Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1613/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Šutalu i Miri Glavašu, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženice OTP banke Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, od 18. listopada 2024., poslovni broj: P-275/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, od 18. listopada 2024., poslovni broj: P-275/2024-9.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 46827/06 od 12. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženice OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (kao pravni sljednik Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16), sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „3 % (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 453,14 EUR, sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2006. pa do isplate. Konačno, pod toč. III. izreke tuženici je naloženo i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 526,54 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom od 18. listopada 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu br. 46827/06 od 12. srpnja 2006. i zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je između tužitelja i tuženice (odnosno ispravno prednice tuženice) 12. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj br. 46827/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca te da je u čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini 3 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kn, koji iznos se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora, temeljem čega je prilikom isplate kredita 14. srpnja 2006. prednica tuženice naplatila tužitelju troškove obrade kreditnog zahtjeva. Tijekom prvostupanjskog postupka sud utvrđuje i da tuženica nije dokazala da su tužitelj i prednica tuženice pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, obzirom iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pod točkom 5. Ugovora o kreditu broj 46827/06 od 12. srpnja 2006. Nadalje, sud prvog stupnja utvrdio je da je Ugovor o kreditu pripremila prednica tuženica i da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama se nije pregovaralo, kao i da je naplatom predmetnih troškova prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, na temelju čega zaključuje da je čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, u smislu čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništetna. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna tužitelj, prema stavu prvostupanjskog suda, ima pravo na povrat iznosa, kojeg se isti morao odreći prilikom isplate kredita, pa je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev u toč. II. kako je to tužitelj i zatražio. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim, navodeći da obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, to zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći time da sud prvog stupnja ukazuje i na stav koji je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 kada je istaknuo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. U žalbi tuženica u bitnom navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i da stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju, po tuženici, nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, prema tvrdnjama tuženice, jasno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 5. poštena i da nije ništetna. Tuženica iznosi žalbene navode i u smislu da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare. Ukazuje da je čl. 1112. st. 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, slijedom čega iznosi stav da tužitelj nema pravo na povrat.

8. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti u dijelu odluke o glavnoj stvari ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti je počinio bitnu povredu koju tužitelj u svojoj žalbi ne obrazlaže. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje. Vezano uz primjenu materijalnog prava valja istači da, iako je prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti zahtjeva temeljio na primjeni Zakona zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07.,125/07., 89/09. 75/09. 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14.), dok se obzirom na nastanak ugovornog odnosa (12. srpnja 2006.) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03. dalje ZZP/03), zahtjev tužitelja je i pravilnom primjenom materijalnog prava osnovan.

9. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pod točkom 5. Ugovora o kreditu broj 46827/06 od 12. srpnja 2006., pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenom dijelu ugovorne odredbe čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu i da tuženica nije dokazala suprotno tom zaključku, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednice tuženice, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 3,00% iznosa kredita, niti su djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnosi takva naknada te je li banka doista imala kakve stvarne troškove vezane za obradu kredita.

10. S obzirom na sadržaj predmetnog dijela ugovorne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu i mjerodavno materijalno pravo iz čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetni dio ugovorne odredbe čl.5. Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer prednica tuženice tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila na što se odnose ti troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih, iz čega dalje proizlazi zaključak da je prednica tuženice, uz to što je sama sastavila ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo, te je zbog navedenog postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, postupila nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu, te saslušanjem tužitelja koji je potrošač, utvrdio da tužitelj i prednica tuženice o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarali prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednice tuženice te je pravilno ocijenio da ta odredba nije poštena, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu, koji se odnosi na ugovorene jednokratne troškove za obradu kredita (točka I. izreke pobijane presude), te zahtjev za isplatom stečenoga temeljem te nepoštene odredbe u visini od 453,14 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja jednokratnih troškova obrade.

12. Pored okolnosti da tuženica, na kojoj je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), nije dokazala da se o toj odredbi doista pregovaralo, ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da je predmetna odredba nepoštena, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Naime, pravilno je ocijenjeno da je čl. 5. Ugovora nepošten, jer se ne može uzeti da je stavljanjem ove odredbe u ugovor o kreditu prednica tuženica kao trgovac postupala sukladno standardu „dobre vjere“. Međutim, ona je prouzročila i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana budući tuženica nije dokazala koju to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmiruje prednici tuženice kojoj je kao i tuženici kreditiranje građana jedna od (glavnih) djelatnosti i to povrh obveze plaćanja ugovorenih kamata na kredit i plaćanja ostalih troškova na koje se obvezala.

14. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenoga 2005., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženiku ove Direktive izneseno u žalbi.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a.

16. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava ocjenu prigovora zastare i prava tužitelja na isplatu zatezne kamate, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i po ocijeni ovoga suda, prihvaćajući i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate, sud prvog stupnja je utvrđenje temeljio na priloženoj dokumentaciji (Ugovoru i otplatnom planu) iz koje proizlazi činjenica naplate naknade za troškove obrade kredita u iznosu 453,14 EUR dana 27. studenog 2005. S obzirom da je do stjecanja prednice tuženice došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je tuženica dužna tužitelju platiti taj iznos, a na isti je po čl. 1115. ZOO- a dužna platiti i zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženici naloženo da tužitelju isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom prema postavljenom zahtjevu.

18. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. i toč. II. izreke.

19. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženice i u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka ukazuje neosnovanom.

20. Iz svih naprijed navedenih razloga žalbeni navodi su ocijenjeni neosnovanim, pa je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 380. toč.2. ZPP potvrditi presudu pod toč. III. izreke.

21. Konačno, kako tuženica nije uspjela sa žalbom to je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun