REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-959/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mirni Ferić, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ..., [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5667/2021-25 od 31. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5667/2021-25 od 31. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 1.718,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

- na iznos od 0,93 EUR počevši od 5.5.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,58 EUR počevši od 6.6.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,18 EUR počevši od 4.7.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,35 EUR počevši od 5.9.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,58 EUR počevši od 3.10.2006. pa do isplate

- na iznos od 7,92 EUR počevši od 3.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 1,99 EUR počevši od 3.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 7,85 EUR počevši od 8.1.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,37 EUR počevši od 4.2.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,86 EUR počevši od 2.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,91 EUR počevši od 5.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,89 EUR počevši od 2.6.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,82 EUR počevši od 3.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,81 EUR počevši od 4.8.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,80 EUR počevši od 2.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,23 EUR počevši od 2.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,37 EUR počevši od 5.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,87 EUR počevši od 2.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,11 EUR počevši od 8.1.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,74 EUR počevši od 4.2.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,72 EUR počevši od 3.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,57 EUR počevši od 2.4.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,21 EUR počevši od 1.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 25,40 EUR počevši od 1.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,80 EUR počevši od 2.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,36 EUR počevši od 1.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 27,67 EUR počevši od 1.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,73 EUR počevši od 3.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,93 EUR počevši od 3.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,46 EUR počevši od 4.1.2011. pa do isplate

- na iznos od 34,99 EUR počevši od 2.2.2011. pa do isplate

- na iznos od 36,53 EUR počevši od 2.3.2011. pa do isplate

- na iznos od 33,54 EUR počevši od 1.4.2011. pa do isplate

- na iznos od 35,95 EUR počevši od 4.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,61 EUR počevši od 1.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,32 EUR počevši od 1.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 66,95 EUR počevši od 5.9.2011. pa do isplate

- na iznos od 49,40 EUR počevši od 4.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,84 EUR počevši od 3.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,53 EUR počevši od 1.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,43 EUR počevši od 2.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 49,76 EUR počevši od 5.1.2012. pa do isplate

- na iznos od 53,03 EUR počevši od 6.2.2012. pa do isplate

- na iznos od 52,83 EUR počevši od 2.3.2012. pa do isplate

- na iznos od 50,70 EUR počevši od 11.4.2012. pa do isplate

- na iznos od 51,59 EUR počevši od 2.5.2012. pa do isplate

- na iznos od 53,21 EUR počevši od 1.6.2012. pa do isplate

- na iznos od 51,54 EUR počevši od 2.7.2012. pa do isplate

- na iznos od 52,04 EUR počevši od 3.8.2012. pa do isplate

- na iznos od 51,01 EUR počevši od 3.9.2012. pa do isplate

- na iznos od 48,55 EUR počevši od 3.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 337,71 EUR počevši od 10.10.2012. pa do isplate,

po kamatnoj stopi do 31.12.2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. koje teku po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ... naknaditi tužitelju SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 1.798,62 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude tj. 31. srpnja 2024.g do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu naknade troškova tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53//91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se u žalbenom postupku ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa s osnove preplaćenih iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF, a s obzirom da je ta ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

6. Nije sporno među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 5. travnja 2006., broj 9011132009 za kupnju vozila s

ugovorenim iznosom kredita od 15.945,23 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Međutim, i u žalbenom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF ništetne ugovorne odredbe uslijed kojih je tuženik dužan vratiti preplaćene iznose, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporno da li je prvostupanjski sud vezan utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. a koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i da li postoji intervencijski efekt te presude. U žalbi tuženik ističe kao sporno i pitanje uzimanja u obzir visine anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog.

7. Prvostupanjski sud je na temelju ugovora o kreditu i ostale dokazne dokumentacije priložene u spis, kao i iz iskaza tužitelja pravilno utvrdio da je ovdje tužitelj kao korisnik kredita zaključio kredit radi kupnje vozila za osobne potrebe, pa stoga on u ovom pravnom odnosu ima svojstvo potrošača.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18. Dakle pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ovdje tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) kao i članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), pa su stoga žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojim osporava primjenu navedenih odredbi ZZP-a neosnovani.

9. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u ovom sporu u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a, primjenjiv učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa stoga sud nije dužan provoditi dokazni postupak. Upravo je ovakav stav zauzet povodom revizijskog postupka u odluci VSRH Rev3142/18, a što je također jasno potvrđeno u odluci Ustavnog suda, broj U-III-2233/19. Međutim prvostupanjski sud je i u ovom postupku provedenim dokazima utvrđivao bitne činjenice koje su se ukazale spornima i to naročito nepoštenost i time ništetnost sporne ugovorne odredbe, tužiteljev status potrošača i odlučivao je o po tuženiku istaknutom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne odredbe, jer se o istima između stranaka nije pregovaralo i ugovor je bio ponuđen tužitelju kao tipski sa unaprijed sastavljenim sadržajem, a budući je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora, sud prvog stupnja je donoseći pobijanu presudu pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126721, 114/22 i 155/23 dalje: ZOO) , a u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a.

10. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare, navodeći da je zastara u ovom konkretnom predmetu počela teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom donošenjem presude Pž- 6632/2017 dakle od dana 14. lipnja 2018. pa je stoga tužba tužitelja koja je podnesena 2. srpnja 2021. unutar zastarnog roka od 5 godina. Upravo ovakav stav je zauzet u objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11. Ovdje treba istaknuti i da je odredba o primjeni valutne klauzule suprotna odredbi članka 4. ZOO-a, u kojoj je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada se govori o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO-a. Dakle s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o primjeni tečaja za valutu CHF ništetne, jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora a što proizlazi iz navoda samog tužitelja saslušanog kao stranka tijekom postupka, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, onda je ovdje tuženik taj koji treba dokazivati suprotno i predložiti sudu konkretne dokazne prijedloge u tom pravcu, a što tuženik nije predložio u ovom postupku.

12. Prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Petri Blašković, a čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i obrazložen i temeljem kojeg je utvrđeno da preplaćena razlika zbog primjene valutne klauzule u CHF iznosi ukupno 1.718,05 EUR, pa je stoga sud pravilno i dosudio predmetni iznos kojeg tužitelj tužbenim zahtjevom i potražuje.

13. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je sud trebao uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog. Međutim ovi žalbeni navodi tuženika su neosnovani, jer ovdje se ne radi o uzajamnim vraćanjima, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa niti ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Zbog navedenog ne postoji tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, jer istu do zaključenja prethodnog postupka u ovom sporu tuženik nije specificirano ni postavio prema tužitelju isticanjem protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja, pa stog sud prvog stupnja nije ni bio u obvezi odlučivati o tom pravnom pitanju.

14. Tužitelju je pravilno pobijanom presudom određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u

potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

15. Također žalbeni prigovori tuženika da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen pa je stoga ugovorni odnos okončan, zbog čega više niti ne postoji povreda koju je potrebno

otkloniti nisu osnovani, jer se ovdje radi o isplati iznosa koji su proizašli iz ništetne ugovorne odredbe. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, a u vezi s člankom 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao, pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj i zatezna kamata mu teče od dana stjecanja.

16. Slijedom svega navedenog drugostupanjski sud zaključuje da žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju relevantnih pravnih izvora, kao i recentne sudske prakse koji su u primjeni u ovom konkretnom predmetu, pa je stoga zaključeno da je žalba tuženika neosnovana i u okviru istaknutog zakonskog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Također suprotno žalbenim navodima tuženika, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 dalje OT). Žalba tuženika u dijelu u kojem se pobija odluka o naknadi parničnog troška nije specificirano po stavcima pobijana ni obrazložena, dok općenito navođenje da su sve procesne radnje punomoćnice tužitelja u postupku bile nepotrebne, nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane, jer su te radnje proizašle iz potrebe odgovaranja na procesne radnje samog tuženika.

18. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, isti je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška za sastav žalbe s PDV-om temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP.

19. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 4. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević