Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2194/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Leško Blažić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koji je zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2237/2022-15 od 25. listopada 2023., u sjednici održanoj 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2237/2022-15 od 25. listopada 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.512,69 eura skupa s dosuđenim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke, presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2237/2022-15 od 25. listopada 2023., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka za iznos od 269,12 eura skupa s dosuđenim kamatama, tako da se zahtjev tužitelja za naknadom troška u ovom iznosu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.494,74 eura / 26.331,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.781,81 eura / 13.170,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.3. Na žalbu nije odgovoreno.

1.4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi same sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 3.494,74 eura / 26.331,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, iz osnove tečajnih razlika.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili ugovor o kreditu broj 188-50-3855312 22. prosinca 2006. s namjenom kupnje vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 24.825,38 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 %, uz rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

7. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

8.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Među stankama nije bila sporan visina potraživanja koja je nastala kao razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14. bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

10. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužitelja, čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

11. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

11.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

12. Na visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

12.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 19. travnja 2022., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 19. travnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Svojim žalbenim navodima tuženik osporava dosuđeni parnični trošak navodeći kako je prvostupanjski sud suprotno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao tužitelju trošak sastava podnesaka od 12. srpnja 2022, 30. siječnja 2023., 24. veljače 2023. i 20. travnja 2023., kao i da je pogrešno primijenio vrijednost boda. Također, tuženik ističe u svojoj žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu.

15.1. Prvenstveno, neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda prilikom izračuna troškova postupka. Naime, prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

15.2. Odluka o trošku postupka donesena je u presudi 25. listopada 2023. kada je u primjeni bila Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 126/22.) kojom je izmijenjen Tbr. 50. na način da je vrijednost boda određena s iznosom od 15,00 kuna (1,99 eura).

15.3. Stoga je pravilno punomoćnik tužitelja sukladno Tbr. 52. stavka 1. Tarife prilikom popisa troška primijenio Tarifu koja je bila snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a prvostupanjski sud je potom pravilno prilikom obračuna troška obračunao vrijednost boda u iznosu od 1,99 eura (15,00 kuna), sukladno Tbr. 52. stavku 3. Tarife.

15.4. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio parnični trošak sastav podnesaka od 12. srpnja 2022., 30. siječnja 2023., 24. veljače 2023. prema Tbr. 8.1. po 100 bodova, a za sastav podneska od 20. travnja 2022. prema Tbr. 8.2.

50 bodova, uvećano za trošak PDV.

15.5. Odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te da o tome koji su troškovi bili potrebni i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište, te jedno ročište za glavnu raspravu.

15.6. Pravilno je prvostupanjski sud prema citiranoj odredbi dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 12. srpnja 2022. i 24. veljače 2023. prema Tbr. 8.1., kao i što je pravilno dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 20. travnja 2022. jer se i po stavu ovog suda radi o obrazloženim podnescima iz Tbr.8.1. Tarife.

15.7. Međutim, tužitelj je podneskom od 30. siječnja 2023. specificirao svoje potraživanje i uskladio ga sa sada službenom valutom euro pa se u tom slučaju ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife, kako to pogrešno dosuđuje prvostupanjski sud, pa tužitelju ne pripada dosuđeni troška po tom tarifom broju, ali mu po stavu ovog suda pripada po Tbr. 8.3. Tarife, dakle u iznosu od 50,00 eura.

15.8. Nadalje, osnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe presude jer je odredbom članka 11. stavka 1. točke 5. Zakona o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, broj 118/18. i 51/23., dalje: ZSP) koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu (koja nastupa dostavom prijepisa presude punomoćniku tužiteljice na temelju odredbe članka 4. stavak 1. točka 4 ZSP-a) obveze plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su potrošači tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju iznos od 81,62 eura na ime troška sudske pristojbe na presudu jer prema citiranoj odredbi ZSP-a ne postoji obveza podmirenja sudske pristojbe na presudu u ovom sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nema pravo na njegovu naknadu od tuženika.

15.9. U odnosu na prigovor tuženika glede troškova vještačenja pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao taj trošak u iznosu od 800,00 kuna koji se odnosi na trošak privatnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer je taj nalaz kao dokaz korišten u ovoj parnici, pa je i bio potreban u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Naime, u konkretnom slučaj nalaz i mišljenje sudskog vještaka dostavljen je protivnoj stranci odnosno tuženiku koji nije prigovarao njegovom sadržaju, a i tijekom postupka je odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenje, pa je prvostupanjski sud taj nalaz i mišljenje mogao prihvatiti kao dokaz čija valjanost nije dovedena u pitanje i na njenu utemeljiti svoju odluku (tako i VSRH u Rev-2277/2018-2 od 17. listopada 2018. i Rev-652/2022).

16. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke II. izreke presude te ostale pravilno utvrđene troškove postupka umanjiti za više dosuđeni iznos po osnovi nagrade punomoćnika tužitelja za sastav podneska od 30. siječnja 2023. sa PDV-om u ukupnom iznosu od 187,50 eura i za dosuđeni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 81,62 eura, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

17. Tuženiku ne pripada ni trošak žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspio sa svojom žalbom u neznatnom dijelu, a zbog kojeg mu nisu nastali posebni troškovi.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 4. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević