REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-125/2020-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica Ivana Šuti iz Zagreba, Jordanovac 15, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 20. veljače 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. točka 2. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208677248 od 22. ožujka 2007., ovjerenog kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ov-6155/07, koja glasi: “ iz prethodnog stavka“, “ uz valutnu klauzulu.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 1. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208677248 od 22. ožujka 2007., ovjerenog kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ov-6155/07, koja glasi: “u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. točka 1. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208677248 od 22. ožujka 2007., ovjerenog kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ov-6155/07, koja glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“

IV Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 23. točka P. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208677248 od 22. ožujka 2007., ovjerenog kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ov-6155/07, koja glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb da tužitelju JP, [adresa], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 21.278,56 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te za vremenski period od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:

na iznos od 4,25 EUR od 01.03.2008. pa do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 01.04.2008. pa do isplate

na iznos od 2,70 EUR od 01.10.2008. pa do isplate

na iznos od 11,51 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

na iznos od 3,21 EUR od 01.12.2008. pa do isplate

na iznos od 18,96 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

na iznos od 21,30 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

na iznos od 29,02 EUR od 01.03.2009. pa do isplate

na iznos od 17,80 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

na iznos od 17,61 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

na iznos od 15,62 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

na iznos od 16,76 EUR od 01.07.2009. pa do isplate

na iznos od 13,52 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

na iznos od 15,47 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

na iznos od 13,31 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

na iznos od 15,59 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

na iznos od 14,59 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

na iznos od 20,39 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

na iznos od 24,26 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

na iznos od 22,80 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

na iznos od 28,57 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

na iznos od 31,36 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

na iznos od 40,20 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

na iznos od 46,21 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

na iznos od 38,43 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

na iznos od 61,13 EUR od 01.09.2010. pa do isplate

na iznos od 51,29 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

na iznos od 52,88 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

na iznos od 63,52 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

na iznos od 78,45 EUR od 01.01.2011. pa do isplate

na iznos od 62,32 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

na iznos od 67,81 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

na iznos od 60,85 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

na iznos od 73,07 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

na iznos od 88,35 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

na iznos od 90,21 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

na iznos od 145,83 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

na iznos od 94,59 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

na iznos od 87,21 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

na iznos od 87,72 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

na iznos od 89,56 EUR od 01.12.2011. pa do isplate

na iznos od 97,71 EUR od 01.01.2012. pa do isplate

na iznos od 99,95 EUR od 01.02.2012. pa do isplate

na iznos od 100,48 EUR od 01.03.2012. pa do isplate

na iznos od 97,68 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

na iznos od 99,07 EUR od 01.05.2012. pa do isplate

na iznos od 101,53 EUR od 01.06.2012. pa do isplate

na iznos od 98,78 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

na iznos od 98,95 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

na iznos od 92,82 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

na iznos od 94,00 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

na iznos od 93,81 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

na iznos od 93,76 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

na iznos od 100,04 EUR od 01.01.2013. pa do isplate

na iznos od 100,26 EUR od 01.02.2013. pa do isplate

na iznos od 95,65 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

na iznos od 95,56 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

na iznos od 17.979,48 EUR od 30.04.2013. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju JP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.676,08 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 4. travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JP za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 22. ožujka 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208677248, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 91.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je naveo da se prema čl. 2. 1. ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju CHF-a na dan plaćanja. Nadalje, tužitelj je naveo da, osim što je u ugovoru određeno da je kamatna stopa promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Naprotiv, tužitelju je ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF-u kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF-a, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćivala u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naveo je da iz navedenog proizlazi kako u predmetnom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa, što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj nije znao, niti mogao znati koliko će iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na mogućnost otplate kredit te na njegovu egzistenciju, tužitelj nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 3. Tužitelj je stoga tvrdio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u ništetne te je u tom smislu istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi sadržanih u čl. 1. t. 2., čl. 2. t. 1., čl. 7. t. 1. i čl. 23. t. P. ugovora. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio je isplatu iznosa od 163.409,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Istaknuo je prigovor zastare na sve iznose koji su predmet tužiteljevog zahtjeva, a koji su dospjeli prije 4. svibnja 2015.

2. 2. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, naveden pod točkom III. petita tužbe tuženik je istaknuo da je isti prema tome kako glasi usmjeren utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu, što je bitan sastojak ugovora o kreditu te da bi takvo utvrđenje za posljedicu imalo ništetnost cijelog ugovora.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da iz ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije kuće, a da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je kuća adaptirana sredstvima kredita te da su se ista koristila isključivu u potrošačku svrhu.

2. 4. Tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu ne proizlazi tko je plaćao pojedine anuitete kredita.

2. 5. Prigovor zastare tuženik je obrazložio time da kolektivna tužba na koju se tužitelj pozvao u tužbi nije prekinula tijek roka zastare za ovdje predmetnu tražbinu tužitelja. Kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora, sve do podnošenja ove tužbe ne postoji nikakva radnja usmjerena na ostvarenje njegovih prava, koja bi prekinula tijek zastare.

2. 6. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, što je navedeno u čl. 1. i čl. 23. P. ugovora. Nadalje, tuženik tvrdi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i nakon što je ista valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Osim toga, tuženik nije mogao niti morao znati za budući rast tečaja CHF-a jer je tečaj te valute prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR-u, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog gospodarstva štiti tečaj CHF-a prema EUR-u, a time i posredno i tečaj kune prema CHF- u, što znači da činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF-a ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tuženik je naveo da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije znao, niti je imao razloga sumnjati u buduće povećanje tečaja navedene valute u odnosu na kunu te da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeru u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaja CHF-a prema EUR-u. Tuženik je naveo da je informacija da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR bila javno dostupna u nizu novinskih članaka tijekom 2005. te da je na istu činjenicu upozoravao i tadašnji vice- guverner Hrvatske narodne banke prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Isto tako je bila javno dostupna činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti posredno formira preko EUR-a. Tuženik je istaknuo da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF-u, da navedene kredite nije reklamirao, niti nudio više od kredita u EUR-u i kunama, naprotiv da je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF time što je na takve kredite nudio najviše kamatne stope u odnosu na konkurenciju. Tuženik stoga zaključuje da nije imao nikakvih saznanja o budućem kretanju tečaja CHF-a, već da je imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja i da je tužitelja u samom ugovoru upozorio na valutni rizik, odnosno da mu nije propustio dati ključnu informaciju zbog čega bi predmetna ugovorna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

2. 7. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora te zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da tužitelj nema pravo potraživati plaćanje istih prije podnošenja tužbe u ovom predmetu.

2. 8. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti.

3. 1. Nakon provedenog prvog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6. srpnja 2023. istaknuo tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 21.536,51 EUR, sa zakonskom zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa tuženiku, pa do isplate.

3. 2. Nakon provedenog drugog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 7. listopada 2024. istaknuo tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 21.278,56 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa tuženiku, pa do isplate.

4. 1. Tuženik se protivio preinaci tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku od 7. listopada 2024., navodeći da je tužitelj proširio vremenski period za koji traži isplatu, a osim toga je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

4. 2. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 7. listopada 2024. iz razloga što tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogao znati za točan iznos svoje glavne tražbine i sporedne tražbine za plaćanje zakonskih zateznih kamata, pa prije toga nije mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, s time da se konačno postavljeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev istaknut u tužbi.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u predmet ovog suda poslovni broj P-154/2019, u dokumentaciju koja je priložena tužbi na stranicama 6-29 spisa, u dokumentaciju koja je priložena odgovoru na tužbu na stranicama 48-87 spisa, u dokumentaciju na stranicama 127-133 spisa, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka društva Econity d.o.o. Sesvete na stranici 149-156 spisa i u očitovanje tog vještaka na stranici 171-172 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Mladena Pavetića koji je izrađen za potrebe spisa P-154/2019 na stranicama 180-184 spisa, u očitovanje vještaka društva Econity d.o.o. na stranicama 202-209 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. na stranicama 262-269 spisa te u dopunu financijskog vještačenja na stranicama 290-295 spisa.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

7. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužitelja o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njegove tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tražbine.

8. Uvidom u predmet ovog suda, poslovni broj P-154/2019 utvrđeno je da je u istom vođena parnica tužitelja JP protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Presudom od 14. svibnja 2021. utvrđeno je da su utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu, koji je predmet i ovog postupka, a koje odredbe su sadržane u čl. 2. 1. i 7. 2. ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu kamatne stope redovne kamate. Navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju JP isplati iznos od 32.872,45 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, počevši od 10. studenoga 2007. do zaključno 30. travnja 2013. Protiv prvostupanjske presude nije podnesena žalba te je presuda postala pravomoćna i ovršna 31. svibnja 2021.

9. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo za adaptaciju kuće u kojoj još i danas stanuje. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo i nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u uzeo je jer su mu u banci ponudili takav kredit kao najpovoljniji i najbolji, a u to vrijeme on nije bio kreditno sposoban da dobije kredit s valutnom klauzulom u EUR-u ili kunski kredit. Smatra da banka u to vrijeme nije niti imala u ponudi kunske kredite. On nije imao nikakvih saznanja o kretanju tečaja CHF-a, znao je samo da je kredit vezan uz stranu valutu i ništa više od toga. U banci mu ništa nisu govorili o tome kakvi su rizici i kakva su kretanja tečaja te valute. Ugovor o kreditu je pročitao. U početku je mjesečni anuitet kredita iznosio oko 2.400,00 kn, a u jednom trenutku isti je narastao na čak 3.900,00 kn, što mu je stvorilo velike financijske probleme u otplati kredita. Kada je došao u banku radi potpisa ugovora, isti je bio ispisan, odnosno dobio je unaprijed sastavljen ugovor tako da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj istoga. Kod solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika protumačeno mu je da ako neće uredno otplaćivati kredit, da može ostati bez kuće. Konačnu otplatu kredita izvršio je on osobno putem refinanciranja kredita. Svog osobnog bankara nije ništa posebno ispitivao o kretanju tečaja CHF-a. Znao je što znači valutna klauzula i da je rata kredita vezana uz tečaj te valute i da ista može varirati, ali nije bio svjestan činjenice da tečaj, odnosno iznos anuiteta, može toliko rasti. Tuženik mu je ponudio predmetni kredit, rečeno mu je da je to jedini kredit kojeg može dobiti, da je to standardni ugovor te on nije pokušavao tražiti bilo kakve promjene uvjeta kreditiranja. Osobnom bankaru nije uputio nikakva posebna pitanja o valuti CHF-a jer je vjerovao svom osobnom bankaru.

10. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

10. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi. Tužitelj nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Osim toga, tužitelju je tuženik predao unaprijed sastavljen ugovor o kreditu te on nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

10. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je predmetni kredit u banci prezentiran kao najpovoljniji i najbolji te jedini kredit za kojeg je bio kreditno sposoban. Također je utvrđeno da djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili na rizike od ugovaranja takve valutne klauzule, niti da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Uslijed rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta imao je velikih problema u otplati istih jer mu je mjesečni anuitet u početnom iznosu od oko 2.400,00 kn porastao do iznosa od oko 2.400,00 kn. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužitelja kao potrošača, a to mu nije objašnjeno. Javno objavljeni novinski članci na koje se u odgovoru na tužbu poziva tuženik, a iz kojih bi se moglo zaključivati o mogućem riziku od znatnog povećanja tečaja CHF-a nisu takvi da bi ih tužitelj kao prosječni potrošač mogao razumjeti i shvatiti doseg objavljenih informacija na potencijalne buduće ekonomske posljedice ugovaranja predmetne valutne klauzule. Tuženik tvrdi da niti on sam, kao bankarska i financijska institucija nije mogao, niti morao predvidjeti nastanak globalne financijske krize i rast tečaja CHF-a prema kuni, pa je potpuno nerealno za očekivati da bi to mogao predvidjeti tužitelj kao prosječni potrošač. Tuženik je, kao što i sam priznaje, znao za činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, a o tome nije informirao tužitelja prilikom ugovaranja kredita, a upravo se u tome sastojao rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a prema kuni jer Hrvatska narodna banka nije imala financijske mehanizme da to spriječi ili kontrolira na bilo koji način. Ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je otplata kredita ugovorena po tečaju CHF-a na dan plaćanja, tuženik je valutni rizik u cijelosti prebacio na tužitelja, kao potrošača. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je stoga do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

11. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

13. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 22. ožujka 2007., a solemniziran je kod javnog bilježnika 27. ožujka 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 1. Tužitelj je u ovom predmetu tražio da se deklaratornom odlukom utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, a koje su sadržane u odredbama čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 23. t. P) predmetnog ugovora o kreditu. U odredbama čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj kao korisnik kredita dužan kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Posljedično tome, u čl. 23. P) ugovora navedeno je da korisnik kredita izjavljuje kreditoru da je upoznat sa činjenicom da su kredit i sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju toga ugovora.

14. 2. Ugovorne odredbe iz čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. ugovora utvrđene su ništetnima, jer je istima ugovoreno da je tužitelj dužan otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, jer nije bio valjano i potpuno informiran o rizicima povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita. Posljedično tome, ništetna je i ugovorna odredba iz čl. 23. P) ugovora jer tužitelj u opisanoj situaciji nije mogao valjano pristati na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa tijekom razdoblja otplate kredita, a neistinito je da je od tuženika kao kreditora bio upoznat sa svim potrebnim informacijama za donošenje odluke o sklapanju predmetnog ugovora.

14. 3. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio sve deklaratorne tužbene zahtjeve.

15. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

15. 3. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005. – u daljnjem tekstu: ZOO)., u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji jer je upravo tužitelj bio ugovorna strana i u obvezi otplaćivati kredit prema otplatnom planu, a čak i u slučaju da je netko treći platio koji mjesečni anuitet kredita, to bi bilo učinjeno u ime i za račun tužitelja te bi to predstavljalo pravni odnos između tužitelja i takve treće osobe i ne bi utjecalo na pravo tužitelja da kao korisnik kredita i obveznik otplate istoga, od tuženika potražuje ono što je tuženik stekao bez osnove.

17. 1. Što se tiče informiranosti tužitelja o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojima su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor, za kojeg je jedinog bio kreditno sposoban i koji mu je od strane djelatnika banke prezentiran kao najpovoljniji.

17. 2. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.

18. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Econity d.o.o. Sesvete od 21. srpnja 2021. proizlazi da su na dan prijevremene otplate kredita, odnosno 30. travnja 2013. preplaćeni i potplaćeni anuiteti, nastali zbog utjecaja valutne klauzule u CHF-u iznosili 164.969,18 kn, dok su samo preplaćeni anuiteti iznosili 165.674,21 kn.

18. 2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da je vještak tečajnu razliku trebao računati tako da stavi u usporedbu inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate, umanjeno za inicijalni anuitet CHF-a x tečaj na datum isplate kredita jer je vještak uzeo u obzir stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te je na taj način dva puta izračunao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu, a tužitelj je razliku kamate zahtijevao u predmetu poslovni broj P-154/2019. Naime, prilikom izračuna razlike u tečaju ne bi se smjelo uzimati u obzir povećanje kamate jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Kada bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, tada bi vještak trebao zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove.

18. 3. Financijski vještak je 9. travnja 2022. dostavio očitovanje na primjedbe tuženika te je naveo da je tečajnu razliku izračunao na ispravan način. Vještak je naveo da nije imao pristup predmetu poslovni broj P-154/2019 te nije mogao utvrditi kada se izrađen nalaz i mišljenje u tom predmetu, a potrebno je utvrditi je li tužitelj u predmetu u kojem je tražio isplatu s osnove promjenjive kamatne stope dobio i tečajnu razliku u kamati i na koji je način uopće provedeno vještačenje u tom predmetu.

18. 4. Tužitelj je potom dostavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mladena Pavetića iz predmeta poslovni broj P-154/2019 te je predmet ponovno dostavljen društvu Econity d.o.o. Sesvete.

18. 5. Dana 6. prosinca 2022. sudski vještak – društvo Econity je dostavio očitovanje u kojem je naveo da je detaljno analizirao vještačenje i došao do zaključka da je tužitelj dobio valutnu razliku u kamatnoj razlici, makar je tužbenim zahtjevom potraživao samo kamatnu razliku bez valutne razlike, što znači da bi trebalo provesti dopunsko vještačenje, kojim će se prebiti tečajna razlika u kamatnoj razlici, koju je tužitelj dobio u predmetu poslovni broj P-154/2019 s tečajnom razlikom koja je izračunata u ovom predmetu.

18. 6. Dana 19. svibnja 2023. sudski vještak – društvo Econity dostavio je dopunski nalaz i mišljenje u kojem je naveo da je tečajna razlika u kamatnoj razlici dobivena u predmetu poslovni broj P-154/2019. Nakon izbijanja tečajnih razlika iz kamatnih razlika, odnosno nakon usklađenja izračuna u ovom predmetu s izračunom vještaka u predmetu poslovni broj P-154/2019, vještak je naveo da temeljem valutnog utjecaja, preplaćeni i potplaćeni anuiteti ukupno iznose 161.605,86 kn, a samo preplaćeni anuiteti korisnika kredita uz efekt izbijanja tečaja iz kamatne razlike te ukupni utjecaj valutne klauzule, ukupno iznose 162.266,80 kn.

18. 7. U podnesku od 17. kolovoza 2023. tuženik je ponovno istaknuo prigovore na dopunski nalaz i mišljenje navodeći da u izračunima vještaka došlo do pogrešne primjene tečaja uslijed neurednosti plaćanja tužitelja te da je vještak u izračunu zbrojio iznose na datum 30. travnja 2013. dva puta. Naveo je da bi ispravan način izračuna trebao biti: za razliku kamate iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope te razliku u visini anuiteta iskazati u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta, zatim za tečajnu razliku iskazati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzeti obvezu prema inicijalnim uvjetima (inicijalni anuitet u kunama prema inicijalnoj kamati i tečaju na dan isplate kredita te od tako dobivenog iznosa oduzeti iznos razlike obveze po osnovi promjene kamatnih stopa.

18. 8. Kako nakon toga više nije bilo moguće vršiti uredne dostave financijskom vještaku – društvu Econity d.o.o., niti njegovom predstavniku OP radi dostave pisanog očitovanja na primjedbe tuženika ili radi saslušanja vještaka na glavnoj raspravi, sud je na raspravi 8. srpnja 2024. odredio izvođenje dokaza novim financijskim vještačenjem, koje je povjereno stalnom sudskom vještaku – društvu Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb.

19. 1. Dana 19. rujna 2024. financijski vještak – društvo Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb dostavio je sudu pisani nalaz i mišljenje.

19. 2. Navedeni vještak je u nalazu i mišljenju naveo da isplaćeni iznos od 91.200,00 CHF, iskazan u protuvrijednosti kuna na dan isplate kredita iznosi 415.456,58 kn, odnosno 55.140,56 EUR. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do konačne privremene otplate kredita (30. travnja 2013.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 21.278,56 EUR, a pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani su u stupcu I1 Tabele 1 nalaza. U dijelu koji se odnosi na primjedbe na prijašnji nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mladena Pavetića, koje su sadržane u podnesku, vještak je naveo da se radi o prigovorima na metodologiju koju je primijenio taj vještak, o čemu se on ne može očitovati, a vlastiti stav u pogledu metodologije izračuna preplate po osnovi valutne klauzule je detaljno opisao u nalazu.

19. 3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb u bitnome zbog toga što nije izračunao manje plaćene iznose u odnosu na inicijalni tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno tzv. negativne tečajne razlike.

19. 4. U dopunskom nalazu i mišljenju od 17. siječnja 2025. vještak je utvrdio iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, koje iznose 85,56 EUR te je pojedine mjesečne iznose razlika prikazao u stupcu I1 Tabele 1 nalaza (gdje je prikazao pozitivne i negativne iznose. Uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, vještak je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do konca izračuna, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF, važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi 21.193,00 EUR (uz korekciju za iznos razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope).

19. 5. Na takav nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. stranke nisu istaknule primjedbe. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. izrađeni temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, uključujući i dokumentaciju, vještačenje te utvrđenja i pravomoćnu odluku iz predmeta ovog suda, poslovni broj P-154/2019, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, osim što je utvrđeno da se vještak očitom omaškom u osnovnom nalazu i mišljenju pogrešno referirao na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka Mladena Pavetića (čiji nalaz i mišljenje su izrađeni za potrebe postupka u predmetu poslovni broj: P-154/2019), umjesto na nalaz i mišljenje društva Econity d.o.o., na čije nalaze i mišljenja je tuženik iznio primjedbe u ovom predmetu.

20. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 7. listopada 2024., ali ne uzimajući pri tome u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

20. 2. Sud je ocijenio da tuženik neosnovano prigovara visini tužiteljeve tražbine, kada predlaže da se ista umanji za tzv. negativne tečajne razlike. Naime, tužitelj po osnovi negativnih tečajnih razlika prema tužitelju nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno- pravni prigovor radi prebijanja niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, pa ovaj sud nije dužan, niti ovlašten kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine uzimati u obzir tzv. negativne tečajne razdoblje za anuitete koji su plaćeni kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelju.

20. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 85,56 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, kako je to zahtijevao tuženik.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, kako to smatra tuženik, već upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

22. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. svibnja 2020., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

22. 2. Nije osnovan niti tuženikov zastare za preinačeni, odnosno povišeni tužbeni zahtjev. Tužitelj je, naime, u tužbi zahtijevao isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje dospijeća mjesečnih iznosa od 1. studenoga 2008. do 30. travnja 2013., a u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu za razdoblje dospijeća mjesečnih iznosa od 1. ožujka 2008. do 30. travnja 2013., što znači da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom proširio razdoblje za koje potražuje isplatu kamata, tražeći isplatu kamata za osam mjeseci ranije nego što je to tražio u tužbi. Tužitelj je konačno postavljen tužbeni zahtjev temeljio na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi, a u vrijeme podnošenja tužbe i prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg svoje tražbine. Sud je stoga ocijenio da je i u odnosu na povišeni dio zahtjeva podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare i da niti u odnosu na taj dio tužiteljevog zahtjeva nije nastupila zastara.

23. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio deklaratorne tužbene zahtjeve te kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu cjelokupnog zatraženog iznosa tražbine.

24. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

24. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

24. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 250 bodova, sastava podnesaka od 20. veljače 2021., 9. svibnja 2024. i 7. listopada 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 250 bodova za svaki podnesak, za sastav podneska od 25. travnja 2022. u visini od 62,5 bodova po tbr. 8./4. Tarife, za zastupanje na ročištima 23. ožujka 2021., 21. svibnja 2024., 8. srpnja 2024., 19. prosinca 2024. i 20. veljače 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 250 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 2.312,5 bodova ili 4.625,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 1.156,25 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 5.781,25 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijska vještačenja u iznosu od 774,72 EUR i troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 120,11 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 6.676,08 EUR.

24. 4. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 6. srpnja 2023., jer je istim tužitelj precizirao tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka – društva Econity d.o.o., na kojemu sud nije utemeljio svoju odluku, već na nalazu i mišljenju društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, sukladno kojemu je tužitelj istaknuo tužbeni zahtjev podneskom od 7. listopada 2024. Stoga troškovi sastava podneska tužitelja od 6. srpnja 2023. nisu bili svrhoviti za vođenje parnice. Sud tužitelju nije dosudio niti troškove sudske pristojbe na presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

24. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

24. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 4. travnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Ivana Šuti, Zagreb, Jordanovac 15

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, Iblerov trg 10/VII