Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj: P-403/2023-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice ČG, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Davora Bartolca iz Karlovca, u zamjeni za odvjetnicu Irenu Blauhorn te punomoćnika tužene UG, odvjetnika u ZOU Nikola Horvat i Dean Radišić iz Karlovca, u zamjeni za OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, 3. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-4394203, solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz Karlovca, pod brojem OV-7420/2007 dana 25. rujna 2007. koja glasi: „Naknada 0,50% (nulazarezpedesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Tužena Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužna je tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 337,50 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Tužena Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužna je tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 589,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 19. rujna 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 148-50-4394203, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa], pod brojem OV-7420/2007 dana 25. rujna 2007. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 115.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Odredbom članka 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 0,50% (nulazarezpedesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, prilikom isplate kredita, dana 27. rujna 2007. naplatila iznos od 337,50 EUR/2.542,91 kn, i to na ime troškova naknade za obradu kredita, a što je vidljivo iz potvrde tužene od 9. lipnja 2023. Tužena je predmetnu odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegova izvršavanja, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP- a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 96. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 27. rujna 2007. naplatila iznos od 337,50 EUR/2.542,91 kn, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatnom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 337,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, kao i da tuženik naknadi parnični trošak tužitelju.
2. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako nije sporno da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu te ističe da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tužena se očituje kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Nadalje, tužitelj nikada nije prigovorio tuženoj u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tužena navodi i kako nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ˝Narodne novine˝, br. 96/03.):
a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Zaključno, tužena ističe prigovor zastare obzirom sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužitelj je tužbu podnio nakon proteka roka od pet godina. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.
3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 25-26 spisa).
3.1. Na ročištu održanom 8. siječnja 2025. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, dok je ostao kod prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu.
3.2. Na ročištu održanom 8. siječnja 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka EG.
4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.
5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 148-50-4394203, solemnizirano kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa], pod brojem OV-7420/2007 dana 25. rujna 2007. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 115.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita uz rok otplate od 360 mjeseci, te početnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,95% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.
6. Nije sporno niti da su stranke u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita.
7. Uvidom u potvrdu banke (list 13 spisa), sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu kredita tužena naplatila od tužitelja 27. rujna 2007. u iznosu od 2.542,91 kn.
8. U svom iskazu (list 25-26 spisa) tužitelj je naveo kako je on kod tužene podignuo kredit radi kupovine stana. Navodi da ga je u banci dočekao unaprijed pripremljeni ugovor te da on nije sa djelatnicima banke pregovarao o nikakvim odredbama ugovora. Navodi kako mu je bilo rečeno da je to standardni tipizirani ugovor te je on letimično pregledao isti i vjerujući djelatnicima banke isti i potpisao. Tužitelj navodi kako je njemu bilo rečeno od strane djelatnika banke da on naknadu za obradu kredita mora platiti, a da on tu odredbu nije primijetio u ugovoru. Navodi kako ne zna što je sa tim iznosom ustvari platio, odnosno koje troškove banke je tim iznosom podmirio. Tužitelj navodi i kako nije pregovarao sa bankom o odredbi ugovora o ulaznoj naknadi, niti o visini te naknade.
8.1. Cijeneći iskaz tužitelja sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njegova iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
9. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007. – dalje: ZZP/07) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
10. Prema odredbi članka 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.
11. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 96. stavkom 4. ZZP/07 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a iz same potvrde banke (list 13 spisa), utvrđeno je da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za obradu dokumentacije 27. rujna 2007. u iznosu od 2.542,91 kn. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.
13. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
14. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).
15. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
16. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
17. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.
18. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
19. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07 obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP/07, kao i da je ta odredba iako jasna i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)
20. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.
21. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
22. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 27. rujna 2007. u iznosu od 2.542,91 kn to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 337,50 EUR/2.542,91 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja iznosa, odnosno od 27. rujna 2007. pa do isplate.
23. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
24. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.
25.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
26. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
27. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podneska od 23. studenog 2023. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 8. siječnja 2025. i 24. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 112,50 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 13,27 EUR za svako, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 589,04 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 3. travnja 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.
28. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Karlovcu 3. travnja 2025.
Sudac: Zrinka Ban
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
Dostavljeno:
1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu
2. OD Mađarić & Lui iz Zagreba
