Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-879/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Varaždinu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 4. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.3 st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3490779, sklopljenog dana 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 28. svibnja 2006. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-524/08, a koja glasi: „3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 415,07 EUR (četristopetanesteura-sedamcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. svibnja 2006. i to do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 700,00 EUR-a (sedamstoeura) sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 25. svibnja 2006. tužitelj i tuženica sklopili Ugovor o kreditu br. 528-50-3490779, potvrđen dana 28. svibnja 2006. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-524/08, prema kojem je tuženica kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.350,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora- tuženice na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 289,54 CHF. Nadalje, navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Isto tako, navodi da mu je prilikom isplate kredita dana 30. svibnja 2006. tuženica naplatila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.127,37 kn/415,07 EUR- a. Tužitelj ističe kako se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista, kao takva, unaprijed formulirana i od strane tuženice (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač, nije imao utjecaja. Naime, tužitelj navodi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba, ističe, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženica temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, te je tuženica, kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
1.1. Tijekom postupka, podneskom od 27. prosinca 2024., tužiteljica je navela da tuženicini navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, budući da tuženica i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi , navodi, da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim. odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Nadalje, navodi da imajući u vidu navedeno, ukazuje na do da sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nadalje, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužiteljice kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženica imala pri odobravanju kredita, jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Tužiteljica prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj tužiteljica nije mogla niti pregovarati sa tuženicom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna.. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tužiteljica ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Nadalje, sukladno odredbi čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Tužiteljica navodi i da su prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona, tužiteljica ističe kako je razvidno da potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužiteljica ukazuje i na to da iz analize predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženice), potpisan i predan klijentu (tužiteljiici) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Nadalje, navodi da se u konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužiteljica na bilo koji način uopće mogla individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice, pa nije imala niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužiteljici kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom o nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi, rezultiralo je dovođenjem tužiteljice u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranka zaključenog ugovora, a na štetu nje. Budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu, što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju, ističe, ima se smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovore zastare potraživanja tužiteljica navodi da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.
2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da nije sporno da su tužiteljica i ona dana 25. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3490779 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.350,00, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženica ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna, tuženica navodi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada za obradu kredita koja iznosi 3,30 % od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, navodi da je odredba čl. 3. predmetnog Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženice, a da je tužiteljici ne samo pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je tužiteljica razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku, kao povjereniku suda, prilikom solemnizacije Ugovora. Nadalje, ističe kako nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade te da ista neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, a da pri tome ne navodi u čemu se sastoji propust tuženice. Prije zaključenja ugovora, ističe, tuženica je objasnila svaku odredbu Ugovora tužiteljici, a s obzirom da tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile Ugovor. Isto tako, tuženica je istaknula prigovor zastare, navodeći da sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 8. listopada 2024., navodi, razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je, navodi, da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Prema tome, tuženica ističe nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužiteljica nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu isti potpisala, razvidno je da je tuženica postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, tuženica je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da naloži tužiteljici da joj naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. tuženica je navela da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, kao i kod istaknutih prigovora, ali da visina nije sporna, dok osnovu i dalje spori. Nakon toga, punomoćnik tužiteljice je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-9), Otplatni plan (list spisa 10-13), Potvrda Raiffeisenbank Austrie d.d. od 17.7.2024. (list spisa 14), te je saslušao tužiteljicu.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 415,07 EUR -a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
8 Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s tuženicom sklopila predmetni Ugovor o kreditu broj 528-50-3490779.
9. Iz Ugovora o kreditu broj 528-50-3490779 (list spisa 5-9), proizlazi da su čl. 3. Ugovora o kreditu tužiteljica i tuženica, između ostalog, ugovorile naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
10. Iz Otplatnog plana (list spisa 10-13), proizlazi koliko su trebali iznositi mjesečni anuiteti od početka do kraja otplate kredita.
11. Iz Potvrde Raiffeisenbank Austrie d.d. od 17. srpnja 2024. (list spisa 14), proizlazi da tuženica potvrđuje da je klijent banke RB bila korisnica kredita 528-50- 3490779 na iznos CHF-20.350,00 isplaćenog dana 30. svibnja 2006. te redovno dospjelog i otplaćenog dana 10. lipnja 2013. Prilikom isplate kredita naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 3.127,37 kn (3,30% od iznosa kredita) i ista je ustegnuta od iznosa kredita.
12. U svom iskazu tužiteljica je navela da se sjeća da je došla u banku podići kredit za kupnju osobnog automobila, da joj je banka ponudila kredit i da joj je kamata tada odgovarala. Rekli su joj da može dići samo kredit u CHF. Prije nego što su joj dali da potpiše kredit, rekli su joj da postoji naknada, ona nije imala drugu opciju pa je potpisala. Nije znala visinu naknade koju treba platiti, niti su joj obrazložili što plaća navedenom naknadom, odnosno kako je ista izračunata. Niti jednog trenutka nije znala za što služi ta naknada. Pročitala je Ugovor o kreditu, ali rekli su joj da neće dobiti kredit, ako ne plati tu naknadu. U to vrijeme nije imala obrt, OPG ili neku drugu pravnu osobu u svojem vlasništvu. Kada je pročitala Ugovor nije imala druge opcije nego biti suglasna sa svim tim odredbama ugovora pa i s odredbom o naknadi te nije tome prigovorila. Ne sjeća se na koji je način platila naknadu, odnosno, kako je to išilo, ali misli da je to išlo sve na kredit.
12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke bila informiran o obvezi plaćanja naknade. Međutim, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, navedena odredba nije bila razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužiteljica nije mogla shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znala njezinu visinu, kao niti čemu sve služi ta naknada, pa niti kada će biti u obvezi platiti navedenu naknadu (a što proizlazi iz iskaza tužiteljice). Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženica je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer na njegov upit zašto mora platiti tu naknadu, odgovoreno mu je da to svi moraju platiti, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.
18. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatila da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara.
19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor (iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj rekli da neće dobiti kredit, ako ne plati tu naknadu), pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.
22. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.
23. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na gramatičkoj razini, ali tužiteljica nije mogla razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer su tužiteljici u banci rekli da neće dobiti kredit, ako ne plati tu naknadu, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu su joj rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, kao niti kada mora platiti navedenu naknadu. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
23.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će tužitelj, kao korisnik kredita platiti naknadu od 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.
24. Budući da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 30. svibnja 2006. u iznosu od 415,07 EUR-a.
25. Na iznos od 415,07 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 30. svibnja 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.
26. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
27. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 6. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 27. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife,
1 0
što sveukupno iznosi 700,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.
27.1. Tužiteljici nije dosuđena naknada troška sudske pristojbe na tužbu jer u vrijeme odlučivanja tužiteljica navedenu pristojbu nije platila. Nadalje, tužiteljici nije priznata naknada sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja ista nije dospjela.
28. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.
Osijek, 4. travnja 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženice
