REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] R 5
Poslovni broj: Us I-1662/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Općine Žminj, Žminj, Pazinska cesta bb, OIB: 55323221255, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukić & Partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2, OIB: 37836302645, kojeg zastupa opunomoćenica RT, radi utvrđivanja svojstva kulturnog dobra, 31. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I.
Odbija se tužbeni prijedlog tužitelja radi poništenja rješenja Povjerenstva za žalbe pri Ministarstva kulture i medija, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0054, URBROJ: 532-02-03-02/1-24-3 od 2. rujna 2024. i rješenja Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/24-06/0016, URBROJ: 532-06-02-02-
02/1-24-1 od 13. ožujka 2024.
II.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/24-06/0016, URBROJ: 532-06-02-02-02/1-24-1 od 13. ožujka 2024., utvrđuje se da Kulturnopovijesna cjelina Žminj, zaštićena kao spomenik kulture rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka, broj: VJ-612/1-73 od 3. listopada 1973. i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka pod registarskim brojem [registarska oznaka], ima svojstvo kulturnog dobra. Točkom 2. izreke određene su granice kulturnog dobra iz točke 1. izreke rješenja. Rješenjem se utvrđuje sustav mjera zaštite kulturnog doba, određuje upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-7804, te dostava nadležnom katastru i sudu radi zabilježbe u katastru i zemljišnim knjigama.
2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/II-612-08/24-02/0054, URBROJ: 532-02-03-02/1-24-3 od 2. rujna 2024., odbio žalbu tužitelja i potvrdio naprijed navedeno prvostupanjsko rješenje.
3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je obrazloženje pobijanog upravnog akta manjkavo obzirom da isto ne sadrži obvezne sastojke propisane odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21), što pobijano rješenje čini nezakonitim, te se poziva i na odredbu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku. Kako je vidljivo iz obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke (na stranici 5. pobijanog akta, prvi paragraf), u tijeku drugostupanjskog upravnog postupka da je izrađen nalaz i mišljenje, od 8. srpnja 2024., na temelju kojeg je tuženik ocijenio žalbu tužitelja protiv prvostupanjskog akta neosnovanom (pri čemu nije naznačeno niti tko je sačinio isti nalaz), a koji tužitelju kao stranci da u predmetnom upravnom postupku nije uopće dostavljeno na uvid i očitovanje. Tužitelj smatra da je time isti lišen mogućnosti učinkovito osporiti drugostupanjsko upravno rješenje koje se temelji na tom stručnom mišljenju, u odnosu na koje tužitelj kao stranka u postupku nije imao mogućnosti dati bilo kakvo očitovanje ili isto osporiti. Predmetni nalaz i mišljenje tužitelju da nisu dostavljeni čak niti uz pobijano rješenje. Dakle, ne samo da tužitelju nije dana mogućnost sudjelovati u postupku, niti mogućnost dostaviti relevantnu dokumentaciju i očitovanje u svrhu izrade valjanog i cjelovitog nalaza, nego istome čak niti u ovom trenutku nije uopće poznat sadržaj predmetnog nalaza i mišljenja, te se poziva na članak 30. ZUP-a i presude Upravnog suda u Rijeci, posl.br. UsI-1191/2018-10 od 7. veljače 2019., posl.br. UsI-950/14-26 od 26. veljače 2016., posl.br. UsI-1165/2014-10 od 7. travnja 2016., te dodatno ukazuje na odredbu članka 52. ZUP-a. Imajući u vidu prednje navedene odredbe ZUP-a, kao i citiranu sudsku praksu, da je nedvojbeno da je tužitelju u konkretnom slučaju moralo biti dostavljen nalaz i mišljenje od 8. srpnja 2024., osobito obzirom da tuženik na istima u cijelosti temelji svoju odluku, a budući da je tuženik navedeno propustio učiniti to je tužitelj protivno odredbama ZUP-a onemogućen u sudjelovanju u postupku i izjašnjavanju o svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja slijedom čega je pobijano rješenje u cijelosti nezakonito. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem, koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem, da su bitno proširene zone obuhvata zaštite (odnosno prostorne međe kulturnog dobra) u odnosu na prethodno određenu zaštitu, iako tako određivanje granica zaštite po stavu tužitelja nije u skladu sa stanjem na licu mjesta niti je nužno upravo u određenom opsegu radi ostvarenja cilja zaštite povijesne jezgre Žminja. Iz pobijanog rješenja da nije razvidno na temelju kojih činjenica i provedenih dokaza su utvrđene granice kulturnog dobra upravo u utvrđenom opsegu, odnosno kako je stručno povjerenstvo utvrdilo prostorne granice pojedine zone (Zone A i Zone B) i točan popis čestica u obuhvatu pojedine zone. Iz obrazloženja oba rješenja da nije vidljivo je li u tijeku postupka stručno povjerenstvo, a kasnije i stručno tijelo kod izrade drugog nalaza i mišljenja u tijeku drugostupanjskog postupka, izvršilo terenski obilazak svih nekretnina koje su obuhvaćene zaštitom, radi provjere je li nužno i razmjerno da se u odnosu na svaku česticu obuhvaćenu zonom B predvidi zaštita kao kulturnog dobra. Iako bi se moguće provođenje terenskog obilaska odnosno očevida u upravnom postupku činilo otegotnim obzirom na broj čestica, imajući u vidu ograničavajuću prirodu određivanja svojstva kulturnog dobra po vlasnike nekretnina, odnosno određivanjem pojedine nekretnine dijelom zone zaštite kulturnog dobra i obveze koje iz istog proizlaze, stav je tužitelja kako je u pobijanom postupku bilo nužno provesti očevid na licu mjesta za svaku pojedinu česticu radi poštivanja načela proporcionalnosti i pravilne ocjene je li nužno i razmjerno da svaka pojedina čestica iz prvostupanjskog rješenja doista i bude obuhvaćena zonom zaštite. Iz pobijanog rješenja da nije razvidno na temelju kojih kriterija je drugostupanjsko tijelo ocijenilo da bi pojedina zemljišnoknjižna čestica obuhvaćena izrekom pobijanog prvostupanjskog rješenja trebala biti dijelom određene zone odnosno da bi svaka od čestica obuhvaćenih rješenjem bila dio kulturno-povijesne cjeline. Ako se razmotri linija zone zaštite B, da se može zaključiti kako kod utvrđivanja granice zone zaštite B nisu pravilno utvrđene činjenice i nije razmotreno stanje na terenu, dok bi prema mišljenju tužitelja pravilnim utvrđivanjem činjenica i očevidom na licu mjesta, obuhvat zaštite zone B izvjesno bio manji od onog koji je određen pobijanim aktima. Naime, dio nekretnina obuhvaćenih prostornom međom kao Zona B da predstavljaju zonu novije gradnje koja po stavu tužitelja ne doprinosi identitetu kulturno-povijesne cjeline Žminja te je tužitelj mišljenja da prvostupanjsko tijelo kod donošenja pobijanog akta nije uzeo u obzir funkcionalna obilježja nekretnina, a pogrešnim uvrštavanjem u prostornu među kulturnog dobra, da se umanjuju prava vlasnika nekretnina koje stvarno ne čine dio sastavnicu kulturnopovijesne cjeline (niti su prethodno bile obuhvaćene zaštitom), uslijed čega tužitelj smatra da bi ispravnim utvrđivanjem činjenica dio nekretnina iz Zone B valjalo izdvojiti iz obuhvata kulturno-povijesne cjeline u obuhvat kontaktne zone, a da obrazloženje pobijanog prvostupanjskog rješenja ne sadrži naznaku je li takvo ograničavanje prava vlasnika nekretnina opravdano za svaku pojedinu česticu obuhvaćenu zaštitom, imajući u vidu svrhu zaštite kulturnih dobara. Obzirom na sadržaj pobijanog prvostupanjskog rješenja, tužitelj drži kako obrazloženje tuženika dano u pobijanom aktu, iz kojeg slijedi kako određivanje obuhvata zaštite ne predstavlja ograničenje prava vlasnika, nije ispravno niti u skladu sa zakonskim obvezama i ograničenjima (odnosno načelima i pravilima) kojima se mora podvrgnuti vlasnik nekretnine koja je određena kao kulturno dobro. Tužitelj ne osporava da bi se na području Žminja nalazio širok spektar materijalne kulturne baštine, te je i dosad Kulturno-povijesna cjelina Žminj bila zaštićeno kulturno dobro, pod oznakom: RRI- 0322-1973, no, u žalbi da je tužitelj osporio pravilnosti utvrđenja granica zaštićenog kulturnog dobra, što se posebice odnosi na Zonu B – zonu djelomične zašite povijesnih struktura, a koji prigovori da nisu uvaženi u pobijanom drugostupanjskom aktu, pri čemu razlozi obrazloženja ne daju konkretnije odgovore niti razloge odbijanja pojedinog žalbenog navoda, dok istovremeno netočno utvrđuju da bi bila riječ o zelenom pojasu, što nije točna činjenica. Dodatno, iz obrazloženja oba pobijana rješenja da nije razvidan sadržaj prethodnog ispitivanja Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, niti razlozi za određivanje pojedinih zaštitnih mjera, već samo sadrži povijesno izlaganje korištenja dijela predmetnih nekretnina. Niti drugostupanjsko rješenje da ne sadrži razloge za utvrđivanje granice upravo u opsegu utvrđenim prvostupanjskim rješenjem, slijedom čega tužitelj drži da oba pobijana upravna akta sadrže jasne, obrazložene i dostatne razloge o tome zbog čega je donijeta odluka o proširenju granica kulturnog dobra u odnosu na prethodnu zaštitu temeljem rješenja od 3. listopada 1973., odnosno na temelju kojih kriterija su granice zona određene, dok tužitelj drži kako u odnosu na dio čestica obuhvaćenih zaštitom činjenice nisu pravilno utvrđene, odnosno da pojedine čestice ne čine dio cjeline, da bi se uvrstile u Zonu B zaštite, već da bi iste trebalo izuzeti iz prostorne međe kulturnog dobra budući iste ne sadrže nikakve povijesne izgradnje, ista nemaju povijesnu ili ambijentalnu vrijednost, ista su bez osobitih povijesnih arhitektonsko-urbanističkih vrijednosti, niti postoje drugi razlozi za uključivanjem u opseg zaštite (ili eventualno odrediti kao Zonu C zaštite). Tužitelj ovoj tužbi prilaže i ispis s geoportala, s prikazom zone zaštite, u boji, radi lakšeg razmatranja opsega zaštite pokrivenog Zonom B, a iz kojeg je vidljiva i trenutna izgrađenost te zone. Obzirom na manjkavost razloga za donošenje prvostupanjskog rješenja, kao i manjkavost obrazloženja pobijanog drugostupanjskog akta, koje iako sadrži određeno obrazloženje glede povijesnog razvoja mjesta i identiteta mjesta, ne sadrži valjane i jasne razloge za utvrđivanje konkretne granice zone A i zone B zaštite, iz pobijanih akata njie moguće ispitati valjanost tih razloga i utvrđenih činjenica kao niti ispitati jesu li stručne osobe tuženika koje su izradile stručni nalaz i mišljenje pristupile licu mjesta na uviđaj, odnosno jesu li za svaku pojedinu česticu u obuhvatu zaštite koja je aktima određena utvrđivale opravdanost i razmjernost određivanja zaštite u smislu obuhvata pojedine čestice unutar granice kulturnog dobra. Imajući u vidu opseg zaštite i različitu namjenu nekretnina obuhvaćenih zaštitom, tužitelj ističe kako je terenski obilazak od strane Stručnog povjerenstva koje je utvrđivalo prostorne međe svakako bio nužan radi pravilnog utvrđivanja činjenica, pored uvida u stručnu literaturu i arhivske izvore, budući se terenskim obilaskom može utvrditi stvarno današnje stanje na licu mjesta kao i vizura naselja. Čak ukoliko bi naslovni sud i zauzeo stajalište da bi nalaz i mišljenje izrađen u drugostupanjskom postupku predstavljao interni akt djelatnika tuženika kojim stručna osoba koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite i očuvanja kulturnih dobara može utvrđivati potvrđuje pravilnost očitovanja prvostupanjskog tijela vezano za relevantne činjenice, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju obzirom na opseg odnosno broj čestica predviđenih zaštitom i lokaciju već postojećih objekata te stanje na terenu svakako razlog zbog kojih je bilo neophodno provesti očevid prije odnosno u sklopu provođenja vještačenja. U konkretnom slučaju, proširenjem prostornih međa zaštite u odnosu na prethodni obuhvat zaštite Kulturno-povijesne cjeline Žminja zaštitom da su obuhvaćene i nekretnine koje nemaju obilježja i posebnosti, koja bi opravdala uvrštavanje istih u obuhvat zaštite, a samo obrazloženje rješenja ne sadrži razloge zbog kojih je došlo do proširenja zaštite odnosno koja bi to nova saznanja i utvrđenja prvostupanjsko tijelo imalo u odnosu na prethodnu zaštitu (određeno 70. -ih godina). Takvo postupanje po stavu tužitelja predstavlja procesnu povredu. Iz uvida u kopiju izvoda katastarskog plana, koja prileži pobijanom prvostupanjskom rješenju, da proizlazi da ne postoji osnov proširenja granice kulturnog dobra, između ostalog, i na čestice na kojima se ne nalaze nikakve građevine i na kojima nikada ništa nije bilo izgrađeno, kao i na već izrađene čestice koje same po sebi ne predstavljaju nekretnine od značaja za Kulturnopovijesnu cjelinu Žminja. Slijedom gore iznijetog, tužitelj smatra da su pobijani upravni akti donijeti proizvoljno, te da imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati i zbog čega su iste nerazumljive, čime su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku. Tuženik da je prilikom donošenja pobijanog rješenja trebao uzeti u obzir sve parametre te provesti test razmjernosti, u skladu s načelom dobrog upravljanja te time procijeniti je li proširenje granica kulturnog dobra od većeg značaja za opći interes od prava vlasništva te drugih interesa jedinice lokalne (regionalne) samouprave i stanovnika općenito. Kako je gore iznijeto, iz obrazloženja pobijanog rješenja da se ne može utvrditi je li u tijeku postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja odlučne stručne činjenice za određivanje prostornih međa kulturnog dobra Stručno povjerenstvo utvrđivalo terenskim obilaskom, što obrazloženje pobijanog rješenja čini nepotpunim. U tom smislu se ukazuje na rješenje Vrhovni sud Republike Hrvatske posl.br. U-zpz 19/20165, od 9. srpnja 2019. i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu NT protiv Republike Hrvatske, broj odluke: 40581/12, na koju se pozvao u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Donošenjem pobijanih akata, bez provođenje terenskog obilaska odnosno uviđaja, upravna tijela propustila su razmotriti pitanje funkcionalnosti predmetnih nekretnina koje su strateški bitne za razvoj područja Žminja, čime je povrijeđeno načelo razmjernosti. Dodatno, tužitelj drži potrebnim ukazati da je u periodu prije samog donošenja prvostupanjsko rješenja, od strane Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija, odnosno tuženika, potvrđeno više glavnih projekata za izgradnju objekata na području koje je pobijanim upravnim rješenjem proglašeno zaštićenom zonom odnosno kulturnim dobrom, temeljem kojih potvrda odnosno suglasnosti su potom izdavane građevinske dozvole. Tako da je primjerice Istarska županija, Regione Istriana, Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Odsjek za prostorno uređenje i gradnju Rovinj – Rovigno dana 13. veljače 2023. izdala građevinsku dozvolu KLASA: UP/I-361-03/22- 01/001375, URBROJ: 2163-1807/5-23-0012, kojom je dozvoljeno investitoru ET, [adresa], građenje građevine stambene namjene, 2.b skupine na postojećoj građevnoj čestici broj 30/5 k. o. [katastarska općina]. U obrazloženju predmetne građevinske dozvole da je naznačeno kako je među dokumentacijom koja je priložena zahtjevu za izdavanje dozvole dostavljena i potvrda glavnog projekta Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli, KLASA: 612-08/22-22/1405, URBROJ: 532-05-02-10/5-22-02 od 9. prosinca 2022., te da se radi o čestici koja se prema pobijanim aktima nalazi u obuhvatu Zone B, a iz obrazloženja iste dozvole da je jasno vidljivo da je priložena potvrda glavnog projekta javnopravnog tijela tuženika. Slijedom toga, tužitelj ukazuje kako je pobijanim upravnim aktima u ovom postupku ta čestica predviđena u zoni djelomične zaštite povijesnih struktura (Zoni B), za koju je pobijanim prvostupanjskom rješenjem predviđen sustav mjera zaštite kojima se zahtijeva „prije planiranja novih građevina na neizgrađenim dijelovima naselja provesti studiju vizura i izraditi konzervatorske podloge“, dok je istovremeno sam tuženik prethodno već izdao potvrde glavnih projekata na istom području. Proširenjem granica kulturnog dobra uz određivanje opsega mjera utvrđenih pobijanim rješenjem da će nedvojbeno doći do usporavanja izgradnje objekata po izdanim dozvolama kao i planiranih investicija na preostalom dijelu građevinskih zemljišta u istoj zoni, ako ne i onemogućavanja, stoga da se dio obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja ukazuje netočnim. Osporavanim rješenjem da je određeno, između ostalog, kako se predmetna katastarska čestica [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (za koju je izdana građevinska dozvola 13.02.2023. godine) nalazi unutar prostornih međa zaštite kao Zona B odnosno zona djelomične zaštite povijesnih struktura. Sustav mjera zaštite koje su propisane za ovu zonu ,,moraju osigurati očuvanje povijesnog odnosa izgrađenog dijela naselja s još sačuvanim neizgrađenim dijelom krajobraza na zapadnoj, jugozapadnoj i južnoj strani naselja te do danas neizmijenjenih posebno vrijednih vizura prema akropolski položenom naselju iz tih pravaca''. Prvostupanjsko tijelo u bitnome dalje navodi da se teži zelenom pojasu bez nove izgradnje radi očuvanja povijesne vizure akropole te da bi ,,stvaranje novih blokova tipskih jednoobraznih građevina'' bilo nepoštivanje povijesne urbane matrice. Tužitelj ističe kako je Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli dopisom od 5. svibnja 2017., KLASA: 612-08/16-10/0065, URBROJ: 532-04-02-10/6-1711 izrazila svoju suglasnost s Konačnim prijedlogom Izmjena i dopuna prostornog plana Prostornog uređenja (PPU) Općine Žminj izrađenim od tvrtke ,,AD – arhitektura i dizajn'', a kojom su određena građevinska područja i uvjeti gradnje, koji se donošenjem pobijanih upravnih akata, sada zapravo, u suštini mijenjaju i predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.
4. Tuženik u odgovoru ističe da su tužbeni navodi tužitelja u potpunosti neosnovani, te ponavlja navode iz osporavanog rješenja i navodi da uz navedeni stručni nalaz i mišljenje bitno je istaknuti izraženu sudsku praksu utvrđenu stajalištem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem navedeni nalaz i mišljenje sadržajno predstavlja interni akt-dopis djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja, te da se napominje da se ne radi o vještačkom nalazu i mišljenju, niti uopće o vještačenju kakvog ima u vidu članak 65. Zakona o općem upravnom postupku (takvo stajalište da zastupa i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj: Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017., broj: Usž-3504/18-2 od 6. veljače 2019., broj: Usž-1721/21-2 od 27. svibnja 2021., broj Usž-3675/21-2 od 9. prosinca 2021. i Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023.), te na temelju navedenog osoba koja je izradila stručno mišljenje da nije bila dužna obavještavati stranku o istom (takvo stajalište zastupa i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj:
Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017., Usž-3168/22-2 od 2. prosinca 2022. i Usž- 3974/22-2 od 17. siječnja 2023.). Vezano uz navod tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, niti očitovanje na stručni nalaz i mišljenje, ističe da se sukladno članku 12. stavku 1 . Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, rješenje o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke. Također, ističe da je tužitelju pružena mogućnost izjašnjavanja o svim spornim pravnim i činjeničnim pitanjima kroz izjavljenu žalbu i kroz sudjelovanje u ovom upravnom sporu (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Us- 1912/2010-4) kao i da osoba koja je izradila stručno mišljenje nije bila dužna obavještavati stranku o istom (takvo stajalište zastupa i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj: Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017., Usž-3168/22-2 od 2. prosinca 2022. i Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023.). Također, ističe se da je prema presudi Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Usl-113/2023-7 od 19. prosinca 2023., tužitelj sukladno članku 84. Zakona o općem upravnom postupku imao mogućnost razgledati spis predmeta. Vezano za navod tužitelja da mu nije dostavljen stručni nalaz i mišljenje ističe da se, sukladno presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-1912/2010-4 od 25. listopada 2012., sadržajno radi o internom aktu — dopisu djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja, a da se ne radi o vještačkom nalazu kakvog ima u vidu članak 65. Zakona o općem upravnom postupku. Na temelju navedenog osoba koja je izradila stručno mišljenje da nije bila dužna obavještavati stranku o istom. Također, ističe da je stručni nalaz i mišljenje izrađen za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka od strane tuženika, te da je isti u potpunosti reproduciran u pobijanom rješenju. Vezano uz navod tužitelja kojim predlaže provođenje dokaza očevidom na licu mjesta i vještačenjem, ističe da se tome protive, obzirom da je vještak građevinske struke ne posjeduje potrebna stručna znanja za provođenje vještačenja nad kulturnim dobrom, te da nije ovlašten vještačiti konzervatorsku djelatnost. Sukladno tome, njegov nalaz i mišljenje da se ne može smatrati kao pravno relevantnim za utvrđivanje činjeničnog stanja. Također u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž- 535/17-2 od 20. travnja 2017., da je nedvojbeno utvrđeno da stručno mišljenje tijela čija je obveza očuvanje i zaštita u nacionalnom interesu zaštićenih dobara predstavljaju relevantan dokaz i da nisu potrebna dodatna vještačenja. Također, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023. da ističe sljedeće: „Sukladno dosljednoj ustavnosudskoj praksi stručno mišljenje pribavljeno tijekom drugostupanjskog postupka sadržajno predstavlja interni akt djelatnika tuženog tijela, kojim stručna osoba-konzervator, potvrđuje pravilnost očitovanja prvostupanjskog tijela vezano na relevantne činjenice temeljem kojih je odbijen zahtjev tužitelja, a ne radi se o vještačkom nalazu kakvog ima u vidu članak 65. Zakona o općem upravnom postupku. Time što tužitelju u postupku stručno mišljenje nije dostavljeno na očitovanje, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu, jer je sadržaj tog stručnog mišljenja u cijelosti naveden u obrazloženju osporenog rješenja tuženika. Osim toga, tužitelju je tijekom upravnog spora pružena mogućnosti izjašnjavanja o svim spornim pravnim i činjeničnim pitanjima pa tako i o stručnom mišljenju. Također, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda o potrebi provođenja očevida po ovlaštenom vještaku odgovarajuće struke”. Sukladno članku 2. stavku 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kulturna dobra da su od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu, te se prosudba o tome da li se dobra za koje se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnog dobra trebaju zaštiti temelji isključivo na stručnoj valorizaciji nadležnih konzervatorskih odjela, odnosno Ministarstva kulture. Sukladno tome, na temelju pripremljenog prijedloga i priložene dokumentacije nadležnog tijela, Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, temeljem cjelokupnog uvida u stručnu literaturu i arhivske izvore, stručnih činjenica utvrđenih terenskim obilaskom i fotografskim dokumentiranjem, znanstvene i stručne prosudbe, da je ocijenilo da se radi o kulturnom dobru. Sukladno danku 7. Pravilnika o obliku, sadržaju i načinu vođenja Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, čelnik uprave nadležne za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija je na temelju stručnog vrednovanja nadležnog stručnog povjerenstva i na temelju podnesenog prijedloga i priložene dokumentacije nadležnog tijela, rješenjem utvrdio svojstvo kulturnoga dobra. Postupak utvrđivanja svojstva kulturnog dobra da se provodi u javnome interesu sukladno stručnim spoznajama. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara da propisuje u članku 3. da kulturna dobra bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju uživaju zaštitu prema odredbama toga Zakona. Sukladno navedenome, ističe da privatno vlasništvo nije zapreka za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra. Člankom 20. istog Zakona da je propisano da je vlasnik kulturnog dobra obvezan, medu ostalim, postupati s kulturnim dobrom s dužnom pažnjom, a osobito ga čuvati i redovito održavati, provoditi mjere zaštite utvrđene Zakonom i drugim propisima, kao i o svim promjenama na kulturnom dobru, oštećenju ili uništenju obavijestiti nadležno tijelo. Time što je određena nekretnina stavljena pod režim zaštite kulturnih dobara, da se ne oduzima vlasništvo nad tom nekretninom. Naime, pobijanim rješenjem da se isključivo utvrđuje sustav mjera zaštite kojih je vlasnik u cilju očuvanja kulturnog dobra dužan pridržavati se u izvršavanju svojih vlasničkih prava nad nekretninom, kao i provedba predmetnog Zakona i drugih propisa kojima se jamči očuvanje kulturne baštine. Pored toga, vlasnici da mogu raspolagati zaštićenom nekretninom pod uvjetom da istu po tržišnim načelima ponude nositeljima prava prvokupa propisanima člankom 37. Zakona, te mogu obavljati građevinske radnje ako su pribavili prethodno odobrenje za radove na kulturnom dobru iz članka 62. Zakona, odnosno posebne uvjete zaštite kulturnog dobra u postupku izdavanja lokacijske dozvole i rješenja o uvjetima građenja, a sukladno članku 60. Zakona. Sukladno tome, donošenjem pobijanog rješenja ne da se ne sprječavaju gospodarske aktivnosti žalitelja, već da se stvaraju pretpostavke za zaštitu kulturnog dobra, te se na taj način eventualni zahvati žalitelja na kulturnom dobru mogu kontrolirati i izvoditi sukladno konzervatorskim uvjetima i samim tim spriječiti mogućnost devastacije predmetnog kulturnog dobra. Uvidom u cjelokupnu dokumentaciju da je nedvojbeno utvrđeno da je postupak donošenja rješenja proveden sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i Pravilniku o obliku, sadržaju i načinu vođenja Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, te da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. Zaključno ističe da su prvostupanjsko rješenje Ministarstva kulture i medija, kao i drugostupanjsko rješenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija donijele stručne osobe sa svakodnevnim iskustvom u radu na području zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Također u tijeku drugostupanjskog postupka stručno mišljenje da je izradila osoba koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite i očuvanja kulturnih dobara i osposobljena je dati svoje stručno mišljenje o činjenicama zaštite koje su predmet ovog upravnog spora.
5. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 24. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.
6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i poziva se na praksu Upravnog suda u Splitu Us I-196/2024-21 od 30. prosinca 2024. u kojoj je navedeno da ne iznoseći tko je izradio nalaz i mišljenje na kojem ključnom dokazu je utemeljena osporena odluka i ne omogućavajući tužitelju da se izjasni na njega te da ga ospori iznošenjem činjeničnih navoda i predloživši prikladne dokaze radi njegova osporavanja, da su povrijeđena temeljna načela upravnog postupka, pravo tužitelja na pravično suđenje i Ustavom zajamčeno načelo jednakosti oružja. Takav stav da je utemeljen na odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5074/2019 od 15. prosinca 2020.
7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu. Navodi da je najvažniji razlog izmjene pogotovo koji se odnosi na manje prepravke, da je bilo radi izmjena granica katastarskih čestica, probijanja novih prometnih pravaca i uređivanja, proširivanja i asfaltiranja postojećih poljskih puteva (označeno s brojem 4). Drugi razlog izmjena granica da se odnosi na gradnju koja se pojavila 1973. do danas, što da se poglavito odnosi na zgradu Agrarije i trgovina (označeno pod 2), te industrijsko poslovne zone (označene pod 3). Nadalje povijesno groblje i kapela sv. Križa iz 16. st. s kapelom iz 18. st. U reviziji da su više vrednovani i da ih se moralo uvrstiti u zonu A zajedno s okolnim neizgrađenim površinama koje čine važan, jedini sačuvani i ne degradirani vizurni pravac s istočne strane kojim se očitava silueta naselja zajedno s povijesnim ozidanim grobljem. Izmjene da se odnose i na uvrštavanje crkve sv. Bartola unutar zone A s obzirom da se radi o crkvi koju bi trebalo pojedinačno zaštititi u budućnosti (označeno pod 7). Povijesna kalvarija iz 18. st. (označeno pod 6) da je uvrštena pod zonu B, a obzirom da je jedna od najmonumentalnijih kalvarija u Istri, da je u planu priprema pojedinačne zaštite. Naselje koje je izgrađeno od 1970. do 1990. (označno pod 5) da je djelomično degradiralo vrijednosti zone B te je izbačeno iz obuhvata u ovoj reviziji. U pogledu gradnje na čestici 30/5 na koju se poziva tužitelj, pojašnjava kako se ista nalazi na samom rubu B zone u već izgrađenom području, te da ista ne utječe u to u tolikoj mjeri na vizualne pravce, koridore i siluetu naselja, stoga da su za istu izdani posebni uvjeti, a nije zatražen elaborat. Takvi dokumenti da se traže za lokacije A i B, zato jer se iste lokacije nalaze unutar najosjetljivijih vizura unutar zone B, a prema samoj povijesnoj jezgri Žminja, na području povijesno neizgrađenih polja sa suhozidima. Dio koji je uključen u zonu zaštite označen s 9, da se odnosi na zaštitu vrlo važnog vizurnog pravca uz povijesnu prometnicu iz smjera jugozapada. Iz zone obuhvata izbačen je dio na kojem je u međuvremenu nastao gospodarski kompleks te da je taj dio krajolika degradiran označeno pod 10. Još uvijek neizgrađen prostor za koji je u budućnosti planirana gradnja (gradnja nije sporna), ali se radi o arheološkoj zoni najznačajnijeg ranosrednjovjekovnog starohrvatskog groblja u Istri, stoga ta zona obavezno mora biti unutar obuhvata kako bi se mogle provesti mjere zaštite, to je označeno pod 11. Snažniji eksces u prostoru označen pod 12 da nije dobio posebne uvijete nadležnog konzervatorskog odjela iz razloga što nadležno upravno tijelo zaduženo za izdavanje građevinske dozvole nije pozvalo konzervatorski odjel na utvrđivanje istih, suprotno zakonu. Oblikovno da su navedene zgrade neprihvatljive, snažno negativno utječu na vizuru, te da je upravo važno štititi preostale neugrožene i nedevastirane vizure koridore. Važno je na području zone B prema jugu, jugozapadu, zapadu, sjeverozapadu i sjeveru (označeno strelicama), sačuvati vizure koridore i zadržati povijesno neizgrađen prostor vrtova, pašnjaka i suhozida. Najvažnije i najkarakterističnije vizure da su upravo one iz smjera kalvarije prema povijesnoj jezgri, kao i iz smjera jugozapada i juga prema povijesnoj jezgri. Na tom prostoru da još uvijek se jasno čitava granica između izgrađenog područja, povijesnog naselja i njegova neizgrađenog krajolika. Napominje da sve navedeno nema utjecaja na izdane građevinske dozvole, jer se ne djeluje retroaktivno.
8. Zamjenica opunomoćenika tužitelja predložila je da se odgodi današnja rasprava kako bi se očitovali na danas iznesene navode tuženika, što je Sud odbio učiniti jer je upravo i održana rasprava u nazočnosti obje stranke, na kojoj je pružena mogućnost da se tužitelj očituje na navode tuženika.
9. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisa upravnog postupka. Sud je odbio u sporu provesti sve predložene dokazne prijedloge, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
11. Odredbom članka 12. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine" broj: 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22, dalje: Zakon), propisano je da svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja, utvrđuje ministarstvo nadležno za kulturu rješenjem koje može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke (stavak 1.). Rješenjem iz stavka 1. određuje se sustav mjera zaštite kulturnoga dobra i obveza upisa kulturnoga dobra u Registar, Listu zaštićenih kulturnih dobara (stavak 4.).
12. Odredbom članka 3. Zakona, propisano je da kulturna dobra bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju uživaju zaštitu prema odredbama ovoga Zakona.
13. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je rješenjem Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/24-06/0016, URBROJ: 532-06-02-02-02/1-24-1 od 13. ožujka 2024., utvrđeno da Kulturno povijesna cjelina Žminj, zaštićena kao spomenik kulture rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka, broj: VJ-612/1-73 od 3. listopada 1973. i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka pod registarskim brojem [registarska oznaka], ima svojstvo kulturnog dobra, kako je to opisano u izreci prvostupanjskog rješenja.
14. Za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka izrađeno je stručno mišljenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija od 8. srpnja 2024. u kojemu je navedeno da je Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, na temelju podnesenog prijedloga i dokumentacije koju je pripremila Uprava za zaštitu kulturne baštine, nakon provedenog postupka stručnog vrednovanja utvrdilo je da Kulturno povijesna cjelina Žminja ima svojstvo kulturnog dobra u granicama koje su određene revizijskim rješenjem o zaštiti, sve kako je detaljno opisano u samom stručnom mišljenju. Iz navedenog stručnog mišljenja također proizlazi da je nadležno tijelo vodilo računa o načelu razmjernosti u postupku donošenja osporavanog rješenja, te je ocijenjeno da da je žalba neosnovana i da se ista treba odbiti.
15. Dakle, radi se o mišljenju koje je donijela stručna osoba koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite kulturnih dobara i koja je osposobljena da o pitanjima koja se odnose na zaštitu kulturnih dobara, da svoje stručno mišljenje. Navodi tužitelja da im spomenuto stručno mišljenje nije dostavljeno odnosno da se nisu mogli očitovati na isto, ne utječe na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a koje mišljenje su tužitelji imali pravo osporiti tužbom, obzirom da se ovdje ne radi o vještačenju u smislu članka 65. i 66. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, 110/21, dalje: ZUP), već o izradi stručnog nalaza i mišljenja za kojeg je sukladno presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-1912/2010 od 25. listopada 2012. utvrđeno da se sadržajno radi o internom aktu - dopisu djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja, te stoga osoba koja je izradila to stručno mišljenje i ujedno napravila uvid na terenu, nije bila dužna obavijestiti stranku o istom. Također postoji bogata sudska praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja upućuje na naprijed navedeno, poslovni brojevi: Usž- 1397/17-2 od 12. srpnja 2017., Usž-3504/18-2 od 6. veljače 2019., Usž-1721/21-2 od 27. svibnja 2021., Usž-3675/21-2 od 9. prosinca 2021., Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023., Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017., Usž-3168/22-2 od 2. prosinca 2022. i Usž- 3974/22-2 od 17. siječnja 2023.
16. Pobijanim rješenjem utvrđuje se sustav mjera zaštite koji se vlasnik dužan pridržavati, čime se ne diraju vlasnička prava nad predmetnim kulturnim dobrom, već vlasnici mogu raspolagati zaštićenom nekretninom u skladu s odredbama Zakona, te se eventualni zahvati na kulturnom dobru mogu izvoditi sukladno konzervatorskim uvjetima.
17. Ovaj Sud je u potpunosti prihvatio razloge tuženika iznesene u obrazloženju osporavanog rješenja, u odgovoru na tužbu i na održanoj raspravi, u kojem se tuženik u cijelosti očitovao o svim prigovorima tužitelja, koji su utemeljeni na mišljenju stručnih osoba koje su donijele osporena rješenja te stručnom nalazu i mišljenju koje je izradila članica Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite kulturnih dobara te je osposobljena o činjenicama zaštite kulturnih dobara dati svoje stručno mišljenje.
18. Slijedom svega navedenog, Sud je ocijenio da je osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
19. Točka II. izreke presude temelji se na odredbama članka 147. stavak 1. ZUS-a i donesena je obzirom na postignuti uspjeh u sporu.
U Rijeci 31. ožujka 2025.
Sutkinja
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijanog dijela presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
Dostaviti:
- opunomoćenicima tužitelja iz Odvjetničkog društva Vukić & Partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI,
- tuženiku Povjerenstvu za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, Zagreb, Runjaninova
