Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Povrv-161/25

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja STANO-UPRAVA d.o.o. Split, Mike Tripala 6, OIB: 17418170125, zastupan po pun. Saša Lalić odvj. u Splitu, protiv tuženika ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Marko Višić odvj. u Splitu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 27. veljače 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Mislav Krstić odvj. vjež. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Luka Šarić odvj. vjež. u Splitu, dana 04. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zrinka Milić- Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27 b, posl. br. Ovrv-4161/2021, UPP/OS-Ovrv- 151/2021 od 16. ožujka 2022. god., te odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi;

„-Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju glavnicu u iznosu od 840,00 kn, zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje se tekle na iznos od:

-iznos od 40, kn od 16.04.2019.

-iznos od 40, kn od 16.05.2019.

-iznos od 40, kn od 16.06.2019.

-iznos od 40, kn od 16.07.2019.

-iznos od 40, kn od 16.08.2019.

-iznos od 40, kn od 16.09.2019.

-iznos od 40, kn od 16.10.2019.

-iznos od 40, kn od 16.11.2019.

-iznos od 40, kn od 16.12.2019.

-iznos od 40, kn od 16.01.2020.

-iznos od 40, kn od 16.02.2020.

-iznos od 40, kn od 16.03.2020.

-iznos od 40, kn od 16.04.2020.

-iznos od 40, kn od 16.05.2020.

-iznos od 40, kn od 16.06.2020.

-iznos od 40, kn od 16.07.2020.

-iznos od 40, kn od 16.08.2020.

-iznos od 40, kn od 16.09.2020.

-iznos od 40, kn od 16.10.2020.

-iznos od 40, kn od 16.11.2020.

-iznos od 40, kn od 16.12.2020., te mu u roku od 8 dana nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu do 312,50 kn uvećanom za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi 16. 03. 2022. pa nadalje, sve do potpunog namirenja.

-Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu s čl. 29 st. 2 ZOO-a, a koje teče počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II Dužan je tužitelj u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 163,27 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 13. rujna 2022. god., podnio ovom sudu, Stalna služba u Sinju, ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave, protiv tuženika kao ovršenika, a radi isplate iznosa od ukupno 840, kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos od 40,00 kn, teče od dospijeća tj. 16. dana u mjesecu do isplate, počev od 16. travnja 2019. god., a temeljem priloženog Izvoda otvorenih stavaka za razdoblje 01.01. 2019. god., 31.12. 2020. godine, i to iz osnova neplaćene razlike novčanog doprinosa u zajedničku pričuvu stambene zagrade u [adresa], za razdoblje travanj 2019. – prosinac 2020. godine.

Rješenjem ovršnog odjela ovog suda br. 52 Ovrv-4161/2021-13 od 06. listopada 2022. god., a nakon blagovremeno podnesenog prigovora tuženika, stavljeno je van snage donijeto rješenje o ovrsi javnog bilježnika Zrinka Milić- Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27 b, posl. br. Ovrv-4161/2021, UPP/OS-Ovrv-151/2021 od 16. ožujka 2022. god., u dijelu kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a spis ustupljen parničnom odjelu ovog suda nakon pravomoćnosti rješenja.

U prigovoru – odgovoru na tužbu od 04. kolovoza 2022. god., tuženik navodi da je sve iznose pričuve za traženo razdoblje podmirio u roku u punom iznosu koji je zakonski određen i koji je obvezan plaćati.

Ukoliko se u konkretnom slučaju radi o povećanju pričuve koje se odnosi na plaćanje čišćenja stepeništa (koje tuženik ne koristi, niti ima ključ od istog), tuženik, a i drugi suvlasnici nisu potpisali privolu za povećanje pričuve, a upravitelj zgrade protupravno postupa uključujući u uplatnice za pričuvu iznos od 40,00 kn koji se odnosi na čišćenje stepeništa . Navedeno postupanje je u suprotnost sa čl. 30 ZV-a i člankom 1 i 4 Uredbe o održavanju zgrada (N.N. br. 64/97). Takva odluka nije pravno obvezujuća za suvlasnike zgrade iz razloga što pričuvu nenamjenski usmjerava troškovima izvan Zakona i Uredbe.

Navodi da tužitelj koristi sredstva pričuve nezakonito i odbija vlasnicima dostaviti izvještaj o prikupljenim i utrošenim sredstvima koji su obvezni redovno dostavljati vlasnicima.

Tužitelj u podnesku od 30. studenog 2022. god., navodi da je tuženik dužan tužitelju uplaćivati mjesečnu ratu pričuve u iznosu od 82,60 kn, što proizlazi iz Međuvlasničkih ugovora o upravljanju zgradom na adresi [adresa]. Tuženik je za period od mjeseca travnja 2019. god., pa do mjeseca prosinca 2020. god., uplaćivao mjesečni iznos od 40,00 kn na ime pričuve za predmetni stan.

Uvidom u konto kartice tužitelja od 17. 11. 2022. god., jasno proizlazi kako tuženik nije izvršio plaćanje cjelokupne rate u iznosu od 82,60 kn, stoga je ostala nepodmirena glavnica na ime pričuve u iznosu od 840,00 kn za rate u razdoblju od mjeseca travnja 2019. god., do mjeseca prosinca 2020. godine.

Sukladno navedenom ustraje u tužbenom zahtjevu koji se odnosi na potraživanje glavnice budući da tuženik istu nije isplatio. Ustraje i u zahtjevu za isplatu kamata koje su tekle na iznos glavnice, kao i naplati troškova ovršnog i ovog parničnog postupka.

Tužitelj je istim podneskom precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.

U podnesku od 09. veljače 2023. god., tuženik navodi da je tijekom utuženog razdoblje uplaćivao iznos od 42,60 kn na ime pričuve, a ne iznos od 40,00 kn, kako to pogrešno navodi tužitelja.

Navodi da je vlasnik predmetne nekretnine koje je u zemljišnim knjigama ovog suda upisna u zk. ul. [broj ZK uloška], označena kao kat. čest. [katastarska čestica], i to kao 15. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, Etažno vlasništvo (E-15), poslovni prostor u prizemlju zgrade, u površini od 27,20 m2.

Dakle, tuženik plaća gore navedeni iznos pričuve za poslovni prostor, a ne za stan, kako to ponovno pogrešno navodi tužitelj. Navedeni iznos uplaćuje u skladu sa čl. 9 Međuvlasničkog ugovora kojega je sam tužitelj priložio.

Dakle, tužitelj ni na koji način nije dokazao po kojoj bi osnovi da bi tuženik bio dužan uplaćivati iznos od 82,60 kn, niti na koji način je došao do izračuna tog iznosa, već samo prilaže Međuvlasnički ugovor, u skladu s kojim tuženik već plaća zajedničku pričuvu, uredno, i to u roku svakog mjeseca.

Nadalje, u konkretnom slučaju eventualno povećanje pričuve od strane nekolicine stanara (ne i suvlasnika), i to koje se odvijalo bez ikakvog dogovora s bilo kojim suvlasnikom, te bez ikakvog dokumenta, u dodatnom iznosu od 40,00 kn za sve vlasnike stanova i poslovnog prostora, kako bi se plaćalo čišćenje stubišta, a koje stubište isključivo koriste vlasnici stanova, u potpunosti je nezakonito, a niti je tužitelj ičim dokazao takvo povećanje.

Naime, čl. 89 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje:

Troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno (st.1). Doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno (st.2). Suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1 i 2 ovoga članka, i to:

-odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za dizalo, centralo grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe i nemogućnost utvrđivanja stvarnoga potroška svakoga pojedinoga suvlasnika,

-suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine te doprinosa zajedničkoj pričuvi.

Dakle, eventualno povećanje pričuve bi trebalo biti razmjerno suvlasničkim dijelovima, a nipošto povećanje u fiksnom iznosu od 40,00 kn za svakog suvlasnika, stoga je potpuno nezakonito da bi tuženik kao suvlasnik poslovnog prostora površine 27, 20 m2, bio obvezan na plaćanje povećane pričuve u jednakom iznosu kao i vlasnik stana površine preko 100 m2, tim više što tuženik nema uopće pristup stubištu radi čijeg čišćenja bi se pričuva povećala. Tužitelj pak, ni na koji način nije dokazao da je do povećanja pričuve uopće došlo, već je kao jedini dokaz priložio Međuvlasnički ugovor, u skladu s kojim tuženik već plaća pričuvu.

Tužitelj u podnesku od 28. veljače 2023. god., navodi kako je omaškom u svom podnesku od 30.11.2022., naveo da je tuženik uplaćivao iznos od 40,00 kuna na ime pričuve, umjesto iznos od 42,60 kuna. Dakle, ovim putem tužitelj ispravlja svoj navod na način da je „tuženik za period od mjeseca travnja 2019. pa do mjeseca prosinca 2020. godine uplaćivao mjesečni iznos od 42,60 kuna na ime pričuve“.

Iz konto kartica priloženih u podnesku od 30.11.2022., razvidno je kako je tuženik imao otvoreno dugovanje od 840,00 kuna na ime pričuve i to u mjesečnim obrocima po 40 kuna, jer je isti bio dužan uplaćivati mjesečni iznos od 82,60 kuna.

Navodi tuženika kako se eventualno povećanje pričuve od strane nekolicine stanara odvilo bez ikakvog dogovora s bilo kojim suvlasnikom je u potpunosti neistinito.

Tužitelj je svojim podneskom od 30.11.2022., dostavio i Međuvlasnički ugovor iz kojeg je razvidno kako je natpolovična većina suvlasnika potpisala isti, te na temelju njega izvršava naplaćivanje pričuve.

Također, tužitelj ovim putem dostavlja Popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima, a na kojem je naznačeno kako su niže potpisani suvlasnici suglasni da se od 01.04.2016. godine, povećava zajednička pričuva i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstava na račun zgrade. Isto tako uvidom u konto kartice jasno proizlazi vrijeme kada je tuženik bio dužan uplaćivati iznos od 82,60 kuna na ime pričuve, a što isti nije uplaćivao. Sukladno navedenom, tužitelj ustraje u tužbenom zahtjevu koji se odnosi na potraživanje glavnice budući da tuženik istu nije isplatio, a ustraje i u svom tužbenom zahtjevu kojim traži isplatu kamata koje su tekle na iznos glavnice kao i naplatu troškova ovršnog i ovog parničnog postupka.

Na pripremnom ročištu dana 16. ožujka 2023. god., tuženik navodi da u konkretnom slučaju u svojstvu vlasnika poslovnog prostora površine 27,20 m2, plaća 42,60 kn mjesečno na ime pričuve, a što je razmjerno njegovom suvlasničkom dijelu, i u skladu sa čl. 9 Međuvlasničkog ugovora kojega je sam tužitelj priložio. Isto je propisano i u čl. 89 u stavcima 1. i 2. ZV-a, stoga je jasno za zaključiti da je u potpunosti protivna zakonu odluka suvlasnika kojom se povećava pričuva u fiksnom iznosu od 40,00 kn, neovisno o kvadraturu stana ili poslovnog prostora suvlasnika.

Navodi da iz toga slijedi da je sadržaj isprave koju je tužitelj priložio uz podnesak od 28.02.2023., protivan Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer se njom predviđa još i dodatno povećanje pričuve tuženiku, na jednak način i u jednakom iznosu kao i ostalim suvlasnicima, a koji su vlasnici 4-5 puta većih nekretnina, primjerice ČŠŽ koja ima stan od 113,82 m2, GŠ koja je također potpisala pričuvu, a ima stan od 111,80 m2, dok s druge pak strane odredba čl. 89. st 3. ZV-a, propisuje da se manjinskim suvlasnicima, a kakav je evidentno tuženik, može čak i smanjiti iznos pričuve.

Pričuva se povećala radi čišćenja stubišta, a kojega koriste isključivo stanari, pa je i takvo povećanje trebalo biti razmjerno suvlasničkim dijelovima, a nipošto u fiksnom iznosu za svakog suvlasnika, te je protivna zakonu odluka da je tuženik kao suvlasnik prostora od 27,20 m2, obvezan na plaćanje povećane pričuve u jednakom iznosu kao i vlasnici stanova površine preko 100 m2, tim više što tuženik uopće ni nema pristup stubištu radi čijeg čišćenja bi se pričuva povećala.

Tužitelj u podnesku od 24. ožujka 2023. god., navodi kako se tuženik već nekoliko puta poziva na identične zakonske odredbe Zakona o vlasništvu i opravdava neplaćanje razlike povećanog iznosa pričuve raznoraznim načinima koji nisu utemeljeni ni pravno osnovani.

Navodi da tuženik tijekom cijelog postupka ponavlja činjenicu kako je vlasnik poslovnog prostora površine 27,20 m2, u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica], upisanoj u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], a što je sasvim nesporno i bespotrebno zatrpavanje informacijama koje su i više nego jasne. Tužitelj u niti jednom trenutku nije osporavao navedeno.

Navodi da se tuženik poziva na činjenicu kako su vlasnici stanova veće kvadrature potpisali povećanje pričuve što je nesporno jer isto proizlazi iz dokaza koje je tužitelj i sam dostavio.

Naime, nesporna je činjenica kako je ostvareno potpisivanje natpolovične većine suvlasnika (odluku je potpisalo devet suvlasnika, a što predstavlja 52,9% suvlasničkog dijela u zgradi) koje je potrebno u slučaju povećanja pričuve, kako su se isti usuglasili s povećanjem pričuve od 01.04.2016., u iznosu od 40,00 kuna, te kako je donesena Odluka o povećanju pričuve, a samim tim na zakonski način je obavljeno navedeno.

Člankom 90. stavkom 2. Zakona o vlasništvu propisano je kako zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova. Dakle, svi suvlasnici nekretnine dužni su plaćati pričuvu prema donesenoj odluci, pa tako i sam tuženik.

Tužitelj napominje kako se iznos pričuve povećao zbog ekonomičnosti i što bržeg prikupljanja (akumulacije) sredstava na račun zgrade, kako bi se sakupljenim iznosom u dogledno vrijeme mogli obavljati radovi/popravci na predmetnoj nekretnini.

Također, tuženiku kao vlasniku poslovnog prostora u prizemlju, trebao bi biti od važnosti izgled zgrade s obzirom da navedeno znatno utječe i na njegov poslovni prostor koji se nalazi u sklopu zgrade.

Isto tako, ovim putem dostavlja sudsku praksu, u kojoj je upravo tuženik bio stranka u postupku, a iz koje je vidljivo kako je tuženik već prije izbjegavao plaćanje cjelokupnog iznosa pričuve (odnosno razlike povećanog iznosa) i to za predmetnu nekretninu kao i u ovom postupku.

Razvidno je kako je tuženik, kako sada tako i prije, na sve načine pokušao opravdati svoje neplaćanje razlike povećanog iznosa pričuve, što je protivno zakonu i kako bezuspješno pokušava isto činiti i dalje.

U podnesku od 05. travnja 2023. god., tuženik navodi kako je suprotno navodima tužitelja, upravo tužitelj taj kojem treba objasniti pravo stanje stvari, a ne tuženik.

Naime, tužitelj uporno nastoji opravdati povećanje pričuve u fiksnom iznosu od 40,00 kuna za svakog suvlasnika, ističući da je donošenje takve odluke utemeljeno na zakonu, jer je (navodno) ostvareno potpisivanje natpolovične većine suvlasnika.

Prema tužiteljevom tumačenju, jedino što je potrebno za odluku o bilo kakvom povećanju pričuve je potpis natpolovične većine suvlasnika. Međutim, i natpolovična većina suvlasnika je u svojem odlučivanju ograničena zakonom, ali i Međuvlasničkim ugovorom kojeg je sam tužitelj priložio. Sukladno tužiteljevom tumačenju, natpolovična većina suvlasnika je ovlaštena na isti način obvezati tuženika i na povećanje pričuve, primjerice, u iznosu od 10 000 eura, a ostale suvlasnike, primjerice na simboličan iznos od 1,00 eur, sve dok postoji njihova zajednička odluka, što je u potpunosti protivno propisima, ali i razumu.

Upravo da bi spriječio takvo postupanje, a i postupanje koje je predmet ovog postupka, a koje tužitelj uporno pokušava opravdati, zakonodavac je propisao kako plaćanje pričuve mora biti razmjerno suvlasničkim dijelovima.

Upravo zato se ustraje u navođenju činjenice kako je tuženik vlasnik poslovnog prostora površine 27,20 m2, dok su površine stanova suvlasnika koji su potpisali (većina ne i vlastoručno nego falsificiranjem od strane trećih) povećanje pričuve sljedeći:

- potpisani Č JŠ je vlasnik stana površine 91,26 m2,

- potpisana ČŠŽ je vlasnica stana površine 113,82 m2,

- potpisana VŠ je vlasnica stana površine 111,80 m2,

- potpisani TŠ je vlasnik stana površine 113,81 m2,

- potpisana G J je vlasnica stana površine 92,90 m2,

- potpisani (pokojni) ĐŠ je vlasnik stana površine 109,82 m2,

- potpisani GŠŽ je vlasnik stana površine 107,66 m2,

- potpisani V T je vlasnik stana površine 98,56 m2,

- potpisani JŠ je vlasnik stana površine 92,90 m2.

U istoj ispravi dostavljenoj od strane tužitelja podneskom od 28.2.2023. godine, postoji i podatak koliki je iznos pričuve pojedinim suvlasnicima, pri čemu se samim pogledom jasno uočava kako svaki suvlasnik plaća različiti iznos, i to upravo razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, a koji iznos je dobiven izračunom na temelju koeficijenata iz Međuvlasničkog ugovora.

Tužitelj, pak, navodi kako bi tuženiku kao vlasniku poslovnog prostora u prizemlju zgrade trebao biti od važnosti izgled zgrade. Međutim, upravo je tužitelj taj koji pokazuje nezainteresiranost za izgled zgrade, s obzirom da, protivno zakonu i Međuvlasničkom ugovoru, opravdava povećanje pričuve tuženiku, dok s druge pak strane pokušava opravdati poštedu većinskih suvlasnika na povećanje pričuve u većem iznosu od tuženika, a koje bi bilo razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Presudom ovog suda posl. br. Povrv-822/2022 od 15. lipnja 2023. god., ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zrinka Milić- Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27 b, posl. br. Ovrv-4161/2021, UPP/OS-Ovrv-151/2021 od 16. ožujka 2022. god., a tuženi zahtjev odvijen u cijelosti kao neosnovan.

Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi, uvažena je žalba tužitelja i ukinuta presuda ovog suda posl. br. Povrv-822/2022 od 15. lipnja 2023. god., a predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao spis predmeta javnog bilježnika Zrinka Milić- Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27 b, posl. br. Ovrv-4161/2021, Izvod otvorenih stavaka – Izvadak iz poslovnih knjiga za razdoblje 01.01.2019.- 31.12.2020. god., šest Univerzalnih naloga za plaćanje, Ugovor o upravljanju zgradom Bijakinijeva 11, Split od 31.svibnja 2022, Međuvlasnički ugovor od 31.svibnja 2022, Popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 31.05.2022, preslik osobne iskaznice br. [broj osobne iskaznice] P.U. Splitsko dalmatinska od 04.09.2020. god., Ugovor o upravljanju zgradom [adresa] od 25. travnja 2019., Međuvlasnički ugovor od 01. 05.2019. god., Popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 25.04.2019. god., Otvorene stavka kupca za razdoblje od 01.04.2019. do 31.12.2020 god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda sa stanjem na dan 09.02.2023, 21 Univerzalni nalog za plaćanje, Popis suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 09. ožujka 2016. god., i karticu kupaca za 2019. godi., i 2020. godinu, Karticu kupca od 27. veljače 2023. god., Presudu Trgovačkog suda u Splitu br. 25 Povrv-552/2019 od 21. rujna 2020. god., Presudu Visokog trgovačkog suda RH br. 68 Pž-4867/2020-6 od 06. travnja 2022. god., Presudu ovog suda posl. br. Povrv-140/2024-9 od 28. listopada 2024. god., i Rješenje ovog suda posl. br. 60 Povrv-183/2024-3 od 07. ožujka 2024. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbi čl. 66 st. 1, da vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine (etažno vlasništvo), proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno.

U odredbi čl. 84 st. 1 ZV-a, propisano je da suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine, održava taj dio o svome trošku, te snosi sve javne obveze i terete s vlasništvom toga dijela, ako nije što drugo Zakonom određeno.

Nadalje je u odredbama čl. 85 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenoga posebnog dijela, upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim Zakonom nije što drugo određeno. Suvlasnici su dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkoga upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu.

U odredbama čl. 89 st. 1 - st. 3 ZV-a, propisano je da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine, snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno (st.1). Doprinose za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije podređeno (st. 2). Suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1 i 2 ovoga članka, i to:

-suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine te doprinosa zajedničkoj pričuvi (st.3 toč. 1 i toč. 2).

Osim toga, u odredbi čl. 90 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano je da je zajednička pričuva iz čl. 85 st. 2 ovoga Zakona, namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, a namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

Među parničnim strankama nije sporno da su suvlasnici predmetne stambene zgrade na adresi u [adresa], sukladno sklopljenim i priloženim Međuvalsničkim ugovorima, izdvajali sredstva zajedničke pričuve u iznosu od 1,54 kuna po m2 za pokriće troškova upravljanja i održavanja zgrade (čl. 9 Ugovora). Suvlasnici predmetne stamben zgrade su dakle, izdvajali sredstva zajedničke pričuva razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, a sukladno citiranim odredbama čl. 89 st. 1 i st. 2 ZV-a.

Spornom odlukom sadržanom u priloženom Popisu suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 09. ožujka 2016. god., potpisani suvlasnici su suglasni da se od 01. travnja 2016. godine poveća zajednička pričuva, i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstva na računu zgrade.

Dakle, u konkretnom slučaju je sukladno citiranoj odredbi čl. 89 st. 2 ZV-a, određen drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u citiranim odredbama čl. 89 st. 1 i st. 2 ZV-a.

Međutim, da bi se ovakva odluka mogla donijeti većinom suvlasničkih dijelova predmetne zgrade, potrebno je da se konkretno radi o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za dizalo, centralo grijanje i dr., kao i da takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe, kao i nemogućnost utvrđivanja stvarnoga potroška svakoga pojedinoga suvlasnika.

Spornom odlukom sadržanom u priloženom Popisu suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 09. ožujka 2016. god., ne navode se naprijed navedeni zakonski uvjeti za donošenje ovakve odluke većinom suvlasničkih dijelova predmetne zgrade koji su propisni citiranom odredbom čl. 89 st. 3.1, već se samo navodi da su potpisani suvlasnici suglasni da se od 01. travnja 2016. godine, poveća zajednička pričuva, i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstva na računu zgrade.

Radi toga, po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju valja primijeniti citiranu odredbu čl. 89 st. 3.2 ZV-a, a kojom je propisno da suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1 i 2 istog članka, i to suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine, te doprinosa zajedničkoj pričuvi.

Među parničnim strankama nije sporno da je odluka o povećanju doprinosa u sredstva zajedničke pričuve predmetne zgrade, i to u iznosu od 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, dakle neovisno o veličini suvlasničkih dijelova suvlasnika, a kako je to propisno citiranim odredbama čl. 89 st. 1 i st. 2 ZV-a, donijeta samo običnom većinom suvlasničkih dijelova, dakle ne i suglasnom odlukom svih suvlasnika.

Tuženik stoga osnovano tijekom postupka ističe da je u konkretnom slučaju doprinos u sredstva zajedničke pričuve predmetne stambene zgrade, povećan spornom odlukom na nezakonit način, a sve obzirom da je za donošenje sporne odluke bila neophodna suglasna odluka svih suvlasnika predmetne stambene zgrade, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

Budući da se tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova neplaćene razlike novčanog doprinosa u zajedničku pričuvu stambene zagrade u [adresa], za razdoblje travanj 2019. – prosinac 2020. god., temelji na nezakonito donijetoj odluci od strane određenog broja suvlasnika (9 suvlasnika), tužbeni zahtjev je Presudom ovog suda posl. br. Povrv-822/2022 od 15. lipnja 2023. god., u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Kako je već navedeno, Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi, uvažena je žalba tužitelja i ukinuta Presuda ovog suda posl. br. Povrv-822/2022 od 15. lipnja 2023. god., a predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je po mišljenju suda drugog stupnja ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer obrazloženje presude ima nedostataka, te je nejasno u bitnim elementima zbog čega se u žalbenom postupku nije mogla provjeriti ni pravilnost primjene materijalnog prava.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da se predmetni spor vodi protiv tuženika iz razloga što isti nesporno ne plaća povećani iznos od 40,00 kuna zajedničke pričuve za stambenu zgradu u kojoj on ima poslovni prostor, a isti odbija plaćanje jer smatra da je odluka o povećanju iznosa pričuve donesena nezakonito. Iako je tuženik tijekom postupka osporavao da je odluku o povećanju pričuve donijelo i potpisalo više od 50% suvlasnika uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, isti nije imao dokaznih prijedloga u tom pravcu, ali iz obrazloženja presude u kojem se sud ne osvrće na takove tvrdnje tuženika, proizlazi da sud zaključuje da je odluka o povećanju iznosa pričuve donesena većinom glasova vlasnika stambenih prostora prema njihovim suvlasničkim dijelovima.

Nesporno je i da je odluka o povećanju iznosa zajedničke pričuve za iznos od 40,00 kuna donesena linearno za sve suvlasnike, dakle odstupilo se od propisanog načina određivanja visine zajedničke pričuve prema odredbi članka 89. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZV), koja glasi da doprinose za zajedničku pričuvu za troškove održavanja i poboljšavanja nekretnine snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

U članku 89. stavak 3. ZV propisana su odstupanja od pravila iz članka 89. stavak 1. i 2. ZV, te je u točki 1. tog stavka propisano da se većinom suvlasničkih dijelova donosi i odluka o povećanju pričuve za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, a u točki 2. propisana je pribava pismene suglasnosti svih suvlasnika u pogledu donošenja odluke o svim ostalim troškovima održavanja i poboljšavanja nekretnine.

Prvostupanjski sud je odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, zbog nevaljanosti odluke o povećanju iznosa pričuve donio primjenom odredbe članka 89. stavak 3. točka 2. ZV, smatrajući da je odluka o povećanju pričuve trebala biti donesena uz suglasnost svih suvlasnika, međutim sud je kod donošenja te odluke propustio obrazložiti zbog čega smatra da se navedena odredba treba primijeniti u konkretnom slučaju, a ne odredba točke 2. istog članka i stavka ZV, po kojoj bi za donošenje iste bila potrebna suglasnost samo natpolovične većine suvlasnika zgrade prema njihovim suvlasničkim dijelovima.

To stoga što je upravo tuženik tvrdio da je do povećanja iznosa pričuve došlo zbog potrebe plaćanja čišćenja odnosno održavanja stubišta, koje on ne koristi jer je njegov poslovni prostor u prizemlju, a isto bi se odnosilo i na korištenje dizala ako u zgradi isto postoji, a što bi upućivalo na sadržaj i primjenu odredbe članka 89. stavak 3. točka 1. ZV. Budući tu svoju odluku i takav zaključak prvostupanjski sud nije obrazložio, time je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se obrazloženje prvostupanjske odluke ukazuje nejasnim i proturječnim dokazima u spisu.

Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je odlučio ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak, u kojem će se otkloniti uočena bitna povreda postupka nakon eventualnog razjašnjavanja spornih pitanja sa strankama, te će se nakon toga donijeti nova odluka o tužbi tužitelja, uzimajući u obzir i da odredba članka 89. stavak 4. ZV propisuje pravo svakog suvlasnika da traži od suda utvrđenje nevaljanosti odluka iz prethodnih stavaka tog članka zakona i donošenje drugačija odluke, a što tuženik, prema podacima u spisu nije tražio.

U podnesku od 21. veljače 2025. god., tuženik navodi da je drugostupanjski sud naveo u točki 6.1. obrazloženja rješenja, kako je prvostupanjski sud kod donošenja (sada ukinute) presude propustio obrazložiti zbog čega smatra da se odredba članka 89. stavka 2. točka 2. treba primijeniti u konkretnom slučaju, a ne odredba točke 3. istog članka i stavka ZV-a, prema kojoj bi za donošenje iste bila potrebna suglasnost samo natpolovične većine suvlasnika zgrade prema njihovim suvlasničkim dijelovima, s obzirom da je tuženik tvrdio kako je do povećanja iznosa pričuve došlo radi potreba plaćanja čišćenja odnosno održavanja stubišta, a koje on uopće ne koristi jer njegov poslovni prostor ima potpuno odvojeni ulaz u odnosu na zgradu u kojoj se nalaze stanari, a isto bi se odnosilo i na korištenje dizala ako u zgradi isto postoji, a što da bi, kako navodi drugostupanjski sud, upućivalo na sadržaj i primjenu odredbe članka 89. stavak 3. točke 1. ZV-a.

U pogledu navedenog, tuženik ističe kako je podneskom od 09. veljače 2023.g., predložio saslušanje gosp. ZŠ, predstavnika suvlasnika na predmetnoj nekretnini za vrijeme utuženog razdoblja, te saslušanje tuženika, a prema potrebi i očevid na licu mjesta, a sve na utvrđenje okolnosti da se nikakvo povećanje pričuve radi čišćenja stubišta nije odnosilo na tuženika, već da se isto odnosi isključivo na one suvlasnike koji se koriste stubištem, dizalom i slično, te radi utvrđenja činjenice da tuženik uopće nema pristup navedenim dijelovima zgrade za čije se održavanje eventualno pričuva povećala, te njegov poslovni prostor ima zaseban ulaz i nema nikakve veze te je potpuno odvojen od ostatka zgrade.

Stoga, ukoliko sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba članka 89. stavka 3. točke 1. ZV-a, ustraje se prijedlogu da se izvedu dokazi saslušanjem svjedoka GŠŽ iz [adresa], saslušanjem tuženika, a prema potrebi i očevid na licu mjesta (da se vidi odvojenost tuženikove nekretnine od ostatka zgrade), sve na utvrđenje okolnosti da se u konkretnom slučaju upravo radi o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom omjeru korisni svim suvlasnicima, kao što su troškovi za dizalo, centralno grijanje, stubište i dr., a ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih suvlasnika da te uređaje rabe i nemogućnost utvrđivanja stvarnoga potroška svakoga pojedinoga suvlasnika (čl. 89. st. 3. t. 1. ZV-a).

Slijedom navedenog, razvidno je kako sporna odluka o povećanju pričuve ne samo da nije zakonita, već se ista uopće niti ne odnosi na tuženika, te on sukladno navedenoj nije uopće dužan plaćati povećani iznos pričuve.

Nadalje, u svakom slučaju se navodi kako je tužitelj taj koji mora dokazati na temelju čega potražuje dodatni iznos pričuve od strane tuženika u dodatnom iznosu od 40,00 kuna mjesečno, i to pored onih 42,60 kuna mjesečno koje tuženik već uredno podmiruje svaki mjesec.

U tom pogledu, navodi se kako tužitelj nema pravo povećavati pričuvu kako je njega volja, te je i dalje vezan strogim zakonskim odredbama prilikom povećanja pričuve. Jer kada bi tužitelj bio ovlašten povećavati pričuvu kako je njega volja, onda bi isto tako mogao na jednak način ishoditi potpis većine suvlasnika na način da se odluči da će se pričuva povećati tako da tuženik od sada plaća iznos od 10.000,00 EUR-a mjesečno na ime pričuve i da bi takva odluka bila zakonita samo jer ju je potpisala odgovarajuća većina suvlasnika.

Upravo da bi se izbjegle navedene situacije, zakonodavac je i propisao odgovarajuće odredbe ZV-a, koje govore o snašanju troškova zajedničke pričuve RAZMJERNO SUVLASNIČKIM DIJELOVIMA!

U pogledu upravo navedenog u točki II. ovog podneska, tuženik se poziva na argument zdravog razuma, koji je razvijen u ustavnoj i europskoj praksi, a u kontekstu prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve je neprihvatljiva (Odluka Ustavnog suda, broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., Narodne novine broj 145/14, točka 26.1.). U odluci broj: U-III-

5989/2013 od 9. veljače 2016. !!!

Ustavni sud je više puta ponovio načelno pravno stajalište o ekscesivnom formalizmu: „"Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije – kakva i jest u konkretnom slučaju!. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu.

Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i obveza, da se ne dogodi kao u konkretnom slučaju da se tužitelju nezakonito pokušava nametnuti dodatna neosnovana obveza plaćanja povećanog iznosa pričuve, s kojom on nema nikakve veze. Takav način postupanja, tumačenja i primjene prava od strane tužitelja se posljedično se ne može drukčije nazvati nego lihvarskim.

Zaključno, tuženik ovim putem dostavlja i sudsku praksu, odnosno pravomoćne presude između istih stranaka po istoj osnovi, samo za drugo utuženo razdoblje, u kojima je tuženik u cijelosti uspio u parnicama, a koje ukazuju na neosnovanost tužiteljevih potraživanja i njegovo obijesno parničenje (Presuda Općinskog suda u Splitu, broj Povrv-140/2024-9, od 28. listopada 2024.g. ; Rješenje Općinskog suda u Splitu, broj Povrv-183/2024-3, od 07. ožujka 2024.g.).

Na raspravnom ročištu dana 27. veljače 2025. god., tužitelj navodi da u priloženoj Presudi posl. br. Povrv-140/2024-9 sud jasno i nesporno u obrazloženju navodi, uz prethodno utvrđene činjenice, kako tuženik samoinicijativno plaća iznos od 42,60 Kn, unatoč tome što je mjesečna pričuva na koju je pristao, kao i svi ostali suvlasnici potpisom Međuvlasničkog ugovora, utvrđena u iznosu od 82,60 Kn, te kako bi tuženik bio obvezan platiti tužitelju preostalo potraživanje da isti nije prekludiran. U odnosu na drugu priloženu praksu tužitelj ističe kako ista nije primjenjiva na predmetni postupak obzirom da se radi o povučenoj tužbi, odnosno uopće se nije ulazilo u meritum spora. Dakle, uvidom u spis predmeta jasno je kako je u odnosu na predmetno činjenično stanje upravo primjenjiv članak 89 stavak 3 točka 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a kako to ističe i sud drugog stupnja. Tužitelj se protivi dokaznim prijedlozima tuženika jer smatra kako su isti irelevantni za predmetni postupak, te kako je iz dosadašnjeg tijeka postupka jasno da je tužbeni zahtjev osnovan. Predlaže zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tuženika obveže na podmirenje troškova ovog postupka.

Tuženik na istom ročištu navodi kako je koji god stavak iz članka 89 Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima, sud smatra primjenjivim, u konkretnom slučaju se ni na jednog ne mogu primijeniti tužiteljevi navodi, te je u odnosu na sve stavke iz navedenog članka, tužiteljev zahtjev neosnovan.

Imajući u vidu sadržaj obrazloženja ukidne odluke suda drugog stupnja, valja ponoviti navode iz obrazloženja prethodno donijete Presude ovog suda posl. br. Povrv- 822/2022 od 15. lipnja 2023. god., kako slijedi;

...Među parničnim strankama nije sporno da su suvlasnici predmetne stambene zgrade na adresi u [adresa], sukladno sklopljenim i priloženim Međuvlasničkim ugovorima, izdvajali sredstva zajedničke pričuve u iznosu od 1,54 kuna po m2 za pokriće troškova upravljanja i održavanja zgrade (čl. 9 Ugovora).

Suvlasnici predmetne stambene zgrade su dakle, izdvajali sredstva zajedničke pričuva razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, a sukladno citiranim odredbama čl. 89 st. 1 i st. 2 ZV-a.

Spornom odlukom sadržanom u priloženom Popisu suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 09. ožujka 2016. god., ne navode se naprijed navedeni zakonski uvjeti za donošenje ovakve odluke većinom suvlasničkih dijelova predmetne zgrade koji su propisni citiranom odredbom čl. 89 st. 3. toč.1, već se samo navodi da su potpisani suvlasnici suglasni da se od 01. travnja 2016. godine, poveća zajednička pričuva, i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstva na računu zgrade.

Radi toga, po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju valja primijeniti citiranu odredbu čl. 89 st. 3.toč. 2 ZV-a, a kojom je propisno da suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1 i 2 istog članka, i to suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine, te doprinosa zajedničkoj pričuvi.

Naime, točno je da je tuženik tijekom postupka navodi da je da je do povećanja iznosa pričuve došlo zbog potrebe plaćanja čišćenja odnosno održavanja stubišta, koje on ne koristi jer je njegov poslovni prostor u prizemlju, a isto bi se odnosilo i na korištenje dizala ako u zgradi isto postoji.

Međutim, sasvim je jasno kako tuženik navodi da je do povećanja iznosa pričuve došlo zbog potrebe plaćanja čišćenja odnosno održavanja stubišta, jer tuženik nesporno odista ne koristi stubište budući da je njegov poslovni prostor položen u prizemlju predmetne stambene zgrade i ima poseban ulaz, a koje navode tuženika valja pripisati opravdavanju činjenice neplaćanja razlike povećanog iznosa pričuve, a kako to navodi i tužitelj u podnesku od 24. ožujka 2023. godine.

Međutim, tužitelj u više navrata tijekom postupka, i to u svom podnesku od 28. veljače 2023. god., navodi da su potpisani suvlasnici suglasni da se od 01.04.2016. godine, povećava zajednička pričuva i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstava na račun zgrade, dok u svom podnesku od 24. ožujka 2023. god., napominje kako se iznos pričuve povećao zbog ekonomičnosti i što bržeg prikupljanja (akumulacije) sredstava na račun zgrade, kako bi se sakupljenim iznosom u dogledno vrijeme mogli obavljati radovi/popravci na predmetnoj nekretnini.

Uostalom, i uvidom u spornu Odluku sadržanom u priloženom Popisu suvlasnika sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 09. ožujka 2016. god., utvrđeno je da se u istoj izričito navodi da su potpisani suvlasnici suglasni da se od 01. travnja 2016. godine poveća zajednička pričuva, i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstva na računu zgrade.

Slijedom navedenog, razvidno je da se drugačiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi odlukom većine suvlasnika, može odrediti isključivo u slučaju kada se radi o namjenskom povećanju pričuve za točno određeni trošak uređaja nekretnine kao što su troškovi za dizalo, centralno grijanje i dr., a sukladno citiranoj odredbi čl. 89 st. 3. toč. 1 ZV-a.

Povećanje zajedničke pričuve, i to 40,00 kn po stanu ili poslovnom prostoru, a sve u svrhu brže akumulacije sredstva na računu zgrade, svakako nije namjensko povećanje pričuve za točno određeni trošak uređaja nekretnine kao što su troškovi za dizalo, centralno grijanje i dr., a sukladno citiranoj odredbi čl. 89 st. 3. toč. 1 ZV-a, već se zacijelo ne radi o povećanju pričuve za točno određenu namjenu, obzirom da je sporno povećanje donijeto zbog ekonomičnosti i što bržeg prikupljanja (akumulacije) sredstava na račun zgrade, kako bi se sakupljenim iznosom u dogledno vrijeme mogli obavljati eventualno potrebni (kada za to dođe vrijeme) radovi/popravci na predmetnoj nekretnini, a kako to navodi i tužitelj u svom podnesku od 24. ožujka 2023. godine.

Ovaj sud je kako se to i navodi u obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja, svojom prethodnom odlukom odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 89. stavak 3. točka 2. ZV-a, smatrajući da je odluka o povećanju pričuve u konkretnom slučaju trebala biti donesena uz suglasnost svih suvlasnika, pa je dakle, razvidno da u tu svrhu nije bilo potrebe utvrđivati da li je sporna odluka donijeta ili nije donijeta natpolovičnom većinom suvlasnika zgrade prema njihovim suvlasničkim dijelovima.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud i nadalje iz svih naprijed navedenih razloga, nedvojbeno cijeni da u konkretnom slučaju valja primijeniti citiranu odredbu čl. 89 st. 3.toč. 2 ZV-a, a kojom je propisno da suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele troškova i doprinosa zajedničkoj pričuvi nego u stavku 1 i 2 istog članka, i to suglasnom odlukom svih suvlasnika, u pisanom obliku, glede svih ostalih troškova za održavanje i poboljšavanje nekretnine, te doprinosa zajedničkoj pričuvi.

Imajući u vidu da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da se tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova neplaćene razlike novčanog doprinosa u zajedničku pričuvu stambene zagrade u [adresa], za razdoblje travanj 2019. – prosinac 2020. god., temelji na nezakonito donijetoj odluci od strane određenog broja suvlasnika (9 suvlasnika), tužbeni zahtjev je ponovno, u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku, i to jednokratna nagrada u u visini od 50 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 50,00 eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Tuženiku su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe prigovora u iznosu od 13,27 eur, a sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 04. travnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Presuda u sporovima male vrijednosti se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA: - pun. z.z. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte