Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1322/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Prka, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice-protutužiteljice BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete i dikriminacije, odlučujući o žalbi tužene-protutužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-532/11-26 od 22. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene-protutužiteljice odbija se kao djelomično neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-532/11-26 od 22. listopada 2019. potvrđuje u toč. II. izreke.

II Žalba tužene-protutužiteljice uvažava se kao djelomično osnovana te se rješenje o naknadi parničnog troška sadržano u toč. III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-532/11-26 od 22. listopada 2019. preinačuje u dijelu u kojem je dosuđen parnični trošak tuženiku preko iznosa od 10.937,50 do iznosa 15.625,00 kn i rješava:

"Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 4.687,50 kn (622,14 eura), u roku od 15 dana."

III Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužitelj-protutuženi s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženoj BF iz [adresa], na ime neimovinske štete isplatiti tužitelju DF iz [adresa], iznos od 101.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, tekućim na isti iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženoj BF iz [adresa], naknaditi tužitelju DF iz [adresa], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena tekućim na iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana."

II Odbija se tuženica-protutužiteljica s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik DF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u svojstvu ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo izravno, težim oblikom diskriminirao tuženicu-protutužiteljicu BF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], višestruko je diskriminirajući po više osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije i to po osnovi društvenog položaja i političkog uvjerenja, izravno, ponovljeno i produljeno (sukladno čl. 2. st. 1., čl. 6. st. 1., čl. 8. st. 1. toč. 1. i toč. 9. navedenog Zakona) obzirom da je diskriminacija počinjena više puta, kroz dulje vrijeme, koja je posljedicama posebno teško pogodila tuženicu-protutužiteljicu kao žrtvu diskriminacije (prestanak državne službe) u vrijeme njenog rata u svojstvu pomoćnice ravnatelja za autorsko pravo i srodna prava u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (2004-2008), stavivši ju u nepovoljniji položaj u odnosu na druge pomoćnike ravnatelja u usporedivoj situaciji i povrijedivši njeno pravo na jednako postupanje, na način da tuženicu-protutužiteljicu nije pozivao na sastanke Kolegija kao ostale pomoćnike (u razdoblju 2007-2008) i time uskraćivao bitne informacije relevantne za njen rad; isključio tuženicu-protutužiteljicu iz projekata koji su izravno spadali u njen djelokrug rada (poput Nacionalne studije o ocjeni ekonomskog doprinosa od strane industrija baziranih na autorskom i srodnim pravima), a pri tome uključio pomoćnicu ĆF koja na projektu nije ni radila pozivom na konferenciju za novinare, dovodeći tuženicu-protutužiteljicu navedenim postupanjem u neugodne situacije i u tuzemstvu i u inozemstvu (prvenstveno Svjetskoj organizaciji za intelektualno vlasništvo - WIPO/OMPI); poticao diskriminirajuće postupanje i od drugih zaposlenika prema tuženici-protutužiteljici, poput svoje tadašnje zamjenice DFI koja je svim pomoćnicima dostavila naslove iz područja za koje su bili nadležni, osim tuženici- protutužiteljici, što je rezultiralo objavom knjige "Hrvatsko pravo intelektualnog vlasništva u svjetlu pristupa Europskoj uniji" u kojoj su svi pomoćnici, osim tuženice- protutužiteljice, koautori knjige; isplaćivao honorare (npr. 1 033 182,28 kuna u 2007 godini), uz plaću i pomoćnicima ravnatelja, no ne i tuženici-protutužiteljici, uključivo i podređenoj zaposlenici iste IF, a da tuženica-protutužiteljica o tome nije imala nikakva saznanja, što je protivno načelu hijerarhije u državnoj upravi; nije sudjelovao ni na jednom sastanku u svezi prava javne posudbe (u razdoblju od travnja 2007. do travnja 2008.), novog prava financijski značajnog za književnike hrvatske, unatoč mnogobrojnim inicijativama tuženice-protutužiteljice, koja se je jedina bavila navedenim pravom u Zavodu; ishodio razrješenje tuženice- protutužiteljice nezakonitom procedurom, uskrativši joj uvid u nacrt Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (NN 30/08), kojom Uredbom je ukinuo potajno i samovoljno Sektor za autorsko i srodna prava i posljedično radno mjesto tuženice-protutužiteljice, što je bilo protivno čl. 20. st. 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 172/03) i kažnjivo po čl. 26. i 27. istog Zakona; ishodio razrješenje tuženice-protutužiteljice kao pomoćnice ravnatelja (NN 45/08) suprotno proceduri razrješenja ostala 4 pomoćnika ravnatelja koji su razriješeni temeljem odredbe 48. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (NN 30/08) nakon donesenog Pravilnika o unutarnjem redu Zavoda kada su pomoćnici nakon razrješenja (NN 77/08) raspoređeni na iste ili druge odgovarajuće poslove u Zavodu, dok je tuženica-protutužiteljica razriješena posve drugačijom procedurom, neposredno nakon donesene ranije citirane Uredbe, a ne Pravilnika, fizičkim udaljenjem/iseljenjem iz Zavoda 18.4.2008., što je protivno čl. 12. st. 1. Zakona o državnim službenicima (NN 92/05), bez znanja i prethodne obavijesti tuženici-protutužiteljici u vrijeme odobrenog joj godišnjeg odmora (od 14. - 18.4.2008.) koji joj je stvarno uskraćen, protivno zakonu i Ustavu (čl. 55. st. 3. Ustava RH - NN 41/01), jer je retroaktivno razriješena (10.4.2008.), kada se po povratku sa "godišnjeg" više nije imala gdje vratiti, čime je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje, ostavši jedina bez posla, unatoč potvrđenom manjku zaposlenika u Sektoru za autorsko pravo i srodna prava kojem je bila na čelu, koji manjak je potvrđen od strane samog tužitelja-protutuženika, te neovisnih stručnjaka Europske unije u CARDS programima br. 60343 i br. 96-022, što sve ukazuje da je bila diskriminirana u odnosu na ostale osobe u usporedivoj situaciji-pomoćnike ravnatelja, uključivo i u proceduri razrješenja. Tužitelj-protutuženik i politički je diskriminirao tuženicu-protutužiteljicu objavivši Priopćenje za javnost 30.4.2012. na web stranici Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, u kojem je, u mandatu SDP-a/ČF, uz ostalo, iznio da je tuženica- protutužiteljica član HDZ-a, dok istovremeno takvu informaciju nije objavio za ostale osobe u usporedivoj situaciji, isto tako odbivši objaviti njen demanti na navedeno Priopćenje, što je protivno čl. 38. st. 4. Ustava RH (NN 41/01). Izostavljanjem obrazloženja od strane tužitelja- protutuženika na pisane upite tuženice-protutužiteljice zašto je ukinuta jedna od dvije glavne grane intelektualnog vlasništva - Sektor za autorsko pravo i srodna prava - u spornoj Uredbi, kao član HSLS-a znajući da je tuženica-protutužiteljica član HDZ-a, te nakon saznanja djelatnika Zavoda i novinara 2008. da isti mjesečno plaća Audi 6 nadzornom ministru koji predlaže Vladi RH imenovanje ravnatelja Zavoda, kada su djelatnici Zavoda očekivali njegovu smjenu i moguće postavljanje tuženice- protutužiteljice za ravnateljicu Zavoda kao dugogodišnje djelatnice u državnoj upravi, razriješivši tuženicu-protutužiteljicu, kršenjem zakonskih odredaba prilikom razrješenja tuženice-protutužiteljice, doveo istu u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, dakle, u odnosu na ostale pomoćnike ravnatelja, na temelju političkog uvjerenja diskriminirao tuženicu-protutužiteljicu.

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku DF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da na ime naknade nematerijalne štete isplati pravičnu novčanu naknadu tuženici-protutužiteljici BF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 220 000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku DF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana o svom trošku objavi u medijima, i to u prvom sljedećem tiskanom izdanju dnevnih novina "Jutarnji list" i "Večernji list" po nastupanju ovršnosti presude, te na web stranici Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, presudu kojom je utvrđena povreda prava tuženici-protutužiteljici BF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na jednako postupanje."

III Nalaže se tuženici – protutužiteljici da tužitelju-protutuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka povodom protutužbe tužene-protutužiteljice u iznosu od 15.625,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu toč. II. i toč. III. izreke pravovremenom žalbom, pobija tužena- protutužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu odluku podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj-protutuženik osporava navode iz žalbe, predlaže potvrditi pobijanu presudu. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženice-protutužiteljice djelomično je osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je sud prvog stupnja ocijenio dokaze koji su bili potrebni za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica za presuđenje, te je o odlučnim činjenicama naveo jasne i razumljive razloge, stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbama čl. 8. i 220. ZPP-a .

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koju ističe žaliteljica.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Tužena sadržajno neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori, broj 6/99. i 8/99.; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak i 14/02.), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama).

10. Predmet spora je zahtjev tužene-protutužiteljice da se utvrdi da je tužitelj- protutuženik u svojstvu ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu DZIV) diskriminirao tužiteljicu odnosno da je povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje, zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 220.000,00 kn te zahtjev da tuženik o svom trošku objavi u medijima presudu kojom je utvrđena povreda prava tužiteljici na jednako postupanje.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom i iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj-protutuženik podnio protiv tužene-protutužiteljice tužbu radi naknade štete;

- da je 4. ožujka 2011. tužiteljica uz navod da je zbog postupaka tužitelja- protutuženika kao ravnatelja DZIV-a pretrpjela imovinsku i neimovinsku štetu u smislu protuzakonitog gubitka radnog mjesta pomoćnice ravnatelja za autorsko i srodna prava u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (dalje u tekstu: DZIV), da ju je izravno u težem obliku diskriminirao, da je tužitelj-protutuženik dostavio Vladi Republike Hrvatske dva prijedloga za njezinim razrješenjem "službeni" i "klevetnički" a glede ovoga posljednjeg da je protiv istog pokrenula kazneni postupak jer je povrijedio njezinu čast i ugled iznoseći neistinite tvrdnje o njoj, podnosi protutužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama;

- da je 8. travnja 2019. tužena- protutužiteljica preinačila tužbeni zahtjev na način da pored naknade štete, zahtjeva od prvostupanjskog suda da utvrdi da ju je tuženik u svojstvu ravnatelja DZIV-a diskriminirao po osnovi društvenog položaja i političkog uvjerenja, uz zahtjev da tuženik o svom trošku objavi u medijima presudu kojom je utvrđena povreda prava tužiteljici na jednako postupanje;

- da tužitelj-protutuženik osobno kao pomoćnik ravnatelja DZIV-a tužiteljicu nije niti imenovao niti razriješio s radnog mjesta pomoćnice ravnatelja,

- da je tužena-protutužiteljica 18. siječnja 2008. Vladi Republike Hrvatske stavila mandat na raspolaganje,

- da je Uredbom o unutarnjem ustrojstvu ("Narodne novine" broj: 30/08) DZIV-a radno mjesto koje je tužena obavljala u prethodnom mandatu prestalo postojati,

- da je sukladno prijedlogu tužitelja-protutuženika Vlada Republike Hrvatske 10. travnja 2008. donijela rješenje kojim je tužena-protutužiteljica razriješena dužnosti pomoćnice ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo,

- da je tužena-protutužiteljica nakon odluke Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 2008. o svom razrješenju pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske,

- da je Upravni sud Republike Hrvatske odlukom od 24. rujna 2008. odbio tužbu tužene-protutužiteljice uz zaključak, da je tužiteljica Vladi Republike Hrvatske sama stavila mandat za obavljanje dužnosti pomoćnice ravnatelja DZIV-a na raspolaganje, a i da je Vlada Republike Hrvatske navedenu mogla razriješiti navedene dužnosti i na osnovi diskrecijske ocijene i bez navođenja razloga,

- da je protiv odluke Upravnog suda Republike Hrvatske tužena podnijela ustavnu tužbu koja tužba je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 2011.

(str. 201-202) odbijena kao neosnovana,

- da je tužena-protutužiteljica vodila kazneni postupak pod brojem K-255/12 (raniji broj K-163/09), a vezano za kazneno djelo klevete iz čl. 200. st. 2. KZ/97 te je tuženik odlukom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (str. 242-247) oslobođen od optužbe za spomenuto kazneno djelo, a koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-336/13-2 od 21. siječnja 2014. (str. 256-258), protiv koje odluke je tužiteljica podnijela Ustavnu tužbu, a koja tužba je odlukom Ustavnog suda od 21. rujna 2016. odbačena,

- da tužitelj-protutuženik nije bio stranka upravnih postupaka na koje se tužena- protutužiteljica poziva, da su stranke u tim postupcima bile Vlada Republike Hrvatske kao tuženik i ovdje tužiteljica kao tužitelj stoga tuženik da nije legitimiran jer odluku o razrješenju tužene s funkcije pomoćnice ravnatelja DZIV-a nije donio on osobno, već Vlada Republike Hrvatske, a koja ju je na navedenu funkciju imenovala, kao što je imenovala i samog tužitelja obzirom su oboje bili državni dužnosnici i na funkciju ravnatelja DZIV-a,

- da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi tužitelj kroz svoje postupanje, a kao tadašnji ravnatelj DZIV-a tužiteljicu na bilo koji način diskriminirao bilo na poslovnom planu, bilo zbog njenog političkog uvjerenja kao pripadnika druge političke opcije,

- da je prvostupanjski sud prihvatio od tuženika istaknuti prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje diskriminacije i objavu presude pozivom na odredbu čl. 16. st. 2. ZSD-a u vezi s odredbom čl. 135. ZR-a kojom da je određeno da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine, a kako je tužena- protutužiteljica zahtjev za diskriminaciju istakla u podnesku predanom na ročištu 8. travnja 2019.,

- da se tužitelj-protutuženik odrekao svog tužbenog zahtjeva te je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 331.a ZPP-a tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika odbio.

12. Polazeći od rezultata cjelokupnog postupka sud prvog stupnja ocjenjuje da u predmetnoj stvari tužena-protutužiteljica (u nastavku teksta: tužiteljica) nije učinila vjerojatnim neki od zabranjenih elemenata diskriminacije u postupanju nadređenog spram nje, da tužitelj-protutuženik (u nastavku teksta: tuženik) tužiteljici niti je dao otkaz niti da je to mogao obzirom da je tužiteljica imenovana i razriješena odlukom Vlade Republike Hrvatske, da je njezino radno mjesto ukinuto zbog promjena u ustrojstvu DZIV-a temeljem Uredbe koju je donijela Vlada Republike Hrvatske, pa ocijenivši da nema niti jednog od zabranjenih osnova diskriminacije prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo diskriminiranjem od strane nadređenog u navedenom dijelu.

13. Prijeporna je i u žalbenom postupku ocjena prvostupanjskog suda o tome je li postupanje tuženika prema tužiteljici imalo obilježja diskriminacije, zastara zahtjeva za utvrđenjem diskriminacije i zahtjeva za objavom presude, te naknada štete.

14. Odredbom članka 5. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 5. stavak 5. ZR-a propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

16. Prema odredbi članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj: 85/08. i 112/12. – dalje ZSD) diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

16.1. Prema odredbi članka 2. ZSD-a izravna diskriminacija, u smislu toga Zakona, znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. toga članka kojim se osoba iz stavka 1. ovoga članka stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (stavak 1).

16.2. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. toga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (stavak 2).

16.3. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).

17. Odredbom članka 20. stavak 1. ZSD-a je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

18. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda potvrđuju tvrdnje tuženika da nije diskriminirao tužiteljicu ni po jednoj osnovi koja je navedena u protutužbi (u nastavku teksta: tužba) stavivši ju u nepovoljniji položaj u odnosu na druge pomoćnike ravnatelja u usporedivoj situaciji kako je tužiteljica tvrdila u ovoj parnici i postupku.

19. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica razriješena dužnosti pomoćnice ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 2008. (str. 36 spisa), da je ista radi zaštite svojih prava protiv toga rješenja pokrenula upravni spor te je odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-5388/2008-6 od 24. rujna 2008. (str. 191-193 spisa), tužba tužiteljice odbijena. Protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske tužiteljica je podnijela ustavnu tužbu (str. 1894 spisa) a koja je odlukom Ustavnog suda poslovni broj U-III 780/2009 od 1. veljače 2011., odbijena.

19.1. Dakle polazeći od nesporne činjenice da je tužiteljicu imenovala i razriješila Vlada Republike Hrvatske, da je povodom tužbe tužiteljice Upravni sud Republike Hrvatske proveo kontrolu zakonitosti rješenja kojim je ista razriješena dužnosti pomoćnice ravnatelja, to se prijedlog tuženika Vladi Republike Hrvatske za razrješenje iste nakon što je tuženiku stavila mandat za obavljanje dužnosti pomoćnice ravnatelja na raspolaganje, ne može smatrati diskriminatornim niti naspram tužiteljice a niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji budući su i ostali pomoćnici ravnatelja, na poziv tuženika, dali svoj mandat na raspolaganje kao i tužiteljica (str. 211- 214 spisa) a što tužiteljica niti ne osporava, a pri tome činjenica da su ostali pomoćnici ravnatelja DZIV-a razriješeni 30. lipnja 2008. a tužiteljica 10. travnja 2008., ne utječe na zaključak da su i ostali pomoćnici ravnatelja na isti način kao i tužiteljica dali svoj mandat na raspolaganje te rješenjem Vlade Republike Hrvatske razriješeni dužnosti pomoćnika ravnatelja DZIV-a.

19.2. Pri tome se ističe da je tužiteljica protiv tuženika vodila kazneni postupak pod brojem K-255/12 (raniji broj K-163/09), a vezano za kazneno djelo klevete iz čl. 200. st. 2.KZ/97 te je tuženik odlukom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (str. 242-247) oslobođen od optužbe za spomenuto kazneno djelo, a koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-336/13-2 od 21. siječnja 2014. (str. 256-258), protiv koje odluke je tužiteljica podnijela Ustavnu tužbu a koja tužba je odlukom Ustavnog suda od 21. rujna 2016. odbačena. U spomenutom kaznenom postupku kazneni sud je provodio dokazni postupak na okolnosti utvrđenja istinitosti navoda iznesenih u prijedlogu tuženika za razrješenje tužiteljice kao pomoćnice ravnatelja DZIV-a, a što konačno tužiteljica niti ne čini spornim.

19.3. To što je uslijed organizacijskih razloga, Uredbom o unutarnjem ustrojstvu ("Narodne novine" broj: 30/08) radno mjesto koje je tužiteljica obavljala u prethodnom mandatu u DZIV prestalo postojati, što je ista vodila nekoliko sudskih postupaka protiv Vlade Republike Hrvatske, nekoliko kaznenih postupaka protiv tuženika i što se ne slaže i smatra da postupci koji su slijedili prije njezinog gubitka posla nisu zakoniti, činjenica da je egzistencijalno ugrožena, to što smatra da postupci tuženika nisu bili u razini profesionalnog postupanja u okviru njegovih pojedinačnih ovlaštenja , ne znači da je bila diskriminirana, jer je postojanje diskriminacije potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke tuženika, nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužiteljica bila izložena.

19.4. Vezano uz žalbene navode tužiteljice da sud prvog stupnja nije pribavio kazneni spis poslovni broj K-26/11 ističe se da cjelokupni preslik spomenutog spisa prileži ovome spisu (str. 75-131) i iz istog je razvidno, protivno žalbenim navodima tužiteljice, da je odluka kojom je u tom postupku žaliteljica oslobođena optužbe, ukinuta odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-321/15-2 od 28. travnja 2015., da je postupak nastavljen pod poslovnim brojem K-586/15 te da je isti postupak obustavljen rješenjem istog suda poslovni broj K-586/15-36 od 22. studenog 2016., a koja odluka je pravomoćna 2. prosinca 2016. (str. 131 spisa).

20. Imajući u vidu izloženo, te činjenice na kojima tužiteljica temelji svoje tvrdnje o diskriminatornom ponašanju tuženika, pravilno je sud nižeg stupnja zaključio da se takve tvrdnje tužiteljice ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. ZSD-a i članka 5. stavak 4. ZR-a, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji.

21. U odnosu na zahtjev tužiteljice da se utvrdi diskriminacija, deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev i zahtjev za objavu presude (toč. I. i III. ), koji je prvi puta istaknut 8. travnja 2019. prvostupanjski sud je ovaj zahtjev odbio ocjenjujući osnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare i smatrajući da je ovaj zahtjev podnesen nakon proteka roka od tri godine.

22. U smislu odredbe čl. 16. st. 2.ZSD-a propisano je kako se posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatraju sporovima iz radnih odnosa. Odredbom čl. 135. ZR-a određeno je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine, to nesporno proizlazi da je za isticanje takvih tužbenih zahtijeva nastupila zastara.

23. Polazeći od činjenice da tužiteljica u tužbi tvrdi da je diskriminacija počinjena tijekom 2008. te polazeći od činjenice da je zahtjev tužiteljice da se utvrdi diskriminacija i zahtjev za objavu presude, koji je istaknut u tužbenom zahtjevu 8. travnja 2019. dakle protekom preko 10 godina od eventualno počinjene diskriminacije, to je pravilno sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tužiteljice, primijenio materijalno pravo odlučivši na navedeni način.

24. Pri tome se ističe i bitno je naglasiti da je usvajanje deklaratornog antidiskriminacijskog zahtjeva pretpostavka za usvajanjem zahtjeva za objavom presude kojom je utvrđena diskriminacija kao i zahtjeva za naknadom štete uzrokovane nezakonitom povredom prava na jednako postupanje.

24.1. U slučaju kada sud nađe osnovanim zahtjev da je osoba žrtva diskriminacije ta osoba ima pravo na naknadu štete sukladno odredbi čl. 11. ZSD-a u vezi s odredbom čl. 1100. ZOO-a, pa ovaj sud drži pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužiteljica morala posebno dokazivati da pored diskriminacije postoji neimovinska šteta odnosno povreda prava na ugled, čast i dostojanstvo, ali je kako je već u tom kontekstu ranije rečeno, osnovanost zahtjeva za naknadu štete vezana uz dužnost tužiteljice da učini vjerojatnim da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji.

25. Vezano uz žalbene navode tužiteljice kojima se sadržajno upire na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a ističe se, pored već u tom kontekstu navedenog, da protivno žalbenim navodima nije ostvaren spomenuti žalbeni navod jer sloboda sudova u vrednovanju dokaza koja izvire iz načela slobodne ocjene dokaza očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i onih koji tome pridonose. Ako sud izvodi drugačije zaključke nego što to čini tužiteljica on time postupa u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a koja mu daje ovlast odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako je prvostupanjski sud dostatnim razlozima obrazložio zašto ne postoje pretpostavke za antidiskriminacijsku zaštitu tužiteljice kada je zaključio da tuženik, kao tužiteljici nadređena osoba, dakle ne i poslodavac, nije istu niti imenovao niti razriješio dužnosti pomoćnice ravnatelja DZIV-a, da je upravo tužiteljica dala svoj mandat na raspolaganje, kao što su to konačno učinili i ostali pomoćnici ravnatelja, da je tužiteljici uslijed organizacijskih razloga ukinuto radno mjesto, da je tužiteljica protiv tuženika vodila više kaznenih postupaka, da je rješenje o njezinu razrješenju kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske odnosno zakonitost istog ispitana pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, Ustavnim sudom Republike Hrvatske, da sve navedeno ne znači da je bila tretirana prema zabranjenim osnovama u odnosu na podudarne osobe.

26. Stoga, kako u predmetnoj situaciji tužiteljica nije učinila vjerojatnim neke od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju nadređenog spram nje, niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

27. Obzirom da je odbijen zahtjev za utvrđenje diskriminacije to je neosnovan i zahtjev za isplatu i objavu presude po navedenim diskriminatornim osnovama.

28. Vezano uz žalbene razloge kojima se osporava odluka o troškovima postupka ističe se da je sud prvog stupnja opravdano tuženiku dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i utvrdio visinu troškova primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a.

28.1. Naime, kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka u slučaju tužbe i protutužbe valja prvenstveno poći od činjenice da je po svojoj pravnoj prirodi protutužba samostalna tužba pa se i troškovima parničnog postupka samostalno odlučuje o tužbi i protutužbi, odnosno da se o tužbi i protutužbi vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad obračunava sukladno vrijednosti predmeta spora tužbe odnosno protutužbe, jer svaka od njih po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju samostalnu tužbu. Stoga se uspjeh stranaka u sporu posebno utvrđuje u odnosu na zahtjev tužbe, posebno u odnosu na zahtjev iz protutužbe. (Rev-1356/2021-4, Rev-836/2024-2).

28.2. Točno je da se tuženik odrekao tužbenog zahtjeva, te da je prvostupanjski sud u odnosu na tužbeni zahtjev a pozivom na odredbu čl. 331.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev. Sukladno odredbi čl. 158. st. 1.ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. No kako tužena- protutužiteljica nije istakla zahtjev za naknadom troškova postupka, što niti ne čini spornim, to o istima prvostupanjski sud nije odlučivao. Dakle, kako je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom (protutužbom), to protivno navodima žalbe, tuženiku pripada trošak prema vrijednosti u odnosu na zahtjev iz protutužbe.

28.3. Međutim sud prvog stupnja primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. u daljnjem tekstu: Tarifa) tuženiku koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku neosnovano je priznao trošak sastava podneska od 28. 11. 2018. u iznosu od 250 bodova obzirom da se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu odredbe čl. 8/1 Tarife, stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 8/2 Tarife tuženiku za navedeni podnesak pripada iznos od 125 bodova zajedno sa PDV od 25 %. Jednako tako za ročišta održana 16. 1. 2019. i 8. 4.2019. tuženiku pripada iznos od po 125 bodova sukladno odredbi čl. 9/2 Tarife, dakle ukupno za oba ročišta 250 bodova sa PDV 25%.

28.4. Stoga je s obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife važećoj u vrijeme ispostavljanja troškovnika i zaključenja glavne rasprave, valjalo je potvrditi rješenje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je dosuđen trošak postupka do iznosa od 10.937,50 kn (1.451,66 eura), a preostali dio zahtjeva, u iznosu od 4.687,50 kn (622,14 eura), odbiti kao neosnovan.

29. Slijedom navedenoga, uvažavanjem žalbe tužiteljice, preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka.

30. U smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

31. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 3.

ZPP-a odlučiti kao u izreci.

32. U ostalom nepobijanom dijelu (toč. I. izreke) presuda suda prvog stupnja nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 3. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran