Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1857/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zrinki Golubić, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-8786/2019 od 14. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 04. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-8786/2019 od 14. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđeno je da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 22.08.2005. sklopljenog između tužitelja kao potrošača i tuženika u dijelu čl. 1. koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti od 39.100,00 CHF (slovima: tridesetdevettisućasto švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke“ „… uz valutnu klauzulu…“, u dijelovima čl. 2. koji glase: „… iznos od 39.100,00 CHF (slovima: tridesetdevettisućasto švicarskih franaka)…“ „… koje je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….“ i u dijelovima čl. 7. koji glase: „… u kunskoj protuvrijednosti 439,28 (slovima: četiristotridesetdevet i 28/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“ i „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi (…) iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“ Također je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 39.661,02 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.150,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je odluka nerazumljiva i proturiječna, pa da se ne može ispitati. Navodi da je stranka predmetnog ugovora o kreditu bio i založni dužnik IV, a kojeg da tužitelj nije obuhvatio predmetnom tužbom kao nužnog suparničara, pa da je sud trebao primijeniti odredbe čl. 109. u svezi s čl. 201. ZPP-a. Navodi da je sud pobijanu odluku donio primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, a pozivom na odredbe čl. 502. a i c ZPP-a, iako da je tužitelj trebao dokazati da se ta utvrđenja na njega doista i mogu primijeniti. Navodi da je tužitelj trebao dokazati status potrošača jer da se isti ne presumira, a sud da je tvrdnju o potrošačkom svojstvu nekritički prihvatio. Navodi i da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost manifestacijskog zahtjeva za podnošenje stupnjevite tužbe, a o čemu da prvostupanjski sud nije vodio računa. Navodi i da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 31.12.2021. povećan tužbeni zahtjev čime da je došlo do preinake tužbe, a o čemu da prvostupanjski sud nije odlučio. Navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da sud nije saslušao tužitelja, pa da nije jasno na temelju kojih činjenica je utvrdio da se standardi iz kolektivne zaštite potrošača odnose i na njega. Navodi da je sud prilikom donošenja pobijane odluke propustio primijeniti tumačenje prava EU da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna norma, te kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ. Navodi da prvostupanjski sud nije objasnio zašto nije prihvatio njegov prigovor da je od 01.01.2013. redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je sud propustio obrazložiti temeljem čega je zaključio da predmetne odredbe nisu bile razumljive baš tužitelju. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na pitanje zastare i tijeka zateznih kamata, da je ignorirao da u konkretnom slučaju postoje i razdoblja tzv. negativne razlike, te da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je osobno izvršio sve utužene uplate. Osporio je i odluku o trošku jer da je sud pogrešno dosudio tužitelju punu naknadu za zastupanje na ročištima 27.11.2020. i 10.05.2022., kao da mu je pogrešno dosudio trošak sastava podneska od 31.12.2021. u punom iznosu, iako isti nije obrazložen.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 03.08.2005. ( ovjerenog 22.08.2005. ) zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih ugovornih odredbi.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su stranke međusobno sklopile 03.08.2005. ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 39.100,00 CHF

- da je čl. 2. navedenog ugovora određena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama, dok da je čl. 1. i 7. ugovoreno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 439,28 CHF na dan plaćanja

- da su u ovom predmetu pravno relevantne pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, te presude Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17,

- da iz čl. 6. ugovora proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03), odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru jer da je kao namjena kredita ugovorena adaptacija kuće, sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] kod Općinskog suda Sveti Ivan Zelina, odnosno nekretnini na kojoj tužitelj ima prijavljeno prebivalište, pa da se ne radi o ugovoru zaključenom u poslovne svrhe, već o adaptacije kuće u kojoj tužitelj živi radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba

- da je tuženik nedvojbeno bio nepošteni ugovaratelj jer je u adhezijski ugovor unio nepoštene odredbe po načelu „take it or leave it“, dok da na strani tužitelja kao potrošača ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi slijedom čega da tuženik nije ovlašten zahtijevati tzv. negativne razlike

- da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi neka treća osoba vršila plaćanja u korist tužitelja po njegovoj kreditnoj partiji,

- da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, obzirom da je identitet tužbenog zahtjeva u podnesenoj tužbi i konačno uređenom tužbenom zahtjevu isti, a tužitelj da je prvenstveno podnio manifestacijski zahtjev kojem je tuženik udovoljio bez posebnog poziva suda

- da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da pretplata primjenom predmetnih ugovornih odredbi iznosi 36.661,02 kn.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nadalje donošenjem pobijane odluke nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbama čl. 190. i čl. 186.b ZPP-a, kao niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

11. Naime iz stanja u spisu proizlazi da je u konkretnom je slučaju tužitelj podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186. b st. 3. ZPP-kojom je postavio tužbeni zahtjev u pogledu glavnih stvari i sporednih tražbina, osim što nije specificirao visinu tražbine jer nije raspolagao potrebnom dokumentacijom. Nadalje proizlazi da je tužitelj pismenim podneskom od 27.07.2020. ( list 90-94 spisa ), a nakon što mu je od strane tuženika dostavljena potrebna dokumentacija ( koju činjenicu tuženik ne spori ) točno specificirao visinu utuženog novčanog potraživanja zahtijevajući ukupnu isplatu iznosa od 39.758,86 kn, da bi potom nakon provedenog financijskog vještačenja pismenim podneskom od 31.12.2021. ( list 162-166 spisa ) konačno zahtijevao isplatu iznosa od 39.661,02 kn.

12. Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Njome se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

13. U konkretnom slučaju je tuženik udovoljio manifestacijskom zahtjevu bez poziva suda, a nakon čega je tužitelj u skladu s čl. 186. st. 1. ZPP-a postavio kondemnatorni zahtjev, a što ne predstavlja preinaku tužbu. Pri tom okolnost da u konkretnom slučaju eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer se zbog navedenog predmetna tužba u ovom stadiju postupka više ne može odbaciti.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbama čl. 109. i 201. ZPP-a, jer založni dužnici nemaju pravni položaj stranke po ugovoru o kreditu, već su treće osobe koje temeljem ugovornog odnosa sa kreditorom osiguravaju tražbinu iz ugovora o kreditu, zbog čega te osobe nisu jedinstveni, niti nužni suparničari, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužbom kao tuženik trebao biti obuhvaćen i založni dužnik IV.

15. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

17. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Isto tako nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

19. Stoga naprijed citirane odluke imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 03.08.2005. ) bio na snazi ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

21. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

22. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

25. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

26. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

27. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

28. Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,50% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,50% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

29. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

30. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe čl. 1 i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

31. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

32. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

33. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

34. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

35. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

36. S tim u svezi valja istaknuti da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdio da nije informiran o spornim ugovornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno. Također u konkretnom slučaju tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem osobnog bankara KV na okolnost da je tužitelja informirao o njemu poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF prema točno određenim smjernicama kojih su se bankari bili dužni pridržavati. Međutim pri tom tuženik tijekom postupka nije istakao da bi upravo predloženi svjedok sklopio konkretni ugovor sa tužiteljem, odnosno imao neposrednih saznanja, niti iz priloženih smjernica ( list 66 spisa ) proizlaze informacije o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

37. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, ističe se da se tužitelj već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te Ugovorom o kreditu priloženim uz tužbu, deklarirao kao potrošač, te se pozvao na to svojstvo, slijedom čega prvostupanjski sud nije ni bio u situaciji da ispituje njegov status potrošača po službenoj dužnosti na temelju načela djelotvornosti, visoke razine zaštite potrošača u Uniji kojoj teži Direktiva 1999/44 ili pak drugih odredbi ili pravnih pravila prava Unije.

38. Štoviše iz predmetnog ugovora nedvojbeno proizlazi da je istog tužitelj sklopio kao fizička osoba, dok iz odredbe čl. 6. Ugovora proizlazi da je kredit odobren radi adaptacije kuće, pa u takvim okolnostima tužitelj nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što nije učinio.

39. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

40. U odnosu na žalbeni navod tuženika vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19, valja istaknuti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

41. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.

42. Naime, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, niti bi ista smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. Navedenom u prilog ukazuje stav Ustavnog suda RH izražen u odluci br. U- I-392/2011 od 13.12.2016. prema kojem je navedena odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

43. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

44. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13.06.2014.g. ( VTS Pž-7129/13), dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14.06.2018.g. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2014.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

45. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako predmetna Direktiva 93/13 ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

46. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

47. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika o retroaktivnoj primjeni odredbe čl. 502. c ZPP-a. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ( NN 70/19 ) u čl. 502. c ZPP-a iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP-a, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

48. Vezano za žalbeni navod da se kamatna stopa od 01.01.2013. mijenjala u skladu a promjenama javno dostupnog parametra ( LIBOR za CHF ) valja istaknuti da time nije konvalidirana ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, posljedično čemu tužitelju pripada pravo na restituciju novčane razlike nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem.

49. Konačno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, a pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

50. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

51. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu 27.11.2020. prema Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, dalje Tarifa ) iz razloga što se pripremno ročište smatra ročištem na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari ( Vrhovni sud RH, Rev 771/2021 od 01.02.2023. i Rev- 1121/2022 od 12.09.2023.). Također je pravilno dosuđen tužitelju i trošak zastupanja na ročištu 10.05.2022. primjenom Tbr. 9.1. Tarife jer je na istom zaključena glavna javna rasprava slijedom čega se također raspravljalo o glavnoj stvari.

52. Isto tako je pravilno sud dosudio tužitelju trošak sastava podneka od 31.12.2001. prema Tbr.8.1. Tarife jer istim tužitelj nije samo precizirao tužbeni zahtjev, već se i očitovao na sačinjeni vještački nalaz.

53. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 04. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec