REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5196/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ani Lovrinov, po prijedlogu više sudske savjetnice Stanke Ružević, u pravnoj stvari tužitelja AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Benić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.482,70 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

0,19 EUR od dana 3.3.2008. do isplate

0,32 EUR od dana 9.4.2008. do isplate

5,73 EUR od dana 31.10.2008. do isplate

0,78 EUR od dana 30.11.2008. do isplate

7,08 EUR od dana 31.12.2008. do isplate

8,05 EUR od dana 31.1.2009. do isplate

8,48 EUR od dana 28.2.2009. do isplate

7,41 EUR od dana 31.3.2009. do isplate

7,64 EUR od dana 30.4.2009. do isplate

5,76 EUR od dana 31.5.2009. do isplate

4,38 EUR od dana 30.6.2009. do isplate

4,75 EUR od dana 31.7.2009. do isplate

5,48 EUR od dana 31.8.2009. do isplate

5,41 EUR od dana 30.9.2009. do isplate

4,68 EUR od dana 31.10.2009. do isplate

6,06 EUR od dana 30.11.2009. do isplate

7,17 EUR od dana 31.12.2009. do isplate

8,74 EUR od dana 31.1.2010. do isplate

8,38 EUR od dana 28.2.2010. do isplate

10,52 EUR od dana 31.3.2010. do isplate

10,11 EUR od dana 30.4.2010. do isplate

10,91 EUR od dana 31.5.2010. do isplate

17,84 EUR od dana 1.7.2010. do isplate

16,34 EUR od dana 31.7.2010. do isplate

20,65 EUR od dana 31.8.2010. do isplate

19,16 EUR od dana 30.9.2010. do isplate

16,77 EUR od dana 31.10.2010. do isplate

21,81 EUR od dana 30.11.2010. do isplate

28,24 EUR od dana 31.12.2010. do isplate

23,69 EUR od dana 31.1.2011. do isplate

25,28 EUR od dana 28.2.2011. do isplate

23,25 EUR od dana 31.3.2011. do isplate

23,62 EUR od dana 30.4.2011. do isplate

32,23 EUR od dana 31.5.2011. do isplate

33,07 EUR od dana 30.6.2011. do isplate

40,13 EURod dana 1.8.2011. do isplate

36,45 EUR od dana 31.8.2011. do isplate

32,42 EUR od dana 30.9.2011. do isplate

31,71 EUR od dana 31.10.2011. do isplate

31,40 EUR od dana 30.11.2011. do isplate

33,30 EUR od dana 31.12.2011. do isplate

34,97 EUR od dana 31.1.2012. do isplate

35,19 EUR od dana 29.2.2012. do isplate

34,04 EUR od dana 31.3.2012. do isplate

34,82 EUR od dana 30.4.2012. do isplate

35,35 EUR od dana 31.5.2012. do isplate

34,45 EUR od dana 30.6.2012. do isplate

34,69 EUR od dana 31.7.2012. do isplate

34,02 EUR od dana 31.8.2012. do isplate

32,57 EUR od dana 30.9.2012. do isplate

34,11 EUR od dana 31.10.2012. do isplate

34,85 EUR od dana 30.11.2012. do isplate

34,34 EUR od dana 31.12.2012. do isplate

31,42 EUR od dana 31.1.2013. do isplate

33,90 EUR od dana 28.2.2013. do isplate

34,11 EUR od dana 31.3.2013. do isplate

33,14 EUR od dana 30.4.2013. do isplate

30,13 EUR od dana 31.5.2013. do isplate

30,05 EUR od dana 30.6.2013. do isplate

30,79 EUR od dana 31.7.2013. do isplate

31,98 EUR od dana 31.8.2013. do isplate

33,62 EUR od dana 30.9.2013. do isplate

32,78 EUR od dana 31.10.2013. do isplate

33,38 EUR od dana 30.11.2013. do isplate

34,06 EUR od dana 31.12.2013. do isplate

34,55 EUR od dana 2.2.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.089,04 EUR sa zateznim kamatama od 3. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 5. listopada 2022. podnio tužbu u kojoj navodi da je 28. prosinca 2006. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 029-50-3858089 kojim je isti podignuo kredit u iznosu od 10.184,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, ističe da je tuženik u predmetni ugovor unio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i promjenjiva kamatna stopa. Navodi da učinak ništetnosti navedenih odredbi pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa s osnove ugovorene valutne klauzule pa postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno 1.482,70 EUR sa zateznim kamatama. Također, od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nema mjesta automatskoj primjeni utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu te da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila objašnjena prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare te osporava visinu tužbenog zahtjeva stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu (list 7-11 spisa), otplatnog plana (list 12-24 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 25-30 spisa), financijskog izračuna (list 31-41 spisa), otplatne tablice (list 42-44 spisa), zahtjeva za kredit (list 54 spisa), te je saslušan tužitelj (list 79-80 spisa).

4. Na ročištu održanom 24. rujna 2024. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao ni tijek zateznih kamata, već samo osnovu potraživanja tužitelja stoga smatra da nije potrebno provođenje financijskog vještačenja. Na navedenom ročištu tužitelj je odustao od predloženog financijskog vještačenja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj 029-50-3858089 sklopljenog 28. prosinca 2006. između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.184,03 CHF po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu) te da je kredit namijenjen za kupnju rabljenog automobila (čl. 6. ugovora o kreditu).

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a

- da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. U tom je slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Međutim, treba reći da u ovom postupku tuženik tako nešto nije dokazao. Naime, tuženik tijekom postupka navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, da su istome obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za CHF.

14. Iz iskaza tužitelja (list 79-80 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio radi kupnje automobila u privatne svrhe. Navodi da mu je kredit u valuti CHF ponuđeni kao najpovoljniji i najbolji. Prilikom sklapanja ugovora rečeno mu je da će mu biti isplaćena protuvrijednost iznosa CHF u kunama, a u odnosu na promjenu rate da će se možda neznatno mijenjati. Razumio je pojam valutne klauzule, ali mu je predmetni kredit predstavljen kao najpovoljniji s minimalnim mijenjanjem rata. Znao je da će se rate mijenjati, ali ne u tolikoj mjeri. Kredit je vraćao osobno. Nije pokušao mijenjati pojedine odredbe ugovora, ali nije ni imao tu mogućnost.

15. Takav iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao istinit jer je logičan, životno uvjerljiv i nije u suprotnosti s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu.

16. Dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

17. Potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba te da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača korisnika kredita, dok se teret dokaza okolnosti da isti eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika koji ne predlaže izvođenje dokaza na navedenu okolnost.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

19. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su ugovorene valutna klauzula koja je vezana uz CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je korisnik kredita platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

20. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. listopada 2022. pa petogodišnji zastarni rok nije protekao, stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

21. Kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtijeva kao i početak tijeka zateznih kamata to je prihvaćen je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u iznosu od 1.482,68 EUR s osnove preplate zbog rasta tečaja, a sve na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u izreci ove presude.

22. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate (čl. 1115. ZOO-a). Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate na temelju čl. 1115. ZOO- a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podneska od 15.2.2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te za podnesak od 30.1.2023. u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife). Također, tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 24.9.2024. i 20.3.2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužitelju pripada naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od 425 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.062,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,54 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.089,04 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka i to od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen te je o troškovima postupka odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

U Zagrebu 2. travnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.