjenom valutne klauzule i to odredbama: … 120 (stodvadeset) mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva u naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta = 226,78 CHF, VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke…";

- da je pravomoćnom presudom TSRH Posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je: "... trećetužena E.&S.B. d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

- da se tužitelj poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TSRH Posl.br. 26 P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. i presude VTSRH Posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. a koje utvrđenje sukladno odredbama članka 118. ZZP-a i članka 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da je prema otplatnom planu početni anuitet iznosio 226,78 CHF, te je tužitelj uz početnu kamatnu stopu 7,99% te tečaj koji je bio poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu očekivao tuženoj mjesečno plaćati iznos od 1.076,21 kuna;

- da je tuženik, oslanjajući se na ranije navedenu ništetnu odredbu u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima od onih koje bi tužitelj bio dužan plaćati prema iznosu odobrenog kredita kojeg je faktično iskoristio i uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu od 7,99%;

- da imajući u vidu ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema Ugovoru, nastalo je na strani tuženika stjecanje bez osnove te je tuženik dužan vratiti ono što je na tako opisani način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

1.2. Slijedom prednjih navoda tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev te utvrditi ništetnim ugovorne odredbe iz spornog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF te naložiti isplatu utvrđene preplate koja je inicijalno u tužbi glasila na iznos 2.718,71 eura, a nakon provedenog financijskog vještačenja i usmene rasprave o pisanom nalazu vještaka na raspravni zapisnik od 19. veljače 2025. godine tužitelj uskladio na visinu od 2.514,37 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 24. studenoga 2023. godine (list 49-60) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporavajući tužitelju status potrošača, a sve uz sljedeće navode:

- da je čl. 16. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102356444 od dana 21. travnja 2005. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje: ZZP) to se osporava istome status potrošača pozivom na odredbu čl. 3. st. 2. ZZP koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju;

- da su zahtjevi tužitelja u zastari jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO;

- da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- da stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 09. lipnja 2023. godine, tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari;

- da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora;

- da se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik informacije objavljivao u reklamnim materijalima i oglasima;

- da je tuženik potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavao i uručivao obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama banke svakodnevno je bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke;

- da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: jasno i nedvojbeno istaknutom posebnom odredbom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno da informacije pojma valutne klauzule su objavljene u tekstu naslovljenom: "informacije, pojam, valutna klauzula i rizici", a isto objašnjeno i u brošuri Hipotekarni krediti uz prilog grafičkog prikaza kretanja tečaja CHF, EUR i USD;

- da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovome ugovoru odraz odredbe čl. 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti;

- da je neosnovan i zahtjev tužitelja kojim potražuje zzk. na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih pa čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a sve pozivom na primjenjivu odredbu čl. 214. ZOO-a (a isto u čl. 1115. ZOO/05) kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten;

- da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelju u svakom slučaju moraju izračunati iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

2.1. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Podneskom od 08. veljače 2024. godine (list 216-218) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika u bitnome osporavajući prigovor mjesne nenadležnosti s obzirom da je tako ugovorena nadležnost prema mjestu sjedišta banke nepoštena, odnosno ništetna, o čemu se detaljnije obrazložilo u samoj tužbi. Nadalje, osporava se prigovor statusu potrošača tužitelja, navodeći da banka ima podatke o obvezama koje su se predmetnim kreditom zatvarale, a oni korišteni za izgradnju (nadogradnju) obiteljske kuće u kojoj je tužitelj živio sa bivšom suprugom EZ i djecom U i LZ u [adresa] na adresi [adresa], a u zemljišnim knjigama upisanoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu RZ, koja nekretnina je služila isključivo za stanovanje tužiteljeve obitelji i u istoj još uvijek stanuju bivša supruga tužitelja te tužiteljeva djeca. Osporava se i prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine, a sve s obzirom da tužitelj potražuje samo iznose preplaćene s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Nadalje, prigovara se i navodima tuženika da bi službenik banke pojasnio tužitelju sve odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a poglavito ne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF. Konačno, osporava se i navod tuženika da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate za potraživani iznos od dana podnošenja tužbe imajući u vidu da se postupanje tuženika u konkretnom slučaju ne može smatrati savjesnim, a koja činjenica je utvrđivana i u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Glede uračunavanja negativnih razlika tužitelj se istome protivi to ističe prigovor zastare i na takvo eventualno potraživanje tuženika.

4. Podneskom od 14. veljače 2024. godine (list 224-235) tužena se dodatno očituje na navode iz prethodnog podneska tužitelja prigovaranjem mjesnoj nenadležnosti, zastari, nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, tijeku zateznih kamata i isticanjem prigovora radi prijeboja - manje plaćenih iznosa s osnove tečaja, podnoseći konkretan iznos od 222,29 eura koji se ima prebiti uz prikaz svakomjesečne utvrđene negativne razlike i tražbine zatezne kamate.

4.1. Naime, pored već ranije istaknutih prigovora mjesne nenadležnosti i zastare prigovara se tužitelju da isti ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve preplate koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, te da bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan. Navedeno iz razloga što je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita između ostalog vršene od strane OZ, HP d.d. Pazin, [obrt], [obrt]", Črnja- Tours d.o.o., Dario-cop d.o.o. i Adeco d.o.o. Sukladno odredbi čl. 161. ZOO-a obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s time suglasan, ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tužena nije imala razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, da isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja već eventualno kada bi se radilo o stjecanju bez osnove takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga da tužitelj nije aktivno legitimiran da potražuje povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti.

4.2. U odnosu na prigovor zastare tuženik ustraje kod pravnog stava da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a, to smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari obzirom je tužba podnesena 09. lipnja 2023. godine, a u vezi samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na koji ukazuje tužitelj (Su-IV-47/2020) ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo, a kao takvo da u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava, kao i od dosadašnje pravne prakse. Ustraje se i kod pravnog stava tijeka zakonskih zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora, ukoliko bi sud utvrdio da su odredbe ništetne, a sve u smislu da iste imaju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a sve pozivom na novi stav VS RH. Ponavljaju se navodi glede informiranosti tužitelja i postupanja tuženika u fazi pregovora odnosno da je isti bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora te da istom kao prosječnom, opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama, a sve pozivom na već u odgovoru na tužbu spomenute odluke suda EU u predmetu C-81/19 i C-243-20 iz kojih da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a.

4.3. U odnosu na navode tužitelja da ne bi imao pravo na povrat manje plaćenih iznosa ističe pravni stav da je riječ o uvjetnom procesnopravnom prigovoru kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocijeni osnovanim postojanje te tražbine u kojem slučaju, tuženik zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina, a sve pozivom na odredbu čl. 323. ZOO-a kojom je propisano u ovom slučaju ništetnosti ugovora da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Dakle da u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ugovorni odnos između parničnih stranaka sveo bi se na početno ugovorene parametre, što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Slijedom navedenog da prema i ukazanoj sudskoj praksi pojedinih županijskih sudova iz citiranih drugostupanjskih odluka, i u ovom pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja da treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Konačno, tuženik se očituje na tužiteljev prigovor zastare u pogledu prigovora radi prijeboja pozivom na odredbu čl. 198. st. 1. ZOO-a kojom da je propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u otplatni plan (list 10-12, 20-21, 24, 27, 30);

- čitanjem ugovora o kreditu (list 13-16);

- čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope (list 17-19, 22-23, 25-26, 28-29);

- uvidom u pregled prometa po partiji kredita (list 31-45);

- uvidom u promidžbeni materijal banke o kreditima u CHF (list 61-63, 93-99, 144-151);

- uvidom u zk. izvadak (list 219-220);

- uvidom u uvjerenje o prebivalištu (list 223);

- uvidom u ispis o isplatama svjedokinje OZ (list 365);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš (list 369-384)

- saslušanjem svjedoka OZ, na ročištu od **.**.2024., IZ na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 362-363, 431-432);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 29. kolovoza 2024. godine (list 363-364)

- saslušanjem vještakinje Goranke Šmer Maraš na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 432-433).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu sklopljenog dana 21. travnja 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tužene kao banke kreditora s druge strane, uz restitucijski zahtjev isplate s osnova tih ništetnih odredbi.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao Kreditor, dana 21. travnja 2005. godine sklopili ugovor o kreditu za iznos od 18.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 120 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja bila 7,99% godišnje;

- da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti.

9. Sporno je među parničnim strankama:

- mjesna nadležnost ovoga suda;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe;

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li je osnovan prigovor zastare.

10. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

10.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 14. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužitelja radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena. Navedeno, iako tužitelj nije u tužbi istaknuo prigovor nevaljanosti prorogacijske klauzule, jer već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.

10.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.

10.3. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.4. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao ugovor s tuženom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a on kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 100 km) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

10.5. Konačno, na što ukazuje i tužitelj u svome podnesku u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine.

10.6. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (zaprimljena na sudu elektronskim putem) u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 09. lipnja 2023. godine petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

12. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog ugovora kao gotovinskog kredita građana koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženom pod uvjetima koje je banka predvidjela za građane kao fizičke osobe.

12.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

12.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

12.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a nema nikakvih naznaka da bi kredit bio zatražen i ostvaren u svrhe poslovne djelatnosti, niti je tužena kao kreditor to dovodila u pitanje za cijelo vrijeme otplate kredita, on ima svojstvo potrošača, tim više što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženoj, koja to nije dokazala tijekom postupka.

13. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelj je na okolnosti osporenih uplata trećih osoba (fizičkih i pravnih) predložio saslušanje tužiteljeve majke OZ i jamca-platca IZ i samoga tužitelja.

13.1. Tužitelj je učinio nespornim, da je u razdoblju kada je radio u inozemstvu i to od studenoga 2013. godine uplate mjesečnih anuiteta povremeno obavljala na šalteru banke njegova majka OZ kojoj bi ostavljao novac, odnosno ukoliko bi uplata izostala pa bi se teretio jamac-platac IZ, tada da bi njegova majka odnijela novac plaćene rate jamcu ili njegovoj supruzi M, odnosno na radnom mjestu kolegici BZ, o čemu je OZ vodila evidenciju. U odnosu na pomenute pravne osobe: Adecco d.o.o., DARIO COP d.o.o., Črnja-Tours d.o.o., konoba Bembo u [adresa], HP d.d. Pazin (Poštanski ured u Balama) i [obrt], tužitelj navodi da su to sve bili njegovi prethodni poslodavci jer je više puta mijenjao radno mjesto u vrijeme otplate kredita do odlaska u inozemstvo, stoga da su oni i evidentirani s obzirom su isplaćivali plaću iz koje se obustavljala rata za kredit. Navedeno biva potvrđeno pregledom prometa po partiji kredita (list 31-45) iz kojega je vidljiva evidentirana obustava iz plaće poslodavaca: HP - Hrvatska pošta d.d., Daria Copa d.o.o., Adecco d.o.o., Črnja-Tours d.o.o., [obrt], [obrt]" uz evidentiranu i OZ.

13.2. Iz iskaza saslušane OZ biva potvrđeno sve naprijed navedeno po tužitelju, odnosno da je u razdoblju od 2013. godine do 2016. godine kada je već radio u Njemačkoj ista nosila novac jamcu IZ, a ponekad njegovoj supruzi M ili kolegici BZ na ime rata kredita koji bi jamac platio, a novac dao tužitelj, a isto tako da je i osobno vršila neke uplate na šalteru banke na ime sina koji bi novac on njoj vratio.

13.3. Svjedok IZ potvrdio je u cijelosti navode tužitelja i svjedokinje OZ da bi u razdoblju kada je UZ radio u inozemstvu povremeno dobivao obavijesti banke o neredovitom plaćanju kredita uz mogućnost da se i njemu skidalo s plaće, a onda bi on nazvao njegovu majku koja bi dolazila ili vraćati uplaćeni novac ili plaćati u banku. Navodi da on nema nikakvog duga prema banci, niti potraživanja prema UZ ili banci, s time da je on ustupio njemu da potražuje od banke. Predočene ispise uplata i potpise na listu 365 spisa isti je potvrdio, prepoznavši svoj potpis na više mjesta kao i potpis supruge I i njene kolegice BZ uz navod da je sve napisano i isplaćeno po tužiteljevoj majci, a oni to preuzimanje potvrdili.

14. Sud je ocijenio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja istinitim, neproturječnim, logičnim i životno uvjerljivim imajući u vidu i evidentirane uplate u korist mjesečnih anuiteta obustavom iz plaća koje je tužitelj primao kod različitih poslodavaca za vrijeme otplate kredita i evidentirane uplate tužiteljeve majke OZ, koja je o tome iskazivala.

15. Nije sporno da je svjedok IZ sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu jamca-platca, a da se sukladno čl. 977. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO/91) koji se u predmetnom obveznom odnosu primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. ZOO/05 budući je Ugovor o kreditu sklopljen 21. travnja 2005. godine, ugovorom o jamstvu jamac obvezuje vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini, te da sukladno čl. 11004. st. 3. ZOO/91 jamac platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u istovremeno (solidarno jamstvo), a iz kojih odredbi jasno proizlazi da je plaćanjem dospjelih rata svjedok IZ ispunjavao svoju obvezu jamca-platca, a ne obvezu tužitelja u njegovo ime i na njegov račun.

15.1. Kroz saslušanje svjedoka sud je utvrdio da je isti kao jamac-platac prenio svoju tražbinu s osnova stjecanja bez osnove (prema banci) na tužitelja čim je isplaćen u cijelosti za namirene iznose u svrhu otplate predmetnog Ugovora o kreditu, što je ovaj u cijelosti i potvrdio, a za koju cesiju primjenom čl. 436. ZOO/91 nije potreban pristanak dužnika.

15.2. Sukladno odredbi čl. 436. st. 1. ZOO/91 vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na novog svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

15.3. Sukladno odredbi čl. 438. st. 1. ZOO/91 za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju što je u konkretnom slučaju uslijedilo izjavom svjedoka IZ prilikom saslušanja. Kako je ispunjenje izvršeno prije obavijesti o ustupanju ono ostaje pravovaljano i ne dovodi u pitanje pravnu valjanost ugovora o ustupanju obzirom da obavijest o obavljenom ustupanju dužniku nije bitna za valjanost ugovora o cesiji ali je bitna za sadržaj pravnog odnosa između dužnika i ustupitelja.

16. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 21. travnja 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

17. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

20. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

22. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

23. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

24. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi (čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu) u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Tužitelj u stranačkom iskazu ukazuje upravo na sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi. Naime, ističe da je predmetni Ugovor sklopio sa tuženom u poslovnici banke u [adresa], a osnovne podatke o prezentiranom kreditu i dokumentaciju pripremila službenica NZ. Tvrdi da je za kredit saznao putem reklame koju je banka objavljivala pod nazivom "Iz minusa u plus", to je upravo povodom toga naslova tražio informaciju kako bi ovim kreditom zatvorio druge prethodno uzete kredite u kunama, kojim sredstvima su nadogradili obiteljsku kuću u [adresa]. Slijedom ponuđenog kredita u CHF iz ovog programa banke, ne nudivši druge opcije, da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, kada o valuti CHF ništa nije znao, a službenica banke nije ukazivala ni na kakav rizik tog kredita, jer da je imalo sumnjao ili ona navela da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu, tvrdi da tada zasigurno taj ugovor o kreditu ne bi sklopio. Ugovor o kreditu da je pročitao na brzinu prije potpisa znajući da ugovara valutnu klauzulu međutim, da se tada ništa nije reklo o tome zašto i zbog čega bi se valuta mogla mijenjati, a on nije očekivao promjene koje su uslijedile od početnog iznosa 1.100,00 kuna do 1.800,00 kuna.

26. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok mu nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

27. Dakle, nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu jer tužena nije dokazala da tužitelj ne bi imao status potrošača, a isto tako tužena nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Stoga, više je nego očito da je ove sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formularnog standardnog ugovora trgovaca.

28. Naime, predmetni ugovor o kreditu je primjer tipskog ugovora stambenog kredita kojim se korisnika kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, pa time banka ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora što je potvrdio i sam tužitelj. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

29. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetne odredbe (dijela iz čl. 2. i 7. Ugovora) kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, a uvažavajući sve prethodno navedeno, te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

30. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom pozivao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a) takve tvrdnje ničim nije dokazala, čak štoviše tužena je odustala od saslušanja spomenute osobne bankarice NZ na okolnosti navodnih pregovora pojedinih ugovornih odredbi i uopće informiranosti tužitelja kao potrošača o rizičnoj valutnoj klauzuli u CHF valuti.

31. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš, dipl. oec.

31.1. Vještakinja je dostavila pisani nalaz i mišljenje dana 02. rujna 2024. godine (list 369-384) iz kojega nepobitno se ima zaključiti da postoje razlike preplaćenog tečaja koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu, za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita. U razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao (4,745600 HRK za 1 CHF), tužitelj je tako pretplatio na ime pozitivnih tečajnih razlika iznos od 2.733,55 eura kako je po vještaku prikazano po mjesečnim anuitetima u stupcu 12, tabele broj 3. Nadalje, u istoj tabeli 3, vještakinja je iskazala i manje plaćeni anuitet, odnosno negativne tečajne razlike ukupnog iznosa od 219,18 eura po mjesečnim anuitetima u stupcu 14, tabele broj 3 i konačno prikazala je u tabeli broj 4 i neto tečajne razlike (pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne tečajne razlike) ukupnog iznosa od 2.514,37 eura.

32. Podneskom od 30. rujna 2024. godine (list 387-390) tužena se očitovala na nalaz vještaka ističući da ne prigovara samom matematičkom izračunu, s time da traži da se vještak očituje na uplate koje nisu vršene od strane tužitelja, a što nesporno proizlazi iz pregleda prometa po partiji tog kredita i o čemu su iskazivali svjedoci s obzirom na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te konačno isticanjem prigovora radi prijeboja usklađuje tražbinu prema izračunu vještaka u svako mjesečnoj utvrđenoj negativnoj tečajnoj razlici ukupnog iznosa 219,18 eura.

33. Podneskom od 11. listopada 2024. godine (list 421-424) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti kao stručno i objektivno u skladu s pravilima struke i dokumentacije dostavljene u spisu i kao takvim financijski utemeljenim, to sukladno izračunu vještaka usklađuje kondemnatorni dio zahtjeva potražujući ukupnu preplatu u iznosu od 2.733,55 eura. Na ročištu od 19. veljače 2025. godine, prihvaćajući prigovor tužene u odnosu na negativne razlike tužitelj korigira kondemnatorni zahtjev sukladno nalazu vještaka iz prikaza tablice broj 4 (list 381-382) to smanjuje visinu za utvrđenu negativnu tečajnu razliku, potražujući ukupan iznos od 2.514,37 eura uz zatezne kamate na svakomjesečnu utvrđenu preplatu prema izračunu vještaka.

34. Na ročištu od 19. veljače 2025. godine raspravljalo se o prethodno dostavljenom pisanom nalazu vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. kada je ista na osnovu podnesaka stranaka ukazala da zapravo stranke nemaju primjedbe na matematički izračun, te da tužena ustraje kod prigovora radi prijeboja negativni tečajnih razlika koje je u konačnosti tužitelj prihvatio to uskladio zahtjev sa izvršenim prijebojem. U odnosu na metodologiju prebijanja, vještakinja je pojasnila da je prijeboj negativnih razlika izvršila prebijanjem sa slijedećom uplatom prema starosti duga, pa je i korekcija tužbenog zahtjeva sukladno uputi vještaka uslijedila na način da je prijeboj izvršen prema prikazu iz tabele 4, do prve pozitivne preplate čime vještakinja pojašnjava da se zapravo prebijaju zatezne kamate obiju stranaka jer tužitelj potražuje samo zatezne kamate pozitivnih razlika za cijelo to isto razdoblje za koje i tužena potražuje negativne razlike sa zateznim kamatama.

35. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno, stručno i logično, ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istog tim više što i stranke nemaju primjedbe na matematički izračun, a tužitelj upravo prihvaćajući prigovor tužene u odnosu na negativne tečajne razlike i korigirao tužbeni zahtjev smanjenjem visine za utvrđenu negativnu razliku. Slijedom navedenog, kako i sam tužitelj tražbinu i usklađuje uvažavajući negativnu tečajnu razliku, sud nije ocijenio potrebnim upuštati se u pravni stav glede osnovanosti prebijanja i pitanja zastare.

36. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

37. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

38. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

39. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

40. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

41. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu.

42. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

43. Odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

44. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od troškova zastupanja i to: sastava tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na održana ročišta od 20. veljače 2024. godine, 28. svibnja 2024. godine, 29. kolovoza 2024. godine i 19. veljače 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) sastava obrazloženih podnesaka od 08. veljače 2024. godine i 08. listopada 2024. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 28. siječnja 2024. godine (50,00 eura) i pristupa za ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura) uz trošak vještačenja 507,60 eura, odnosno ukupno 2.057,60 eura.

45. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama i iste je dosudio u cijelosti kao u točki III. izreke ove presude.

U Rovinju, 04. travnja 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.