Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1478/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Gelenčir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (kao pravne slijednice Nove hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB. 78427478595), koju zastupa Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. veljače 2023., poslovni broj: P-3681/2020-26, u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. veljače 2023., poslovni broj: P-3681/2020-26.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 215992, sklopljenog dana 27.03.2008. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pored toga, toč. III. izreke presude ništetnima su utvrđene i odredbe čl. 6.1. i 6.2. istog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te je tuženici nalaženo isplatiti tužitelju iznos od 569,01 EUR / 4.287,20 KN sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2008. do isplate. Toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnova stečenog bez osnova isplati preplaćeni iznos od 1.793,91 EUR / 13.516,19 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 06. studenog 2008. do 07. veljače 2012.) do isplate, dok je pod toč. VI. izreke tuženici naloženo naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.058,66 EUR / 15.510,94 kn s kamatom od

23. veljače 2023. do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da joj je tužitelj dužan naknaditi trošak parničnog postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i prednica tuženice kao kreditor dana 27. ožujka 2008. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je prednica tuženice odobrila tužitelju kredit u iznosu od 16.801,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 45 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,40%. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i prednice tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je prednica tuženice u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Uz to, sud temeljem iskaza tužitelja ništetnim utvrđuje i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, ocjenjujući da je banka bez pregovaranja o ovim ugovornim odredbama iste unijela u unaprijed pripremljen ugovor bez da je tužitelja upozorila na posljedice sklapanja ugovora sa ovim ugovornim odredbama i bez da je odredila na što se točno odnose troškovi ovih naknada. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da je tužitelj ovaj postupak pokrenuo 22. srpnja 2020., dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.), pa zaključuje da je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na ime promjena valutnog tečaja i promjenjive kamatne stope na temelju ništetnih odredbi podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. U odnosu na prigovor zastare potraživanja naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva sud ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", sukladno kojem prigovor zastare i u odnosu na isplatu ovih naknada ocjenjuje neosnovanim.

6. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke mr.sc. Zrinka Ručevića, utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u razdoblju od 01. svibnja 2008. do otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 488,43 kn, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 13.027,76 kn.

7. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita kao i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 323. ZOO-a obvezuje tuženicu da tužitelju radi promjene tečaja i kamatne stope isplati iznos od 1.793,91 EUR / 13.516,19 kn, a radi naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naplate naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva iznos od 569,01 EUR / 4.287,20 kn.

8. U žalbi tuženica pozivajući se na odredbu čl.1022. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) obrazlaže da nije zabranjeno, nego je zakonom i propisano da su stranke slobodne ugovorom o kreditu urediti svoj odnos, pa tako i utvrditi uvjete njegovog odobravanja (davanja). Stoga iznosi stav da je bila ovlaštena zahtijevati od tužitelja odgovarajuću naknadu na ime obrade kreditnog zahtjeva kao uvjeta davanja kredita. Tuženica smatra i da utužene naknade nisu predmet parnice Potrošač te se ne mogu smatrati nerazumljivim i nejasnim odredbama. Pored toga, ocjenjuje da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je prema navodima u žalbi svojom slobodnom voljom pristao na prethodno navedene uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje spornih naknada, a što je i potvrdio svojim potpisom na kraju predmetnog ugovora o kreditu.

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP).

10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 2.1. i 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i način ispunjenja ugovorne obveze anuitetnom otplatom uz valutnu klauzulu. Zaključak u pogledu pravne valjanosti ovih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, koje je pitanje prvostupanjski sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora, ali i uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP-a i članka 118. ZZP-a te članka 502.c ZPP-a, ispravan je i zakonit. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužitelj u iskazu potvrđuje da nije bio obaviješten o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

11. Imajući u vidu i dosljedan iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, kao ni o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenim dijelovima ugovornih odredaba čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu i da tuženica nije dokazala suprotno tom zaključku, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednice tuženice, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 6.1. i čl.6.2. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, kao što nije vidljivo na što se točno odnose troškovi jednokratne uplate po premijskoj stopi od 2.20 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, niti su djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnose takve naknade te je li banka doista imala kakve stvarne troškove vezane za navedene naknade.

12. Osim što u čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje konkretno odnose, čl. 11.6. Ugovora o kreditu tužitelj je obvezan na snašanje i svih ostalih troškova pa tako i svih javnobilježničkih i sudskih pristojbi i svih drugih pristojbi i troškova vezanih uz zaključivanje ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima, a obzirom tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu i da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, kao niti opravdanost ugovaranja naknade za osiguranje, a iz čega slijedi i daljnji zaključak da su predmetne ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, u situaciji kada tuženica ne obrazlaže na što se odnosi ugovorena naknada pod čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu (na uslugu i/ili trošak), niti ne navodi (niti dokazuje) da je u vezi ugovaranja obrade i osiguranja imala bilo kakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a ne dokazuje da se o tim odredbama pregovaralo, to je prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio troškove obje zatražene naknade.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženici iznos od 13.027,76 kn a temeljem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 488,43 kn te u okviru nesporne činjenice da je tuženica tužitelju naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje u ukupnom iznosu od 569,01 EUR / 4.287,20 kn, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

14. Slijedom svega iznijetog ovaj je sud odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I., II. i III. izreke.

15. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženice i u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka ukazuje neosnovanom.

16. Iz svih naprijed navedenih razloga žalbeni navodi su ocijenjeni neosnovanim, pa je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 380. toč.2. ZPP potvrditi presudu pod toč. IV. izreke.

17. Konačno, kako tuženica nije uspjela sa žalbom to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun