Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-229/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše, predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Sušilović i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DII, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bojan Bacinger, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 21. studenog 2024., poslovni broj P-67/2024-18, u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu od 21. studenog 2024., poslovni broj P-67/2024-18 u pobijanom dijelu pod toč. I.,II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je :

" I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 3764430 od 09.11.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 10.11.2006. godine, poslovni broj OU-725/06-1 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi: „…. promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora… „ II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 3764430 od 09.11.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 10.11.2006. godine, poslovni broj OU-725/06-1 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…“

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici DII, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.400,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 31. kolovoza 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 2,18 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 4,43 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 3,72 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 5,04 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 6,13 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 7,66 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 7,31 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 9,38 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 8,98 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 9,75 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 16,38 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 15,01 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 18,85 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 17,43 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 15,16 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 19,96 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 2.233,16 EUR od 20. prosinac 2010.

IV. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 228,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama iznad prednje dosuđenih, tužiteljica se odbija.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.430,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Ovu presudu pod toč. I., II., III. i V. izreke pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku uvećano za trošak žalbe s pripadajućim zateznim kamatama, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Nasuprot žalbenim navodima tuženika prvostupanjska presuda sadržava iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a između razloga presude i sadržaja isprava nema proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Presuda je u cijelosti u skladu s odredbom čl. 338. ZPP-a.

6. Razmatrajući postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud nije uočio da bi prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom, niti je povrijedio zajamčeno pravo stranaka (tuženika) na jednakost oružja pred sudom, a niti je postupak proveo protiv načela zajamčenog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. U iscrpno provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke dana 9. studenog 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 218- 50-3764430, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca dana 10. studenog 2006. pod brojem: OU725/06-1, a temeljem kojega je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 16.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s redovnom kamatom po kamatnoj stopi od 3,95 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate 144 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila,

-da se tužiteljica sukladno članku 2. Ugovora obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora,

-da je u članku 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF-u, odnosno da se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća,

-da je na okolnost pojedinačnog pregovaranja o rizicima ugovaranja valutne klauzule saslušana tužiteljica, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje kao svjedoka zaposlenika DI, ABC i javnog bilježnika Ivana Kvakana,

-da se radi o stambenom kreditu, a kao korisnik je navedena tužiteljica kao fizička osoba,

-da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je prednik tuženika od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zbog povrede načela transparentnosti zajamčenog Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. postupio suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) (valutna klauzula),

-da je tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u iznosu od 228,37 EUR- a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te u iznosu od 2.400,53 EUR temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji iznosi proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić.

8. Tuženiku na žalbene navode valja odgovoriti da se na direktni učinak parnica za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a ZPP-a potrošači mogu pozivati po odredbi čl. 502.c u svemu osim u pogledu pojedinačnih pregovora o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ovo shvaćanje je zauzeto nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

9. Prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio iskaz tužiteljice, te ispravno zaključio uz primjenu čl. 221.a ZPP-a da tuženik, na kome je teret dokazivanja po odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, činjenice da je s potrošačem pojedinačno pregovarao nije dokazao, da je potrošača upoznao s rizicima ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i uz valutnu klauzulu, te za ovaj odlučan prigovor tuženika dao iscrpne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, da parametri kamatne stope osim početno ugovorene kamatne stope nisu određeni niti odredivi, da su čl. 2. i 7. Ugovora suprotni načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe i po stavu ovog suda nepoštene i ništetne po odredbi čl. 87. ZZP/03.

11. Kako tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u predugovornoj fazi pojedinačno pregovaralo, te da utvrđenja iz parnica po kolektivnoj tužbi iz čl. 502.a i c. ZPP-a imaju direktan učinak u individualnoj parnici potrošača, osim u dijelu pojedinačnog pregovaranja u predugovornoj fazi, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pod toč. I. i II. izreke.

12. Na žalbene navode valja odgovoriti i da je točno da zakonom nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, kao i da je bilo zakonom dozvoljeno ugovarati kredit s valutnom klauzulom. Međutim, sama ta činjenica ne čini tuženika poštenim i savjesnim obzirom na sva ona znanja vezano uz razloge i način promjene kamatne stope, kao i rizik valutne klauzule s kojima je tuženik raspolagao i s kojima nije upoznao tužiteljicu čime ju je nužno doveo u nepovoljniji položaj.

13. Nepostojanje propisa u spornom razdoblju koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Osim toga, nije pošteno mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

14. Načelno i valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora tako da se Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 od 12. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, pravilno je utvrđeno da je time ta ugovorna odredba unijela neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita (tužiteljice).

15. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva tužiteljici.

15.1. Naime, navedena odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a tuženik u kolektivnom sporu nije dokazao da je kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to nije dokazao niti u ovom postupku.

16. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano.

17. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika ne može podvesti pod tezu da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, pa je prigovor tuženika neutemeljen jer je isticanje ništetnosti i povrat preplaćenih iznosa koji su temeljem ništetne ugovorne odredbe naplaćeni opstojno.

18. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno financijske struke Natalije Jambrečić utvrdio da je tužiteljica zbog tečajnih razlika, preplatila iznose od 228,37 EUR (na ime promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu) i 2.400,53 EUR-a (na ime promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita).

19. U pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjski sud prihvaćanjem zahtjeva za isplatu kako je postavljen nakon provedenog vještačenja svojom odlukom izmijenio ugovor s valutnom klauzulom u CHF u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom treba napomenuti da prema pravnom stajalištu koje proizlazi iz prakse Suda Europske Unije članak 6. stavak 1. Direktive 93/13. treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala te da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nije bilo (spojeni predmeti C-154/2015., C-307/2015., C-308/2015.). Obzirom na gore navedeno sama činjenica da je vještačenjem utvrđena preplata kredita imajući u vidu početni tečaj CHF ne znači i da je prvostupanjski sud zauzeo stajalište o fiksnoj kamatnoj stopi već se radi o saniranju negativnih učinaka takve odredbe.

20. Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio opseg restitucijskog zahtjeva, te je ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva potrošača i pravilno svoju odluku utemeljio na odredbi čl. 1111. ZOO-a.

21. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, po ocjeni ovog suda, tuženik je nesavjesni stjecatelj od uplate svakog povišenog anuiteta, pa tužiteljici zatezna kamata pripada po čl. 1115. ZOO-a od uplate svakog anuiteta pa do isplate.

22. Prvostupanjski sud je ispravno zaključio da zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći po valutnoj klauzuli nakon donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da prigovor zastare nije osnovan jer je zastarni rok od pet godina prekinut prije podnošenja tužbe, a kako je tužba podnesena 17. travnja 2021., to je pravilan stav suda prvog stupnja da nije protekao rok od pet godina za podnošenje tužbe.

23. Tuženiku valja odgovoriti i da je odbijanje prigovora zastare tuženiku sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2. Naime, tuženiku valja ukazati da je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa se stoga tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.a ZPP-a) zastara prekida.

24. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pod toč. III. izreke ispravno primijenio materijalno pravo.

25. Prvostupanjski sud je ispravno odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbama čl. 164. i 154. st. 5. ZPP-a, a visinu troškova pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-u daljnjem tekstu: Tarifa), te ispravno i iscrpno obrazložio.

26. Žalitelju valja odgovoriti da je Tbr. 52. Tarife propisano da odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, te kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR-a.

26.1. Također, pravilno je tužiteljici za podnesak od 21. kolovoza 2024. priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR jer se radi o podnesku na koji se primjenjuje Tbr. 8. t. 1. Tarife. U odnosu na zastupanja na ročištima održanim 18. listopada 2022., 29. studenog 2022., 12. ožujka 2024. i 9. listopada 2024., pravilno je dosuđen trošak u iznosu od 200,00 EUR-a za svako temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife, jer se, i po stavu ovog suda, radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari.

26.2. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i trošak pristupa na ročište za objavu presude jer za stranke od tog trenutka počinju teći određeni rokovi, pa se ne može smatrati da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, sve u smislu članka 335. stavka 7., 8., 9. i 10. ZPP-a, a također je pravilno dosuđen i cjelokupni trošak vještačenja koji je, po stavu ovog suda, trošak potreban za vođenje parnice.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a), a kako je odlučeno pod toč. I. izreke.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer je sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

29. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke presude) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Osijek, 3. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša