Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-757/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 19. ožujka 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Saše Pufler, odvjetnice iz Osijeka i punomoćnika tuženika Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, odlukom objavljenom 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 310727, sklopljenog dana 19.05.2005. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika, a koja u čl. 1. glasi: ,,iznos od CHF...u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita,.", u čl.4.1. st.2. glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva, vezano uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove i kamatnu maržu Kreditora.", u čl.4.1.st.3. glasi: "Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF,...", u čl.4.1.st.4. glasi: ,,Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno sa glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća,.", u čl.4.1. st.5. glasi: ,,U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR Kreditora u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu sa aktima i odlukama Kreditora.", u čl.7.1. stavku 2. glasi: ,,...a iznos CHF...., a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.", u čl.9.13. glasi: ,,Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacije u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditora.", u čl.9. 14. glasi: ,,Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.", te u č1.11. glasi: “Za sve eventualne sporove iz ovog Ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s osnove preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom do 30.09.2015. godine, isplati iznos od 8.226,93 EUR (osam tisuća dvjesto dvadeset šest eura i devedeset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31. 12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.087,50 eura (dvijetisućeosamdesetsedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i dostavljenih priloga uz tužbu u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio dana 19. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 310727, dalje u tekstu:

Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate (korištenja kredita). Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s rokom otplate od 25 godina uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, s tim da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja se utvrđuje po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog, isti traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju pa tužitelj ovom tužbom potražuje razliku preplaćenog iznosa. Isti je je naglasio da će specificirati konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na čl. 10. Ugovora kojim je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Istaknuo je prigovor zastare utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova pozivajući se na zastrane rokove iz čl. 226., 230 i 371. Zakona o obveznim odnosima. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Konverzijom kredita tužitelj je prihvatio da se njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Dakle, smatra da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Također je mišljena da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretni predmet i to iz razloga što nije životno da se prosječni potrošač, koji često ima i visoku stručnu spremu, poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno činjenice da mu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. To stoga što takav potrošač nije lišen životnog znanja i iskustva koje je stekao pa je upravo zbog toga potrebno u svakom pojedinom sporu dokazati postojanje pretpostavki na kojima se zasniva presuda iz Parnice Potrošač. Osim toga smatra da sporne odredbe iz predmetnog Ugovora nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač. Nadalje, mišljenja je da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu nepoštene i nedopuštene pa samim tim nisu niti ništetne. To stoga što visina promjenjive kamatne stope niti u jednom trenutku tijekom otplate nije bila niti blizu propisane stope zakonske zatezne kamate. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 3. veljače 2024. (str. 145-147 spisa). Sud je posebnim obrazloženim rješenjem broj: P-1040/2023-8 od 12. veljače 2024. (str. 80-84), odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Stranke nisu podnosile pravne lijekove protiv navedenog rješenja tako da je isto u međuvremenu postalo pravomoćno.

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li konverzijom utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentacija sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 8-18 spisa, otplatna tablica str. 19-29, kartica prometa po kreditu str. 30-41, aneks br. 1 ugovoru str. 42-48, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu str. 71-72, rješenje str.86-87, potvrda o uplati str.108, nalaz sudskog vještaka str.111-134, račun vještaka str. 135 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i prorogacijsku klauzulu, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i Volksbank d.d. dana 19. svibnja 2005. sklopljen predmetni Ugovor (str. 8-18 spisa) te da je isti potvrđen 28. svibnja 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU- 1117/2005. Nije sporno da je u međuvremenu uslijed statusnih promjena Volksbank d.d. pripojena Sberbank d.d. te da je Sberbank d.d. uslijed daljnjih statusnih promjena postala Nova hrvatska banka d.d., koja je u konačnici pripojena tuženiku, a što proizlazi iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu str. 71-72 spisa, koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženikov prednik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za kupnju stana u [adresa] u iznosu 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženikovog pravnog prednika kao kreditora važećem na dan isplate, s rokom otplate 25 godina, odnosno 300 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i redovna kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatama tuženika te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovora dana 12. veljače 2016. te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK. Također je nesporno da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u slučaju sporova, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iako je sklopio Aneks Ugovora sa tuženikom, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja..

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, a novac dobiven tim kreditom utrošio je upravo u tu svrhu, jer je isplata išla direktno firmi koja mu je prodala stan. Radilo se o tipskom ugovoru o kreditu i nije mogao utjecati na izmjenu ili sadržaj bilo koje odredbe toga ugovora. Bilo mu je poznato prije samog sklapanja ugovora koliki iznos kredita mu je odobren i kolika je početna kamatna stopa, no nije znao po kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa niti je znao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu prema švicarskom franku kao što to čini u odnosu na EUR, jer ga na to nitko nije upozorio. Bilo mu je poznato da je tečaj CHF povoljniji te da je prijašnjih godina to bila stabilna valuta te je mogao dobiti veći iznos kredita uz manju ratu ako podigne kredit u CHF, a ne za kredit u eurima. Pristao je na konverziju ugovora o kreditu kako bi mu se smanjile rate kredita i kako bi se zaustavio rast mjesečnih rata, jer je u to vrijeme tečaj CHF još uvijek rastao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren nikakav obrt niti trgovačko društvo. Na početku otplate kredita mjesečna rata mu je bila oko 1.540,00 kn da bi kasnije narasla na oko 2.500,00 kn pa mu je bilo otežano plaćati rate kredita. Stan koji je kupio sredstvima kredita koristio je, kao što i danas koristi isključivo za stambene potrebe sebe i svoje obitelji te nije imao nikakav poslovni prostor u tom stanu. Nitko mu nije pojašnjavao ugovorne odredbe, odnosno niti djelatnik banke niti javni bilježnik. Ne sjeća se točno koliko je vremena prošlo od prvog odlaska u banku radi informiranja o kreditu pa do sklapanja ugovora o kreditu zbog proteka vremena. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja istog. Ne sjeća se je li nekoga još posebno konzultirao prije sklapanja ugovora. Razmatrao je i ponude za kredite drugih banaka, ali većinom kroz medije te se nije išao posebno interesirati u neku drugu banku. Navodi kako je znao da će kamatna stopa biti promjenjiva, odnosno da može biti nešto viša ili niža od početno ugovorene obzirom na duži rok otplate kredita, a da je znao koliko će mu rata kredita porasti sigurno ne bi zaključio takav ugovor o kreditu. Primao je obavijesti od banke o promjeni kamatne stope i čitao ih te je samo registrirao promjenu. Nakon primitka obavijesti o promjeni kamatne stope nije kontaktirao banku, jer nije mislio da bi to rezultirao nekim pozitivnim ishodom za njega.

10. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka DV Consulting d.o.o. od 8. siječnja 2025. (str. 111-134 spisa) i Aneksa Ugovoru kojim je provedena konverzija (str. 42-48 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio po osnovi tečajne razlike 4.377,18 eura, odnosno po osnovi promjenjive kamatne stope 1.385,89 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom (zaključak vještaka str. 134 spisa). Nadalje, proizlazi da je prilikom konverzije utvrđen manjak u iznosu od 1.414,30 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije kune u valutu euro iznosi 187,71 eura (točka II. Aneksa str. 43. spisa, zaključak vještaka str. 134. spisa). Dakle, prilikom provođenja konverzije tužitelju nije priznata nikakva pretplata već je utvrđen naprijed navedeni manjak koji je tužitelj podmirio sukladno Aneksu. Vještak je obračunao zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos pretplate nastao po osnovi tečajne razlike i promjenjive kamatne stope za razdoblje od dana plaćanja svakog pojedinog takvog iznosa pa do dana s kojim je provedena konverzija tako da obračunate zakonske zatezne kamate iznose ukupno 2.276,15 eura. Slijedom navedenog ukupna preplata po osnovi svih navedenih parametara iznosi ukupno 8.226,93 eura (1.385,89- preplata kamata + 4.377,18- preplata tečajna razlika + 2.276,15 eura- zakonska zatezna kamata na preplatu od plaćanja svakog pojedinog iznosa do dana s kojim je provedena konverzija + 187,71 utvrđeni manjak prilikom konverzije koji je tužitelj prema Aneksu podmirio). Nalaz financijsko- knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća, jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da su tužene banke u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također tužene banke su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem banke su postupile suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1402/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sberbank d.d. (pravnog slijednika Volksbank d.d., koji je kasnije pripojena ovdje tuženiku) prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom broj: Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sberbank d.d. i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., što u odnosu na Sberbank d.d. (tamo 8. tuženika) znači da je ta presuda, kako u odnosu na utvrđenja o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli tako i u odnosu na utvrđenja o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna sa danom 14. lipnja 2018..

12. Iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. ZZP/07. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

15. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

16. Spomenuti zaključci, koji se odnose na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza, da su izvedeni, bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupovine stana u [adresa] kojeg je tužitelj kupio zbog osobnih potreba, odnosno rješavanja vlastitog stambenog pitanja, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju kao laiku takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi mogao kupiti stan. Tuženik je istovjetno postupao vezano i za odredbu kojom je za slučaj spora ugovorna mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Pri tome treba naglasiti da ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku, jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Navedeno posebno dolazi do izražaja u konkretnom slučaju, jer prorogacijska klauzula Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi on čije je prebivalište u vrijeme sklapanja Ugovora bilo u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, bio podvrgnut visokim dodatnim troškovima i potrebi ulaganja više dodatnog vremena (udaljenost [adresa] cca 300 km), što se ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Slijedom svega navedenog sud je izveo zaključak da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i unaprijed ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u slučaju sporova suda u Zagrebu nepoštene u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

16.1. Pri tome treba naglasiti da je sud samo u procesno pravnom smislu ranije odlučio posebnim rješenjem str. 80-84 spisa o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Takva procesno pravna odluka, koja je bila preduvjet da ovaj sud nastavi postupati u ovom predmetu, ne znači i meritorno odlučivanje o djelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na samu ništetnost djela odredbe u kojoj je sadržana prorogacijska klauzula. Stoga je o ništetnosti te odredbe odlučeno ovom presudom.

17. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora, koje se odnose na promjenjivost redovne kamate u skladu sa internom odlukom tuženika i valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Nadalje, polazeći od utvrđenja opisanih u točki 16. obrazloženja ove presude, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužitelju pregovaranje o prorogacijskoj klauzuli, utvrđeno je da je ništetan samo onaj dio odredbe Ugovora koji se odnosi na ugovorenu mjesnu nadležnost. Stoga je sud odlučio kao u izreci presude pod I. izreke presude.

18. Ništetnost djela odredbi Ugovora zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata prema kamati i u kunskoj protuvrijednosti CHF prema kamatnoj stopi i tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od kamatne stope i tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Također, u Nalazu je vještak na jasan način naznačio da konverzijom nije priznata nikakva pretplata već je utvrđen manjak, a što proizlazi iz samog Aneksa ugovora. Stoga je slijedom utvrđene pretplate navedene u nalazu vještaka odlučeno kao u izreci pod II.

19. Utvrđeni preplaćeni iznosi, koji predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnim odredbama, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO- a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetnih ugovorni odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene visine redovne kamatne stope, promjene tečaja i zatezne kamate od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovornih odredbi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici u dijelu koji se odnosi na povrat preplaćenog temeljem ništetnih odredbi predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu

- jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na Sberbank d.d. (pravnog slijednika Volksbank d.d., koji je kasnije pripojena ovdje tuženiku), počinje teći od 14. lipnja 2018. To stoga što je, zbog razloga detaljnije opisanih u točki 11. obrazloženja, u odnosu na Sberbank d.d. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna upravo 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 13. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje T. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 13. veljače 2024. po punomoćniku odvjetniku (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 22. studenog 2023., zastupanje na glavnoj raspravi 6. svibnja 2024., 15. listopada 2024. i 19. ožujka 2025. svako u iznosu od po 200,00 eura (4x200,00) temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, kao i trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 3. veljače 2025. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužitelj tim podneskom očitovao o Nalazu vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev. Tužitelju je priznat i trošak pristupa punomoćnika za ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura temeljem Tbr. 9.3. Tarife. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.350,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.687,50 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 400,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 135 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.087,50 eura.

Valpovo, 3. travnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku