REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-131/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje odnosno oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-214-02/22-01/5, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. studenoga 2022.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-214-02/22-01/5, URBROJ: 513- 04-22-2 od 28. studenoga 2022., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-215-02/16-01/16, URBROJ: 513-07-01/22-48 od 12. kolovoza 2022., kojim je utvrđen u točki I.1. porez na dohodak za 2006. u iznosu od 21.632,33 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 3.893,82 kune, pod I.2. porez na dohodak za 2007. u iznosu od 151.841,73 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 27.331,51 kunu, pod I.3. porez na dohodak za 2008. u iznosu od 114.551,42 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 20.619,26 kune, pod I.4. porez na dohodak za 2009. u iznosu od 160.724,51 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 28.930,41 kunu, pod I.5. porez na dohodak za 2010. u iznosu od 84.466,73 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 15.204,01 kunu, pod I.6. porez na dohodak za 2011. u iznosu od 138.852,44 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 24.993,44 kune, pod I.7. porez na dohodak za 2012. u iznosu od 100.114,08 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 18.020,53 kune, pod I.8. porez na dohodak za 2013. u iznosu od 1.210.160,15 kune i prirez porezu na dohodak u iznosu od 217.828,83 kune. Točkom II. naloženo je tužitelju da uplati navedene obveze, točkom III. određen je rok za izvršenje rješenja 15 dana od dana izvršnosti. Točkom IV. tužitelj je upozoren da će se, ako ne izvrši uplate iz toč. II. u roku iz toč. III., naplata izvršiti ovrhom, dok je u toč. V. naznačeno da žalba odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj u tužbi ističe kako nije imao mogućnost sudjelovati u predmetnom poreznom postupku u kojemu je doneseno pobijano rješenje, s obzirom da je tijekom cijelog trajanja postupka bio izvan Republike Hrvatske te nije primio pozive ni akte protiv kojih bi mogao uložiti žalbu ili prigovor, kako to navodi drugostupanjsko tijelo. Tvrdi kako je o svemu navedenom obavijestio prvostupanjsko tijelo te je podneskom i telefonski molio produljenje rokova te predlagao uvid u spis ranije vođenog nadzora u predmetu KLASA: UP/l-215-2/16-01/16. Obrazlaže kako je bio primoran trbuhom za kruhom otići u Mađarsku i tražiti nove poslovne mogućnosti, gdje je i svo vrijeme boravio, a zbog svega navedenog nije primao pismena niti si više mogao platiti stručnu pomoć odvjetnika. Stoga je iz neznanja i nepoznavanja prava smatrao da sve što je rekao poreznom službeniku telefonski ulazi u zapisnik i na zaključnom razgovoru predstavlja usmenu raspravu koja mora biti zapisnički evidentirana. Međutim, tvrdi kako navedeno nije učinjeno od strane prvostupanjskog tijela, dok je drugostupanjsko tijelo u pobijanom rješenju propustilo ispitati i utvrditi ove navode. Stoga opetovano upire na činjenicu da nikada nije zaprimio zapisnik temeljem obavljenog poreznog nadzora u ponovnom postupku od 31. svibnja 2022., da zapisnik o zaključnom razgovoru nikada nije sastavljen, a niti je drugostupanjsko tijelo rješavajući po žalbi tužitelja utvrdilo da je isti u nekoliko navrata molio prvostupanjsko tijelo za produljenje rokova. Slijedom izloženog, tužitelj zaključuje da mu je bila uskraćena mogućnost sudjelovanja, saslušanja i dostave dokumentacije u ponovljenom poreznom postupku, u kojemu je bez prethodnog izjašnjavanja stranke tuženik donio pobijano rješenje na štetu tužitelja, čime je počinjena povreda jednog od temeljnih načela upravnog postupka utvrđenog člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku.

2.1. Tužitelj nadalje osporava navod tuženika da izvori sredstava na koje se tužitelj poziva u danim osobno potpisanim izjavama (prodaja petardi, mijenjanje novca, trgovina markiranom robom i sl.) ne mogu biti dokaz o stjecanju imovine, budući da se radi o djelatnostima koje je trebalo prijaviti-registrirati, pa da se takva očitovanja tužitelja ne mogu smatrati dokazom. U odnosu na navedeno tužitelj ističe kako tuženik ne navodi na temelju kojih propisa (onda važećih) je bio dužan „prijaviti“ navedene djelatnosti, kojem nadležnom tijelu i u kojem roku, da bi se iste mogle prihvatiti kao dokaz o izvorima sredstava imovine, zbog čega u obrazloženju pobijanog rješenja nisu navedeni valjani razlozi na temelju kojih su dokazi tužitelja ocijenjeni nevjerodostojnima niti su navedeni porezni ili drugi mjerodavni propisi koji bi upućivali na takvu ocjenu tuženika. Pored činjenice da ostaje potpuno nepoznato na temelju kojih propisa je predmetne djelatnosti trebalo prijaviti i kome, pa da bi propuštanje navedenog imalo za posljedicu nepriznavanje primanja stečenih obavljanjem takvih djelatnosti, tužitelj ističe kako se radi i o notornim običajima i praksi koje se mogu smatrati općepoznatim, pa ih kao takve niti ne treba dokazivati ili ukoliko tuženik smatra da ih je bilo potrebno dokazivati, tužitelj tvrdi da se to ne postiže materijalnim dokazima (bankovnim izvacima, podacima o plaće i sl.), budući da se radilo o prihodima stečenim gotovinskim prometom „neprijavljenim djelatnostima“. Naime, tužitelj tvrdi kako je notorno da su se janjevačke obitelji, kakva je i tužiteljeva, u nadzirano vrijeme, a osobito prije toga, bavile upravo takvim djelatnostima „koje se nisu prijavljivale“, da su raspolagale velikim količinama gotovinskog novca te da se cjelokupan promet odvijao gotovinom. Stoga tvrdi kako nije nimalo dvojbeno, neuobičajeno ili neviđeno da bi tužitelj stekao značajne novčane iznose upravo obavljanjem različitih djelatnosti koje iskreno i detaljno opisuje u svojim izjavama. Dodaje kako je u provedenom postupku sudjelovao kao fizička osoba, za koju nije propisana obveza vođenja poslovnih knjiga i financijskih evidencija, stoga nije neživotno nepostojanje materijalnih dokaza za prihode ostvarene obavljanjem raznih neregistriranih djelatnosti te za obiteljsku štednju i imovinu stečenu prije 2005. godine.

2.2. Navodi kako je većina činjenica o iznosima stjecanja imovine, u smislu članka 63. st. 2. Zakona o porezu na dohodak, sadržana u izjavama/očitovanjima tužitelja kojima detaljno opisuje stjecanje imovine tijekom vremenskog perioda koji dijelom i prethodi nadziranom razdoblju, a za koje činjenice tužitelj ne raspolaže dokaznim sredstvima kojima bi se utvrđivale navedene činjenice u većoj mjeri nego što bi porezno tijelo to moglo utvrditi na temelju službenih i njemu dostupnih evidencija te uvažavanjem običaja i prakse koji su općepoznati u sličnim situacijama kada ne postoje druga dostupna dokazna sredstva. Unatoč navedenom i očiglednoj potrebi da se u provedenom poreznom zakaže i provede usmena rasprava, tuženik istu nije zakazao, čime je tužitelju uskratio mogućnost da gornje navode dokazuje jedinim mogućim dokazima-personalnim. S obzirom da usmena rasprava nije održana u upravnom postupku, tužitelj predlaže da se rasprava održi sukladno Zakonu o upravnim sporovima te da se na istoj provedu niže navedeni personalni dokazi na okolnosti da je tužitelj prije i tijekom nadziranog razdoblja pribavio novčana sredstva u iznosima navedenim u vlastitim očitovanjima obavljanjem djelatnosti trgovine robom, mjenjačnicom, svadbenim darovima i akumuliranom vlastitom štednjom i štednjom članova obitelji, za koje izvore ne posjeduje materijalne dokaze. Predlaže saslušanje tužitelja i svjedoka VG, NG, KG i BG, čije adrese će dostaviti naknadno, kao i pribavu povijesnog izvadak iz sudskog registra za ALBERT PROMET d.o.o., ALBERT-JOSIP d.o.o. i PALIĆ AURUM d.o.o.

2.3. Tužitelj ističe da je u svrhu dokazivanja izvora sredstava stjecanja imovine tijekom nadziranog razdoblja u više navrata dostavljao svoje pisane i potpisane izjave, u kojima je jasno naveo da je značajna novčana sredstva pribavio pozajmicama od strane punice FG (1.900.000,00 kn) tijekom 2013. godine te od majke IG (2.500.000,00 kn). U svrhu dokazivanja navoda kojima ukazuje na pozajmicu od punice FG, dostavio je u spis i potpisanu ispravu koja po svom sadržaju u cijelosti odgovara ugovoru o beskamatnom zajmu, iz kojeg je razvidno da je FG pozajmila tužitelju iznos od 1.900.000,00 kn dana 17.01.2013. g. Navedeni ugovor potpisan je od strane zajmodavca i zajmoprimca te predstavlja privatnu ispravu u smislu čI. 60. Zakona o općem upravnom postupku te ugovor o zajmu sukladno čl. 499. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe kako unatoč navedenim činjenicama u pobijanom rješenju nedostaje valjano obrazloženje u pogledu dokazne snage predmetnog ugovora o pozajmici, odnosno u pogledu njegovog utjecaja na utvrđivanje izvora sredstava stjecanja imovine sukladno čl. 63. Zakona o porezu na dohodak. U svrhu dokazivanja vjerodostojnosti predmetnog ugovora o pozajmici te izvora sredstava gospođe FG predlaže istu saslušati (adresu će dostaviti naknadno) i izvršiti uvid u informacijski sustav Porezne uprave, iz kojeg su razvidni podaci o stjecanju i otuđenju nekretnina u vlasništvu FG, OIB: [osobni identifikacijski broj], u periodu koji prethodi 2013. godini.

2.4. U odnosu na pozajmicu koju je tijekom 2013. godine primio od majke IG u iznosu od 2.500.000,00 kn, tužitelj ističe kako je nad imenovanom pokrenut porezni nadzor u svrhu ispitivanja porijekla imovine temeljem čl. 63. Zakona o porezu na dohodak, u kojem postupku su dane sve potrebne izjave, predloženi svjedoci i drugi dokazi koji ukazuju na izvore stjecanja imovine IG i na značajnu imovinu koju je kao trgovac stekao njen suprug, otac tužitelja. Predlaže saslušanje IG, čiju adresu će dostaviti naknadno. Tužitelj ustraje kod iznesenog prigovora zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, kao i kod svih prigovora iznesenih tijekom postupka. Predlaže sudu da poništi odnosno oglasi ništavim osporeno rješenje tuženika te sam riješi ovu upravnu stvar.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Sud je raspravu 4. ožujka 2025. proveo u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, koje izostanke nisu opravdale, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS).

6.1. Sud je na raspravi odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem tužitelja, saslušanjem svjedoka navedenih u tužbi, pribavu povijesnog izvatka iz sudskog registra za Albert promet d.o.o., Albert-Josip d.o.o. i Palić Aurum d.o.o., da se izvrši uvid u informacijski sustav Porezne uprave o podacima o otuđenju nekretnina u vlasništvu FG, uvid u spis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb KLASA: UP/I-215-02/16-01/17 (porezni nadzor nad IG), s obzirom da prema ocjeni suda podaci spisa daju pouzdanu osnovu za zaključak da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer je u provedenom upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te pravilno primijenjeno materijalno pravo, a pravila postupka nisu povrijeđena. Sud je imao u vidu i da uredno pozvani tužitelj na raspravu 4. ožujka 2025. nije pristupio niti je opravdao izostanak, a prethodno zakazana rasprava za 4. veljače 2025. je odgođena na prijedlog tužitelja, dok adrese predloženih svjedoka tužitelj nije dostavio. Sud je dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja i svjedoka odbio i iz razloga navedenih pod točkom 16. obrazloženja ove presude. Nadalje, prijedlog za uvid u spis poreznog nadzora nad IG je odbijen, budući da je iz spisa tuženika razvidno da je u tom postupku utvrđen nesrazmjer između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje te je po toj osnovi utvrđen drugi dohodak, na koji je obračunat porez i prirez.

7. Nadalje, iz spisu priloženih službenih zabilješki ovlaštenog službenika Službe za suzbijanje poreznih prijevara od 13. svibnja 2022., 20. travnja 2022. i 7. ožujka 2022. je razvidno da se tužitelj telefonski javio poreznom inspektoru 7. ožujka 2022. i rekao da se nalazi izvan Republike Hrvatske i da nije u mogućnosti u ostavljenom roku odgovoriti na zahtjev za obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje, koji mu je dostavljen 1. ožujka 2022. Rekao je da se vraća 14. ožujka 2022. i da će odmah nakon povratka u pisanoj formi odgovoriti na zahtjev, a da se njegov poziv evidentira u spisu predmeta. Međutim, tužitelj do okončanja postupka nije odgovorio na zahtjev za obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje. Tužitelju je 6. travnja 2022. dostavljen poziv na zaključni razgovor, u kojem je, između ostaloga, navedeno da može dostaviti dokumentaciju kojom raspolaže relevantnu za predmetni nadzor do dana održavanja zaključnog razgovora tj. do 20. travnja 2022. Tužitelj se 20. travnja 2022. telefonski javio poreznom inspektoru i rekao da se nalazi izvan Republike Hrvatske i da nije u mogućnosti doći na zaključni razgovor toga dana te je rekao da se vraća početkom sljedećeg tjedna i da će na zaključni razgovor doći 26. ili 27. travnja 2022. u 9 sati. Zaključni razgovor je na kraju obavljen 13. svibnja 2022. u prostorijama Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, Zagreb, Avenija Dubrovnik 32, soba 214, o čemu je sastavljena službena zabilješka KLASA: UP/I-215-02/16-01/16, URBROJ: 513-07- 01/22-45 od 13. svibnja 2022., sukladno čl. 111. st. 1. OPZ/08. Tužitelj je na zaključnom razgovoru ostao kod svih svojih navoda iz prvog i ponovnog postupka poreznog nadzora i naglasio da je primio pozajmice od punice FG i majke IG, za što je dokumentaciju predao u prijašnjem postupku, a neke druge dokumentacije kojom bi potvrdio svoje navode nema.

7.1. Tužitelju je zapisnik KLASA: UP/I-215-02/16-01/16, URBROJ: 513-07-01/22-47 od 31. svibnja 2022. dostavljen na način propisan člankom 51. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16, dalje OPZ/08), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje slijedom prijelazne odredbe čl. 197. st. 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24, dalje OPZ/16). Naime, iz spisu priložene dostavnice je razvidno da je prva dostava pokušana 14. lipnja 2022. u 11,30 sati, a kako tužitelj nije zatečen na adresi prebivališta ostavljena mu je obavijest da će sljedeća dostava biti izvršena 23. lipnja 2022. između 12 i 13 sati. Budući da niti 23. lipnja 2022. tužitelj nije zatečen na mjestu dostave tužitelju je toga dana ostavljena obavijest o neuspjeloj dostavi, vraćanju pošiljke na adresu pošiljatelja te pravnim posljedicama neuspjele dostave. Sukladno čl. 51. st. 6. OPZ/08 smatra se da je osobna dostava izvršena u roku od petnaest dana od dana kada je obavijest ostavljena na mjestu dostave. Stoga je zapisnik tužitelju uredno dostavljen sukladno odredbama OPZ/08, a ukoliko tužitelj za vrijeme poreznog nadzora dulje vrijeme nije boravio na adresi svog prebivališta, mogao je obavijestiti porezno tijelo o drugoj adresi za dostavu pismena, što nije učinio. Naime, prema čl. 51. st. 2. t. 1. i 3. OPZ/08 mjestom dostave smatra se prebivalište ili uobičajeno boravište sudionika poreznog postupka ili njegovo radno mjesto, dok je prema čl. 91. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP) stranka dužna o promjeni adrese prebivališta, boravišta ili sjedišta obavijestiti javnopravno tijelo. Također, tužitelj je mogao iskoristiti i mogućnosti iz čl. 51. st. 8. OPZ/08, kojim je propisano da se na zahtjev ili uz izričiti pristanak stranke porezni akti mogu dostavljati elektroničkim putem.

8. Slijedom navedenoga, tužitelju je omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku i upravnom sporu te očitovanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, koju mogućnost je tužitelj iskoristio u mjeri u kojoj je želio. Stoga nije osnovan prigovor tužitelja o povredi članka 30. ZUP-a.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2447/21-2 od 16. rujna 2021. poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-917/20-10 od 15. ožujka 2021., poništeno je rješenje tuženika od 27. prosinca 2019. i predmet je vraćen tuženiku na ponovni postupak.

9.1. Nadalje, tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-215-01/19-01/38, URBROJ: 513- 04-21-21 od 30. prosinca 2021. poništio prvostupanjsko rješenje od 10. srpnja 2019. i predmet vratio na ponovni postupak, u kojem je prvostupanjsko tijelo ponovno utvrdilo činjenično stanje, o čemu je sastavljen prethodno spomenuti zapisnik od 31. svibnja 2022.

10. U presudi poslovni broj: Usž-2447/21-2 Visoki upravni sud navodi da ne prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare 1. siječnja 2008. Obrazlaže da je Zakon o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 136/12) stupio na snagu 1. siječnja 2013., prije donošenja prvog zapisnika od 18. listopada 2016. te da je sukladno čl. 94. st. 4. OPZ/08 zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata u konkretnom slučaju počela teći 1. siječnja 2017., jer je sačinjavanjem zapisnika od 18. listopada 2016. u provedenom postupku utvrđivanja izvora imovine utvrđeno da u odnosu na tužitelja ima osnove za oporezivanje.

11. Budući da je prema stajalištu Visokog upravnog suda iz pravomoćne presude donesene u ovome predmetu zastara počela teći 1. siječnja 2017., a osporavano drugostupanjsko rješenje od 28. studenoga 2022. je tužitelju dostavljeno 12. prosinca 2022., to u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, jer do dostave drugostupanjskog rješenja nije protekao rok od 6 godina iz čl. 108. st. 1. OPZ/16.

11.1. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz niza odluka, primjerice rješenja broj: U-zpz 78/2021-5 od 11. svibnja 2022., prijelaznu odredbu čl. 197. st. 2. OPZ/16 treba tumačiti na način da se iznimno u pogledu zastare OPZ/08 primjenjuje samo u situacijama gdje je relativna zastara nastupila do stupanja na snagu OPZ/16 1. siječnja 2017., što u konkretnom predmetu nije slučaj, dok se na sve ostale situacije u pogledu zastare treba primijeniti OPZ/16.

11.2. Nadalje, prema čl. 108. st. 6. OPZ/16 ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče, slijedom koje odredbe zastara nije tekla za vrijeme trajanja prethodnog upravnog spora poslovni broj: Us I-917/20 od 20. ožujka 2020. do 23. prosinca 2021.

11.3. Iz navedenih razloga, prigovor zastare nije osnovan.

12. Iz osporenog rješenja je razvidno kako je tuženik utvrdio da tužitelj u ponovnom postupku nadzora nije dostavio niti jednu vjerodostojnu ispravu kojom bi potkrijepio navode svoje izjave od 9. rujna 2016., u kojoj opisuje izvore novčanih sredstava iz kojih je vršio pozajmice trgovačkom društvu Palić Aurum d.o.o., navodeći iznos od 200.000,00 EUR-a kao svadbene darove.

12.1. Naime, tužitelj tvrdi da je nakon svadbe održane 1997. godine od darova prihodovao 200.000,00 EUR-a, dok su troškove svadbe podmirila njegova braća. Međutim, osim svoje izjave i predloženih svjedoka, tužitelj nema nikakav materijalni dokaz temeljem kojeg bi se mogao utvrditi darovani iznos. Da je tužitelj sukladno čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine br. 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15), koji je bio u primjeni od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 2016., podnio poreznu prijavu radi plaćanja poreza na darovani gotov novac, o darovanom iznosu bi imao nesumnjiv dokaz. U nedostatku navedenoga, kao posredan dokaz bi se mogla prihvatiti uplata gotovine u određenom iznosu na račun tužitelja ili supruge u razdoblju neposredno nakon vjenčanja, ali tužitelj nema ni takav dokaz. Stoga se darovani iznos ne može utvrditi samo na temelju izjave tužitelja iz razloga navedenih pod točkom 16. obrazloženja ove presude.

13. Nadalje, u ponovnom postupku nadzora od FG, punice tužitelja, dopisom od 10. svibnja 2022. zatražene su obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje, odnosno da se očituje iz kojih izvora sredstava je tužitelju posudila iznos od 1.900.000,00 kn u razdoblju od 01.03.2013. do 25.11.2013., kako je on naveo u izjavi od 9. rujna 2016. te da dostavi odgovarajuću dokumentaciju kojom će potvrditi navode očitovanja (kupoprodajni ugovor, preslike štednih knjižica, potvrde o podizanju gotovine, porezne prijave i sl.). Temeljem dostavljene dokumentacije u ponovnom postupku nadzora, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da se iznos od 440.538,75 kn može prihvatiti kao dokazni izvor sredstava iz kojih je izvršila pozajmicu tužitelju.

14. Pored navedenog, u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je izvršilo uvid u pravomoćno rješenje KLASA: UP/I-215-02/16-01/17 od 2. listopada 2019., kojim je za majku tužitelja utvrđena obveza poreza i prireza. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da IG nije raspolagala novčanim sredstvima koje je mogla pozajmiti tužitelju, zbog čega navode tužitelja u vezi pozajmica koje je tijekom 2013.g. primio od majke IG u iznosu od 2.500.000,00 kn, nije prihvatilo kao osnovane. Naime, Ministarstvo financija-Porezna uprava, Područni ured Zagreb je kod IG, majke tužitelja, u postupku utvrđivanja obveze poreza i prireza na dohodak, utvrdilo razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njeno stjecanje, sukladno čl. 63. Zakona o porezu na dohodak.

15. Dakle, temeljem provedenog nadzora, dostavljenih isprava, dokumentacije i evidencija tužitelju je utvrđena razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njeno stjecanje (nesrazmjer) za razdoblje od 2006. do 2013. godine, zbog čega mu je utvrđena obveza poreza na dohodak i prireza u smislu članka 63. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13), kako je detaljno obrazloženo u prvostupanjskom rješenju.

16. Sud prihvaća navode tuženika u vezi prijedloga tužitelja za saslušanjem svjedoka, kojima tuženik ističe da je u cilju dokaza da su tužitelj i njegova obitelj prije 2005. godine raspolagali financijskom imovinom, bilo neophodno tu tvrdnju poduprijeti drugim vjerodostojnim ispravama (npr. podacima o primicima iz radnog odnosa, drugih dohodaka i sl.), a ne isključivo izjavom tužitelja i saslušanjem svjedoka. Naime, teret dokaza svojih navoda i dostave relevantne dokumentacije kojima će potkrijepiti svoje navode bio je na tužitelju, dok sama tvrdnja/izjava nije dostatan dokaz ukoliko ne postoje drugi pokazatelji koji bi tu izjavu učinili vjerojatnom. Također, izvori za imovinu fizičkih osoba u poreznom postupku ne mogu se dokazivati samo izjavama svjedoka bez drugih materijalnih dokaza koji te izjave podupiru, i to svjedoka koji se s obzirom na rodbinsku povezanost ne mogu smatrati nepristranim. Dakle, izvori za imovinu fizičkih osoba ne mogu se u poreznom postupku dokazivati isključivo personalnim dokazima – izjavama tužitelja i članova njegove obitelji kao svjedoka, a bez da postoje vjerodostojne isprave koje takve izjave podupiru. U protivnom bi svatko mogao navesti bilo koji izvor stjecanja imovine u bilo kojem iznosu i dovesti članove obitelji kao svjedoke da to potvrde.

17. Što se tiče pozivanja tužitelja na dokaznu snagu izjave o pozajmici koju su potpisali punica tužitelja FG i tužitelj, a kojom tužitelj nastoji dokazati da mu je punica pozajmila iznos od 1.900.000,00 kn dana 17. siječnja 2013. godine, treba navesti da je takva izjava mogla biti sastavljena bilo kada, pa i samo za potrebe poreznog nadzora, s obzirom da potpisi na istoj nisu ovjereni kod javnog bilježnika, čime bi vrijeme njenog sastavljanja bilo nesumnjivo. Također je potrebno dokazati da je punica raspolagala navedenim sredstvima koja bi mogla pozajmiti tužitelju. Iz navedenih razloga je prvostupanjsko tijelo dopisom od 10. svibnja 2022. zatražilo od punice tužitelja da se očituje iz kojih izvora sredstava je tužitelju posudila iznos od 1.900.000,00 kn 2013. godine te da dostavi odgovarajuću dokumentaciju kojom će potvrditi navode očitovanja. Temeljem dostavljene dokumentacije prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da se iznos od 440.538,75 kn može prihvatiti kao dokazni izvor sredstava iz kojih je izvršila pozajmicu tužitelju.

18. U vezi prigovora tužitelja kako tuženik nije naveo na temelju kojih propisa (onda važećih) je tužitelj bio dužan prijaviti djelatnosti koje tvrdi da je obavljao, kojem nadležnom tijelu i u kojem roku, da bi se iste mogle prihvatiti kao dokaz o izvorima imovine, sud napominje kako je općepoznato da se ni jedna djelatnost ne može obavljati „na crno“, dakle, bez prijave nadležnom tijelu i bez da se prihodi ostvareni obavljanjem bilo koje djelatnosti prijave Poreznoj upravi. Stoga porezno tijelo nije bilo dužno upućivati tužitelja na sve mjerodavne propise koji reguliraju uvjete obavljanja svih djelatnosti za koje tužitelj tvrdi da je ih obavljao, već je tužitelj te propise morao poznavati ako se tim djelatnostima bavio.

19. Nadalje, u pogledu navoda tužitelja da se radilo o prihodima stečenim gotovinskim prometom neprijavljenim djelatnostima, što obrazlaže time da je notorno da su se janjevačke obitelji, kakva je i tužiteljeva, bavile upravo takvim djelatnostima koje se nisu prijavljivale, da su raspolagale velikim količinama gotovinskog novca te da se cjelokupan promet odvijao gotovinom, sud napominje da se tužitelj ne može osnovano pozivati na „običaje nezakonitog poslovanja“. Ako su janjevačke obitelji redovito obavljale djelatnosti koje nisu prijavljivale i kojima su prihodovale velike količine gotovinskog novca, bez da su na isti platile porez, time su se svjesno izložile riziku da im Porezna uprava u postupku ispitivanja izvora imovine utvrđuje razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Visoki upravni sud RH je, u presudi poslovni broj: Usž-84/21-2 od 3. ožujka 2021., izrazio stajalište da nije osnovano pozivanje poreznog obveznika na postupke koji izlaze iz okvira zakonitosti postupanja, dok se u skladu s načelom nemo auditur propriam turpitudinem allegans nitko ne može pozivati na vlastito nepoštenje.

20. Stoga prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

21. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj predlaže oglasiti ništavim osporeno rješenje, sud napominje da su razlozi ništavosti rješenja izrijekom propisani člankom 128. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21) te sud nije našao da bi u konkretnom slučaju postojao neki od navedenom odredbom propisanih razloga, a niti se tužitelj pozvao na bilo koji od propisanih razloga ništavosti rješenja.

U Zagrebu 3. travnja 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. UG, [adresa]

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb

3. U spis