Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1351/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ljubici Spajić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude (ispravno presude i rješenja) Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1498/2023-21 od 26. rujna 2024., na sjednici vijeća 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1498/2023-21 od 26. rujna 2024. pod točkama I., II. i III. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Uvažavanjem žalbe tužiteljice rješava se:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici, pored dosuđenog parničnog troška pod točkom III. izreke u iznosu od 1.515,45 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR-a sa zateznom kamatom od 3. travnja 2025. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 281,25 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

III. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

IV. U nepobijanom rješenju, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011148864 od 13. travnja 2006., kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.723,87 EUR-a zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.515,45 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 26. rujna 2024. do isplate. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe tužitelja učinjena podneskom od 1. srpnja 2024.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

2.1. Tužiteljica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu samo u točki III. izreke i to dijelu kojim joj nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući uvažiti žalbu i dosuditi joj zatraženi trošak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud je, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom (pregledom dokumentacije u spisu, provedenim financijskim vještačenja po vještaku financijske struke Mariu Tkalcu, te saslušanjem tužiteljice), utvrđenih činjenica:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili 13. travnja 2006. ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekata u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 25.900,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (čl. 7. 2. Ugovora),

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao radi adaptacije stambenog prostora, da im je službenica u banci ponudila kredit u CHF rekavši im da je to pogodnost za mlade i da je sve u redu, da su vjerovali službenici banke, odnosno općenito su imali povjerenje u banku u kojoj su bili klijenti i nisu imali nikakve sumnje da bi im nešto bilo podmetnuto ili na štetu, da nije bila u poziciji banci postavljati bilo kakve uvjete niti pregovarati oko odredbi, da joj službenica banke niti javni bilježnik nisu govorili o elementima vezanim za valutnu klauzulu koji mogu utjecati na drastični porast rate, da im je rata sa iznosa od 1.560,00 kn nakon godine dana porasla na 1.800,00 kn, a zatim i na 2.800,00 kn,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) ništetne, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je prema nalazu financijskog vještaka tužiteljica tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 2.723,87 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema tečaju CHF važećem u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare neosnovan, jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te do podnošenja tužbe 16. kolovoza 2023. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude,

- da tzv. ''negativna razlika'' nije uzeta u obzir jer tuženica nije postavila niti protutužbeni zahtjev niti je istaknula prigovor radi prebijanja,

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF (čl. 7.2. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer tuženica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici nije dala sve odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi niti ju je informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezanim za promjenu tečaja CHF niti su o istoj stranke pregovarale, a tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 323. 1. ZOO-a, prihvatio zahtjev tužiteljice te obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 2.723,87 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa temeljem čl. 1115. ZOO-a, zaključivši da je tuženica nesavjestan stjecatelj jer je morala znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne.

7. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnu tužiteljicu, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi da li je sporna ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Podsjeća da je dužnost suda, prije zaključenja prethodnog postupka, upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

8. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje, a koje je shvaćanje imao u vidu i prvostupanjski sud, da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

9. U ovom konkretnom slučaju, tuženica je radi utvrđenja da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF predložila samo dokaz - uvid u njezine Opće uvjete poslovanja, pa iako je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 29. travnja 2022., prije zaključenja prethodnog postupka, upozorio stranke na dužnost iznošenja svih činjenica i dokaznih prijedloga i pozvao ih na iznošenje dokaznim prijedloga, tuženica prije zaključenja prethodnog postupka nije predložila dokaze radi utvrđivanja činjenica da je na drugi način dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora, ali unatoč tome tuženica nije predložila nikakve dokaze radi utvrđivanja gore navedenih činjenica, iako je tijekom prvostupanjskog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

10. Cijeneći iskaz tužiteljice, te imajući u vidu i opće uvjete na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužiteljica prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznata sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

11. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu potpune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da tuženica tijekom postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interese potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.

13. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužiteljice jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjeno kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a te prigovore o negativnim tečajnim razlikama, koje prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nisu uzete u obzir.

14. Neosnovano tvrdi tuženica da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je jedino o početnom tečaju tužiteljica bila informiran od strane tuženice.

15. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 16. kolovoza 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

17. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i sukladno navedenoj zakonskoj odredbi dužna je platiti tužiteljici zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose s osnove te ništetne odredbe od dana stjecanja.

18. Žalbeni navodi tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odnosno neprimjenu "odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, te kasnijeg čl. 74. ZZP-a, te čl. 173., čl. 174. i . čl. 175. Zakona o bankama i čl. 306. Zakona o kreditnim institucijama" jer da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti postupala sukladno navedenim odredbama kao lex specialis, a koje nisu predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ista može mijenjati te nije bila u obvezi definirati parametre promjenjivosti već samo obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijesti klijenta, što je i učinila, nisu odlučni niti od utjecaja na odlučivanje o žalbi jer je predmet ovog parničnog postupka zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope.

19. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužiteljici dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.515,45 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja (visina troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa) i trošak vještačenja te je naložio tuženici naknaditi ga tužiteljici u cijelosti.

20. Tuženica osporava odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva.

21. Tužiteljica, osporavajući odluku o trošku, navodi da joj pripada pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

22. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je pravilno priznao tužiteljici trošak za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja.

23. Međutim, prvostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije priznao tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer tužiteljici, koja je prema stanju spisa pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu, a kako to osnovano ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023.

24. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, dok je uvažavanjem žalbe tužiteljice, tužiteljici valjalo, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.515,45 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 125,00 EUR-a, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25% u iznosu od 25,00 EUR-a.

25. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1.

ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

26. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 125,00 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 25,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 6,25 EUR-a. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u cijelosti, valjalo je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezati tuženicu da joj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 281,25 EUR-a zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Varaždinu 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun