Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1224/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Marković Palaić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Smolčić i Marković Palaić u Sisku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 zastupane po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-371/2022-20 od 28. lipnja 2024., na sjednici vijeća 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-371/2022-20 od 28. lipnja 2024. pod točkama I., II. i IV. izreke presude.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki III. izreke presude i nepobijanom rješenju, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011679009 potvrđenog po javnom bilježniku Ivici Kraljičković iz Siska pod poslovnim brojem OU-811/2006, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.796,97 EUR-a zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 2,54 EUR-a (razlika iznosa od 2.796,97 EUR-a dosuđenog pod točkom I/ izreke i ukupno zatraženog iznosa od 2.799,51 EUR-a) zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na iznos od 2,28 EUR-a od 30.09.2006. do isplate i na iznos od 0,26 EUR-a od 30.11.2006. do isplate. Pod točkom IV. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.662,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 28. lipnja 2024. do isplate. Rješenjem je dopuštena kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja sadržana u podnesku od 15. travnja 2024.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjski sud je, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom (pregledom dokumentacije u spisu, provedenim financijskim vještačenja po vještaku financijske struke Vlatku Panjkoviću, te saslušanjem tužitelja), utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 15. srpnja 2006. ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren namjenski kredit radi kupnje motornog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 25.301,73 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (čl. 6. 2. Ugovora) i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17 % godišnje (čl. 4. Ugovora),

- da je kredit otplaćen u cijelosti u srpnju 2013.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u auto kući, u kojoj se odlučio za kupnju osobnog motornog vozila, rekli da kreditiranje vrše putem banke tuženice (on nije bio klijent tuženice), da su mu u banci dali unaprijed sročeni ugovor koji je u sebi imao formuliranu odredbu o valutnoj klauzuli i mjesnoj nenadležnosti, a koji ugovor je potom potpisao, da mu je bila bitna visina mjesečnog anuiteta pa mu je iznos oko 1.600,00 kn bio prihvatljiv obzirom na njegova primanja, da ga nitko nije upozorio niti mu ukazao na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF-a, da je automobil kupljen za osobne potrebe i za isto je korišten,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) ništetne, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je prema nalazu financijskog vještaka tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 2.799,51 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema tečaju CHF važećem u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare neosnovan u odnosu na glavno potraživanje u iznosu od 2.796,97 EUR-a, koje se odnosi na vremenski period dospijeća od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2013., jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te do podnošenja tužbe 8. prosinca 2022. nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) od pet godina od pravomoćnosti presude, dok je osnovan za iznos od 2,54 EUR-a, koji se odnosi na vremenski period dospijeća od prije 4. travnja 2007.,

- da tzv. ''negativna razlika'' nije uzeta u obzir jer tuženica nije postavila niti protutužbeni zahtjev niti je istaknula prigovor radi prebijanja,

te primjenom materijalnog prava navedenog u točkama 13. do 26. obrazloženja,

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF (čl. 6.2. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer o istoj stranke nisu pregovarale, tužitelj nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, navedena odredba kao odredba unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nije bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a, prihvatio zahtjev tužitelja te obvezao tuženicu isplatiti mu sve što je primila s osnova ništetne ugovorne odredbe u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 2.796,97 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 2,54 EUR-a zbog zastare odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi da li je sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Podsjeća da je dužnost suda, prije zaključenja prethodnog postupka, upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

8. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

9. U ovom konkretnom slučaju, tuženica je radi utvrđenja da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF predložila samo dokaz - uvid u njezine Opće uvjete poslovanja, pa iako je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu 4. travnja 2022., prije zaključenja prethodnog postupka, upozorio stranke na dužnost iznošenja svih činjenica i dokaznih prijedloga, tuženica prije zaključenja prethodnog postupka nije predložila dokaze radi utvrđivanja činjenica da je na drugi način dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora, ali unatoč tome tuženica nije predložila nikakve dokaze radi utvrđivanja gore navedenih činjenica, iako je tijekom prvostupanjskog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

10. Cijeneći iskaz tužitelja, te imajući u vidu i opće uvjete na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

11. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu potpune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da tuženica tijekom postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interese potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.

13. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužiteljice jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjeno kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a, kao i prigovore o negativnim tečajnim razlikama, koje prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nisu uzete u obzir.

14. Neosnovano tvrdi tuženica da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je jedino o početnom tečaju tužitelj bio informiran od strane tuženice.

15. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 8. prosinca 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

17. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužna je platiti tužitelju zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose s osnove te ništetne odredbe od dana stjecanja.

18. Žalbeni navodi tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odnosno neprimjenu odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, te kasnijeg čl. 74. ZZP-a, te čl. 173., čl. 174. i . čl. 175. Zakona o bankama i čl. 306. Zakona o kreditnim institucijama jer da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti postupao sukladno navedenim odredbama kao lex specialis, a koje nisu predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ista može mijenjati te nije bila u obvezi definirati parametre promjenjivosti već samo obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijesti klijenta, što je i učinila, nisu odlučni niti od utjecaja na odlučivanje o žalbi jer je predmet ovog parničnog postupka zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope.

19. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženica u žalbi sadržajno uopće nije pobijala odluku o troškovima (istaknula je samo da bi odluka o trošku bila drugačija da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan).

20. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun