Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2991/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P- 254/2022-47 od 4. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-254/2022-47 od 4. rujna 2024., u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Djelomično se ukida presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-254/2022-47 od 4. rujna 2024., i to baš u dijelu pod točkama III., VI. i VII. izreke presude te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točkama I. i II. izreke presudio da su ništetni dijelovi odredbi članka 2. točka 1. i članka 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208490210 od 27. veljače 2007. kojeg su zaključili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao davatelj kredita, a koji dijelovi odredbi se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. U točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatu 2.088,86 eura s osnova zateznih kamatama za više plaćene iznose zbog jednosatne promjene kamatne stope i promjene tečaja obračunatih u apsolutnom iznosu sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Nadalje, u točkama IV. i V. izreke prvostupanjski je sud utvrdio ništetnim ugovorne odredbe članka 2. točka 1. i članka 7. točka 2. u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu CHF. U točki VI. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatu 5.658,49 eura sa zateznim kamatama po osnovu više plaćenog na ime ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u točki VII. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.120,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.658,49 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog na ime ništetnih odredbi i iznosa od 2.088,86 eura sa zateznim kamatama s osnova zateznih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu na više plaćeno s osnova ništetnih odredbi.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 27. veljače 2007. ugovor o kreditu br. 3208490210, u iznosu od 48.700,00

CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznat s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,50%, godišnje, promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama bankine Odluke o kamatama,

- da je predmetni kredit konvertiran.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke presude koja se odnosi na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio podnesena revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Također, pozvao se i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a/91 (članci 103. do 110.).

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom čl. 1163. ZOO-a/05).

16. U odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

18. Neosnovan je i prigovor da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. ZZP-a/03 i ZZP-a/07). Prvostupanjski je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrdio kako tužitelj ima svojstvo potrošača. Predmetni kredit podigao je radi dovršetka kuće, dakle rješavanja svog stambenog pitanja.

19. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

20. Prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a/91 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije (30. rujna 2015.) podnesena je 27. svibnja 2019. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

21. Neosnovan je i prigovor protivljenja preinaci tužbe. Naime, u predmetnom slučaju radi se o nepravoj preinaci tužbe koja se sastoji u specificiranju tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno rezultatima provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dopustio nepravu preinaku tužbe na temelju odredbi članka 190. i 191. ZPP-a. Kako je u prethodnom odlomku obrazloženja ove odluke navedeno, u slučaju neprave preinake tužbe iz iste činjenične i pravne osnove zastara se prekida podnošenjem tužbe.

22. Nije osnovan prigovor da je kod izračuna iznosa restitucije potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, a ne samo negativne razlike (ono što je tužitelj više platio na ime ništetnih odredbi). Za navesti je kako je to pravno pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. O ovom pitanju izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

23. Međutim, tuženica osnovano prigovara kako joj je oduzeto pravo raspravljanja time što sud nije izveo dokaz usmenim vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke. Naime, odredbom članka 260. ZPP-a propisano je da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave. Smisao usmenog vještačenja je da stranka može postaviti pitanja vještaku. Stoga je nepozivanja vještaka na raspravu radi davanja usmenog nalaza i mišljenja bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a (stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom), na koju povredu u žalbi ukazuje tuženica.

24. Također tuženica osnovano prigovora da je prilikom izračuna iznosa restitucije vještak pogrešno odbio iznos više plaćenog priznat u konverziji od zakonskih zateznih kamate, a ne od glavnice.

25. U rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

26. Slijedom navedenog iznos restitucije je potrebno izračunati na način da se putem vještačenja izračuna iznos više plaćenog na ime ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF do trenutka konverzije (30. rujna 2015.). Od toga iznosa potrebno je odbiti iznos priznat u konverziji kako bi se dobio iznos glavnice za restituciju. Na taj iznos teku zatezne kamate od konverzije do isplate.

27. U predmetnom slučaju prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF do trenutka konverzije (30. rujna 2015.) više platio ukupno 8.985,51 eura (1.901,14 eura – kamata + 7.084,37 eura valuta). Od toga iznosa potrebno je odbiti iznos priznat u konverziji 5.346,63 eura. Razlika iznosi 3.638,88 eura (8.985,51 - 5.346,63 = 3.638,88 eura). Na tu razliku tekle bi zatezne kamate od konverzije do isplate. Međutim, vještak u svom nalazu i mišljenju navodi iznos od 5.658,49 eura pri tome ne navodeći kako je došao do toga iznosa, koje iznose od kojih iznosa je oduzimao. Za istaknuti je da taj iznos ne proizlazi čak niti ako se u izračun uzmu i zatezne kamate na više plaćene iznose do konverzije (8.985,51 eura više plaćeno po osnovu ništetnih odredbi do konverzije + 2.088,86 eura zatezne kamate na više plaćeno do konverzije = 11.074,37 eura – 5.346,63 eura iznos priznat u konverziji = 5.727,74 eura), što prigovara tuženica. Stoga je nalaz i mišljenje sudskog vještaka nerazumljiv zbog čega je nužno usmeno saslušati vještaka na okolnost pojašnjenja danog nalaza i mišljenja.

28. U odnosu na zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos više plaćenog na ime ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za istaknuti je slijedeće. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. donio pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“. Taj pravni sav izražen je u odluci Rev-586/2019-14 od 16. studenoga 2022.

29. Na predmetne zatezne kamate ne teku procesne kamate. Procesne kamate teku na razliku glavnice više plaćenog tj. razliku više plaćenog na ime ništetnih odredbi i iznosa priznatog u konverziji i to od konverzije do isplate. U predmetnom slučaju prvostupanjski sud je vještačenjem utvrdio da na svaki pojedini mjesečni iznos više plaćenog na ime ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF do konverzije zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu iznose 2.088,86 eura. Međutim, taj iznos vještak je uračunavao u svoj konačni izračun iznosa od 5.658,49 eura, i to na netransparentan način pa je nerazumljivo je li prvostupanjski sud pobijanom presudom dosudio tužitelju dvostruke kamate, kako ispravno prigovara tuženica.

30. Slijedom navedenog za zaključiti je da je prilikom donošenja pobijane presude u dijelu pod točkama III. i VI. izreke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ovo stoga jer prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ima nedostatak zbog kojih se ne može ispitati, prvenstveno stoga jer proturječi razlozima presude.

31. Slijedom svega navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu djelomično ukinuti u dijelu pod točkom III., VI. i VII. izreke te predmet u ovom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

32. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu o kojem nije pravomoćno presuđeno kao i o parničnom trošku.

U Splitu 3. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović