REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-18/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ČL, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 30. listopada 2023., broj Kzd-22/2023-16 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 11. rujna 2024., broj Kžzd-75/2024-4, u sjednici održanoj 3. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČL za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Uvodno navedenom presudom Općinskog suda u Rijeci osuđeni ČL proglašen je krivim zbog kaznenog djela neprovođenja odluka za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavka 1. KZ/11 i na temelju tog propisa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da je izvršenje izrečena kazne zavora odgođeno kroz vrijeme od tri godine pod uvjetom da osuđenik u tom periodu ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Presudom Županijskoga suda u Varaždinu navedenom u uvodu ove odluke, prihvaćanjem žalbe Općinskog državnog odvjetništva, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je osuđenik zbog predmetnog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ/11 na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.
2. Protiv te drugostupanjske presude osuđenik je putem branitelja Antona Denone, odvjetnika iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „sukladno čl. 517. st. 1. t.1. Zakona o kaznenom postupku […],zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zbog povrede odredaba kaznenog postupka, a koja je utjecala na presudu.“, s prijedlogom „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na suđenje prvostupanjskom Sudu“.“
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor s mišljenjem da zahtjev osuđenika valja odbiti kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u zahtjevu pri obrazlaganju zakonske osnove iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a iz koje pobija pravomoćnu presudu tvrdi da je sud drugog stupnja u smislu odredbe članka 469. točke 5. ZKP-a pri preinake prvostupanjske presude u odluci o kazni prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Argumentirajući ovu tvrdnju navodi; da je ta povreda učinjena jer je drugostupanjski sud zaključio da s obzirom na raniju osuđivanost osuđenika nije razumno za očekivati da isti bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, da drugostupanjski sud ne poštuje ustavne zahtjeve načela pravičnog postupka u pogledu iznošenja razloga za značajno odstupanje od pravila o odmjeravanju kazne, da takvo prekoračenje predstavlja izlaženje izvan zakonom određenih okvira prilikom izricanja kaznenih sankcija, da se njegova osuđivanost koju mu je drugostupanjski sud uzeo otegotnim ne odnosi na istovrsna već slična kaznena djela tako se ne može uzeti da je opći i specijalni povratnik, da mu se odlučnost, upornost i ustrajnost ne može cijeniti s obzirom na protek vremena u odnosu na vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela te da drugostupanjski sud nije pravilno i s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrdio sve odlučne činjenice na kojima se temelji odluke zbog čega je neosnovano preinačio prvostupanjsku odluku.
7. Iz naprijed citiranih navoda iznesenih u zahtjevu proizlazi da osuđenik niti jednim od njih u biti ne obrazlaže povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-a jer ne tvrdi da mu je izrečena vrsta kazne koja mu nije mogla biti izrečena za predmetno kazneno djelo, niti da mu je izrečena kazna izvan propisanog zakonskog okvira. On u biti pobija pravomoćnu presudu zbog odluke o kazni, u smislu odredbe članka 471. stavka 1. ZKP-a, jer se sve njegove tvrdnje u biti svode na prigovor da sud nije primijenio odredbe o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti, a uz to ističe i prigovor da odlučne činjenice vezane za odluku o kaznu nisu pravilno utvrđene, što je u suštini činjenični prigovor.
7.1. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo iz taksativnih osnova propisanih odredbom članka 517. stavka 1. ZKP-a, koje ne uključuju i osnove koje se sadržajno navode u zahtjevu, zbog odluke o kazni te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to zahtjev osuđenika u ovom dijelu nije osnovan.
8. U odnosu na prigovor osuđenika o teškoj povredi prava na pravično suđenje, osuđenik tu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a također ne obrazlaže jer smo na paušalan način tvrdi da drugostupanjski sud ne poštuje ustavne zahtjeve načela pravičnog postupka u pogledu iznošenja razloga za značajno odstupanje od pravila o odmjeravanju kazne. Osim što nije konkretizirano u čemu to drugostupanjska presuda značajno odstupa od pravila o odmjeravanju kazne navedeni prigovor je i netočan jer sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke (točka 6.1.-7.) dao vrlo jasne i dostatne razloge zbog čega je prihvatio žalbu državnog odvjetnika podnesenu protiv prvostupanjske presude zbog odluke o kazni i zašto je pobijanu presudu preinačio na način da je osuđeniku zbog predmetnog kaznenog djela umjesto uvjetne osude izrekao bezuvjetnu kaznu zatvora. Drugostupanjski je sud pri tom prihvatio kao pravilna utvrđenja suda prvog stupnja u vezi postojanja otegotnih okolnosti u vidu osuđenikove dosadašnje osuđivanosti zbog više kaznenih djela pa i zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava, što ukazuje da je u pitanju veća kriminalna količina i da se radi o osuđenikovoj upornosti i ustrajnosti u počinjenju predmetnog kaznenog djela. Sud drugog stupnja je uz to, sukladno odredbi članka 56. stavka 2. KZ/11, potpuno ispravno i ukazao da je u pravu državni odvjetnik kada je u žalbi naveo da nije bilo mjesta za izricanju uvjetne osude imajući u vidu osuđenikov prijašnji život i dosadašnju osuđivanost, zbog čega nije razumno za očekivati da osuđenik bez izvršenja izrečene kazne zatvora neće ubuduće činiti kaznena djela, jer je i to zakonski uvjet za izricanje uvjetne osude.
8.1. Prema tome, nema govora o tome da bi obrazloženje presude bilo manjkavo i da bi zbog toga osuđenikovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) bilo povrijeđeno, tako da i u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.
9. Slijedom svega prethodno iznesenog, kako navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 3. travnja 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
