Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Andrije Hebranga 9
20 350 Metković
Posl. broj P-344/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice TN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Jure Jelavić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 04. ožujka 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 03. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3212279223 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 31. siječnja 2008. god. i solemnizirali kod Jasminke Ankon, javnog bilježnika u Zagrebu, pod brojem OV–2635/2008 – i to u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 2.990,90 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:
- na iznos od 1,08 EUR od 12. ožujka 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. travnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. svibnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. lipnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. srpnja 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. kolovoza 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. rujna 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. listopada 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. studenog 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. prosinca 2008. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. siječnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. veljače 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. ožujka 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. travnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. svibnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. lipnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,70 EUR od 8. srpnja 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. kolovoza 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. rujna 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. listopada 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. studenog 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. prosinca 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. siječnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. veljače 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. ožujka 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. travnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,36 EUR od 8. svibnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. lipnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. srpnja 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. kolovoza 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. rujna 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. listopada 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. studenog 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. prosinca 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. siječnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. veljače 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. ožujka 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. travnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. svibnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. lipnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 47,39 EUR od 8. srpnja 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. kolovoza 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. rujna 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. listopada 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. studenog 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. prosinca 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. siječnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. ožujka 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. travnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 38,82 EUR od 8. svibnja 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 39,79 EUR od 8. lipnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 39,79 EUR od 3. srpnja 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. kolovoza 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. rujna 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. listopada 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. studenog 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. prosinca 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 41,14 EUR od 8. siječnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. veljače 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. ožujka 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. travnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. svibnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. lipnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 33,53 EUR od 8. srpnja 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. kolovoza 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. rujna 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. listopada 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. studenog 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. prosinca 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 25,16 EUR od 8. siječnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. veljače 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. ožujka 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. travnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. svibnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. lipnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 8. srpnja 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. kolovoza 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. rujna 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. listopada 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. studenog 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. prosinca 2015. god. pa do isplate;
- na iznos od 15,58 EUR od 8. siječnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 8. veljače 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 8. ožujka 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 8. travnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 4. svibnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 3. lipnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 9,66 EUR od 3. srpnja 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 3. kolovoza 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 3. rujna 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 3. listopada 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 8. studenog 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 8. prosinca 2016. god. pa do isplate;
- na iznos od 6,78 EUR od 11. siječnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 10. veljače 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 8. ožujka 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 5. travnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 5. svibnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 4. lipnja 2017. god. pa do isplate;
- na iznos od 0,63 EUR od 8. srpnja 2017. god. pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 2.264,85 Eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 31. siječnja 2008. god. Ugovor o kreditu br. 3212279223, koji je solemniziran od strane Jasminke Ankon, javnog bilježnika u Zagrebu, pod brojem OV–2635/2008, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit u iznosu od 450.000,00 kn. Odredbama čl. 2. predmetnog Ugovora u bitnom je određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, odnosno da je ista promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem navedene Odluke tuženika. Međutim, naprijed navedenim odredbama nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, spornim ugovornim odredbama – koje je sastavio tuženik i na koje tužiteljica nije imala apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Štoviše, iz formulacije čl. 2. ne može se sa sigurnošću zaključiti čak niti to je li redovna kamatna stopa promjenjiva od početka otplate ili je pak u razdoblju od 2 godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, a tek po proteku tog roka promjenjiva temeljem odluke tuženika. Slijedom navedenog, te veoma važne ugovorne odredbe (budući da je njima zapravo određena cijena) sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu su potpuno nerazumljive tužiteljici - posebice kada se uzme u obzir da je ista zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda (pravde) od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljici u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema odredbi čl. 96. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/07), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Da je riječ o tipiziranom ugovoru vidljivo je već na prvi pogled i iz sadržaja samog Ugovora, odnosno iz činjenice da u dnu svake stranice stoji “Obrazac:05/07“ te da u istom postoje određeni “neispunjeni“ dijelovi označeni s “xxx“. To je posebno vidljivo upravo iz sadržaja spornog čl. 2., u kojem – osim već spomenutih znakova “xxx“ - stoji riječ “ili“ između odredbi koje govore o promjenjivoj i odredbi koje govore o fiksnoj kamatnoj stopi u početku otplate kredita. Dakle, sasvim je razvidno da je ovdje riječ o unaprijed formuliranom obrascu ugovora koji je tuženik popunjavao prema potrebi. Nadalje, tužiteljica ističe da se – sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 - ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je zasigurno jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice, kao dužnika. S druge pak strane, tužiteljica nije mogla niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla provjeriti niti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba (obveza) tužiteljice neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama (dalje u tekstu: kolektivne presude), donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. S tim u vezi, tužiteljica ističe da nije sporno da naprijed navedene kolektivne presude nisu izravno primjenjive na ovaj postupak u smislu njihovog direktnog učinka uslijed kojeg bi izvođenje personalnih dokaza bilo nepotrebno (kao što je to slučaj kod CHF kredita), a budući da je ovdje riječ o kunskom kreditu. Međutim, tužiteljica drži da su utvrđenja iz tih kolektivnih presuda glede ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope (dakle, glede samog merituma) apsolutno primjenjiva i na ovaj postupak, budući da je riječ o sadržajno identičnim odredbama, odnosno o odredbama temeljem kojih je kamatna stopa mijenjana sukladno jednostranoj odluci tuženika - bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih parametara i kriterija promjenjivosti. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 - od tuženika potražuje razliku između početno ugovorenog anuiteta u iznosu od 2.803,86 kn i svih više plaćenih anuiteta, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana uplate (odnosno, dana nakon) svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. S tim u vezi, ističe se da kao polazišnu točku treba primijeniti isključivo početno ugovorenu kamatnu stopu u visini od 5,65 % godišnje, odnosno početno ugovoreni anuitet koji se temelji na početnoj kamatnoj stopi, te taj način izračunati razliku između tog početnog anuiteta (2.803,86 kn) i svih više plaćenih anuiteta (do čega je došlo zbog povećanja kamatne stope, ali i zbog usporavanja otplate glavnice kao direktne posljedice povećanja kamatne stope). To stajalište tužiteljica temelji na činjenici da joj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio poznat jedino podatak o visini početne redovne kamatne stope, dok joj je – iako je (samo) gramatički razvidno da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi – potpuno nerazumljiv bio mehanizam promjene kamatne stope, kako je to ranije istaknuto. Prema okvirnom izračunu tužiteljice, ista je do srpnja 2018. god. (do kada je mjesečni anuitet bio viši od početnog anuiteta) na ime predmetnog kredita preplatila tuženiku iznos od (najmanje) 23.000,00 kn. Tužiteljica ističe kako će u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zatezne kamate - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka, obzirom da ista nije financijski stručnjak pa nema znanja i vještine koje su potrebne da se iz dosta kompleksne tuženikove dokumentacije precizno utvrdi iznos preplate (posebice po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu), a to pogotovo iz razloga što je tužiteljica u nekoliko navrata uplaćivala veće novčane iznose. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 21. predmetnog ugovora određeno da će u slučaju spora suditi stvarno nadležan sud u [adresa] – a iz čega nedvojbeno proizlazi mjesna nadležnost Naslovnog suda.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212279223 zaključenog dana 31. siječnja 2008. godine između tužitelja i tuženika (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kunski kredit u iznosu od 450.000,00 HRK, i to u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope, te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od kn 23.000,00 po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Nadalje
a) Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ŽN, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tako tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
b) Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. 1. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA tuženik prije svega ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. 2. O UTVRĐENJIMA IZ KOLEKTIVNOG POSTUPKA tužitelj u historijatu tužbe navodi da je ništetna, odnosno nepoštena odredba Ugovora o kreditu, a koja odredba se odnosi na načina promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika. Pritom se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite (Trgovački sud u Zagrebu, posl.br. P-1401/12), unatoč tome što je kredit ugovoren u valuti HRK. Tuženik ističe da se tužitelj nema osnove pozivati na citiranu presudu donesenu u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao ni ostvarivati prava koja bi mu pripadala temeljem čl. 118. ZZP-a. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute – odnosno u predmetnom slučaju na valutu HRK. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Revt-249/14 od 09.04.2015. godine, navodeći u obrazloženju istog “Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.” Zato tuženik u prilogu dostavlja odluku Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-2260/18 od 12. lipnja 2019. godine, a u kojoj odluci sud upravo navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se na tužiteljicu odnose učinci kolektivne tužbe, jer kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a ne u valuti CHF, na nju se automatski ne odnose učinci kolektivne tužbe pa da stoga prvostupanjski sud u nastavku postupka treba provesti dokazni postupak, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, u odnosu na taj konkretni ugovor o kreditu. Dodatno, Županijski sud posebno napominje da, budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presude VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. 3. PRIGOVOR ZASTARE Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 24.12.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 24.12.2016. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 24. prosinca 2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. 4. O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI a. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. b. Strukturiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK 112/12 tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.
U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: - Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M NRS1 za HRK i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 2,26000 postotnih poena; te - Fiksnog dijela koji iznosi 4,69000 postotnih poena. Tužitelj je informiran i da se visina kamatne stope može dodatno umanjiti za bonus prema statusu klijenta, a po njegovu kreditu je odobreno umanjenje 0,25 postotnih poena. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. c. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,65 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda su ugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (CN, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. d. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tužitelj je podneskom od 20. veljače 2025. (list 286-290 spisa) uredio točku II. i točku III. tužbenog zahtjeva. Tužitelj je zapravo smanjio tužbeni zahtjev iz točke II. (s iznosa 23.000,00 HRK/3.052,62 Eura na iznos od 2.990,90 Eura), a što se ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe. S tim u vezi, valja naglasiti da se tuženik nije usporotivio tom djelomičnom povlačenju niti je postavio zahtjev za naknadom parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja, sukladno odredbi čl. 164. st. 8. Zakona o parničnom postupku.
4. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.
5. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu pravno relevantnu dokumentaciju priloženu spisu i to: Izjava OV 2635/2008 (list 7), Ugovor o namjenskom kreditu (list 8 – 13), Izvadak iz zemljišne knjige (list 14), otplatni plan (list 16 – 25 spisa), pregled promjenjivih kamatnih stopa sa (lista 26), promet po kreditu specifikacija uplata sa (lista 27 – 39), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (list 194 - 218), očitovanje vještaka na podnesak tuženika (list 251-252), dopuna nalaza i mišljenja (list 255 – 277), očitovanje vještaka na podnesak tuženika (list 283 – 285), te je saslušao tužiteljicu kao parničnu stranku.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi sadržanih u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu Kojima je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao I zahtjev za isplatu iznosa od 2.990,90 Eura koji je po toj osnovi tužitelj preplatio, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
7. Među strankama nije sporno:
- da su 31. siječnja 2008. sklopili ugovor o kreditu,
- da su ovim ugovorom glavnicu kredita vezali za valutu kunu,
- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,
- da je ugovoreno pravo tuženika da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,
- da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu.
8. Među strankama je sporno:
- primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,
- je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna, odnosno da li su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u Ugovoru bile razumljive tužitelju,
- treba li prilikom utvrđivanja preplate kao polazišni parametar primjeniti početnu kamatnu stopu,
- da li je tužitelj u ovom ugovornom odnosu potrošač kao i aktivna legitimacija
- je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
9. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu ZPP), sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 3212279223 od dana 31. siječnja 2008. god. sud je utvrdio da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, te da se istim Ugovorom banka obvezala tužitelju na raspolaganje staviti iznos od 450.000,00 kn, a koji je tužitelju i isplatila s osnove navedenog Ugovora. Tužitelj je bio dužan vraćati navedeni iznos u anuitetima uz redovnu kamatnu stopu, a koja je prema ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,65% godišnje, uz rok otplate od 300 mjeseci. U čl. 6. kao namjena kredita je utvrđena kupovina obiteljske kuće.
11. Tužiteljica iskazuje kako je 2008. godine u Zagrebačkoj banci podigla kredit za kupnju kuće u kojoj i sada živim ona i njezina obitelj. Najprije je namjeravala podići kredit u PBZ-u međutim tom prilikom nisu cijenili moju kreditnu sposobnost i primanje od poljoprivrede koju je imao njezin muž koji je sudužnik u ovom kreditu te su je u PBZ- u uputili da vidi u Zagrebačkoj banci. U zagrebačkoj banci su joj priznali kreditnu sposobnost i primanja iz poljoprivrede koju je ostvario njezin suprug, a koji je i jamac u ovom kreditu. Prilikom sklapanja kredita ona je namjeravala podići i veći iznos jer joj je bio potreban za kupnju kuće, međutim prihvatila je kredit koji joj je banka na temelju njihovog izračuna kreditne sposobnosti u tom trenutku mogla dati. Obrazac koji joj je ponudio službenik banke po imenu T bio je pripremljen od strane banke te se o pojedinim stavkama ugovora nije moglo pregovarati te je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Službenik joj je tom prilikom je rekao da je kamata promjenjiva te da nebi trebalo dolaziti do većih promjena te da bih mogla čak i padati te da i on sam ne zna o čemu ona ovisi. Nakon njezinoga razgovora sa službenikom banke za 15-tak sam došla u banku na potpis kredita i tom mi je prilikom dat već pripremljen ugovor od strane banke te smo istog potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika u Zagrebu jer su prodavatelji kuće koju smo tom prilikom kupili bili u Zagrebu, a i muževa sestra je također radili u Zagrebu, te smo zbog toga ugovor ovjerili kod javnog bilježnika u Zagrebu. Na pitanje punomoćnika tužitelja jeli joj od strane banke ponuđen neki drugi kredit, odgovorila je da joj nije ponuđen nikakav drugi kredit osim ovoga. Na pitanje pun. tužitelja jeli joj službenik banke objasnio od čega se sastoji promjenjiva kamatna stopa te što je to fiksna marža, a što promjenjivi parametar i koja je njihova tadašnja visina bila, odgovorilae je da joj nije to nitko objasnio. Na pitanje pun. tužitelja tko je otplaćivao predmetni kredit, navela je da je ona otplaćivala kredit trajnim nalogom. Nadalje je navela da je jednom prilikom bila situacija na računu nije bilo dovoljno novčanih sredstava te joj je gospođa ŽN uplatila 9,50 kuna, a koji iznos je sa istom refundiran. Na posebno pitanje pun. tužitelja jeli joj javni bilježnik išta objašnjavao u vezi ugovora o kreditu, odgovorila je da je njih prilikom potpisa kod javnog bilježnika bilo 5 – 6 tu su bili ona, jamci i prodavatelji nekretnina te joj tom prilikom javni bilježnik nije ništa objašnjavao u vezi ugovora o kreditu.
12. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz samog ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopio sa tuženikom dok tvrdnje tuženika kako iz prometa po kreditu proizlazi da se neke uplate povezati sa tužiteljem sud smatra neosnovanima budući se uplate odnose upravo na tražbinu proisteklu iz sklopljenog ugovora na temelju kojih uplata je upravo tuženik vršio otplatu kredita i evidentirao u poslovnim knjigama te nije u tom momentu činio spornim da se uplate odnose upravo na otplatu namjenskog kredita korisnika TN pod brojem 3212279223. Osim toga, riječ je tek o jednoj uplati u iznosu od 9,07 HRK, koja je nesumnjivo izvršena u ime i za račun tužiteljice od strane ŽN, kojoj je tužiteljica taj iznos naknadno refundirala, a kako je to ista pojasnila u svom stranačkom iskazu.
13. Iako iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i činjenice da je istim ugovoreno pravo tuženika - banke da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu proizlazi da se u bitnom radi o istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika kao trgovca, ukazuje se da navedena zaštita nije pružena u odnosu na istovjetnu činjeničnu i pravnu osnovu jer se ista odnosi na ugovore o kreditu koji su vezani uz valutu CHF, pa ista nema izravni učinak na prava ovdje tužitelja.
13.1. Navedeno ne pretpostavlja da je tužbeni zahtjev tužitelja već time neosnovan, no tužitelj mora u ovom postupku dokazati da je određena odredba ugovora o kreditu ništetna jer da je kao nejasna i nerazumljiva uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
13.2. Tužitelj tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu,iI to u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, a ocjena je ovog suda da su navedene ugovorne odredbe, odnosno njihovi dijelovi kao takvi nejasni, neodređeni i nerazumljivi, jer ovlašćuju banku, time trgovca, da samoinicijativno mijenja cijenu dane usluge kako on to odluči.
13.3. Iz uvjerljivog iskaza tužitelja jasno proizlazi da stranke nisu individualno pregovarale u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, dapače stranke su očito ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no tužitelj temeljem predmetnog ugovora nije mogao znati o čemu promjena ovisi, koji je to raspon promjene na koji on pristaje, kako će isto konkretno utjecati na njena prava i obveze i kako će to tuženik odrediti, dapače po ovom tipskom ugovoru, isti je bezuvjetno pristalo na sve odluke tuženika u vezi kamate, time i prije nego što su iste donesene ili sazna za njih. Činjenica je da niti jedan prosječan čovjek ne bi pristao na neodređenu cijenu usluge na način da ista ovisi o odlukama trgovca koji je može mijenjati po svom nahođenju tijeku vremena, pa je očito da je tuženik ovakvim odredbama iskoristio činjenicu da se radi o tipskom ugovoru koji je on unaprijed formulirao i da je on kao profesionalac koji se profesionalno bavi pruženom uslugom iskoristio činjenicu da je "jača" ugovorna strana i da nudi ovakav ugovor bez pregovaranja o pojedinim tipskim odredbama, a što su odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope bez navođenja ijednog mjerila za promjenu iste.
13.4. Okolnost da je tuženik obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope, i to nakon što je do promjene već bilo došlo, ne mijena položaj tužitelja u njihovom ugovornom odnosu niti utječe na činjenicu da je tuženik sve odluke donosio jednostrano i bez valjanog, informiranog pristanka tužiteljice.
13.5. Posebno se pojašnjava da sama promjenjivost kamate stope nije ništetna i da je zakonom bila dopuštena, no ono što je predmet spora i što nije zakonito je jednostrana promjena kamatne stope na štetu suprotne ugovorne strane bez valjanog pristanka tužitelja kao potrošača. Uz to je potrebno istaknuti da je tuženik i nakon 01. siječnja 2013. godine naplatom redovne kamate po stopi višoj od ugovorene, nepripadno stekao imovinsku korist, iz razloga što samim definiranjem objektivnih parametara promjene kamatne stope, dakle jednostranim činom tuženika bez bilo kakvog ugovaranja tih parametara s tužiteljem, nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope niti je time otklonjena ništetnost spornih ugovornih odredbi. To posebice zbog činjenice da je tuženik, dakle, samo definirao objektivne parameter u odnosu na u tom trenutku važeću kamatnu stopu, a koja je ranije nekoliko puta mijenjana na nezakoniti način. Valja naglasiti da upravo tako zaključuje i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju posl. br.
Rev 1172/2018.
13.6. Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su iste jasne, lako razumljive, lako uočljive, a ova odredba je identična odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a koji se primjenjuje na ovaj slučaj,
13.7. U samom Ugovoru o kreditu, osim spornih dijelova odredbi čl. 2., drugih obrazloženja u odnosu na promjenjivost kamatne stope nema, a što znači da u samom Ugovoru nisu određeno navedeni oni parametri o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, osim što je bilo jasno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno odlukama kreditora, odnosno Banke, a u slučaju promjene tržišnih uvjeta.
13.8. Vrhovni sud RH je u svojoj Odluci Revt-249/14-2., od 09. travnja 2015.g., a povodom revizije na odluku Visokog Trgovačkog suda, br. Pž-7129/13., a u predmetu Udruge "Potrošač-Hrvatski savez Udruga za zaštitu potrošača protiv banaka", radi zaštite kolektivnih interesa, naveo da u svojim odlukama, a uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i njezin obračun Banke, koriste "visoko stručnu terminologiju", koja je kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te se bave bankarskim poslovanjem, a za prosječnog potrošača da je ovakva terminologija apsolutno nerazumljiva, a osim toga da se razlozi koje Banke navode u svojim odlukama, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču, provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita, te da je unošenje tako neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u Ugovore o kreditu, suprotno načelima obveznog prava, jer da je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Banku kao trgovca, te da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu, bila takva da je na temelju njih tužiteljska strana jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a da se nije moglo ocijeniti zašto, te kako će se i u kojem smjeru kretati kamatna stopa u budućem kreditnom razdoblju.
13.9. Razmatrajući konkretni Ugovor o kreditu, sud je već prethodno utvrdio u kojim odredbama tog Ugovora je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je utvrdio da će se kamatna stopa koja je ugovorena u postotku od 5,65% godišnje, kretati ovisno o kamatnim stopama kreditora, koje su promjenjive, a u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Apsolutno ni jedan parametar te promjenjivosti u Ugovoru nije određeno naveden, a na način da bi tužitelju kao ugovornoj strani bilo jasno kako će se mijenjati u budućnosti te kamatne stope, na koji način će se one formirati, osim što mu je bilo poznato da će se formirati na temelju jednostrane odluke Banke, odnosno tuženika, a što se i dogodilo, jer sam tužitelj nije sudjelovao u donošenju odluka o kamatnim stopama kreditora, odnosno o promjeni kamatnih stopa, već je o istima bio obaviješten nakon što su te odluke bile donesene.
13.10. O parametrima promjenjivosti u odnosu na buduću kamatnu stopu ugovorenu kao promjenjivu, tužitelj je trebao biti upoznat na dan sklapanja Ugovora i u samom Ugovoru upravo svi oni parametri koji su doveli do promjene kamatne stope, trebali su biti navedeni, a da bi tužitelj mogao određeno znati kako će se i u kojem smjeru kretati kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja Ugovora. Činjenica je, a na koju upućuje Vrhovni sud RH u svojoj Odluci, da su Banke kasnije izmijenile, odnosno otklonile svoje postupanje u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sukladno čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.), a prema kojoj odredbi je vjerovnik dužan definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno- posljedične veze kretanja toga parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, odrediti razdoblje u kojem je razmotreno donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, a što znači bazno razdoblje, te referentna razdoblja, zatim promjenjivu kamatnu stopu definirati kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže Banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom, a dužniku, odnosno korisniku kredita, jasno i nedvojbeno prije sklapanja Ugovora predočiti sve elemente promjenjivosti kamatne stope i upozoriti ga na sve rizike promjenjivosti, a sve elemente ove promjenjivosti, određeno navesti u samom Ugovoru.
13.11. Prema odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/05) činidba mora biti određena, odnosno odrediva.
13.12. Ovakvo stajalište iznijeto je i u direktivi 93/13/EEZ i to u odredbi čl. 5., a u kojoj je navedeno da sve odredbe Ugovora potrošaču moraju biti jasne i razumljive i na taj način sročene, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga.
13.13. U odnosu na paušalno istaknuti prigovor tuženika kojim tužitelju osporava svojstvo potrošača, za istaknuti je da je iz samog ugovora jasno da je isti ugovor zaključio tužitelj u svojstvu fizičke osobe, i to radi kupovine obiteljske kuće, kako je to egzaktno navedeno u čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu. Osim toga,m da je namjena kredita zaista bila kupovina obiteljske kuće nedvojbeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice, koja je decidirano navela da je kredit podigla za kupnju kuće u kojoj žive, odnosno stanuju ona i njena obitelj. Dakle, nema sumnje da je u konkretnom slučaju tužiteljica potrošač, odnosno da je riječ o potrošačkom ugovoru.
13.14. Članak 101. Zakona o zaštiti potrošača/07 propisuje kako se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.
14. Obzirom da je sud utvrdio da je u konkretnom slučaju upravo riječ o takvim nerazumljivim ugovornim odredbama u odnosu na promjenjivost kamatnih stopa, kojima tuženik nije poštovao odredbe važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g., Zakona o obveznim odnosima i kako su ove ugovorne odredbe suprotne načelima koja su određeno propisana u odredbama navedenih zakona i to odredbi čl. 4. ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 3. ZOO-a (ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO-a, (načelo jednake vrijednosti činidaba), čl. 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete), čl. 10. ZOO-a (ponašanju i ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), čl. 12. ZOO-a (primjeni običaja i prakse).
15. Sve su to bili razlozi što je sud utvrdio ništetnim odredbe sadržane u čl. 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i naložio tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., isplatiti tužitelju prema njegovom zahtjevu iznos s osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih dijela ovog Ugovora, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2 ZOO-a.
16. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju po ocjeni ovog suda jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa od 5,65 % godišnje, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja tužitelja, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka. S tim u vezi, valja naglasiti da je odlučujući o izjavljenoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 308/2022 jasno naveo: „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“ (takvo shvaćanje izneseno je i ranije u odlukama istog suda Revt-249/14 i Rev 1172/18).
17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Stefani Gardašanić utvrđeno je da je ukupan iznos preplaćenih odnosno više plaćenih anuiteta zbog promjena kamatne stope iznosi 2.990,90 eura. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta izračunata je kao razlika između ugovorenog anuiteta, odnosno anuiteta po početnom otplatnom planu, te stvarno plaćenih anuiteta u razdoblju kada je kamatna stopa bila viša od početne.
18. Tuženik je podneskom od 25.03.2024 iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje gdje navodi kako prigovara izračunu iz dopune nalaza i mišljenja jer vještak u svom izračunu nije obračunao razdoblje moratorija, te da vještak u svom izračunu mijenja inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, dok bi ispravno bilo da inicijalni anuitet ostaje nepromijenjen tijekom cijele otplate. S tim u vezi, valja naglasiti da je vještak pisanim očitovanjem od 25. 11. 2024. godine otklonio sve prigovore tuženika, detaljno obrazloživši zbog čega su isti neosnovani, odnosno zbog čega nije potrebno korigirati raniji nalaz i mišljenje. S druge pak strane, vještak je opravdano ispravio odnosno dopunio nalaz i mišljenje sukladno prijedlozima tužiteljice iz podneska od 26.10.2023. godine.
19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno – financijskog vještaka Stefani Gardašanić, kao I dopunu istog od 15.2.2024. godine, a to iz razloga što je isti izrađen u skladu s pravilima struke, jasno i sistematično te nije ostavilo nikakvih dvojbi u pravilnost izračuna i danog nalaza i mišljenja. Pri tom treba naglasiti da sud nije uzeo u obzir iznose manje plaćenih anuiteta, koji su također prikazani u nalazu i mišljenju vještaka, i to iz razloga što tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev kojim bi od tužitelja potraživao te iznose. Dakle, ovaj sud je mišljenja da kod izostanka prigovora radi prebijanja ili protutužbenog zahtjeva, kao što je to ovdje slučaj, sud nije ovlašten intervenirati u tužbeni zahtjev odnosno iznose manje plaćenih anuiteta prebiti s iznosima više plaćenih anuiteta (koje potražuje tužitelj), a sve to vodeći se načelom dispozicije i oficioznosti. Osim toga, sud je mišljenja da tužitelj plaćanjem anuiteta u iznosima nižima od početnog anuiteta nije ništa stekao od tuženika pa tuženikova tražbina, koja bi se eventualno mogla prebiti, zapravo ne postoji.
20. Nadalje, za istaknuti je da čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja. Dakle, tuženik je znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude. Slijedom navedenog, i u tom dijelu je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na način kako je presuđeno u izreci pod toč. II.
21. Ovaj sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, a u odnosu na zahtjev za isplatu važno je naglasiti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 30. siječnja 2020. god. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Pritom je važno naglasiti da kolektivne presude nisu izravno primjenjive na ovaj postupak, slijedom čega zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev ne teče od pravomoćnosti kolektivne presude kojom su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđene ništetnima nego tek od pravomoćnosti presude u ovom postupku (zapravo još uvijek nije niti počeo teći). Dakle, očito je da pravo tužitelja na isplatu predmetnog potraživanja nije zastarjelo.
22. Tužitelj je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom budući da se omjer uspjeha u parnici određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (pri čemu treba imati na umu i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove) pa mu sukladno čl. 154. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 200.00 EUR (tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: OT), sastav obrazloženih podnesaka od 07.04.2023., 26.10.2023. i 20.02.2025. u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (tbr. 8. toč. 1. OT-a), te zastupanja na ročištima 18.04.2023., 17.11.2023., 04.03.2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (tbr. 9. toč. 1 OT-a), što daje trošak u iznosu od 1.400,00 EUR + PDV 25% što sve zajedno iznosi 1.750,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na nadoknadu troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR i sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 38.49 EUR i presudu u iznosu od 76,36 EUR, u ukupnom iznosu od 114,85 EUR, a što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 2.264,85 EUR.
23. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 03. travnja 2025.
S u d a c:
Damir Ujdur
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Jure Jelavić odvjetnik, Metković
2. Kruno Knežević odvjetnik, Zagreb
