Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-477/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš, suca izvjestitelja i Sanje Sušilović, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice IK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 3. siječnja 2025. poslovni broj P- 3651/2023-13, u sjednici vijeća održanoj 03. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 3. siječnja 2025. poslovni broj P-3651/2023-13.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, [broj], od 18. srpnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe o jednokratnoj naknadi sadržane u čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 18. srpnja 2005., kojom je određena jednokratna naknada u visini od 3,30 % iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. U prvostupanjskom postupku nesporno je utvrđeno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 18. srpnja 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita] i da se radi o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 13.784,29 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i da je čl. 3. ugovorena ulazna naknada 3,30% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kredit podignut za kupnju osobnog vozila i da joj je u banci ponuđen kredit vezan uz valutu švicarski franak i da je tekst Ugovora pripremljen od strane tuženika na standardiziranom obrascu i da nije imala saznanja što je tzv. ulazna naknada niti joj je to objašnjeno odnosno da se o istoj nije posebno pregovaralo.

10. Tuženik je tijekom postupka ponavljao svoje tvrdnje i navode iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i nije predložio dokaze na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

11. U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice ali suprotno žalbenim navodima ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao isključivo za presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu iako se u prvostupanjskoj presudi poziva na iste odluke. Naime, prvostupanjski sud je proveo test nepoštenosti sporne odredbe i raspravio osnovanost tužbenog zahtjeva uz primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenutu odredbu o naknadama jer da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenute odredbe tužiteljica, kao potrošač da nije mogla utjecati niti izbjeći njihovo ugovaranje. O toj odredbi da se nije uopće pregovaralo i da zaposlenici banke nisu tužiteljici objasnili zašto se plaćaju te naknade i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita niti tijekom postupka tuženik dokazuje koje izdatke je imao u pogledu zaključenja pravnog posla niti što ta ulazna naknada predstavlja.

13. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP), na tuženiku da je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik da nije dokazao navedeno. Stoga prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja da je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna.

14. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o naknadi koja bi predstavljala ekstra i nepripadni profit tuženika i da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni kredit što je nedopušteno i nepošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Na žalbene na vode tuženika valja odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice.

16. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali to nije predmet spora), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.) 17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pozivom na odredbu čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

18. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), a tuženik i ne osporava odluku o trošku određenim žalbenim razlozima.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 03. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša