Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-18/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja 1. MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s boravkom u Italiji, Verona, Luigi Bonomi 10 oboje kao zakonski nasljednici iza pok. ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Područni ured Gospić, Ulica dr. Franje Tuđmana 8 kojeg zastupa punomoćnik HO, dipl. iur., zaposlenik tuženika, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. travnja 2025. u prisutnosti 2. tužitelja i punomoćnika tuženika i nakon objave 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 101.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate na pojedinačno dospjele novčane iznose mirovina za razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 18. rujna 2000. godine.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

Obrazloženje

1. Pravni prednik tužitelja ĆO podnio je tužbu 7. svibnja 2003. godine u kojoj je naveo da mu je rješenjem SIZ MIORH, Područna služba u Gospiću od 1. siječnja 1965. godine priznato pravo na starosnu mirovinu koja je na dan 18. rujna 2000. godine iznosila 1.937,26 kuna te da je tuženik polovicom 1991. godine prestao s isplatom pripadajućih iznosa mirovine. Kako je tuženik s isplatom mirovine počeo tek 18. rujna 2000. godine, prednik tužitelja predložio je da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati sve pojedinačno dospjele novčane iznose mirovina za razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 18. rujna 2000. godine.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu prednika tužitelja. Budući da je u upravnom postupku 1. prosinca 2005. godine donio upravni akt kojim je odbijen zahtjev za isplatu mirovine u utuženom razdoblju protiv kojeg je ĆO izjavio žalbu, a postupak povodom žalbe još nije okončan, tuženik je predložio prekid postupka do pravomoćnog okončanja upravnog postupka cijeneći da je odluka u upravnom postupku o uskrati prava na isplatu mirovine od prejudicijelnog značaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

3. Rješenjem suda poslovni broj poslovni broj P-286/03-3 od 21. srpnja 2008. godine određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će se postupak nastaviti kada bude donesena pravomoćna i konačna odluka tuženika o pravu tužitelja na isplatu mirovine.

4. Podneskom od 12. prosinca 2018. godine tuženik je predložio nastavak postupka budući da je rješenje tuženika broj 5904 od 1. prosinca 2005. postalo pravomoćno 4. siječnja 2006. godine. Navedenim rješenjem utvrđeno je da se korisniku starosne mirovine ĆO obustavlja isplata mirovine priznata rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Gospiću s danom 31. srpnja 1991. godine i uspostavlja isplata mirovine s danom 30. prosinca 1998. godine dok je odbijen zahtjev za isplatu mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 1991. do 29. prosinca 1998. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je osiguranik ĆO primao mirovinu od tzv. Parafonda za vrijeme od 1. kolovoza 1991. godine do 5. kolovoza 1995. dok je za razdoblje od 5. kolovoza 1995. do 29. prosinca 1999. nastupila zastara potraživanja. Kako je korisnik primanja podnio zahtjev 30. prosinca 1999. godine istome je uspostavljena isplata 12 mjeseci unatrag sukladno odredbi članka 87 Zakona o mirovinskom osiguranju. Budući da je tužbenim zahtjevom obuhvaćeno i razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 31. srpnja 1991. tuženik je za navedeno razdoblje istaknuo prigovor zastare potraživanja budući da su potraživanja po osnovi mirovine po svojoj prirodi potraživanja koja dospijevaju mjesečno te ista zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja sukladno odredbi članka 372 stavka 1 Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 7. svibnja 2003. godine. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za razdoblje od 30. prosinca 1998. godine do 18. rujna 2000. godine tuženik je naveo da je iz rješenja tuženika od 1. prosinca 2005. godine kao i naloga za isplatu od 8. prosinca 2005. i izvoda iz banke doznačenih mirovinskih primanja vidljivo da je predniku tužitelja mirovina uspostavljena od 30. prosinca 1998. godine pa je stoga potraživanje s osnova neisplaćene mirovine za razdoblje od 30. prosinca 1998. do 18. rujna 2000. godine neosnovano. Zaključno, uzimajući u obzir da je za razdoblje od 1. travnja 1991. do 31. srpnja 1991. potraživanje u zastari, a za razdoblje od 1. kolovoza 1991. do 29. prosinca 1998. godine odlučeno je u upravnom postupku rješenjem tuženika od 1. prosinca 2005. godine tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev s napomenom da je sud vezan za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u svojim odlukama broj Rev-1614/10 i Revr-275/14.

5. Rješenjem suda poslovni broj P-175/2019-2 od 12. kolovoza 2019. godine nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

6. Rješenjem suda poslovni broj P-175/2019-3 od 13. kolovoza 2019. godine utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog smrti prednika tužitelja ĆO te je odlučeno da će se postupak nastaviti kada nasljednici preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

7. Podneskom od 24. listopada 2024. tuženik je obavijestio sud da su rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 O 295538 18 O od 5. travnja 2024. nasljednicima pok. ĆO proglašeni njegovi sinovi MO i ŽO.

8. Stoga je sud rješenjem poslovni broj P-175/2019-18 od 28. listopada 2024. pozvao nasljednike pok. ĆO da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno dana 19. prosinca 2024. godine.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 101.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog utuženog, a neisplaćenog iznosa mirovine pa do isplate, za vrijeme od 1. travnja 1991. do 18. rujna 2000. godine.

10. U predmetu nema spora da su tužitelji zakonski nasljednici pokojnog ĆO koji je ostvario pravo na mirovinu temeljem rješenja prednika tuženika SIZ MIORH, Područna služba u Gospiću od 1. siječnja 1965. godine.

11. Sporno je pripada li tužiteljima pravo na isplatu utuženog iznosa.

12. U postupku je nesporno utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem tuženika broj 5904 od 1. prosinca 2005. korisniku starosne mirovine - pravnom predniku tužitelja ĆO obustavljena isplata mirovine priznata rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Gospiću s danom 31. srpnja 1991. godine i uspostavljena isplata mirovine s danom 30. prosinca 1998. godine dok je odbijen zahtjev za isplatu mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 1991. do 29. prosinca 1998. godine s obrazloženjem da je u postupku utvrđeno da je za vrijeme od 1. kolovoza 1991. godine do 5. kolovoza 1995. osiguranik ĆO primao mirovinu od tzv. Parafonda dok je za razdoblje od 5. kolovoza 1995. do 29. prosinca 1999. nastupila zastara potraživanja, a isplata mirovine uspostavljena je 12 mjeseci unatrag odnosno s danom 30. prosinca 1998. godine sukladno odredbi članka 87 Zakona o mirovinskom osiguranju s obzirom da je korisnik primanja podnio zahtjev 30. prosinca 1999. godine. Dakle, za utuženo razdoblje od 1. kolovoza 1991. do 29. prosinca 1998. godine pravnom predniku tužitelja obustavljena je isplata mirovine temeljem pravomoćnog rješenja tuženika od 1. prosinca 2005. godine. Nesporno je utvrđeno da je tuženik predniku tužitelja ĆO isplatio mirovinu za utuženo razdoblje od 30. prosinca 1998. godine do 18. rujna 2000. godine što je vidljivo iz ispisa iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja HZMO od 10. prosinca 2018. godine koju je tuženik dostavio u spis, a kojeg tužitelji nisu osporili.

13. Između stranaka je nesporno da je upravni postupak po zahtjevu za isplatu mirovine predniku tužitelja pravomoćno okončan. Pravomoćni upravni akt nadležnog upravnog organa HZMO od 1. prosinca 2005. predstavlja akt kojim je upravno tijelo prethodno rješavalo u skladu sa svojim ovlastima i nadležnostima u pogledu osnovanosti isplate mirovine pa sud nije ovlašten preispitivati i ocjenjivati zakonitost takvog pravomoćnog rješenja. U situaciji kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li pravo na spornu isplatu mirovine sud o tome može odlučiti kao o prethodnom pitanju samo ako nadležno tijelo o tome još nije donijelo odluku, a sukladno odredbi članka 12 stavka 1 Zakona o parničnom postupku. No, kako je u konkretnom slučaju nadležno upravno tijelo donijelo pravomoćno rješenje, to sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost takvog rješenja tuženika. Dapače, pravomoćno rješenje upravnog tijela obvezuje sud u parničnom postupku, a budući da je to tijelo odlučilo o osnovanosti isplate dospjelih novčanih primanja, sud je istim vezan te ne može intervenirati u tako donesenu odluku.

14. Kako je tužbenim zahtjevom obuhvaćeno i razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 31. srpnja 1991. o kojem nije odlučeno pravomoćnim rješenjem tuženika od 1. prosinca 2005. godine, tuženik je za navedeno razdoblje istaknuo prigovor zastare potraživanja držeći da su potraživanja po osnovi mirovine po svojoj prirodi potraživanja koja dospijevaju mjesečno pa ista zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

15. Prigovor zastare je osnovan.

16. Odredbom članka 372 stavka 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001) propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. svibnja 2003. godine, nesporno je da je potraživanje tužitelja za razdoblje od 1. travnja 1991. godine do 31. srpnja 1991. godine u zastari.

17. S obzirom na gore navedeno, sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.

U Gospiću, 3. travnja 2025.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljima

2. Tuženiku