Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-342/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice, u pravnoj stvari tužiteljice VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Margiti Plažanin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Opća županijska bolnica Požega, Osječka 107, OIB: 40589450667, zastupana po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, uz sudjelovanje umješača Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac, zastupana po punomoćnici GL, dipl.iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, i umješača protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj 18 Pr-131/2020-26 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 04. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj 18 Pr-131/2020-26 od 30. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba umješača kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj 18 Pr-131/2020-26 od 30. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

III. Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj 18 Pr-131/2020-26 od 30. ožujka 2023., i sudi :

„ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, Osječka ul.107, Požega, OIB: 40589450667, isplatiti tužiteljici VL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 159,49 eura / 1.201,66 kuna1, bruto, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kako slijedi:

- za siječanj 2016. godine na iznos od 3,52 eura/ 26,51 kuna od 09.02.2016.

- za veljaču 2016. godine na iznos od 7,04 eura/ 53,01 kuna od 09.03.2016.

- za ožujak 2016. godine na iznos od 12,85 eura/ 96,80 kuna od 08.04.2016.

- za travanj 2016. godine na iznos od 5,30 eura/ 39,95 kuna od 10.05.2016.

- za svibanj 2016. godine na iznos od 8,43 eura/ 63,55 kuna od 08.06.2016.

- za srpanj 2016. godine na iznos od 3,53 eura/ 26,63 kuna od 08.08.2016.

- za kolovoz 2016. godine na iznos od 3,23 eura/ 24,31 kuna od 07.09.2016.

- za listopad 2016. godine na iznos od 16,46 eura/ 124,02 kuna od 08.11.2016.

- za siječanj 2017. godine na iznos od 20,42 eura/ 153,89 kuna od 07.02.2017.

- za travanj 2017. godine na iznos od 11,41 eura/ 85,98 kuna od 08.05.2017.

- za svibanj 2017. godine na iznos od 17,86 eura/ 134,57 kuna od 07.06.2017.

- za lipanj 2017. godine na iznos od 7,18 eura/ 54,08 kuna od 06.07.2017.

- za srpanj 2017. godine na iznos od 27,04 eura/ 203,70 kuna od 07.08.2017.

- za rujan 2017. godine na iznos od 3,70 eura/ 27,84 kuna od 06.10.2017.

- za listopad 2017.godine na iznos od 11,52 eura/ 86,82 kuna od 07.11.2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice se odbija za iznos od 748,55 eura / 5.639,93 kune.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu 238,90 eura / 1.800,00 kuna¹ zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod točkom II. izreke, kao i odluke o troškovima postupka žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili vrati predmet na ponovni postupak, uz naknadu prouzročenog troška.

3. Žali se i umješač protiv dosuđujućeg dijela presude pod točkom I. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže preinaku pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe tužitelja, i umješača nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu razliku plaće za period od svibnja 2015. do zaključno prosinca 2017. na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 16. prosinca 2022. tužiteljica potražuje iznos od 908,04 eura/ 6.841,59 kn kojim obuhvaća cjelokupni prekovremeni rad kod tuženika.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju žalitelji.

9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne i odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika te da joj je rad bio organiziran tako da je učestalo radila prekovremeno i da joj je tuženik isplatio umanjene plaće,

- da joj tuženik nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na dodatak koji bi sukladno odredbi čl. 55. KU/18 imao pravo,

- da joj tuženik nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila na istom radnom mjestu, a na koji bi tužiteljica imala pravo na temelju odredbe 58. KU/18,

- da prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za rad tuženik nije obračunavao (uzeo u obzir) razlike plaće koje su predmet ovog tužbenog zahtjeva, čime je povrijeđeno pravo tužitelja iz odredbe čl. 34. KU/18,

- da je nakon provedenog financijskog vještačenja vještakinja Dajana Hart utvrdila da je tužiteljici manje isplaćena bruto plaća za period od travnja 2015. do prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 6.841,59 kn. Navedena razlika bruto plaće da se sastoji od obračunate plaće za sate prekovremenog rada u iznosu od 5.639,93 kn, razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 149,95 kn, razlike dodataka za posebne uvjete rada u iznosu od 524,82 kn, razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 411,89 kn, te razlike naknade za vrijeme bolovanja u iznosu od 115,00 kn.,

- da je tužiteljica nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka potraživala isplatu iznosa od 6.841,59 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate,

- da se tuženik usprotivio preinaci tužbe,

- da je sud dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje radnopravnog odnosa tužiteljice i tuženika kroz utuženo razdoblje,

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare za iznose potraživanja iz preinačenog tužbenog zahtjeva.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Sud je pravilno ocijenio da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama gore navedenih odredaba zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka po naprijed navedenim osnovama.

12. Pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe članka 91. stavka 3. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14., dalje: ZR) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

13. Naime, u razdoblju koje je predmet postupka plaća tužiteljice je regulirana odredbama Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09. i 93/14., dalje ZR), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 143/13., 96/15. i 29/18., dalje KU) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine br. 141/12. i 24/17., dalje TKU).

14. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, KU/13. u članku 57., a KU/18 u članku 55., propisuje da radniku u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, tužitelj kao inženjer medicinske radiologije ima pravo na dodatak na plaću od 25%. Isto tako članak 59. a Dodatka I KU propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

15. Obzirom na navedeno, po mišljenju i ovog suda osnovan je zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje KU i TKU propisuje posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tužitelja tako i za vrijeme prekovremenog rada tužiteljice jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima, odgovorna je za život i zdravlje ljudi, koje okolnosti postoje i u vrijeme prekovremenog rada tužiteljice kao zdravstvenog radnika.

16. Kako tuženik nije tužiteljici isplatio puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju time je tužiteljica uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor.

17. Odredbom članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18) je propisano da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. Nesporno je da nije bilo pisanog zahtjeva tužiteljice za odobrenje korištenja slobodnih dana ali može se smatrati da je prešutno pristao.

18. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da u situaciji kada je tužiteljica koristila za prekovremeni rad za slobodne dane, nema pravo na slobodne dane i plaćanje prekovremenog rada, međutim u konkretnom slučaju temeljem dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženika nije bilo moguće egzaktno utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, kada, te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada. Sam način evidentiranja prekovremenih sati i slobodnih dana mora biti proveden od strane poslodavca, a da je pri tome moguće na jasan, razumljiv i transparentan način utvrditi da li je takvo postupanje u skladu sa odredbom članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18), a što u konkretnom postupku nije slučaj. Pri tome je potrebno ukazati da se takva činjenica treba dokazivati materijalnom dokumentacijom u vidu isprava tuženika kao poslodavca iz kojih će jasno i nedvosmisleno proizlaziti za koje su točno prekovremene sate korišteni slobodni dani i u kojemu periodu, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio, dok saslušani svjedok u svom iskazu potvrđuje činjenicu prema kojoj tuženik kao poslodavac za korištenje slobodnih dana nije donosio pisanu odluku niti su radnici podnosili pisani zahtjev za korištenje slobodnih dana.

19. U svakom konkretnom postupku je neophodno dokazati i utvrditi za koje je prekovremene sate radnik koristio slobodne dane i kada, te jesu li obračunati sukladno odredbi članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18), pri čemu je na poslodavcu obveza vođenja evidencije koja na jasan, razumljiv i transparentan način mora omogućiti takvu usporedbu i izračun, dok će u protivnom sud takvu činjenicu utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Prema utvrđenju ovog suda, sudska vještakinja pravilno je primijenila Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU broj 148. i 153., a što je u skladu sa člankom 9. stavkom 3. ZR-a i primjene najpovoljnije prava za radnika.

21. U odnosu na žalbu tužitelja, u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova prekovremenog rada, ista je neosnovana.

22. Naime, iz podneska tužiteljice od od 16. prosinca 2022. proizlazi kako ista više ne traži samo isplatu dodataka na prekovremeni rad koji su bili obuhvaćeni tužbom, već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati, a za koje je vještak utvrdio da postoje.

23. Time je došlo do preinake tužbe u smislu odredbi članka 190. i 191. ZPP-a, jer preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju (drukčijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i ne izmijenjenog tužbenog zahtijeva (generički određeni tužbeni zahtjev sad se temelji na novom, bitno drukčijem, činjeničnom kompleksu /ili mu je dodan novi/ od onog koji je do tada bio /ili isključivo bio/ činjenična osnova.), ili kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u Revr- 162/15 od 14. veljače 2018.).

24. U konkretnom slučaju, kada je tužiteljica podnila tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, pa je tijekom postupka temeljem nove činjenične osnove preinačila tužbu, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a došlo preinakom tužbe.

25. Kako je od dospijeća isplate naknade neisplaćenih prekovremenih sati za razdoblje od siječnja 2016. do listopada 2017., pa do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe, 16. prosinca 2022., protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 139. ZR-a, to je tuženikov prigovor zastare osnovan, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev u tom dijelu odbio.

26. Slijedom navedenog, kako žalbeni razlozi nisu ostvareni, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbe tužiteljice, i umješača trebalo je odbiti i potvrditi pobijanu presudu, čime je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

27. U svezi odluke prvostupanjskog suda o parničnom trošku kojom je u točki III. izreke presude odredio da je tužiteljica dužna tuženiku naknadi parnični trošak postupka u iznosu 238,90 eura / 1.800,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom za reći je slijedeće.

28. Odredbom članka 154. stavak 4. ZPP-a, propisano je pored ostalog da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju tužiteljica je djelomično uspjela u parnici. Naime, odredba članka 154. stavak 4. ZPP-a daje sudovima stanovitu diskreciju u pogledu donošenja odluke o parničnom trošku u slučajevima djelomičnog uspjeha, o čemu je i riječ u konkretnom slučaju. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i visinom tužbenog zahtjeva. No, u konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir: broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, uspjeh stranaka u postupku kako kvalitativni (s obzirom na sporan pravni osnov), tako i kvantitativni (s obzirom na visinu), ovaj drugostupanjski sud smatra kako pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a, nije moguće izvesti drukčiji zaključak osim zaključka da svaka snosi svoje troškove postupka.

29. Obzirom da nije nađeno da bi prvostupanjski sud počinio koju od povreda parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a, u svezi odredbe članka 381. ZPP-a, valjalo je temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Split, 04. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras-Ivanišević