REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-19/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ĆZ zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 2. u vezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. i čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 20. svibnja 2024. broj K-403/2020-186 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2024. broj Kž-565/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog ĆZ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 20. svibnja 2024. broj K-403/2020-186, potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2024. broj Kž-565/2024-8, ĆZ proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 2. u vezi s čl. 229. st. 1. toč. 1. i čl. 228. st. 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11. osuđeniku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. lipnja 2023. pa nadalje.

2. Osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po braniteljici, odvjetnici Kristini Abramović, uvodno ističući da ga podnosi „iz razloga naznačenih u članku 515. stavak 1. i članku 517. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku“. U zahtjevu se predlaže „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da navode ovog zahtjeva ocijeni osnovanima, te da ukine presudu Općinskog suda u Karlovcu broj K-403/2020 od 20. svibnja 2024. godine, rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Kž-64/2024 od 05. veljače 2024. godine i presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-565/2024 od 24. rujna 2024. godine te predmet vrati na ponovno odlučivanje drugom stvarno nadležnom Općinskom sudu na području Republike Hrvatske.“.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24; dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, smatrajući da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i braniteljici.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući povrede zbog kojih je podnio zahtjev, osuđenik uvodno navodi da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i Zakonom. Također, … drugostupanjski sud je u žalbenom postupku povrijedio odredbe kaznenog postupka, što je moglo utjecati (i što je utjecalo) na drugostupanjsku presudu, a riječ je o povredi odredbe članka 487. st.1. ZKP-a koja jasno nalaže drugostupanjskom sudu da ocijeni sve žalbene razloge.“. Međutim, kada dalje obrazlaže te povrede, osuđenik najvećim dijelom ponavlja sadržaj žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude iznoseći, kako to sam naziva, činjenice i okolnosti slučaja, a da pritom nije naveo do kojih je povreda pojedino postupanje suda dovelo. Stoga je, poštujući sadržaj zahtjeva, ovaj sud sam ocijenio koji razlozi zahtjeva predstavljaju pojedine povrede zbog koji se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti.

5.1. Tako osuđenik tvrdnjama da je radnja pretrage vozila Toyote Yaris provedena nezakonito jer da on u to vrijeme nije bio osumnjičen za kazneno djelo iz čl. 229. st. 2. KZ/11. nego za druga djela koja su navedena u nalogu za pretragu, ističe bitnu povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP-a. S tim u vezi osuđenik tvrdi da su podmetnuti dokazi koji su pronađeni prilikom pretrage spomenutog vozila te prilikom očevida. Nadalje, tvrdnjama da, kada bi u trenutku pretrage znao da ga se sumnjiči za počinjenje kaznenog djela iz čl. 229. st. 2. KZ/11., „moguće se ne bi odrekao prava na branitelja... jer s osnovama sumnje nije pravovremeno upoznat“, osuđenik upire i na povredu prava obrane. Daljnju povredu prava obrane osuđenik nalazi u tome što on niti braniteljica nisu obaviješteni o vremenu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeće na kojoj se je odlučivalo o njegovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja o odbijanju izdvajanja dokaza kao nezakonitih. Upiranjem na odbijanje dokaznih prijedloga obrane, osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a. kroz povredu načela jednakosti oružja. Također, povredu prava na pravično suđenje osuđenik ističe i kroz tvrdnje da mu nije sudio nepristrani sud. Budući da je sve navedeno isticao i u žalbi protiv presude, a na što mu drugostupanjski sud nije odgovorio, osuđenik ističe povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP-a.

6. Međutim, u svemu navedenom osuđenik nije u pravu.

7. U odnosu na pretragu vozila Toyote Yaris, doista je u nalogu za pretragu navedeno da je osuđenik (tada osumnjičenik) osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenih djela iz čl. 243. st. 1., 3. i 4. te čl. 314. st. 1. i 2. KZ/11., dok je iz zapisnika o pretrazi vidljivo da je on, iako nazočan pretrazi, izričito odbio angažirati branitelja. Tom prilikom su od njega oduzeti brojni predmeti pobliže opisani na četiri stranice priklopljene uz zapisnik te u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. No, sve to ne znači da su predmeti koji se povezuju s počinjenjem kaznenog djela iz čl. 229. st. 2. KZ/11. za koje je osuđenik pravomoćno osuđen u ovom postupku, nezakonito oduzeti. Naime, osuđenik je bio uredno upozoren o pravu na branitelja, a konkretno je riječ o pronalasku predmeta koji nisu u vezi s kaznenim djelom za koje je naložena pretraga, ali upućuju na počinjenje drugog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti pa se radi o tzv. slučajnom nalazu koji, sukladno čl.249. st. 1 ZKP-a, predstavlja zakonit dokaz. Doista, kako bi osuđenik mogao biti upoznat s osnovama sumnje za kazneno djelo za koje se u trenutku pretrage nije niti sumnjalo tko ga je počinio. Stoga se, prema čl. 250. ZKP-a, ne radi o dokazima koji bi ex lege bili nezakoniti niti su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast ili prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog života.

7.1. Jednako je utvrđeno pravomoćnim rješenjem kojeg čine rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 15. siječnja 2024. broj K-403/2020-134 i Županijskog suda u Karlovcu od 5. veljače 2024. broj Kž-64/2024-2, donesenom u povodu osuđenikovog prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. Pritom treba napomenuti da su u tom rješenju, u odnosu na nezakonite dokaze, izneseni jasni, dostatni i razumni razlozi koji nisu proizvoljni, nego su utemeljeni na podacima iz spisa predmeta. Nastavno tome, i drugostupanjski, Županijski sud u Zagrebu odgovorio je na žalbene navode dostatnim i razumnim razlozima koji su prihvatljivi i za ovaj sud (odlomak 14. i 15. obrazloženja). Stoga se, osuđenikovo neslaganje s tim razlozima u stvari, svodi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi. No, prema odredbama čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP-a, iz tih razloga nije dopušteno podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

7.2. Slijedom toga, nije u pravu osuđenik da se u ovom dijelu presuda temelji na nezakonitim dokazima, a niti je u drugostupanjskoj presudi u odnosu na nezakonite dokaze počinjenja povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP-a jer je taj sud dostatno odgovorio na žalbene navode.

8. Ovdje treba napomenuti i da osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu time što on i njegova braniteljica nisu obaviješteni o sjednici vijeća na kojoj se odlučivalo o žalbi podnesenoj protiv rješenja kojim je odbijeno izdvajanje nezakonitih dokaza. Naime, odredbe čl. 475. ZKP-a o izvještavanju stranaka o sjednici vijeća se, prema članku 495. ZKP-a, ne primjenjuju na postupak o žalbi protiv rješenja pa nije niti postojala obveza drugostupanjskog suda o izvještavanju stranaka o vremenu održavanja sjednice.

8.1. Premda je u pravu osuđenik da drugostupanjski sud nije detaljno odgovorio na ovaj žalbeni navod u svojoj presudi, time nije povrijedio odredbu čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP-a. Naime, s obzirom na notornu činjenicu da se odredbe čl. 475. ZKP-a ne primjenjuju u postupku odlučivanja o žalbi protiv rješenja, ovaj propust Županijskog suda u Zagrebu nije mogao biti od utjecaja na presudu.

9. Neosnovane su i osuđenikove tvrdnje o povredi prava na obranu jer da u predistražnom stadiju postupka nije bio pravovremeno obaviješten, kako o osnovama sumnje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 229. st. 2. KZ/11., tako i o pravu na branitelja u odnosu na to djelo. Naime, osuđenik je pouku o pravima u ovom postupku primio 21. siječnja 2019., kada je na temelju naloga suca istrage obavljena dokazna radnja pretrage njegovog mobitela. Tada je toj dokaznoj radnji bila prisutna i njegova braniteljica, koja je bila prisutna i prilikom prvog osuđenikovog ispitivanja pred policijom 25. ožujka 2019. Iz podataka u spisu predmeta vidljivo je da je 12. siječnja 2019. na temelju naloga suca istrage od istog dana obavljena pretraga prostorija u kojima je osuđenik živio sa svojom izvanbračnom suprugom, koja je bila nazočna pretrazi. U tom je nalogu bilo navedeno da je osuđenik osnovano sumnjiv za kazneno djelo iz čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11. Iako toj radnji nisu bili nazočni osuđenik ni njegova braniteljica jer u to vrijeme, doista, on još nije bio upoznat da se tereti za počinjenje predmetnog kaznenog djela, treba reći da prilikom pretrage tih prostorija ionako nisu pronađeni dokazi koji bi bili korišteni u ovom predmetu. Stoga, u situaciji kada je osuđenik od prvog upoznavanja s osnovama sumnje u predistražnom stadiju nesporno imao branitelja, pri čemu su dokazi koji ga terete pronađeni prilikom pretrage automobila Toyote Yaris i to u skladu s čl. 249. st. 1. ZKP-a te prilikom obavljanja očevida u kući oštećenika, doista je nejasno na koji bi način osuđeniku u tom stadiju postupka bilo povrijeđeno pravo na obranu, a niti se to konkretno navodi u zahtjevu. Stoga su i ovi osuđenikovi navodi neosnovani.

9.1. Premda je točno da se drugostupanjski sud o ovim žalbenim navodima nije zasebno očitovao u presudi kojom je odlučeno o žalbi protiv prvostupanjske presude, treba reći da, s obzirom na sve naprijed navedeno, taj propust drugostupanjskog suda nije mogao utjecati na presudu sukladno čl. 517. st.1. toč. 3. ZKP-a.

10. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da mu je zbog odbijanja dokaznih prijedloga koji su navedeni u zahtjevu, a na jednak su način obrazloženi i u žalbi protiv prvostupanjske presude, povrijeđeno pravo na pravično suđenje kroz povredu načela jednakosti oružja. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ć v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99.- ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.,-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10.- pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. Međutim, premda su dokazni prijedlozi bili dostatno obrazloženi te unatoč činjenici što je njihovo provođenje, nakon prvotnog prihvaćanja, u konačnici odbijeno jer se nazočnost svjedoka na raspravi nije mogla osigurati, nije se radilo o dokaznim prijedlozima koji bi bili važni u kaznenom postupku na način da bi mogli značajno ojačati poziciju osuđenika u tijeku kaznenog postupka.

10.1. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način koji ju ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Međutim, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP-a pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, premda je prvostupanjski sud odbio ispitati svjedoke ĐZ, HZ, EZ i DZ, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

10.2. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo veći broj predloženih dokaza obrane, prvenstveno na okolnost provođenja očevida i izuzimanja predmeta koji osuđenika povezuju s predmetnim kaznenim djelom te njegovog alibija (svjedok PZ), pravilno pritom odbijajući ispitivanje drugih svjedoka čija se nazočnost na raspravi, usprkos pozivanja, nije mogla osigurati kao dokaza usmjerenih na odugovlačenje postupka (što je i valjano obrazložio), te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio krivnju osuđenika, ocjena je ovog suda da na taj način nije ugrožena ravnopravnost stranaka niti su, u cjelini gledano, narušeni principi pravičnosti postupka.

10.3. Nastavno tome, i drugostupanjski je sud jasnim, dostatnim i sasvim prihvatljivim argumentima odgovorio na žalbene navode u odnosu na iznesene prigovore žalbe vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, referirajući se i na odbijanje dokaznih prijedloga obrane (odlomci 17. -32. obrazloženja). Slijedom toga, nije povrijeđeno pravo obrane u drugostupanjskom postupku, a niti je u ovom dijelu došlo do povrede odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP-a, na koju se povredu također upire u zahtjevu. Pokušaj osuđenika da ishodi preocjenu tako utvrđenih činjenica svodi se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koju osnovu, u skladu s čl. 515. i čl. 517. ZKP/08., nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. U protivnom, radilo bi se o trećestupanjskom suđenju, što svakako nije smisao izvanrednih pravnih lijekova.

11. Nadalje, osuđenik u zahtjevu smatra i da mu nije sudio nepristran sud jer mu je u prvom stupnju sudio Općinski sud u Karlovcu za počinjenje kaznenog djela u kojem je oštećenik bivši načelnik Policijske uprave karlovačke, odnosno bivši zamjenik ravnatelja Ministarstva unutarnjih poslova koji je u trenutku počinjenja kaznenog djela obavljao potonju funkciju. Upravo zbog činjenice da je oštećenik „... politički eksponirana osoba na bitnim funkcijama policijskog aparata, a sa širokim krugom poznanstava i mogućnosti utjecaja kako na djelatnike policije, tako i na pravosudni aparat, a posebno kada se ima u vidu da je riječ o bivšem načelniku PU Karlovačke, koji živi u [adresa] i zbog svoje funkcije i političke uloge poznaje osobe iz pravosudnog miljea“, bio je podnesen i prijedlog za delegaciju suda koji je odbijen.

11.1. Nesporno je da je jedna od sastavnica načela pravičnosti predviđenog, kako u čl. 6. st. 1. Konvencije, tako i u čl. 29. st. 1. Ustava, pravo da okrivljeniku za kojeg postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo, sudi nepristrani sud. Nesporno je i da je osuđenik u tijeku postupka podnio zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti, spominjući, između ostaloga, upravo navedene okolnosti koje se odnose na svojstvo oštećenika, koji prijedlog je pravomoćno odbijen.

11.2. Međutim, ocjena je ovog suda da osuđeniku u predmetnom postupku ni na koji način nije povrijeđeno njegovo pravo da mu sudi nepristrani sud i to iz slijedećih razloga:

11.3. Naime, kako se to navodi i u zahtjevu, oštećenik u vrijeme počinjenja djela nije bio osoba istaknuta samo na području [adresa], nego je bio na visoko pozicioniranom mjestu na državnoj razini. Stoga bi se prigovor pristranosti, načelno gledano, mogao odnositi na bilo koji stvarno nadležan sud u Republici Hrvatskoj. Osim toga, svakako treba napomenuti da se u vrijeme vođenja postupka više nije nalazio niti na jednoj od tih funkcija. U zahtjevu se ne navode nikakve konkretne okolnosti vezane za bilo kojeg suca Općinskog suda u Karlovcu koji bi bio u nekom bliskom odnosu s oštećenikom, a što bi moglo izazvati sumnju u njegovu nepristranost, nego se uopćeno tvrdi da „ … živi u [adresa] i zbog svoje funkcije i političke uloge poznaje osobe iz pravosudnog miljea“. Takva uopćena tvrdnja, bez postojanja drugih, konkretnih, pokazatelja pristranosti, prvenstveno sudaca koji su neposredno postupali u ovom postupku, a koji su ovdje potpuno izostali, ne može sama za sebe biti dostatnim razlogom, kako za otklon od obavljanja sudske dužnosti pojedinog suca, tako niti za prenošenje nadležnosti na drugi stvarno nadležan sud. Stoga, po ocjeni ovog suda, navedene tvrdnje ni na koji način ne upućuju na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, tim više jer je pravomoćnu presudu donio Županijski sud u Zagrebu, dakle, sud izvan područja karlovačke nadležnosti.

11.4. Točno je da sud drugog stupnja, kada analizira pravičnost postupka u cjelini, ne apostrofira pitanje nepristranosti Općinskog suda u Karlovcu, iako se žalbom to prigovara. Međutim, kada se cijeni da je o tom pitanju pravomoćno već bilo odlučeno u ranijoj fazi postupka, tada izostanak (ponavljanje) tih razloga u žalbenom postupku nije od utjecaja na presudu.

12. Prema tome, u postupku je ostvareno pravo osuđenika da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke te njegovo pravo kao stranke u postupku da poduzima sve radnje koje može poduzeti i njegov protivnik. Također je osuđenik u tijeku postupka imao stručnu pomoć u vidu branitelja po službenoj dužnosti te izabranog branitelja. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima. Naposljetku, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku u odnosu na odlučne činjenice, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga, gledano u cjelini, u postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje niti povrede prava na obranu.

12.1. Ovdje u konačnici treba navesti i to da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava, a koje je pravo sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije, ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj presudi, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

13. Stoga, budući da nije utvrđeno da bi u pravomoćnoj presudi bile počinjene povrede na koje se upire u zahtjevu, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović