Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-133/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Amalije Švegović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić j.t.d. u Čakovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 413/2021-13 od 5. siječnja 2023., na sjednici vijeća 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-413/2021-13 od 5. siječnja 2023. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-413/2021-13 od 5. siječnja 2023. pod točkom II. izreke.

II. Uvažavanjem žalbe tužiteljice rješava se:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici, pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 2.095,03 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 300,66 EUR-a u roku od 15 dana, dok se za preostali iznos zatraženog troška od 508,12 EUR-a žalba tužiteljice odbija kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 34,69 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 59,06 EUR-a zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.648,30 EUR/35.022,68 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose detaljno opisane u izreci. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.095,03 EUR /15.785,00 kn.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz obvezivanje tužiteljice da joj naknadi troškove parničnog i žalbenog postupka.

2.1. Tužiteljica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i to dijelu kojim joj nije priznat trošak pravnih radnji prema Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika važećoj u vrijeme donošenja odluke o trošku, bez navođenja žalbenih razloga, ali sadržajno ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući uvažiti žalbu i dosuditi joj zatraženi trošak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopile 3. rujna 2007. Ugovor o kreditu broj 218-50-4351180 (dalje: ugovor o kreditu) za iznos od 17.970,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita s rokom otplate kredita 84 mjeseci, te da je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je početno iznosila 5,75 % godišnje,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je s tuženicom sklopila ugovor o kreditu po uputi auto kuće kod koje je kupovala vozilo te joj u banci nisu bile posebno objašnjavane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinuta zastara, te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 27. siječnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina propisanog čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

- da je prema nalazu i mišljenju financijske vještakinje Natalije Jambrečić utvrđena preplata na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF na dan isplate kredita u iznosu od 35.022,68 kn/4.648,30 EUR-a

pa rješavajući ništetnost sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao prethodno pitanje, zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice ništetne, zbog čega je tuženica dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih odredbi, pa je prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka primjenom odredbe čl. 1111. i 323. ZOO-a prihvatio zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.648,30 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, ne dajući nikakve razloge. Smatra da je ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 502.c istog Zakona ocjenjujući da je trebalo primijeniti isključivo odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje: ZZP/07) prema kojoj se odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje samo u postupcima potrošača koji pokrenu radi naknade štete, a ne i radi isplate kao u konkretnom slučaju. Isto tako, ocjenjuje da je ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. st. 4. istog Zakona navodeći da obrazloženje presude nema zakonom propisan sadržaj. Nadalje, tvrdi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, a to objašnjava svojim stajalištem da je prvostupanjski sud potpuno zanemario njezine navode i dokazne prijedloge navodeći da je iznijela niz argumenata zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i zbog kojih se zato ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Prigovara da joj nije bilo omogućeno dokazivati da su stranke ugovora pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama odnosno nije obrazloženo zašto nisu provedeni dokazni prijedlozi tuženice. Osporava nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da je provedeno kao da su stranke sklopile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Tuženica ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 118. ZZP-a tako što nije omogućeno tuženici dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi i u odluci prvostupanjskog suda povodom prigovora zastare, kao i činjenice da je ugovor u cijelosti ispunjen pa smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 326. ZOO-a, zatim čl. 1115. ZOO-a u pogledu tijeka zatezne kamate odnosno ocjene tuženice kao nesavjesnog stjecatelja te konačno odredba čl. 19. st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZPK/15) iz koje izvodi zaključak da kod otplaćenih kredita nema znatne neravnoteže u pregovaranju na štetu potrošača.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio pravo tuženice na pravično suđenje, jer je po prijedlogu iste saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, a tuženica je na ročištu glavne rasprave 7. prosinca 2022. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje ŽR (zaposlenice tuženice). Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da sud nije proveo sve njezine dokazne prijedloge.

9. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužiteljice, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o dostavljene opće uvjete poslovanja i promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj promotivnih uvjeta na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužiteljica prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila upoznata sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takvih ugovornih odredbi u daljnjem razdoblju otplate kredita.

10. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF, jer tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže u pravima i interesima između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

11. Vezano za navode tuženice da je tužiteljica dobila promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi ona mogla donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

12. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je suprotno tvrdnjama tuženice prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo činjenice koje su stranke iznosile, kao i dokaze koje su predložile vezano za konkretan postupak, a ujedno opravdano upućujući na postupak povodom kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u odnosu na prethodno pitanje utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a obrazložio je i svoje odluke o svim prijedlozima i prigovorima stranaka.

13. Prvostupanjski sud nije počinio ni apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presude nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, a prvostupanjski sud je svoje uvjerenje o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, logičnim i neproturječnim razlozima o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu u suprotnosti s ispravama u spisu niti provedenim dokazima. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

14. Neosnovano tvrdi tuženica da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je jedino o početnom tečaju tužiteljica bila informirana od strane tuženice, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu i ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije tužiteljicu na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 5. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

16. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

17. Tuženica neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno čl. 326. ZOO ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

18. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačko kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

19. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

20. Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, utvrdivši tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.095,03 EUR-a/15.785,00 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 38. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), time da je za radnje poduzete prije 5. studenog 2022. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn, a za radnje poduzete nakon 5. studenoga 2022. prema vrijednosti od 15,00 kn, uvećano za trošak PDV-a i trošak sudskih pristojbi te naložio tuženici naknaditi ga tužiteljici u cijelosti.

21. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, navodi da zbroj pojedinih troškova iznosi 14.535,00 kn, a ne 15.785,00 kn koliko je dosuđeno tužiteljici te ističe da su tužiteljici pogrešno priznati troškovi za sastav podnesaka od 7. rujna 2020. i 17. siječnja 2022. jer isti nisu bili potrebni, kao i troškovi pristupa na dva ročišta za objavu presude.

22. Tužiteljica žalbom pobija odluku o troškovima ističući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je primijenio tarifu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih pravnih radnji, iako je sukladno Tbr. 48. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) za sve poduzete radnje trebao primijeniti Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

23. Osnovano ukazuje tužiteljica da je sud bio dužan primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku i za sve poduzete pravne radnje, dakle i one poduzete prije 5. studenoga 2022., dosuditi joj parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura), a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura). Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u nizu odluka, primjerice broj Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. i Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

24. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 7. rujna 2020. kojim se tužiteljica očitovala na navode odgovora tuženice na tužbu, jer se radi o obrazloženom podnesku. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno priznao tužiteljici trošak podneska od 17. siječnja 2022. jer je pregledom spisa utvrđeno da u spisu nema tog podneska.

25. Suprotno tvrdnji tuženice, tužiteljici čiji punomoćnik je prema stanju spisa, pristupio na oba ročišta za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na tim ročištima, a takvo stajalište je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev-832/2022, Rev-935/2022, Rev-559/2023, Rev-1222/2022, Rev-772/2023.

26. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je prvostupanjski sud u točki 38. obrazloženja pravilno utvrdio radnje za koje tužiteljici pripada pravo na trošak, osim u odnosu na trošak podneska od 17. siječnja 2022., valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. izreke s obzirom da tužiteljica ima pravo na trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.395,69 EUR-a, te je uvažavanjem žalbe tužiteljice, tužiteljici valjalo, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 2.095,03 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 300,66 EUR-a, a koji se trošak odnosi na razliku između vrijednosti boda od 10,00 kn/1,32 EUR-a (po kojem je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak) i vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR-a (prema kojem je pravilno trebalo dosuditi tužiteljici trošak), te je za preostali iznos zatraženog troška od 508,12 EUR-a žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana.

27. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1.

ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

28. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 808,78 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023) iznosi 75,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 18,75 EUR-a, što ukupno iznosi 93,75 EUR-a. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 37%, valjalo je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezati tuženicu da joj naknadi trošak žalbenog postupka u cijelosti u iznosu od 34,69 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 59,06 EUR-a zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun