Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1157/2022-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Boris Porobija, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 19. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 3. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržani u čl. 2. te čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207780902 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita na dan 03.11.2006.g. potvrđenog kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije dana 03. studenog 2006.g. pod brojem OU-514/06 koji u čl. 2. st. 1. glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, a u čl. 2. st. 3. glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, te u čl. 7. st. 2. Ugovora koja glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete.“.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužitelju NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 19.231,13 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

130,24 EUR od 11.11.2007. pa do isplate,

129,81 EUR od 11.12.2007. pa do isplate,

131,99 EUR od 15.01.2008. pa do isplate,

135,69 EUR od 12.03.2008. pa do isplate,

254,71 EUR od 21.03.2008. pa do isplate,

246,65 EUR od 30.04.2008. pa do isplate,

243,51 EUR od 17.05.2008. pa do isplate,

247,02 EUR od 15.06.2008. pa do isplate,

244,76 EUR od 15.07.2008. pa do isplate,

243,59 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,

245,18 EUR od 30.09.2008. pa do isplate,

252,44 EUR od 11.10.2008. pa do isplate,

260,87 EUR od 11.11.2008. pa do isplate,

255,44 EUR od 23.12.2008. pa do isplate,

267,94 EUR od 11.01.2009. pa do isplate,

272,48 EUR od 14.02.2009. pa do isplate,

268,34 EUR od 26.03.2009. pa do isplate,

266,59 EUR od 15.04.2009. pa do isplate,

266,42 EUR od 12.05.2009. pa do isplate,

264,34 EUR od 14.06.2009. pa do isplate,

264,14 EUR od 30.07.2009. pa do isplate,

355,94 EUR od 27.08.2009. pa do isplate,

356,95 EUR od 22.09.2009. pa do isplate,

353,55 EUR od 14.10.2009. pa do isplate,

356,82 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

356,33 EUR od 19.12.2009. pa do isplate,

364,85 EUR od 14.01.2010. pa do isplate,

369,23 EUR od 16.02.2010. pa do isplate,

373,97 EUR od 24.03.2010. pa do isplate,

373,22 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

376,96 EUR od 27.05.2010. pa do isplate,

383,15 EUR od 11.07.2010. pa do isplate,

396,58 EUR od 14.07.2010. pa do isplate,

389,08 EUR od 14.08.2010. pa do isplate,

414,70 EUR od 17.09.2010. pa do isplate,

403,81 EUR od 14.10.2010. pa do isplate,

406,55 EUR od 13.11.2010. pa do isplate,

246,62 EUR od 16.12.2010. pa do isplate,

255,00 EUR od 11.02.2011. pa do isplate,

246,75 EUR od 26.02.2011. pa do isplate,

250,21 EUR od 25.03.2011. pa do isplate,

245,37 EUR od 15.04.2011. pa do isplate,

253,79 EUR od 17.05.2011. pa do isplate,

264,88 EUR od 14.07.2011. pa do isplate,

276,97 EUR od 11.08.2011. pa do isplate,

236,73 EUR od 14.08.2011. pa do isplate,

210,07 EUR od 20.09.2011. pa do isplate,

205,33 EUR od 14.10.2011. pa do isplate,

205,62 EUR od 14.11.2011. pa do isplate,

206,09 EUR od 14.12.2011. pa do isplate,

209,89 EUR od 14.01.2012. pa do isplate,

212,23 EUR od 15.02.2012. pa do isplate,

211,05 EUR od 20.03.2012. pa do isplate,

210,10 EUR od 14.04.2012. pa do isplate,

211,23 EUR od 29.05.2012. pa do isplate,

212,58 EUR od 14.06.2012. pa do isplate,

210,47 EUR od 14.07.2012. pa do isplate,

210,32 EUR od 30.08.2012. pa do isplate,

206,69 EUR od 22.09.2012. pa do isplate,

208,55 EUR od 24.10.2012. pa do isplate,

210,43 EUR od 28.11.2012. pa do isplate,

209,43 EUR od 12.12.2012. pa do isplate,

210,38 EUR od 12.01.2013. pa do isplate,

207,02 EUR od 12.02.2013. pa do isplate,

206,38 EUR od 21.03.2013. pa do isplate,

209,68 EUR od 10.04.2013. pa do isplate,

206,30 EUR od 11.05.2013. pa do isplate,

203,69 EUR od 12.06.2013. pa do isplate,

201,91 EUR od 12.07.2013. pa do isplate,

203,51 EUR od 11.08.2013. pa do isplate,

204,87 EUR od 11.09.2013. pa do isplate,

206,69 EUR od 11.10.2013. pa do isplate,

206,68 EUR od 11.11.2013. pa do isplate,

207,69 EUR od 11.12.2013. pa do isplate,

206,09 EUR od 06.02.2014. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31.12.2007.g. određuje po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a za razdoblje od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa nadalje po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržani u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207780902 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 03. studenog 2006.g. potvrđenog kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije dana 03. studenog 2006.g. pod brojem OU-514/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koji dio u čl. 2. st. 1. glasi: „ sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, a u dijelu čl. 7. st. 1. glasi: u kunskoj protuvrijednosti 1.819,85 CHF (slovima:tisućuosamstodevetnaest i 85/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužitelju NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 31.620,52 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

