REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

P-1657/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetniku u Zagrebu, III Pile 23, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (vps. 60.995,97 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, klasa: 363-02/2007-001/348, urbroj: 251-13-31/200- 07-1, bez datuma, zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 60.995,97 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 8.944,46 EUR od 23. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 4.435,51 EUR od 23. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 8.978,98 EUR od 3. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 2.057,44 EUR od 3. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 8.910,14 EUR od 9. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 2.659,02 EUR od 9. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 1,82 EUR od 19. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 9.696,31 EUR od 24. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 894,60 EUR od 24. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 356,25 EUR od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 16,48 EUR od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 342,95 EUR od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 338,69 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 33,97 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 342,64 EUR od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 30,01 EUR od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 338,80 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 5.355,41 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 46,73 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 5. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 8. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 6. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 372,69 EUR od 5. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 2.976,99 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 75,66 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 372,68 EUR od 7. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 7. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 372,66 EUR od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 372,65 EUR od 11. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 11. veljače 2023. do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice iz t. II. izreke presude preko dosuđene stope zatezne kamate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.843,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 3. travnja 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je s tuženikom zaključio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, klasa: 363-02/2007-001/348, urbroj:

251-13-31/200-07-1, bez datuma, a kojim je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje velikog reklamnog panoa BIG BOARD, reklamne površine 120 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koja odgovara z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 2.808,00 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (372,69 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), a temeljem članka 14., stavka 1 tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 od 5. prosinca 2005.). Nakon sklapanja tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/07-01/1225, urbroj: 251-13- 31/200-07-4, od 24. rujna 2007. kojim je odobreno postavljanje reklame opisane u prethodnom stavku. Tužitelj nadalje navodi kako je člankom 5. Ustava Republike Hrvatske propisano: "U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske…". Članak 14. Odluke o komunalnom redu (dakle ,,ostali propis,, kako ga naziva Ustav; dalje: OKR 2005.), a temeljem kojeg je zaključen predmetni ugovor između stranaka glasi: ,,Ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja odobrenja. Tužitelj ukazuje kako taj članak ne razlikuje, dakle, situaciju kad se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kada se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom, a taj je ugovor preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Tuženik je bez sumnje ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati, među inim, i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama. Ovlašten je i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada. Međutim, tužitelj smatra kako naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda. Tako nešto ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj 117/93 i dr.). Tužitelj ističe i da članak 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i članak 3., stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, a niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu. Dakle, članak 14. OKR 2005. nesuglasan je Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95 i dr.), Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj 117/93 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja te je samim time taj članak OKR 2005. neustavan i nezakonit. Tužitelj nadalje ukazuje kako na nezakonitost odredaba kakve sadrži i sporni članak OKR 2005. zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima. Stoga se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba… ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Gore navedeni stav sadržan je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.), a u kojem je predmetu sud ukinuo sporne odredbe općeg akta Grada Vodnjana - Dignano u dijelu koji je glasio: "… ili na površinama (zemljištu i objektima) u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba…". Nadalje, u predmetu broj Usoz-118/20 Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo je istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako je odredba da je plaćanje naknade tuženiku preduvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu u svakom slučaju nezakonita te istovremeno i neustavna. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. Ustava propisano je da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a stavkom 2. istog članka da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Člankom, pak, 50. stavak 2. Ustava propisano je da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Svakako, tužiteljeva poduzetnička sloboda jest obavljati svoju registriranu djelatnost s ciljem ostvarenja dobiti i u tom svojstvu sklapati pravne poslove/ugovore s privatnim subjektima o postavljanju reklama na njihovom zemljištu, uz naknadu koju za to plaća tim subjektima kao vlasnicima zemljišta. O jednakom pravnom položaju tužitelja na tržištu u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se bave istom ili sličnom djelatnošću ne može biti ni govora ako se uzme u obzir činjenica da tužitelj, temeljem osporene OKR 2005. i ugovora koji je s tuženikom sklopio temeljem nje, mora plaćati naknadu tuženiku za reklame postavljene na privatna zemljišta na njegovom području, a drugi poduzetnici, koji se istom djelatnošću bave u jedinicama lokalne samouprave u kojima takva nezakonita naknada nije propisana, ne moraju. Jasno je da odredba članka 14. OKR 2005. ograničava poduzetničku slobodu (jer tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži članak 50. stavak 2. Ustava), već podzakonskim aktom (OKR 2005.), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, takvo je ograničenje apsolutno protuustavno. S obzirom da je predmetni ugovor tužbe sklopljen temeljem članka 14. OKR 2005. koji je protuzakonit i protuustavan, to je isti u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, i to slijedom odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). S obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 60.995,97 EUR u 37 različitih navrata (što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, što je vidljivo iz priložene analitičke kartice samog tuženika), tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga tužitelj smatra da mu je tuženik temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a u obvezi vratiti sve te pojedine uplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana povrata, pri čemu napominje kako prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pa da je stoga tužitelj ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi u bitnome da tužitelj ništetnost Ugovora o plaćanju naknade za reklame, šifra: 012386 pokušava dokazati i izvesti iz dokazivanja navodno protuzakonitog i protuustavnog članka podzakonskog akta, u konkretnoj članka 14. Odluke o komunalnom redu iz 2005., a pri tome ne dokazujući da bi u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe, ne dokazujući da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim, pozivajući se na obrazloženje nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-158/23 od, a pri tome ne uzimajući u obzir da je postojeća sudska praksa odavno riješila sličnu pravnu situaciju ukazujući da sud nije ovlašten ispitivati niti utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog postupka. Nadalje, tuženik ističe da ne spori da je s tužiteljem zaključio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, Klasa: 363-02/2007-001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1. Predmetni Ugovor sklopljen je u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07; u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/06; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Ukazuje da je predmetni Ugovor tužitelj s tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu. Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07) donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13,153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, niti je čl. 14. ove Odluke ikada i u jednom postupku utvrđen nezakonitim ili neustavnim. Dakle, tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih pravnih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Stoga tuženik ističe kako sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim. Ovo nesporno proizlazi iz sudske prakse koju tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a koja je jedinstvena u stavu i određenju, da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju čl. 19. Ustava Republike Hrvatske, čl. 25. t.2. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) i čl. 12. st. 3. t. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), slijedom čega sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju Odluke. Pored navedenog, tuženik ističe kako je osporena odredba čl. 14. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07) prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11, 5/12, 18/13, 24/13), slijedom čega, a sukladno čl. 88. st 2. Zakona o upravnim sporovima, u konkretnom slučaju ne bi niti postojale pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom čl. 14. Odluke o komunalnom redu. Slijedom iznijetog, tuženik smatra kako su u cijelosti neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen ugovor među strankama bio protutustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan. Nastavno, tužitelj pogrešno zaključuje da tužitelj nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovoga spora jer ništetni ugovori ne proizvode pravne učinke, pa da mu je tuženik u obvezi vratiti utužene novčane iznose koji su temeljem navedenog ugovora isplaćeni tuženiku. Budući da ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja na ime postavljene reklame nije niti može biti utvrđen ništetnim, jer je isti sklopljen temeljem tada važećeg pravnog propisa, to tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovoga spora. U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva, tuženik napominje kako ista ne može utjecati na rješavanje merituma u ovoj pravnoj stvari jer se dostavljene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, a pravna stajališta izražena u obrazloženju navedenih presuda ne mogu biti obvezujuća za sud u ovome postupku. Posebno ističe i da presuda ovog suda poslovni broj b Povrv-158/23 nije pravomoćna te ne može predstavljati sudsku praksu koja je, kako je razvidno iz odluka dostavljenih od strane tuženika, u cijelosti različita od obrazloženja označene presude. Budući da je ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, tuženik smatra kako nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. ZOO-a slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik posebno osporava i tijek kamata na utuženi s obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

3. U nastavku postupka stranke su podnescima dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, pri čemu je tuženik učinio nespornom visinu utuženog potraživanja.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu.

5. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, Klasa: 363-02/2007- 001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 (list 6. – 8. spisa) te zahtjev za isplatu iznosa od 60.995,97 EUR, a koji iznos je tužitelj platio tuženiku na temelju navedenog Ugovora, s kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili gore navedeni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, da je isti sklopljen temeljem odredbe čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik Grada Zagreba 11/06), kao i da je reklamni pano čije je plaćanje naknade ugovoreno postavljen na zemljištu u privatnom vlasništvu. Nesporna je i visina utuženog potraživanja, a koja proizlazi i iz analitičke kartice za Ugovor 012386 (list 31. – 35. spisa), te činjenica da je tužitelj izvršio plaćanje utuženog iznosa temeljem predmetnog Ugovora. Zaključno, nesporno je i da do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije donio odluku po pitanju nezakonitosti sporne odredbe čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05).

8. Između stranaka je sporna osnovanost utuženog potraživanja pri čemu je činjenična osnova tužbe sadržana u bitnome u tužiteljevoj tvrdnji kako je odredba čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) protuustavna i protuzakonita. Sporan je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

9. U odnosu na tuženikovu tvrdnju kako sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati i utvrđivati zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te Odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o ništetnosti Ugovora koji je sklopljen među strankama, valja naglasiti da Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-II-5157/2005 od 5. ožujka 2012. – Narodne novine broj: 41/12), a što proizlazi iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19 i 144/20) kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom (st. 1.). Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice (st. 2.). Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije (st. 3.). Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave (st. 4.). Opći akt ne može imati povratno djelovanje (st. 5.).

10. Nadalje, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24; dalje: ZUP) predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, a u skladu s odredbom čl. 12. st. 2. t. 2. tog Zakona, o zakonitosti općih akata odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

11. Temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZUP-a, postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom koji smatraju da su im općim aktom povrijeđena njihova prava ili pravni interes. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti fizičkih ili pravnih osoba, prijedloga pučkog ili posebnog pravobranitelja ili na zahtjev suda (čl. 158. st. 2. ZUP-a).

12. Prema odredbi čl. 162. st. 3. i 4. ZUP-a sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u "Narodnim novinama". Zaključno prema odredbi čl. 165. st. 2. ZUP-a, sud će rješenjem obustaviti postupak kad prestanu postojati pretpostavke za njegovo vođenje.

13. Imajući u vidu gore navedene odredbe, kao i nespornu činjenicu da je Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) prestala vrijediti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11, 5/12, 18/13, 24/13), prema ocjeni ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka u slučaju kada je opći akt koji se osporava stavljen izvan snage, odnosno kada je prestao vrijediti odnosno ne postoje pretpostavke za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se isti više ne bi mogao ukinuti u skladu s odredbom čl. 162. st. 3. i 4. ZUP-a.

14. Pri tome valja napomenuti i da se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1736/2024-2 od 18. rujna 2024. (list 412. – 417. spisa) navodi da u slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta zato što navedeni akt više nije na snazi, ali očito proizvodi učinke, pitanje njegove zakonitosti može isticati tijekom parničnog postupka. Redovni sud pred kojim se vodi taj postupak, dužan je u tom parničnom postupku ispitati zakonitost tog akta (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2169/2019 i Rev 901/2022).

15. Slijedom navedenog, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen.

16. Stoga je sud u ovoj pravnoj stvari, kao o prethodnom pitanju odlučivao o valjanosti pravnog posla odnosno Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, Klasa: 363-02/2007-001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 koji je sklopljen temeljem općeg akta - Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05) odnosno odredbe čl. 14. iste, a koja više nije na snazi, i to u odnosu na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 68/18, 110/18, 32/20 i 145/24), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19 i 144/20) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj: 127/17, 138/20, 151/22 i 114/23).

17. Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 od 5. prosinca 2005.) donesena je na temelju odredbe čl. 16. st. 1. tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04 i 178/04) kojom je propisano da je u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje- Prema st. 2. navedenog članka, odlukom o komunalnom redu iz st. 1. propisuju se naročito odredbe o: uređenju naselja, održavanju čistoće i čuvanju javnih površina, korištenju javnih površina, skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanju snijega i leda, uklanjanju protupravno postavljenih predmeta, mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

18. Odlukom o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 od 5. prosinca 2005.) propisano je da se istom u cilju uređivanja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, sakupljanja, odvoza i postupanja sa sakupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda, te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba propisuje komunalni red i mjere za njegovo provođenje (čl. 1.).

19. Nadalje, odredbom čl. 11. st. 1. predmetne Odluke propisano je da se na zemljištima i zgradama u vlasništvu mogu postavljati reklamne zastave, reklamna platna postavljena kao zaštita na građevinskim skelama, transparenti i drugi prigodni natpisi, reklamni ormarići, i drugi predmeti koji služe reklamiranju (u nastavku teksta: reklame, reklamni panoi), te jarboli za zastave, zaštitne naprave na izlozima (tende, roloi, platna i sl.) u skladu s odredbama ove odluke i propisa donesenih na temelju nje.

20. Način postavljanja, te vrste predmeta i naprava iz st. 1. tog članka određuje pravilnikom Gradsko poglavarstvo na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Gradskoga zavoda za prostorno uređenje i Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode (čl. 11. st. 2.). Odredbom čl. 11. st. propisano je da se na reklamne panoe primjenjuju odredbe ove Odluke što se odnose na reklame, ako nije drugačije određeno Odlukom.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 12., za postavljanje natpisa, reklama, jarbola za zastave i zaštitnih naprava na izlozima potrebno je odobrenje gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisima nije određeno drugačije, a u kojem odobrenju će se odrediti mjesto i način postavljanja, izgled predmeta, vrijeme na koje se predmet postavlja i drugi uvjeti. Zabranjeno je natpis, reklamu, jarbol za zastavu i zaštitnu napravu na izlogu postaviti bez odobrenja, odnosno suprotno odobrenju.

22. Odredbom čl. 23. predmetne Odluke o komunalnom redu određeno je da je za namjeravano postavljanje reklamnog panoa površine 6 m2 i više na površini koja nije javna potrebno ishoditi prethodno odobrenje za zahvat u prostoru gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, kojim se utvrđuje namjena, veličina i površina panoa, smještaj na građevnoj čestici, odnosno unutar zahvata u prostoru, oblikovanje građevine, način i uvjete priključenja na komunalnu infrastrukturu, sanitarno-tehnički i higijenski uvjeti, i drugi elementi važni za zahvat u prostoru. Zahtjevu za izdavanje odobrenja za zahvat u prostoru prilaže se dokaz da se pano može postaviti na građevnoj čestici, odnosno unutar zahvata u prostoru, izvadak iz katastarskog plana u mjerilu 1:1000, tehnički opis, idejno rješenje o namjeravanom zahvatu u prostoru, posebne uvjeti priključenja na komunalnu infrastrukturu, te suglasnosti pravnih osoba s javnim ovlastima na mogućnosti provedbe zahvata u odnosu na postojeće objekte i uređaje komunalne infrastrukture. Dokazom da se građevinu može postaviti na građevnoj čestici, odnosno unutar zahvata u prostoru u smislu ove odluke, smatra se izvadak iz zemljišne knjige, ugovor na temelju kojega je investitor stekao pravo vlasništva na zemljištu, ugovor o zakupu, te pisana suglasnost vlasnika ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

23. Zaključno, odredbom čl. 14. Odluke o komunalnom redu čiju zakonitost spori tužitelj, određeno je da ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade, a koji se sklapa prije izdavanja odobrenja, dok je odredbom čl. 15. određeno da visinu naknade iz čl. 14. st. 1. te Odluke utvrđuje Gradsko poglavarstvo odnosno o zoni u kojoj se postavlja, o njihovoj veličini, tipu i namjeni.

24. Dakle, iz gore navedenih odredaba razvidno je da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja pa stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa te s tim u vezi izdaje odobrenja.

25. Međutim, imajući u vidu da u konkretnom postupku tužitelj smatra da niti u jednoj relevantnoj zakonskoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu odnosno da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu ne može ući u djelokrug komunalnog reda, prema ocjeni ovog suda ovlaštenje tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a vlasnik nekretnine komunalnu naknadu tuženiku, nije sadržano u u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu niti to proizlazi iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

26. Naime, prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj: 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15, 115/16 i 127/17) a koji je tada bio na snazi, vlastiti izvori sredstava općine i grada su, i prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s tim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina i drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

27. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti: odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

28. Dakle, iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu, odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos.

29. Slijedom gore navedenog, prema ocjeni ovog suda Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 od 5. prosinca 2005.) u dijelu odredbe čl. 14. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje natpisa i reklama na zgrade, zemljišta i druge prostore (koji nisu javni) nema uporište u navedenim zakonskim propisima pri čemu se naglašava kako je navedeno utvrđenje odnosno stav sadržan i u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. (list 14.-19. spisa) i broj Usoz-118/20-9 od 25. travnja 2022. (list 20.-22. spisa) u kojima je taj sud odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu.

30. Dakle, ovaj je sud, odlučujući u navedenom kao o prethodnom pitanju, utvrdio da je Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 20/05 od 5. prosinca 2005.) nezakonita u dijelu odredbe čl. 14. pri čemu valja naglasiti da ista, iako je prestala važiti, i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je i dalje na snazi Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, Klasa: 363- 02/2007-001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 koji su stranke sklopile temeljem te Odluke.

31. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu gore navedena utvrđenja ovog suda, Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 012386, Klasa: 363- 02/2007-001/348, Urbroj: 251-13-31/200-07-1 ništetan je i kao takav ne proizvodi pravne učinke pa je temeljem odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom I. izreke.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Nadalje, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

34. S obzirom da je predmetni Ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO-a) a imajući u vidu da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene sve propisane pretpostavke, tražiti vraćanje onoga što je na osnovu tog Ugovora dao.

35. Budući da između stranka nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog Ugovora tužitelj isplatio tuženiku, odlučeno je kao u t. II. izreke, i to sa zakonskim zateznim kamatama od trenutka stjecanja jer je tuženik prema ocjeni ovog suda nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je znao, odnosno morao je znati da nema uporište u zakonima za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

36. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate. Ovdje treba navesti da je od 30. prosinca 2023. na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 155/23; dalje: ZID ZOO) kojim je u čl. 1. izmijenjen dotadašnji čl. 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sukladno čl. 1. st. 4. ZID ZOO-a, referentna stopa iz st. 2. tog članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a odlučiti kao u t. II. izreke, dok je u t. III. izreke tužbeni zahtjev preko stope zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da se u konkretnom postupku ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove.

37. Odluka o troškovima postupka iz t. IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

38. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za sastav podneska od 30. kolovoza 2023. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 30. kolovoza 2023. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 22. rujna 2023. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 11. siječnja 2024. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 18. siječnja 2024. u iznosu 1.000,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 11. lipnja 2024. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 1.250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 18. veljače 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelj je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 328,21 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 328,21 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 5.843,92 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

39. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, za ostale odnose.

Zagreb, 3. travnja 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.