Republika Hrvatska
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-643/2023.-23.
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IAP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steriermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, 3. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dostavila sudu tužbu radi isplate po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru, prije upuštanja u raspravljanje. Prema čl. 14. ugovora o kreditu broj 5101978380 od 12. srpnja 2024. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, po čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tužitelj ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku.
2.1. Smatra da ni čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
3. Tužitelj se usprotivio prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da se prorogacijska klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika ima smatrati nepoštenom u smislu Zakona o zaštiti potrošača i u smislu Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nego ju je trgovac unaprijed formulirao i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. O istoj se nije pregovaralo i tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj sporne odredbe, već je ista dio standardnog ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, prema kojoj je tuženik odredio da je za sve sporove iz ugovora nadležan sud sjedišta tuženika, čime je ostvario pogodnost u bitno manjim troškovima, a tužiteljicu stavio u neravnopravni položaj u pogledu mogućnosti pristupa sudu, obzirom na mjesto prebivališta tužiteljice koja je fizička osoba, dok je tuženik pravna osoba i to banka. Nedvojbeno je da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], zbog čega bi putovanjem na sud u Rijeci, trpjela suvišne troškove koji ju dovode u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tuženika.
3.1. Pored toga istaknula je da je prema čl. 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
3.2. Županijski sud u Velikoj Gorici prilikom donošenja ukidnog rješenja vezanog uz prigovor mjesne nenadležnosti vratio je ovome sudu predmet na ponovni postupak i uputio je ovaj sud na utvrđenje činjenice jesu li o predmetnoj prorogacijskoj klauzuli stranke pregovarale te na ispitivanje okolnosti vezanih uz mogućnost da pored suda opće mjesne nadležnosti za tuženika bude nadležan i svaki drugi sud u smislu čl. 59. ZPP-a.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
5. Točno je da je po čl. 70. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, ako je stvarno nadležan. Takav sporazum stranaka u konkretnom slučaju sastavljen je u pismenom obliku.
6. Nadalje, donošenjem odluke o delegaciji predmeta u smislu čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, ne isključuje se primjena odredbi ZPP-a o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti.
7. Međutim, praksa Suda Europske unije upućuje na obvezu nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U tom smislu upućuje se na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.
8. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9. Po čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
10. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna (ranije ništava).
11. Prema presudi Suda Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv IA Prades i dr., utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U tim odlukama sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebno pregovarano te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Saslušanjem tužiteljice na ove okolnosti utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije uopće pregovaralo u konkretnom slučaju, već je ista na unaprijed formuliranom ugovoru predana tužiteljici na potpis.
13. Prema pravnom stavu prihvaćenom na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti“.
14. Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom obrascu te se po zakonskoj presumpciji radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, a isto je utvrđeno i iskazom tužiteljice, to tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj jer je istog sadržajno formulirao tuženik. Takvom prorogacijskom klauzulom tuženik je ugovorio za sebe nadležnost suda u sjedištu banke (Općinski sud u Rijeci) koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice u [adresa], zbog čega ovaj sud smatra da je time uzrokovao financijsku neravnotežu (cijena i vrijeme potrebno za putovanje od Zagreba do Rijeke je znatno) i neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka. Isto povećava troškove postupka i gubitak vremena potrebnog za putovanje u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP- a, a ujedno povećava i ukupne troškove postupka koje će u konačnici snositi stranka koja izgubi parnicu.
15. ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima"). Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i razumljivo sastavljena.
15.1. Iz sadržaja članka 16. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena te omogućava potrošaču da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njegovog prebivališta do nadležnog suda u jednom smjeru), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. U skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 82. toč. 19. ZZP/03 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s čl. 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.
15.2. Iz navedenog proizlazi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003.
15.3. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je po čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna te se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika nikad nije ni postojala. Zato su za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti relevantne odredbe ZPP-a.
16. U odnosu na primjenu čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu: ZPK) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, valja reći da ZPK uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost i ne može se primijeniti na predmetni sporni odnos stanaka.
17. Člankom 46. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.
18. Prema članku 48. stavak 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.
19. No, člankom 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
19.2. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u Zagrebu u poslovnici tuženika u [adresa]. U Zagrebu je i isti ugovor o kreditu podnijet na potvrdu javnom bilježniku, koji ima sjedište u [adresa]. Prema tome, u primjeni je čl. 59. ZPP-a prema kojem je mjesno nadležan u ovom predmetu Općinski građanski sud u Zagrebu. Kako je isti predmet uslijed svrsishodne delegacije upućen ovome sudu u rad, to prigovor mjesne nenadležnosti tuženika nije osnovan.
20. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci.
U Zaboku 3. travnja 2025.
S u d a c
Karolina Balen
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog, putem ovog suda, Županijskom sudu u Velikoj Gorici.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Zrinka Prlić, Zagreb
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, Zagreb