6,67 EUR od 12.03.2008. pa do isplate,

8,28 EUR od 21.03.2008. pa do isplate,

0,01 EUR od 11.10.2008. pa do isplate,

35,07 EUR od 11.11.2008. pa do isplate,

12,78 EUR od 23.12.2008. pa do isplate,

64,71 EUR od 11.01.2009. pa do isplate,

83,72 EUR od 14.02.2009. pa do isplate,

66,81 EUR od 26.03.2009. pa do isplate,

59,80 EUR od 15.04.2009. pa do isplate,

59,35 EUR od 12.05.2009. pa do isplate,

50,94 EUR od 14.06.2009. pa do isplate,

50,36 EUR od 30.07.2009. pa do isplate,

45,39 EUR od 27.08.2009. pa do isplate,

48,58 EUR od 22.09.2009. pa do isplate,

38,59 EUR od 14.10.2009. pa do isplate,

48,58 EUR od 20.11.2009. pa do isplate,

47,30 EUR od 19.12.2009. pa do isplate,

73,10 EUR od 14.01.2010. pa do isplate,

86,48 EUR od 16.02.2010. pa do isplate,

100,97 EUR od 24.03.2010. pa do isplate,

98,98 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

110,46 EUR od 27.05.2010. pa do isplate,

129,36 EUR od 11.07.2010. pa do isplate,

170,05 EUR od 14.07.2010. pa do isplate,

147,77 EUR od 14.08.2010. pa do isplate,

225,22 EUR od 17.09.2010. pa do isplate,

192,77 EUR od 14.10.2010. pa do isplate,

201,34 EUR od 13.11.2010. pa do isplate,

246,32 EUR od 16.12.2010. pa do isplate,

291,29 EUR od 11.02.2011. pa do isplate,

248,16 EUR od 26.02.2011. pa do isplate,

267,14 EUR od 25.03.2011. pa do isplate,

242,08 EUR od 15.04.2011. pa do isplate,

287,40 EUR od 17.05.2011. pa do isplate,

346,98 EUR od 14.07.2011. pa do isplate,

411,93 EUR od 11.08.2011. pa do isplate,

552,13 EUR od 14.08.2011. pa do isplate,

369,95 EUR od 20.09.2011. pa do isplate,

338,15 EUR od 14.10.2011. pa do isplate,

341,01 EUR od 14.11.2011. pa do isplate,

345,12 EUR od 14.12.2011. pa do isplate,

372,08 EUR od 14.01.2012. pa do isplate,

389,11 EUR od 15.02.2012. pa do isplate,

381,89 EUR od 20.03.2012. pa do isplate,

376,21 EUR od 14.04.2012. pa do isplate,

384,98 EUR od 29.05.2012. pa do isplate,

395,28 EUR od 14.06.2012. pa do isplate,

381,67 EUR od 14.07.2012. pa do isplate,

381,60 EUR od 30.08.2012. pa do isplate,

357,48 EUR od 22.09.2012. pa do isplate,

371,37 EUR od 24.10.2012. pa do isplate,

385,40 EUR od 28.11.2012. pa do isplate,

379,56 EUR od 12.12.2012. pa do isplate,

387,15 EUR od 12.01.2013. pa do isplate,

364,93 EUR od 12.02.2013. pa do isplate,

361,50 EUR od 21.03.2013. pa do isplate,

385,62 EUR od 10.04.2013. pa do isplate,

363,15 EUR od 11.05.2013. pa do isplate,

346,00 EUR od 12.06.2013. pa do isplate,

334,66 EUR od 12.07.2013. pa do isplate,

347,07 EUR od 11.08.2013. pa do isplate,

357,74 EUR od 11.09.2013. pa do isplate,

371,55 EUR od 11.10.2013. pa do isplate,

372,79 EUR od 11.11.2013. pa do isplate,

381,04 EUR od 11.12.2013. pa do isplate,

371,06 EUR od 06.02.2014. pa do isplate,

364,84 EUR od 18.02.2014. pa do isplate,

368,73 EUR od 11.03.2014. pa do isplate,

364,78 EUR od 19.04.2014. pa do isplate,

357,10 EUR od 11.05.2014. pa do isplate,

354,69 EUR od 11.06.2014. pa do isplate,

361,18 EUR od 11.07.2014. pa do isplate,

373,11 EUR od 11.08.2014. pa do isplate,

377,46 EUR od 11.09.2014. pa do isplate,

376,57 EUR od 12.10.2014. pa do isplate,

387,24 EUR od 11.11.2014. pa do isplate,

390,77 EUR od 12.12.2014. pa do isplate,

392,13 EUR od 11.01.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.02.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 12.03.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.04.2015. pa do isplate,

392,93 EUR od 14.05.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 12.06.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.07.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.08.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.09.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 12.10.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.11.2015. pa do isplate,

392,94 EUR od 11.01.2016. pa do isplate,

392,94 EUR od 22.01.2016. pa do isplate,

499,69 EUR od 12.02.2016. pa do isplate,

506,14 EUR od 12.03.2016. pa do isplate,

504,60 EUR od 15.04.2016. pa do isplate,

474,30 EUR od 19.05.2016. pa do isplate,

504,68 EUR od 11.07.2016. pa do isplate,

500,48 EUR od 12.08.2016. pa do isplate,

498,77 EUR od 17.08.2016. pa do isplate,

487,94 EUR od 12.09.2016. pa do isplate,

497,30 EUR od 12.10.2016. pa do isplate,

519,64 EUR od 12.11.2016. pa do isplate,

523,95 EUR od 17.12.2016. pa do isplate,

540,56 EUR od 12.01.2017. pa do isplate,

526,61 EUR od 12.02.2017. pa do isplate,

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja NĆ u dijelu koji glasi:

"V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužitelju NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 16.006,01 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 28.03.2017.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa nadalje po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.672,23 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15), a koja teče od donošenja presude tj. od 3. travnja 2025. do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu parničnog troška.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva tužitelja NĆ koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207780902 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 03. studenog 2006.g. potvrđenog kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije dana 03. studenog 2006.g. pod brojem OU-514/06, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odredba glasi: "Čl. 1 Iznos odobrenog kredita

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 363.000,00 CHF (slovima: tristošezdesettritisuće CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 3. studenog 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207780902 s namjenom kupovine stana, s valutnom klauzulom, u iznosu od 363.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti izračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom u čl. 2 st. 1 ugovorena da je visina kamatne stope od 4,5% godišnje. U istoj ugovornoj odredbi određeno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Predmetnim ugovorom utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 363.000,00 CHF, dakle ugovorena da je tzv. valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Poziva se tužitelj na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., na presudu Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17. Navodi da je obzirom da se o odredbi čl. 2 Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je tuženik bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet sukladno vlastitoj jednostranoj odluci nije pojedinačno raspravljano i pregovarano, to da je ta odredba kao takva nepoštena i ništetna sukladno odredbi čl. 55 Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se tužitelj i na čl. 296 Zakona obveznim odnosima, smatra da je ova odredba ništetna jer uzrokuje očit nesrazmjer između prava i obveza na štetu potrošača. Korisnik kredita da mora biti u mogućnosti da može izračunati svoju obvezu, a ova odredba koja je omogućavala da se kamata mijenja samovoljnom odlukom banke u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima i kao takva da je neodređena i neodrediva. Svako povećanja kamatne stope na temelju ništetne odredbe čl. 2 Ugovora prouzročio da je stjecanje bez osnove na strane tuženika, a po pravnoj osnovi koja je ništetna. Tužitelj da potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem povećanja kamatne stope. Ukoliko da se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 4,5% kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećane kamatne stope tijekom otplatnog kredita, tužitelj da je preplatio iznos od 282.960,65 kn.

1.1. Tuženik da je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor u kojem je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj da ističe da mu je u vrijeme pred zaključenje ugovora od strane tuženika sugerirano ili bolje rečeno nametnuto ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom vezanom za CHF, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na EUR, tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita sa valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti. Tužitelj smatra da je uzimajući u obzir kretanje tečaja valute CHF prethodno odobrenju predmetnog ugovora tuženiku moglo i moralo biti poznato, kako se profuturo očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK tuženik da je raspolagao potrebnim procjenama rizika uoči plasmana predmetnih partija u valuti CHF i logično da je procijenjeno kako ta valuta neće slabjeti u odnosu na HRK, te da može samo ojačati. Tužitelj da nije raspolagao i nije mogao raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Plasman predmetnog kredita da se ukazuje stoga nepoštenim i tuženik da je u startu raspolagao realnim procjenama da je jedina strana u riziku isključivo dužnik. Radi predmetnog nepoštenog ugovaranja valutne klauzule tužitelju da je u razdoblju otplate kredita neosnovano naplaćen ukupni iznos od 152.495,20 kn, koji isti potražuje uvećan za zakonske zatezne kamate. Tužitelj traži prihvaćanje tužbenog zahtjeva da se utvrde ništetnim djelomično odredbe čl. 2 st. 2 i čl. 7 st. 2, zatim čl. 1, čl. 2 st. 1 i čl. 7 st. 1. Potražuje iznose na ime više plaćenih kamata zbog povećanja kamatne stope, više plaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te iznos na ime obračunate zakonske zatezne kamate na dužne iznose od dana 1. siječnja 2008. pa do isplate, potražuje i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, osporava tijek zateznih kamata, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2014. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 20. ožujka 2017. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.

2.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Pod pretpostavkom da bi tuženik doista trebao vratiti novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, stjecanje na strani tuženika da se nije dogodilo prilikom jednokratne uplate tužitelja od 282.960,65 kn. Promet po kreditu u svezi s tužiteljevom kreditnom partijom za razdoblje od 31. listopada 2006. do 27. svibnja 2018. da dokazuje da nikakve uplate tužitelja tuženiku u tom iznosu nije bilo, pa da je takav zahtjev sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. (točka 4. petita) očigledno neosnovan. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove da počinje teći od trenutka kada e imovina stjecatelja povećala a istječe protekom roka od pet godina od dana svake pojedine uplate. Tužitelj da je traženom iznosu iz točke 2. petita tužbe pribrojio iznos zakonskih zateznih kamata od 1. siječnja 2007. do 28. ožujka 2017. Kamate da se mogu osamostaliti tek po prestanku glavne tražbine, što da nije ovaj konkretan slučaj jer točka 2. petita ukazuje na postojanje glavne tražbine. Na temelju navedenog tuženi predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 20. kolovoza 2020. tuženik ustraje kod tvrdnje da je deklaratorni zahtjev nepodoban za postupanje, da u točki II. tužbenog zahtjeva ne precizira već prepričava, da nije naveo koji dio odredbe točno smatra ništetnim, ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da su kredit otplaćivale i treće osobe, a ne tužitelj osobno. Poziva se i na odluku iz oglednog spora posl.br. Gos-1/2019-36 Vrhovnog suda RH, te na sudsku praksu županijskih sudova, osporava se tužitelju svojstvo potrošača, odnosno da bi sredstva kredita koristio radi kupnje stana, tužitelj da je poduzetnik. Tužitelj u podnesku od 15. rujna 2020. se očituje o dosadašnjem tijeku postupka, osporava navode tuženika. Tuženik u podnesku od 30. listopada 2020. obrazlaže i nadalje svoje navode tj. razloge iz protivljenja tužbi, navodi da je kredit još u otplati i da je nedospjela tražbina tužitelja na ime zahtjeva za isplatu iznosa od 282.960,65 kn sa zateznim kamatama. Ovdje da se radi o kreditu koji je u višem iznosu od 1.000.000,00 kn što dokazuje da takav kredit se ne smatra potrošačkim kreditom, poziv se na dosadašnju sudsku praksu. Na ročištu od 23. studenog 2020. tužitelj navodi da obzirom da mu se osporava svojstvo potrošača da skreće pažnju da je tuženik tužitelju nudio konverziju u valutu EUR, da je prodao stan koji je kupio zbog nemogućnosti plaćanja rata kredita i nakon toga da se odselio u nekretninu roditelja.

4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 23. studenog 2020. do okončanja postupka pred Sudom Europske unije pokrenutog po zahtjevu Vrhovnog suda RJ u predmetu br. Rev-1042/17, te nakon toga rješenje o nastavku postupka 5. srpnja 2022.

5. U podnesku od 8. srpnja 2022. tuženik ponovno ustraje kod dosadašnjih navoda, prigovora. U podnesku od 11. svibnja 2023. tuženik ponovno ustraje kod dosadašnjih navoda i ponovno se poziva na sudsku praksu, predlaže za slučaj provođenja financijskog vještačenja da vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu uzetu prilikom konverzije, te da uzme u obzir i tzv. negativne razlike. U podnesku od 13. lipnja 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženika od 11. svibnja 2023., osporava navode tuženika i uređuje tužbeni zahtjev, obzirom da je službena valutu u RH EUR, ujedno i preinačava tužbeni zahtjev na način da ga proširuje s osnova nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice u kunama na dan konverzije. Tuženik u podnesku od 31. srpnja 2023. ponovno iznosi svoje stavove koji se odnose na osporavanje tužbe i tužbenog zahtjeva, te tužitelju svojstva potrošača. Tužitelj se u podnesku od 8. rujna 2023. očituje na podnesak tuženika i osporava njegove navode. Tuženik na ročištu od 13. rujna 2023. ističe da se protivi preinaci od 13. lipnja 2023., a ukoliko sud dopusti preinaku da ističe prigovor zastare. U podnesku od 6. studenog 2023. tuženik se očituje na podnesak tužitelja od 13. lipnja 2023., ponovno ističe prigovor zastare na zahtjev za isplatu razlike glavnice, obzirom da tužitelj takav zahtjev nije postavio u tužbi nego tek 13. lipnja 2023. U podnesku od 14. kolovoza 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbe, te uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka. Tuženik u podnesku od 11. veljače 2025. se očituje na podnesak tužitelja od 14. kolovoza 2024., navodi da je istim preinačen tužbeni zahtjev i da se protivi preinaci, ističe ponovno prigovor zastare, smatra da nije jasan početak zatražene zakonske zatezne kamate i da vraćanje kamata ne bi smjelo uslijediti prije nego je podnesena tužba u ovom predmetu.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 17. travnja 2018. broj 3207780902/IV (list 12 – 13 spisa), potvrde o primitku zahtjeva (list 14 spisa), suglasnosti za izravno terećenja od 27. ožujka 2017. (list 15 spisa), obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 16 – 18 spisa), otplatnog plana (list 19 – 24 spisa), informativnog sažetka izračuna konverzije (list 25 – 26 spisa), III. dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 27 – 35 spisa), otplatnih planova (list 36 – 47 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 48 spisa), otplatnih tablica predmetnog kredita (list 49 – 69 spisa), izračuna konverzije, te dokumentacije uz istu (list 61 – 89 spisa), otplatnih planova (list 90 – 104 spisa), preliminarnog izračuna potraživanja sačinjenog po stalnom sudskom vještaku Martini Živković (list 105 – 110 spisa), ugovora o namjenskom kreditu broj 3207780902 (list 111 – 116 spisa), I. dodatka ugovora o namjenskom kreditu od 27. veljače 2007. broj 3207780902 (list 117 – 119 spisa), ugovora o založnom pravu od 15. lipnja 2015. (list 120 – 125 spisa), Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu od 17. lipnja 2015. broj 3207780902 (list 126 – 131 spisa), potvrde o plaćenim kamatama po predmetnom kreditu (list 132 – 133 spisa), otplatnog plana kredita (list 134 – 137 spisa), obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 139 – 162 spisa), obavijesti o izračunu konverzije sa dokumentacijom (list 180 – 198 spisa), izvadka iz Obrtnog registra za obrt [obrt] iz [adresa] (list 268 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Mediteranneo, Opatija nekretnine d.o.o. Opatija (list 269 – 272 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Enit Opatija d.o.o. (list 273 – 280 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Veritas trgovina d.o.o. Rijeka (list 281 – 286 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Opatijski ugostitelji d.o.o. (list 287 – 291 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Dunatov d.o.o. (list 292 – 295 spisa), povijesnog izvadka iz Sudskog registra za tvrtku Monty d.o.o. (list 296 – 300 spisa), Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između FĆ, NĆŠ kao prodavatelja, te N EĆ kao kupca od 3. studenog 2026. (list 379 – 381 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću dipl.oec., te je pročitan nalaz i mišljenje od 25. srpnja 2024. (list 409 – 428 spisa), saslušan je tužitelj (list 509 – 510 spisa).

7. Na ročištu održanom 19. veljače 2025. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se saslušaju svjedoci EĆ i DĆ.

8. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 3. studenog 2006., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje isplatiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. U člancima 1., 2. i 7. vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita kupnja stana. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, koju sud nije posebno obrazlagao.

9. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 2. i 7., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje, a sporno je i da li je tužitelj potrošač, te da li ima aktivnu legitimaciju.

9.1. Tijekom postupka tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev u podnesku od 13. lipnja 2023., obzirom da je tražio i razliku glavnice koja je nastala pri izračunu konverzije jer da se nije koristio početni tečaj, već onaj koji je bio prilikom konverzije. Pojašnjava da je tužitelju više obračunat iznos preostale glavnice, obzirom je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji osnovni kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, dok je za ostatak obveze po preostaloj glavnici CHF izvršen otpis potraživanja. Tužitelj da je do dana 30. rujna 2015. otplatio znatno veći iznos glavnice obzirom na ništetnost odredbi Ugovora, a nego što mu je to na isti dan prilikom provođenja konverzije priznato. Potražuje na ime naprijed navedenog iznos u visini od 6.942,92 EUR, a koji iznos da će točno biti izračunat po vještaku financijske struke. Tu preinaku je sud na ročištu 13. rujna 2023. dopustio, ona je bila prije zaključenja prethodnog postupka. Sud je smatrao da je svrsishodno da strane razriješe sve međusobne odnose.

10. Tužitelj NĆ, po zanimanju dipl.ekonomist, u svom iskazu naveo je da je u vrijeme kada je zaključio ovaj predmetni ugovor o kreditu imao nekih 25 godina i trebao mu je kredit da bi kupio prvi stan u kojem će živjeti sa obitelji. Bili su u banci supruga EĆ i on, i imali su dvoje male djece, te su se došli raspitati za kredit. On je već od ranije u toj banci imao svoj račun i imao je tvrtku koja je poslovala također preko te banke. Imao je povjerenje u tu banku i dan danas ima i još uvijek posluje, dakle već 25 godina sa tom bankom. Poznavao je djelatnice i to dugogodišnje u toj banci. Rečeno mu je da mu je najpovoljniji i i najbolji ovaj kredit koji je vezan za valutu CHF, on da je najjeftiniji, a njemu inače nije bilo bitno u kojoj će valuti uzeti kredit, već samo da prođe najbolje što može proći. Više ne živi u tom stanu, a inače je koštao 240.000,00 EUR, početni anuiteti su bili oko 7.000,00 kn, a kasnije su narasli od 11.500,00 kn do 12.000,00 kn. U međuvremenu je taj kredit otplaćen, a bio je zaključen na 30 godina. Pročitao je ugovor, a sjeća se da im ga je čitao i javni bilježnik Kuzle, i to sve je trajalo nekih sat i pol, kad je pročitao pitao ih je da li ga doista žele potpisati. Misli da je početna kamatna stopa bila oko 4%, ali se ne sjeća da je primijetio da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nije ništa posebno objašnjavao o valuti. Kada ga se pita da li mu je nešto bilo nejasno, odgovara da je bio mlad, tek se oženio, imao malu djecu i misli da mu je tada sve bilo nejasno. Kad su došli u banku postojala su dva kredita koja su bila u ponudi i to vezano za valutu EUR i CHF, ali im je ponuđen ovaj u valuti CHF kao puno povoljniji i pokazivalo im se koliko će plaćati manju ratu s ovim kreditom u odnosu na ovaj vezano za EUR. Unaprijed je bio pripremljen otplatni plan koji im se pokazao. Ovaj stan koji su kupili nisu iznajmljivali i u njemu su živjeli, a prije njega su živjeli kod punca i punice. Odlučili su se za konverziju kredita jer su smatrali da je to spas, naime u jednom trenutku je bio još dužan 330.000,00 EUR, a inače su kredit otplaćivali redovito. Ovaj stan definitivno nikada nije bio iznajmljivan, a inače je bio stavljen zalog, a kada ga se pita iz ugovora adresa stana potvrđuje da je on bio na adresi [adresa]. Njemu su se nudile samo dvije opcije kredita, tj. vezano za valutu EUR ili CHF, a bio je znatno povoljniji ovaj u CHF. Nije niti pokušao mijenjati neku odredbu kredita, odnosno ovo odgovara na pitanje da li mu se eventualno nije sviđala neka odredba, pa da ju je htio promijeniti. Inače sa ovom bankom je potpisao jako puno ugovora, ima povjerenje u nju i nije nikada inzistirao da se mijenja neka odredba ugovora. Nije obzirom na svoje zanimanje mogao prepoznati osnovne rizike dugoročnog kredita. Ovo mu je inače bio prvi kredit koji je uzeo u svom životu.

11. Iskaz tužitelja sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužitelj logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužitelj je živio u predmetnoj nekretnini sa svojom obitelji.

12. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije dokazao da tužitelj u ovom pravnom poslu nije postupao kao potrošač, odnosno da bi sredstva kredita potrošio u poslovne svrhe. Tužitelj je dostavio i kupoprodajni ugovor od 3. studenog 2006., a što je isti dan kad je zaključen i sporni Ugovor, pa se već i iz istoga može zaključiti da je novac iz kredita utrošen za kupnju stana, a to proizlazi i iz čl. 2 kupoprodajnog ugovora gdje se ugovora da će se uplatiti novac iz odobrenog kredita na račun prodavatelja. Dokumentacija koju je u odnosu na tvrtke i obrt koji su u vlasništvu tužitelja dostavio tuženik nije odlučna za ovaj postupak. Iz nje ne proizlazi da bi se novac utrošio na poslovanje tužitelja. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora.

12.1. Neosnovano se tuženik poziva i na odredbu čl. 3 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23), naime ovaj Zakon je donesen nakon što je zaključen predmetni Ugovor u ovoj pravnoj stvari.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

16.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

16.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

17. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 3207780902 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama I. i III. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi. Tužitelj je u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev u točki III. zaključno precizirao dijelove odredbi za koje smatra da su ništetne, dok je u prvotnom tužbenom zahtjevu citirao odredbe u cijelosti za koje je smatrao da su njihovi dijelovi ništetni. U konačnici ne tvrdi da je ništetna i odredba iz čl. 1. predmetnog Ugovora pa sud smatra da je time djelomično povukao tužbeni zahtjev, a zbog tog povlačenja nije nastao nikakav poseban trošak. Odluka o povlačenju je donesena u rješenju.

18. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna pozitivnu preplatu tužitelja, posebno za promjenjivu kamatnu stopu i posebno za uplate vršene s osnova promjene tečaja CHF, za cijelo razdoblje otplate kredita po mjesečnim anuitetima na dan plaćanja tužitelja, uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i CHF tečaj koji je važio na dan isplate kredita u odnosu na iznos kamatne stope i tečaja za kojeg je tuženik teretio tužitelja tijekom otplate, odnosno kojeg je tužitelj stvarno mjesečno uplaćivao; na dan 30.09.2015. izračunati razliku glavnice utvrđene prema konvertiranom kreditu i glavnice kredita koja bi na taj dan bila obračunata primjenom početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita; te da uzme u obzir i tzv. negativne razlike i preplatu priznatu u konverziji od 34.201,17 EUR.

18.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata više uplatio iznos od 19.231,13 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 31.620,52 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 651,23 €.

4. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 27.03.2017. iznosi 16.006,01 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

5. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 7.069,48 € na dan 27.03.2017. Ukoliko se radi prijeboj sa razlikom glavnice, onda se ona umanjuje sa 16.006,01 € na 8.936,53 €.

6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 27.03.2017, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4 (ili prijeboj po točki 5) .

19. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran, te stanke nisu imale primjedbe na isti.

20. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je stoga odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke.

20.1. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki II. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u kamatama, a u točki IV. potražuje iznos za razliku u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta. U točki V. svog tužbenog zahtjeva potražuje razliku u glavnici. Sa dijelom zahtjeva koji se odnosi na ostatak glavnice valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka.

21. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora. Nije protekao zastarni rok ni za dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na razliku u glavnici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji zahtjev je podnesen 13. lipnja 2023.

22. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na tužbeni zahtjev postavljena po već traženoj osnovi u tužbi (razlika je što sada ne traži ukupni iznos na ime obračunate kamate za točno određeni period), a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještačenja provedenog za potrebe ovog postupka svrsishodna i dopuštena kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 F protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

23. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

24. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i treće osobe da li će ona potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

25. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od uplata tužitelja za svaku izračunatu razliku u odnosu na početnu kamatu i početni tečaj. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

26. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

27. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 E protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

23.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da je uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u cijelosti, pa smatra sud da je s osnovom uspio 100%, a sa dijelom zahtjeva za isplatu da je uspio sa 76,05%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika (23,95%), pa je tuženik dužan platiti tužitelju trošak u visini od 76,05% (176,05/2=88,02, 23,95/2=11,97, 88,02- 11,97=76,05). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.006,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na pet ročišta (7. rujna 2020. 503,00 EUR, za sva ostala 1.006,00 EUR) u iznosu do 4.527,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav četiri podneska u iznosu od 4.024,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 2.389,25 EUR. Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 422,01 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 12.718,26 EUR, a od tog iznosa mu je dužan platiti tuženik 9.672,23 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelja se odbija, jer je neosnovano visoko zatražen.

U Opatiji 3. travnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte