Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-812/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 11. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka te nepošten čl. 2 Ugovora o kreditu, broj 7103026725, sklopljenog dana 15.03.2006.g. te potvrđenog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-264/2006 dana 17. ožujka 2006.g., u dijelu koji glasi: „…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Hrvatske šume d.o.o. sklopljenog dana 25.05.2005.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka te nepošten čl. 2 Ugovora o kreditu, broj 7103026725, sklopljenog dana 15.03.2006.g. te potvrđenog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-264/2006 dana 17. ožujka 2006.g., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge kreditora.“

III. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA D.D., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene kamate iznos od 1.313,17 EUR-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- 5,96 EUR od 01.11.2007. pa do isplate

- 5,95 EUR od 01.12.2007. pa do isplate

- 5,94 EUR od 01.01.2008. pa do isplate

- 5,92 EUR od 01.02.2008. pa do isplate

- 5,91 EUR od 01.03.2008. pa do isplate

- 12,74 EUR od 01.04.2008. pa do isplate

- 12,71 EUR od 01.05.2008. pa do isplate

- 12,67 EUR od 01.06.2008. pa do isplate

- 12,64 EUR od 01.07.2008. pa do isplate

- 12,61 EUR od 01.08.2008. pa do isplate

- 12,57 EUR od 01.09.2008. pa do isplate

- 12,54 EUR od 01.10.2008. pa do isplate

- 12,51 EUR od 01.11.2008. pa do isplate

- 12,47 EUR od 01.12.2008. pa do isplate

- 12,43 EUR od 01.01.2009. pa do isplate

- 12,40 EUR od 01.02.2009. pa do isplate

- 12,36 EUR od 01.03.2009. pa do isplate

- 12,33 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

- 12,29 EUR od 01.05.2009. pa do isplate

- 12,25 EUR od 01.06.2009. pa do isplate

- 12,21 EUR od 02.07.2009. pa do isplate

- 26,35 EUR od 01.08.2009. pa do isplate

- 26,26 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

- 26,19 EUR od 01.10.2009. pa do isplate

- 26,11 EUR od 01.11.2009. pa do isplate

- 26,03 EUR od 01.12.2009. pa do isplate

- 25,96 EUR od 01.01.2010. pa do isplate

- 25,87 EUR od 01.02.2010. pa do isplate

- 25,79 EUR od 01.03.2010. pa do isplate

- 25,71 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

- 25,63 EUR od 01.05.2010. pa do isplate

- 25,54 EUR od 01.06.2010. pa do isplate

- 25,45 EUR od 01.07.2010. pa do isplate

- 25,36 EUR od 01.08.2010. pa do isplate

- 25,28 EUR od 02.09.2010. pa do isplate

- 25,18 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

- 25,10 EUR od 01.11.2010. pa do isplate

- 25,00 EUR od 01.12.2010. pa do isplate

- 24,90 EUR od 02.01.2011. pa do isplate

- 24,81 EUR od 01.02.2011. pa do isplate

- 24,72 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

- 24,62 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

- 24,52 EUR od 01.05.2011. pa do isplate

- 24,41 EUR od 01.06.2011. pa do isplate

- 24,32 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

- 21,09 EUR od 01.08.2011. pa do isplate

- 21,00 EUR od 01.09.2011. pa do isplate

- 20,90 EUR od 01.10.2011. pa do isplate

- 20,80 EUR od 01.11.2011. pa do isplate

- 20,71 EUR od 01.12.2011. pa do isplate

- 20,62 EUR od 01.01.2012. pa do isplate

- 20,52 EUR od 01.02.2012. pa do isplate

- 20,42 EUR od 01.03.2012. pa do isplate

- 20,32 EUR od 01.04.2012. pa do isplate

- 20,22 EUR od 01.05.2012. pa do isplate

- 20,11 EUR od 01.06.2012. pa do isplate

- 20,01 EUR od 01.07.2012. pa do isplate

- 19,91 EUR od 01.08.2012. pa do isplate

- 19,80 EUR od 01.09.2012. pa do isplate

- 19,69 EUR od 01.10.2012. pa do isplate

- 19,58 EUR od 01.11.2012. pa do isplate

- 19,48 EUR od 01.12.2012. pa do isplate

- 19,36 EUR od 01.01.2013. pa do isplate

- 19,26 EUR od 01.02.2013. pa do isplate

- 19,14 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

- 19,03 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

- 18,91 EUR od 01.05.2013. pa do isplate

- 18,79 EUR od 01.06.2013. pa do isplate

- 14,98 EUR od 27.06.2013. pa do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 97,57 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 21.03.2006. pa do isplate, te iznos od 127,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 27.06.2013. pa do isplate, koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

V. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.789,81 EUR sa zz kamatama tekućim od 3. travnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je17. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim je podigao kredit u iznosu od 20.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Navodi da je čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti tuženoj kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% godišnje. Tužena je prethodno navedenu odredbu čl. 2., a kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s važećim odlukama tužene, unijela u ugovor o kreditu bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Naime, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužena je predmetnu ugovornu odredbu ugradila u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je tužitelju predočen po principu „uzmi ili ostavi“ te tužitelj na istu nije mogao utjecati, odnosno sa tuženom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao, a budući da je temeljem navedene ugovorne odredbe bio obvezan tuženoj plaćati povećane anuitete kredita, nedvojbeno je da je takvim postupanjem tužene nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača te da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodređena i neodrediva na temelju odredaba ZOO jer ugovorom nisu utvrđeni razumljivi i jasni parametri na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a jednostrano pravo jedne strane da proizvoljno mijenja tu kamatu čini taj dio činidbe neodređenim i neodredivim. Ta neodredivost uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tužitelj, temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženoj preplatio svoju obvezu. Naime, prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope u iznosu od 5,50 %, tužitelj je trebao plaćati anuitete u iznosu od 162,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. mjesečno, međutim, uslijed nepoštenog, jednostranog povećanja kamatne stope od strane tužene, anuiteti tužitelja su se znatno povećali, a tako povećane anuitete tužitelj je plaćao sve do 27. lipnja 2013. Dakle, obzirom da je tužitelj, plaćajući rate kredita koje su se temeljile na nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi, preplatio svoju obvezu, ovom tužbom tužitelj postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe i za vraćanjem onoga što je tužena primila na osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, i to zajedno sa zz kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznosi će biti detaljno specificirani nakon nalaza i mišljenja vještaka.

Nadalje, navodi da je čl. 2 ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno tuženika. Temeljem prethodno navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 21. ožujka 2006. naplatila iznos od 735,14 kn na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te dana 27.06.2013.g. iznos od 962,78 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu, a što je vidljivo iz potvrde tuženika. Tužena je predmetnu odredbu također unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. ZZP-a, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Naime, ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, a niti odrediva, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 2 predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti navedne ugovorne odredbe i vraćanje naplaćenih iznosa od 735,14 kn na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te iznosa od 962,78 kn, sa zz kamatama od dana plaćanja.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno vještačenje tužitelj je podneskom od 2.12.2024. (str. 155 spisa) određeno postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev u odnosu na tražbinu s osnove preplaćene kamate (1.313,17 EUR sa zz kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa), te kondemnatorni tužbeni zahtjev u odnosu na naknade za obradu kreditnog zahtjeva postavio u sada važećoj valuti EUR (97,57 EUR, sa zz kamatama od 21.03.2006., te iznos od 127,78 EUR sa zz kamatama od 27.06.2013.).

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su stranke sklopile dana 17. ožujka 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206205948 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti EUR 20.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ističe prigovor zastare te navodi da obzirom da se kolektivni spor ne primjenjuje na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, ukazuje na sljedeće odredbe materijalnog prava i sudsku praksu revizijskog suda koju je potrebno primijeniti: čl. 218. ZOO-a, čl. 225. ZOO-a, čl. 241. ZOO, čl. 215. ZOO-a ,čl. 323. ZOO-a. Uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev-2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u odlukama: presuda VSRH posl.br. Rev-141/2006 od dana 22.02.2006. godine u preslici (str. 3. obrazloženja), presuda VSRH posl.br. Rev-170/2006 od dana 28.02.2006. godine u preslici (str. 2. obrazloženja), presuda VSRH posl.br. Rev-x-1125/2013 od dana 25.02.2014. godine u preslici (str. 2. obrazloženja), za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Stoga, cijeneći okolnost da predmetna tužba podnesena dana 17. prosinca 2021. godine, da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 17. ožujka 2006. godine, tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Navodi, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da je tuženik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Direktiva predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Direktive). Nadalje, sukladno noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” U odnosu na EUR kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženoga u EUR, primjenit će se 6M NRS1 za EUR.” Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M NRS1 za EUR), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

U odnosu na deklaratornu zaštitu koju traži tužitelj navodi da da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,50% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Navodi nadalje da Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi d je čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Navodi da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FS protiv CIB Bank Zrt.). Nadalje odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 21.03.2006.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik navodi da je i ta ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, te ponavlja identično što je naveo i za naknadu za obradu kredita (naprijed navedeno). Ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 27.06.2013.

U odnosu na tijek zz kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ranijeg ZOO-a, a koje je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je knjigovodstveno vješačenja po vještaku iz DS d.o.o. Karlovac i izvršen uvid u nalaz vještaka od 11.10.2024. na str. 146 do 151 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. ožujka 2006., i to:

- odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 2. ugovora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge kreditora.“),

-te odredbe kojom je ugovorena primjenjiva kamatna stopa (čl. 2. ugovora koja glasi:„…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Hrvatske šume d.o.o. sklopljenog dana 25.05.2005.“). te svoj zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, navodeći da se o tim odredbama kod sklapanja ugovora u kreditu nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe nepoštene i ništetne,

te zahtjev za povrat utuženih iznosa s osnova plaćenih naknada (naknada za obradu kredita i naknada za konačnu otplatu kredita) temeljem nepoštene i ništetne odredbe, te zahtjev za povrat s osnova preplaćenih kamata,

kod čega se radi o kreditu u eurima u kunskoj protuvrijednosti.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 17.3.2006., sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora),

- da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana,

- da je rok otplate kredita 15 godina (čl. 3. ugovora),

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene banke (čl. 2 ugovora),

- da su čl. 2. ugovora da se korisnik kredita obvezuje plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,

7. Neosnovano tuženik prigovoara aktivnoj legitimaciji osporavajući tužitelju svojstvo potrošača. Naime, da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), proizlazi iz samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je sklopljen kao namjenski kredit za kupnju nekretnine, te iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu, također valja reći da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio zaposlenik Hrvatskih šuma d.o.o. kojima je tužena banka odobravala stambene kredite, a što izričito i jasno proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu (točka 2.).

8. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

9. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala personalne dokaza, saslušanje svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnosti

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u Zagrebačkoj banci u Poslovnici [adresa] za kupnju stana,

-kredit je bio u eurima u protuvrijednosti u kunama,

-kada je došao u banku u banci su mu rekli da je to najpovoljniji kredit za njega, znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ali što to konkretno znači nitko mu nije posebno objašnjavao,

-kredit je otplati prijevremeno,

-u kada se radi o ulaznim i izlaznim naknadama za to mu kod zaključenja ugovora nije ništa rečeno već kada je došao zatvoriti kredit onda su mu rekli da mora te naknade platiti, te naknade je platio u gotovini.

-u odnosu na pitanje da li je kod zaključenja ugovora sa bankom pregovarao svaku točku ugovora, tužitelj je iskazao da je u banci dobio gotov ugovor na potpis koji je odnio kod javnog bilježnika ovjeriti i vratio, a što se tiče prigovaranja o kamatama i naknadama tu nije imao nikakav pristup ni mogućnost pregovaranja, samo su mu dali gotov ugovor, bankarica je rekla da je to za njega najpovoljniji ugovor, time ugovor je pročitao,

-rate kredita je, obzirom u tuženoj banci nije imao račun na koji bi primao plaću, već u Karlovačkoj banci, plaćao tako da je dizao novce s tog računa u Karlovačkoj banci i nosio ih u Zagrebačku banku,

-na pitanje kod sklapanja ugovora o kreditu je li mu djelatnik banke objašnjavao neke parametre po kojima će se kretati kamatna stopa tužitelj je iskazao da mu nitko ništa oko toga nije objašnjavao.

13.1. Inače tužitelj je prijevremeno otplatio kredit u lipnju 2013., a što nije sporno, a proizlazi i iz nalaza knjigovodstvenog vještaka.

14. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala personalne dokaze odnosno svjedoke djelatnike banke, koji su na strani banke sudjelovali u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja, ovaj sud nalazi da se radilo o općenitim obavijestima vezano za promjenjivu kamatnu stopu koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, pa tako i tužitelju, time da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, na tuženoj banci. U predugovornoj fazi sklapanja ugovora kao ni prilikom sklapanja samog ugovora tužena banka nije dala tužitelju, odnosno nije mu objasnila i obrazložila parametre temeljem kojih će se tijekom otplate kredita mijenjati kamatna stopa, a što se nedvojbeno zaključuje i iz navoda tužene banke u odgovoru na tužbu gdje navodi da je tužena banka prije donošenja ZID ZPK (112/12 i 143/13) bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos, a tek od novele ZID ZPK (NN 112/12) da je tužena banka bila u obvezi definirati parametre temeljem kojih donosi odluke o korekciji kamatne stope, pa da je u tom pravcu tužena banka donijela opće uvjete promjene kamatne stope koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013. Dakle, tužena banka nije dokazala da je tužitelj u predugovornoj fazi i u trenutku sklapanja ugovora imao i dobio mjerodavne informacije vezano za parametre promjene kamatne stope, ni da je od strane banke bio informiran o riziku promjenjive kamatne stope, i dakle nikako se ne može smatrati ni govoriti da se o osporenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno prigovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, ni da je ta ugovorna odredba tužitelju kao prosječnom potrošaču bila jasna i razumljiva, kod čega je nesporno i nedvojbeno da tužitelj nije mogao utjecati ni pregovarati o uvjetima ugovora vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i odredbi tužene banke o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, nije imao utjecaja na njen sadržaj, jer da bi se o nečemu uopće moglo pregovarati prije svega je potrebno da potrošač ima i dobije potrebne informacije, u konkretnom slučaju informacije temeljem kojih parametara i uvjeta će se kamatna stopa mijenjati, a što je u konkretnoj situaciji izostalo.

15. Također i kada se radi o naknadi za obradu kredita i naknadi za konačnu otplatu kredita ovaj sud nalazi da se radilo o općenitim obavijestima, vezano za ulaznu i izlaznu naknadu, koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, pa tako i tužitelju, da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana, i o tim odredbama se nije moglo pregovarati i tužitelj nije mogao utjecati na te odredbe u pravcu njene visine, te su te naknade bile obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati, tužena banka nije dokazala da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene bili pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih ni na što se točno odnose ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe.

15.1. Također se upućuje i na stajalište i praksu Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama vezano za naknade i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a sve u smislu citirane odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, te su ujedno ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

17. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

18. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

19. O spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno, odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

20. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

21. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se spornim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

22. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetne ugovornu odredbe i presudio kao u točki I. i II. izreke presude.

O visini zahtjeva.

23. U odnosu na visinu zahtjeva u pogledu ništeten odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi provedeno je knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku iz DS d.o.o. Karlovac, te je zadatak vještaka bio : utvrditi da li je i koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da budu vidljivi i mjesečni preplaćeni iznosi kamata, ukupni preplaćeni iznos, kao i datum plaćanja .

23.1. Iz nalaza vještaka (str. 146 do 148 spisa) proizlazi:

-da je Ugovorom o kreditu broj 3206205948 od 15.3.2006. tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

-da je ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje. Na iskorišteni iznos kredita obračunava se interkalarna kamata od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu. Interkalarna kamata obračunava se po stopi jednakoj stopi redovne kamate,

-rok otplate kredita je 15 godina, korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 162,00 EUR obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za EUR na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

-da u spisu prileži početni otplatni plan (str. 15), promet po kreditu (str. 21) te pregled promjena kamatnih stopa (str. 28), zatim potvrda tužee banke od 9.12.2021. iz koje je vidljivo da je tužitelju dana 21.3.2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 735,14 HRK te dana 27.6.2013. naknada za konačnu otplatu u iznosu od 962,78 HRK,

-da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.313,17 EUR više no što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala,

-da je razlika u visini anuiteta zbog povećanja kamatne stope u odnosu na anuitet po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi 5,50% iznosi 1.313,17 EUR, da je tužitelj zbog promjene kamatne stope više plaćao kredit u visini povećanog iznosa anuiteta.

23.2. Također valja reći da su u nalazu vještaka tj. Tabeli koja je prilgo nalaza vidljivi i datumi uplate tj. datumi plaćanja anuiteta po tužitelju.

23.4. Nalaz vještaka (i dopuna) dostavljen je strankama, te stranke nisu imale prigovora na nalaz vještaka, pa tako ni tužena banka nije imala prigovora na matematički izračun vještaka (podnesak od 4.12.2024.) u kojem navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu ali osproava osnov potraživanja, te dalje u podnesku iznosi i ponavlja svoju pravnu ocjenu spora.

23.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i u skladu s (naprijed) izloženom pravnom ocjenom ovog suda.

23.6. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka određeno postavio kondemnatorni dio zahtjeva u odnosu na preplaćenu kamatu, na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od dana plaćanja, a kako mu kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tužena je kao nepošteni stjecatelj dužna je zz kamate platiti od dana stjecanja.

23.7. Kada se radi o navodima tužene u istom podnesku od 4.12.2024. da se prilikom izračuna navodne preplate moraju uračunati i tzv. negativne razlike s osnove kamate stope neovisno je li tužna u postupku istaknula prigovor radi prebijanja ili protutužbu za negativne razlike, ovi navodi tužene su neosnovani, te nema mjesta umanjenju s osnova tzv. negativnih razlika (kada je kamatna stopa bila niža od početne) :

- jer kao prvo tužena banka nije podnijela prigovor radi prebijanja niti protutužbu za tzv. negativne razlike, i

-jer iz nalaza vještaka (Tablica koja je prilog nalazu), uopće ne proizalazi da je kamatna stopa u bilo kojem periodu otplate kreditna bila niža od početno ugovorene (početno ugovorena je bila 5,50% godišnje).

24. U odnosu na tražbinu s osnova naknada, obzirom je nesporno da su naknade za obradu kredita i za otplatu kredita nesporno naplaćene u utuženom iznosu, a što između stranaka nije sporno, kao ni dan plaćanja, odnosno nije sporna visina ni činjenica da je utužene naknade tužitelj platio navedenih datuma 21.3. 2006. i 27.6.2013., to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, kako je tužiteljica tražila.

25. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

25.1. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

26. I konačno, suprotno tvrdnjama tužene, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

26.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. 13 Poslovni broj: 8 P-579/2021-10 siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

O troškovima postupka.

28. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te vrijednosti predmeta spora, te trošak sudskih pristojbi.

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 150,00 EUR

-podnesak od 29.3.2022. (očitovanje na odgovor na tužbu) 150,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 5.3.2024. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- zastupanje na ročištu 21.5.2024. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

-sastav podneska od 29.11.2025. (očitovanje na nalaz vještaka ) 200,00 EUR

- zastupanje na ročištu 11.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

-pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 1.100,00 EUR što uvećano za iznos od 275,00 EUR na ime PDV čini 1.375,00 EUR. Međutim kako je tužitelj za trošak zastupanja tražio iznos od ukupno 1.350,00 EUR, to mu pripada taj traženi iznos.

28.3. Ovom iznosu od 1.350,00 EUR treba pridodati još trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 EUR (polovica pristojbe jer je tužba je predana elektronskim putem) i na presudu 26,54 EUR, pa je ukupni trošak tužitelja 1.789,81 EUR.

U Karlovcu 3. travnja 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb