REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-294/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koga zastupa opunomoćenik Maja Nepehal, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 13.ožujka 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja Maje Nepehal, odvjetnice u Požegi i CZ odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, 3.travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 20.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., članka 3. i članka 7. Ugovor o kreditu broj:. 2402006-1031262160/ 51400607-5102342689 dana 14.4.2005.godine sklopljenog između tužitelja , kao korisnika kredita, i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg br. 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, i to u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka.

II Utvrđuje se postojanje potraživanja tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], prema tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3a, u iznosu 1.115,72 EUR ( slovima: tisuću sto petnaest eura sedamdeset dva centa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća svakog iznos pa do dana isplate,

-za mjesec lipanj 2012.godine na iznos od 8,69 EUR počev od 1.srpnja 2012.godine

-za mjesec srpanj 2012.godine na iznos od 29,96 EUR počev od 1.kolovoza 2012.godine

-za mjesec kolovoz 2012.godine na iznos od 29,35 EUR počev od 1.rujna 2012.godine

-za mjesec rujan 2012.godine na iznos od 28,13 EUR počev od 1.listopada 2012.godine

-za mjesec listopad 2012.godine na iznos do 29,53 EUR počev od 1.studenog 2012.godine

-za mjesec studeni 2012.godine na iznos od 29,93 EUR počev od 1.prosinca 2012.godine

-za mjesec prosinac 2012.godine na iznos od 29,96 EUR počev od 1.siječnja 2013.godine

-za mjesec siječanj 2013.godine na iznos od 27,93 EUR počev od 1.veljače 2013.godine

-za mjesec veljaču 2013.godine na iznos od 29,24 EUR počev od 1.ožujka 2013.godine

-za mjesec ožujak 2013.godine na iznos od 29,59 EUR počev od 1.travnja 2013.godine

-za mjesec travanj 2013.godine na iznos od 28,81 EUR počev od 1.svibnja 2013.godine

-za mjesec svibanj 2013.godine na iznos od 26,60 EUR počev od 1.lipnja 2013.godine

-za mjesec lipanj 2013.godine na iznos od 25,73 EUR počev od 1.srpnja 2013.godine

-za mjesec srpanj 2013.godine na iznos od 26,64 EUR počev od 1.kolovoza 2013.godine

-za mjesec kolovoz 2013.godine na iznos od 27,57 EUR počev od 1.rujna 2013.godine

-za mjesec rujan 2013.godine na iznos od 29,27 EUR počev od 1.listopada 2013.godine

-za mjesec listopad 2013.godine na iznos do 28,45 EUR počev od 1.studenog 2013.godine

-za mjesec studeni 2013.godine na iznos od 28,89 EUR počev od 1.prosinca 2013.godine

-za mjesec prosinac 2013.godine na iznos od 29,20 EUR počev od 1.siječnja 2014.godine

-za mjesec siječanj 2014.godine na iznos od 28,30 EUR počev od 1.veljače 2014.godine

-za mjesec veljaču 2014.godine na iznos od 28,80 EUR počev od 1.ožujka 2014.godine

-za mjesec ožujak 2014.godine na iznos od 28,45 EUR počev od 1.travnja 2014.godine

-za mjesec travanj 2014.godine na iznos od 27,82 EUR počev od 1.svibnja 2014.godine

-za mjesec svibanj 2014.godine na iznos od 27,51 EUR počev od 1.lipnja 2014.godine

-za mjesec lipanj 2014.godine na iznos od 27,78 EUR počev od 1.srpnja 2014.godine

-za mjesec srpanj 2014.godine na iznos od 28,53 EUR počev od 1.kolovoza 2014.godine

-za mjesec kolovoz 2014.godine na iznos od 29,49 EUR počev od 1.rujna 2014.godine

-za mjesec rujan 2014.godine na iznos od 29,65 EUR počev od 1.listopada 2014.godine

-za mjesec listopad 2014.godine na iznos do 29,98 EUR počev od 1.studenog 2014.godine

-za mjesec studeni 2014.godine na iznos od 30,54 EUR počev od 1.prosinca 2014.godine

-za mjesec prosinac 2014.godine na iznos od 30,20 EUR počev od 1.siječnja 2015.godine

-za mjesec siječanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.veljače 2015.godine

-za mjesec veljaču 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.ožujka 2015.godine

-za mjesec ožujak 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.travnja 2015.godine

-za mjesec travanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.svibnja 2015.godine

-za mjesec svibanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.lipnja 2015.godine

-za mjesec lipanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.srpnja 2015.godine

-za mjesec srpanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.kolovoza 2015.godine

-za mjesec kolovoz 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.rujna 2015.godine,

III Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, prema tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u iznosu od 120,05 EUR ( slovima: sto dvadeset eura pet centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 0,63 EUR od 2.lipnja 2005. pa do isplate

- na iznos od 1,01 EUR od 2.srpnja 2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 2.siječnja 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,19 EUR od 2.veljače 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,79 EUR od 2.ožujka 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,56 EUR od 2.travnja 2006. pa do isplate

- na iznos od1,35 EUR od 2.svibnja 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,78 EUR od 2.lipnja 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,92 EUR od 2.srpnja 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,15 EUR od 2.kolovoza 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,40 EUR od 2.rujna 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,36 EUR od 2.listopada 2006. pa do isplate

- na iznos od 1,71 EUR od 2.studenog 2006. pa do isplate

- na iznos od 2,72 EUR od 2.prosinca 2006. pa do isplate

- na iznos od 3,40 EUR od 2.siječnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 3,08 EUR od 2.veljače 2007. pa do isplate

- na iznos od 3,26 EUR od 2.ožujka 2007. pa do isplate

- na iznos od 4,98 EUR od 2.travnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 5,40 EUR od 2.svibnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 5,96 EUR od 2.lipnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 5,95 EUR od 2.srpnja 2007. pa do isplate

- na iznos od 5,19 EUR od 2.kolovoza 2007. pa do isplate

- na iznos od 6,32 EUR od 2.rujna 2007. pa do isplate

- na iznos od 6,35 EUR od 2.listopada 2007. pa do isplate

- na iznos od 5,55 EUR od 2.studenog 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,63 EUR od 2.prosinac 2007. pa do isplate

- na iznos od 0,63 EUR od 2.siječanj 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,63 EUR od 2.veljače 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,63 EUR od 2.ožujka 2008. pa do isplate

- na iznos od 1,70 EUR od 2.travnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 4,31 EUR od 2.svibnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 5,04 EUR od 2.lipnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 4,25 EUR od 2.srpnja2008. pa do isplate

- na iznos od 5,83 EUR od 2.kolovoza 2008.. pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR od 2.rujna 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,91 EUR od 2.listopada 2008. pa do isplate

- na iznos od 2,14 EUR od 2.studenog 2008. pa do isplate

IV Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II i III izreke ove presude i tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, nalaže se da tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 995,67 EUR ( slovima: devet stotina devedeset pet eura šezdeset sedam centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena sve u roku od 15 dana, kako slijedi:

-za mjesec lipanj 2012.godine na iznos od 8,06 EUR počev od 1.srpnja 2012.godine

-za mjesec srpanj 2012.godine na iznos od 28,59 EUR počev od 1.kolovoza 2012.godine

-za mjesec kolovoz 2012.godine na iznos od 29,34 EUR počev od 1.rujna 2012.godine

-za mjesec rujan 2012.godine na iznos od 26,94 EUR počev od 1.listopada 2012.godine

-za mjesec listopad 2012.godine na iznos do 27,74 EUR počev od 1.studenog 2012.godine

-za mjesec studeni 2012.godine na iznos od 28,37 EUR počev od 1.prosinca 2012.godine

-za mjesec prosinac 2012.godine na iznos od 28,61 EUR počev od 1.siječnja 2013.godine

-za mjesec siječanj 2013.godine na iznos od 26,15 EUR počev od 1.veljače 2013.godine

-za mjesec veljaču 2013.godine na iznos od 27,32 EUR počev od 1.ožujka 2013.godine

-za mjesec ožujak 2013.godine na iznos od 28,44 EUR počev od 1.travnja 2013.godine

-za mjesec travanj 2013.godine na iznos od 27,41 EUR počev od 1.svibnja 2013.godine

-za mjesec svibanj 2013.godine na iznos od 25,24 EUR počev od 1.lipnja 2013.godine

-za mjesec lipanj 2013.godine na iznos od 24,02 EUR počev od 1.srpnja 2013.godine

-za mjesec srpanj 2013.godine na iznos od 23,92 EUR počev od 1.kolovoza 2013.godine

-za mjesec kolovoz 2013.godine na iznos od 24,17 EUR počev od 1.rujna 2013.godine

-za mjesec rujan 2013.godine na iznos od 25,19 EUR počev od 1.listopada 2013.godine

-za mjesec listopad 2013.godine na iznos do 23,91 EUR počev od 1.studenog 2013.godine

-za mjesec studeni 2013.godine na iznos od 23,8 EUR počev od 1.prosinca 2013.godine

-za mjesec prosinac 2013.godine na iznos od 22,34 EUR počev od 1.siječnja 2014.godine

-za mjesec siječanj 2014.godine na iznos od 22,85 EUR počev od 1.veljače 2014.godine

-za mjesec veljaču 2014.godine na iznos od 23,26 EUR počev od 1.ožujka 2014.godine

-za mjesec ožujak 2014.godine na iznos od 28,45 EUR počev od 1.travnja 2014.godine

-za mjesec travanj 2014.godine na iznos od 21,50 EUR počev od 1.svibnja 2014.godine

-za mjesec svibanj 2014.godine na iznos od 21,16 EUR počev od 1.lipnja 2014.godine

-za mjesec lipanj 2014.godine na iznos od 22,23 EUR počev od 1.srpnja 2014.godine

-za mjesec srpanj 2014.godine na iznos od 22,93 EUR počev od 1.kolovoza 2014.godine

-za mjesec kolovoz 2014.godine na iznos od 25,55 EUR počev od 1.rujna 2014.godine

-za mjesec rujan 2014.godine na iznos od 26,84 EUR počev od 1.listopada 2014.godine

-za mjesec listopad 2014.godine na iznos do 28,28 EUR počev od 1.studenog 2014.godine

-za mjesec studeni 2014.godine na iznos od 28,28 EUR počev od 1.prosinca 2014.godine

-za mjesec prosinac 2014.godine na iznos od 26,23 EUR počev od 1.siječnja 2015.godine

-za mjesec siječanj 2015.godine na iznos od 25,16 EUR počev od 1.veljače 2015.godine

-za mjesec veljaču 2015.godine na iznos od 24,40 EUR počev od 1.ožujka 2015.godine

-za mjesec ožujak 2015.godine na iznos od 24,82 EUR počev od 1.travnja 2015.godine

-za mjesec travanj 2015.godine na iznos od 25,18 EUR počev od 1.svibnja 2015.godine

-za mjesec svibanj 2015.godine na iznos od 26,74 EUR počev od 1.lipnja 2015.godine

-za mjesec lipanj 2015.godine na iznos od 28,51 EUR počev od 1.srpnja 2015.godine

-za mjesec srpanj 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.kolovoza 2015.godine

-za mjesec kolovoz 2015.godine na iznos od 30,65 EUR počev od 1.rujna 2015.godine,

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, da tužitelju SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 667,50 EUR ( slovima: šest stotina šezdeset sedam eura pedeset centi ) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj SZ podnio je tužbu protiv Erste&Steiermärkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 14. travnja 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-514000607-5102342689. Na osnovu tog ugovora tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 19.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja 192 mjeseca. Dana 28.1.2016.godine tužitelj je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102342689. Aneksom Ugovora izvršena je konverzija kredita na način da je otplatna obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR.

1.1. Između tužitelja i tuženika ugovoreno je vraćanje kredita, odnosno mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule vezanu uz tečaj CHF. Tuženik prilikom ugovaranja nije tužitelja upoznao sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je, kao potrošač, u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika aktivno savjetovan da ugovori kredit, odnosno mjesečne anuitete, vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF kao povoljnijim uvjetom za tužitelja uz usmeno obećanje zaposlenika tuženika da promjena mjesečnih anuiteta nije moguća. U vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije, kao što je to ranije i navedeno, upoznao tužitelja sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu niti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema tečaju CHF. Zbog toga je tužitelj došao u situaciju da se mjesečni anuiteti kredita koje je plaćao povećavao na mjesečnoj razini s time da je prilikom plaćanja najveći dio mjesečnog anuiteta odlazio na valutnu klauzulu a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.2. Nadalje ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04. 07. 2013. godine, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od dana 13. 06. 2014. godine, donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/2014-2, od dana 09. 04. 2015. godine, odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od dana 13. 06. 2014. godine, u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Ranije pomenute presude javno su objavljene na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog sud Republike Hrvatske a sadrže više od 100 stranica. Stoga tužitelj predlaže da sud izvrši uvid u ranije pomenute presude na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također se predlaže izvršiti uvid i u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od dana 14. 06. 2018. godine i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/2017-2, od dana 20. 03. 2018. godine. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave Banke u razdoblju od 01. rujna 2006. godine pa do konačne isplate kredita mijenjao kamatnu stopu te glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope te valutne klauzule u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

1.3. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 13. i 20. 12. 2022. godine zauzeo pravno shvaćanje (nije objavljeno) da tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu zakonski zateznih kamata koje se obračunavaju na preplaćene iznose. Stoga tužitelj, opreza radi, postavlja i alternativni tužbeni zahtjev za iste.

1.4. Tužitelj tužbom traže da se utvrdi ništetnim dio odredbi Ugovora u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te da se obveže tuženik da po osnovi razlike mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule isplati tužitelju ukupan iznos koji će biti određen nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju potrebnu za izračun budući da tužitelj istom ne raspolaže, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnosti razlike mjesečnih novčanih iznosa zbog primjene valutne klauzule a u odnosu na početno stanje.

1.5. Alternativno, tužitelj tužbom traži da se tuženika obveže da na ime zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose isplati iznos od sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se također predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost visine zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose.

1.6. Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija od tuženika i provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužitelj urediti tužbu i tužbeni zahtjev odnosno odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva od tuženika ovom tužbom, a sve sukladno odredbi članka 186.b Zakona o parničnom postupku.

1.7.Nakon što mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju dana 8.kolovoza 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u iznosu do 1.089,22 EUR zadržavajući pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj.iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta kao i tijeka zateznih kamata.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer su ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu: ZPP). Tuženik ističe da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine.

2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer smatra da uplate nisu uopće vršene od strane tužitelja, nego od strane drugih osoba te stoga, tužitelj ne bi mogao potraživati niti jedan od navodno preplaćenih iznosa. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane trgovačkog društva STAN d.o.o.. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba.

2.3. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

2.4. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 te su tužiteljica i tuženik 6.veljače 2016. sklopili Dodatak ugovora o kreditu. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.5. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.8. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 164,22 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3.Vezano za prigovor tuženika da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik dostavio svu potrebnu dokumentaciju, valja kazati da je tužitelj podneskom od 8.kolovoza 2023. postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.089,22 EUR / 8.206,76 HRK koji je poslan tuženiku uz pridržaj da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta kao i tijeka zakonskih zateznim kamata, pa slijedom navedenog navedeni prigovor nije osnovan.

4. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije ŠZ, mag. oec. tužitelj je podneskom od 20. veljače 2025. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtijev na način da nadalje potražuje iznos od ukupno 1.115,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni iznos počevši od 1.srpnja 2012.godine pa do konačne isplate. Nadalje, precizirao je svoj tužbeni zahtjev prema utvrđenjima vještaka tako da na temelju iste činjenične osnove precizno definira datum početka tijeka zakonskih zateznih kamata, definirajući ga dan stvarnog plaćanja konkretnog anuiteta, a koji je plaćan uz učinak jednostrano promijenjene kamatne stope odnosno promjene tečaja, odnosno usklađuje i pojedine iznose razlika anuiteta, sve prema utvrđenjima vještaka. Alternativno je postavio tužbeni zahtjev da tuženik tužitelju isplati iznos od 630,81 EUR koji je obračunat od dana dospijeća plaćanja anuiteta pa do provođenja konverzije 28.1.2016.godine, sve u roku od 15 dana na ime zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose isplati iznos od sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se također predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost visine zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose.

4.1. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP- jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te je odlučeno kao u izreci rješenja.

4.2. Tuženik je podneskom od 12.veljače 2025. istaknuo kako ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja. Navodeći da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtjevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da potražuje iznos od 120,05 EUR.

5. U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom i čitanjem u otplatni plan za kreditni broj partije 5114135618 (stranica spisa 19-20), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102342689 od 14.travnja 2005., otplatna tablica ( strana spisa 15-18 ), aneks broj 1 Ugovora o kreditu, broj 5102342689 ( stranica 22-25 spisa ), nalaz i mišljenje vještaka ŠZ od 31.siječnja 2025 te su saslušani tužitelj, knjigovodstveni vještak kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan djelomično.

6.1. Analizirajući provedene dokaze u tijeku ovog postupka sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su tužitelj i tuženik dana 14.travnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102342689 , kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke za devize važećem na dan isplate na rok od 192 mjeseca.

-da su tužitelj i tuženik dana 28.siječnja 2016. zaključili aneks broj 1 ugovora o kreditu, broj 5102342689 kojim je izvršena konverzija kredita na način da je otplatna obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR.

6.2. Budući da navedene činjenice nisu sporne, nije ih potrebno dokazivati u smislu odredbe članka 221. stavak 1. ZPP-a.

6.3. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, status potrošača, prigovor prijeboja, zastara. Također je sporno da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da stupnjevita tužba nije dopuštena pa je odlučeno kao u točki 3. obrazloženja ove presude.

7.Odredbom čl. 70.st.1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st.3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st.5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

8. U konkretnom slučaju, predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika kredita radi isplate temeljem ništetnih odredbi 2402006-1031262160/ 51400607-5102342689 od 14.travnja 2005. godine, a nesporno je da su stranke člankom 14. predmetnog Ugovora za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu Banke. U navedenom slučaju, tužitelj ima status potrošača, u smislu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj(„Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 52/16), stoga dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava.

9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2).

Istovjetne odredbe sadrži i čl. 49. ZZP („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).

10. Člankom 1.st.3. Direktive reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55.st.1. ZZP-a, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87.st.1. ZZP/03.

12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

14. Konkretno, odredba čanka 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102342689 od 14.travnja 2005. godine, kao odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca (u smislu odredbi ZZP-a) nije bila posebno pregovarana i tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, a uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio primoran snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika, a cestovna udaljenost između [adresa] i [adresa] iznosi preko 330 kilometara dok udaljenost dolaska na ročišta opunomoćenika tuženika jednako približno odgovara Općinskom sudu u Rijeci i Općinskom sudu u Požegi. Ovaj sud smatra da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

15. Iz svega navedenog proizlazi da među strankama nije bila ugovorena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, stoga je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, u cijelosti neosnovan.

16. Vezano uz pitanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, sud je stava kako u konkretnom predmetu tužitelj predstavlja korisnika kredita te da je kao takav naveden u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102342689 od 14.travnja 2005. godine. Ovaj ugovor je uređen odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu ZOO) s tim da su ugovori o kreditima s potrošačima uređeni i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, (Narodne novine br. 75/09), a kojim je u naše zakonodavstvo uvedena Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom se opoziva Direktiva Vijeća 87/102/EEZ (Službeni list L133, 22. svibnja 2008., str. 66-92), s time da je taj Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, ugovor o kreditu uvijek zaključuje banka kao kreditor, te se daje uvijek novac. Na temelju ovog ugovora osnovna obveza banke je da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novca, te se ova obveza u pravilu u svakom ugovoru točno precizira ili se ponekad navede najviši iznos novca kojeg korisnik može preuzeti. Obveza je korisnika kredita plaćati ugovorene kamate i vratiti svotu novca koja odgovara iznosu kredita u skladu s ugovornim odredbama. Pored tih obveza svih korisnika kredita, u slučaju kada je ugovorena namjena za koju se ugovara kredit, onda taj korisnik mora koristiti sredstva u skladu s ugovorenom namjenom kredita. Iz navedenog dakle proizlazi da se međusobni odnos stvara između banke kao kreditora i fizičke osobe (u konkretnom slučaju) kao korisnika kredita koji ima pravo ostvarivati sva prava temeljem navedenog ugovora o kreditu. Sud je uvidom u svu materijalnu dokumentaciju u ovome spisu utvrdio kako je SZ korisnik konkretnom kredita, pa je stoga on prema mišljenju ovog suda nositelj svih prava i obveza po konkretnom kreditu. Kao takav prema stavu ovoga suda on je jedini ovlašten na postavljanje tužbe u ovom postupku kojom se zahtijeva utvrđenje i prekoračenje odredbi iz predmetnog ugovora, kao i isplata. Također stav je ovoga suda činjenica da pojedine anuitete plaćalo trgovačko društvo STAN d.o.o..po predmetnom kreditu nije pitanje aktivne legitimacije u ovome predmetu, već samo može biti pitanje kasnijih regresnih parnica vezane za uređenje odnosa između korisnika kredita i njegovog poslodavca. Slijedom navedenog, navedeni prigovor nije osnovan.

17. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

17.1. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

17.2. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.U svome iskazu tužitelj iskazuje da je kredit podignut i potpisan u banci za adaptaciju kuće na iznos od 19.000,00 EUR na rok od 16 godina, da nije bio vlasnik obrta niti je imao poslovne udjele u tvrtki odnosno da se radilo o potrošačkom kreditu. Prilikom potpisivanja istog ugovora osobni bankar ga nije upoznao sa rizicima koje nosi valuta CHF, kredit je otplaćen 2021. u cijelosti. Slijedom navedenog nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač.

19. Iako je u konkretnom slučaju provedena konverzija kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik smatra da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenih prvotnih ugovornih odredbi, sud je stava da takvo stajalište tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 (S) od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U naprijed citiranoj odluci Suda Europske unije odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

20. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu je jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati od koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

21. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te naknade za prijevremenu otplatu kredita. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, te iz iskaza tužitelja, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time

– suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

22. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna. Da je postupanje tužene banke bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača potkrijepljeno je iskazom tužitelja u ovom postupku. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

23. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

24. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

25. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati, jer nije predložio nijedan dokaz vezano za isto.

25.1. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

25.2. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

26. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzela ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

28. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

29.Saslušanjem tužitelja u ovom postupku te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojega je sačinio tuženik te tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati bilo koju odredbu ugovora, a sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelju nisu pojašnjene niti je isti bio svjestan posljedica koje za njega mogu nastupiti. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

30. Nadalje, odredbom iz čl. 3. ZOO propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, no ta je ravnoteža u konkretno slučaju znatno narušena na štetu tužitelja. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužitelju pregovaranje o odredbi koja se odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom iznijetog, predmetna odredba o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita iz čl. 9. Ugovora ima za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, stoga je nepoštena, a time i ništetna.

31. Slijedom iznijetoga, sud smatra da tužitelju, sukladno čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude. Naime, prema čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Stoga se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

32. Ocijenivši tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim po naprijed navedenim osnovama, sud je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije ŠZ, mag.oec.

32.1. U nalazu i mišljenju od 31.siječnja 2025. vještak je naveo kako su tužitelj, kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, sklopili dana 14.travnja 2025. Ugovor o kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 19.000,00 CHF na rok otplate od 16 godina, uz mjesečnu otplatu na 192 anuiteta prema prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu za CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna.

32.2. Vještak je naveo da je početna ugovorena promjenjiva nominalna redovna kamatna stopa koja je primjenjivana bila 5,49%, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 148,92 CHF, prema početnom planu otplate, kao i da su se naknadno kamatne stope i anuiteti promijenili od strane tuženika. Manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) iznosi 120,05 EUR.Izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do provođenja konverzije kredita iznosi više plaćeno 1.115,72 EUR.

33.3. Na ročištu održanom 13.ožujka 2025. vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje, te je iskazao da u cijelosti ostaje kod nalaza vještačenja.

33.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer ga smatra stručnim i obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

34. Uvažavajući činjenicu da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 1.115,72 EUR, u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, valjalo je tužiteljima na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno, dosuditi utuženi iznos, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u izreci ove presude, što predstavlja samo više plaćenu razliku kada je tečaj u otplati kredita bio veći u odnosu na tečaj isplate kredita, koja razlika ne sadrži manje plaćenu razliku kada je tečaj otplate kredita bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate.

35. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli, to jest naplatom kamate po stopi višoj od one početno ugovorene odnosno naplatom tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a mišljenja kako postoji obveze tuženika da tužitelju vrati preplaćeni novčani iznos anuiteta kredita po prethodno navedenim osnovama.

35.1. Međutim, u tom slučaju prema mišljenju ovog suda osnovano je i pravo tuženika kada osporava utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa (anuiteti travanj 2005.- prosinac 2008.) tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtijeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta. (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojim odlukama Gž-718/2021 od 8.srpnja 2021. i Gž-973/2021 od 11.studenog 2021.).

35.2. Tuženik već u odgovoru na tužbu i kasnije do zaključenja prethodnog postupka ističe prigovor prijeboja tražbine u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 195. ZPP-a kojim potražuje od suda da konstitutivnom odlukom prebije tražbinu tužitelja sa njegovom tražbinom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

35.3. Naime, tužitelj je prema nalazu i mišljenju vještaka računajući samo više plaćene iznose anuiteta preplatio ukupan iznos od 1.115,72 EUR, dok je računajući samo manje plaćene iznose uslijed tečajnih razlika ukupno manje platio anuitete u iznosu od 120,05 EUR. To znači da je njegov zahtjev osnovan za iznos od 995,67 EUR (1.115,72 EUR – 120,05 EUR), a ne u visini od 1.115,72 EUR kako to potražuje tužitelj (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojoj odluci Gž-476/2020-2 od 29.travnja 2021.).

35.4. Slijedom svih prethodno navedenih razloga valjalo je glede odluke o glavnoj stvari prihvatiti prigovor tuženika te izvršiti prijeboj utvrđenih i dospjelih tražbina, izraženih u novcu i odlučiti kao u točki IV izreke presude. Naime budući da je u tijeku postupka utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 1.115,72 EUR i tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 120,05 EUR, tužbeni zahtijev tužitelja je valjalo prihvatiti u iznosu od 995,67 EUR, te je stoga odlučeno kao u točki IV ove presude.

36. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a.

36.1. U podnesku od 20.veljače 2025. tužitelj je specificirao visinu tužbenog zahtjeva sukladno matematičkom izračunu vještaka. Obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, valjalo je tužitelju, zakonske zatezne kamate dosuditi računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kako je to opisano izreci ove presude.

36.2. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.

37. Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, u svezi sa odredbom članka 155. ZPP-a. Visina troškova određena je prema konačno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/223 dalje u tekstu –OT) i uspjehu stranaka u parnici.

37.1. Prilikom određivanja troškova postupka iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog dijela tuženog zahtjeva.

37.2. U pogledu osnove tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio 100%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sa 89%, što u prosjeku iznosi 94,5% iznosi. Tuženik u pogledu osnove nije uspio u parnici, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio je sa 11%, što u prosjeku iznosi 5,5%.

37.3. Trošak tužitelja koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi se na sastav tužbe po Tbr. 7/1 OT u iznosu od 150,00 EUR, sastav podneska od 8.kolovoza 2023. u iznosu od 150,00 EUR, zastupanje na pripremnom ročištu dana 5.prosinca 2024. u iznosu od 75,00 EUR ( iako bi tužitelju pripadala naknada u iznosu od 150,00 EUR, a sud ne smije prekoračiti tužbeni zahtjev ), podnesak od 21.veljače 2025. u iznosu od 150,00 EUR, zastupanje na glavnoj raspravi dana 13.ožujka 2025. u iznosu od 150, 00 EUR, trošak dolaska na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR što sveukupno čini 750, 00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak dolaska na ročište u iznosu od 100,00 EUR jer mu prema Tbr.9/ 3 OT pripada 50% nagrada iz Tbr.7/ 1., 4., 7., 8 OT.

37.4. Obzirom da je tužitelj uspio sa visinom 89 % u postupku (nakon što se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika) to su mu priznati troškovi umanjeni za 11,00 % te odmjereni u iznosu od 667,50 EUR.

U Požegi, 3.travnja 2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

DNA:

1. Maja Nepehal, odvjetnica u Požegi

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba (odvjetnik Damir Metelko)