Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-5477/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sutkinji toga suda Ilijani Petyo, u pravnoj stvari tužitelja BZ iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-161/2021-6 od 10. listopada 2024., dana 3. travnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-161/2021-6 od 10. listopada 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvoga stupnja je odbijen prigovor tužene mjesne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv toga rješenja žalbu je izjavila tužena zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje ili ukidanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
3. Žalba tužene nije osnovana.
4. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nije nerazumljivo te ne postoje nedostaci zbog kojih odluku ne bi bilo moguće ispitati.
5. Tužena je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari osporila mjesnu nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima jer je u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile i vezi kojeg se vodi ovaj spor, ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora.
6. Predmetna tužba podnesena je radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 27. siječnja 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita, kao i radi isplate po osnovi ništetnih odredbi.
7. Pravilno sud u pobijanoj odluci s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru primjenjuje odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je stoga u skladu sa čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništava. Slične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, 110/15 i 14/19) u skladu s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, jer upravo čl. 3. navedene Direktive strogo određuje kako ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Također, iz odredbe čl. 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
8. Dakle, između ostalih nepoštena bi mogla biti i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, te je i sam sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, tako da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
9. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu od strane tužene, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tužena (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
10. Iako je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na sporazum o mjesnoj nadležnosti prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, jasna i razumljiva, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom.
11. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena ovaj sud prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj s prebivalištem u [adresa] za pristup sudu u Zagrebu bio izvrgnut povećanim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagrebu mogli bi utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).
12. U odnosu na navod tužene da sud nije utvrdio da tužitelj ima prebivalište u [adresa] valja reći da ta činjenica proizlazi iz podataka u samom ugovoru o kreditu kao i navoda tužbe, i ničim nije osporena. Neodlučni su žalbeni prigovori tužene koji se odnose na mogućnost tužitelja da angažira odvjetnika iz Zagreba, jer se radi o zadiranju u pravo stranke da ju zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tužena gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s čl. 89. st. 2. ZPP uvijek može doći pred sud.
13. Stoga ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocjeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o općoj mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), (tako i Vrhovni sud RH br. Gr1- 143/2019.) te prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tužene nije osnovan.
14. Kako nisu osnovani žalbeni razlozi, a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
15. Budući da tužena nije uspjela sa žalbom, neosnovan je njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 3. travnja 2025.
Sutkinja:
Ilijana Petyo
