REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4111/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o. iz Zagreba, Samoborska cesta 118B, OIB: 61995520253, kojeg zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. u Zagrebu, Palmotićeva ulica 37, protiv tuženika GRAWE Hrvatska d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-748/2023-11 od 19. srpnja 2024., 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-748/2023-11 od 19. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu u iznosu od 62,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2023. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 19. srpnja 2024. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 144,91 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude) kao i zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj, na kojeg je osiguranik SB Ugovorom o ustupu tražbine od 11. ožujka 2023. u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22 i 156/22) prenio tražbinu prema tuženiku, osnovano potražuje od tuženika utuženi iznos popravka osiguranikova vozila kojeg je obavio tužitelj i to prema cijenama po kojima popravke naplaćuje tužitelj. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbe su podnijele obje stranke. Tuženik žalbom pobija točke I., II. i IV. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi navodi da sud u obrazloženju pokušava obrazložiti cesiju, ali potpuno pogrešno interpretira predmet spora. Žalitelj ističe kako sud spominje neku tražbinu koju ustupitelj ima prema tuženome na temelju računa ovdje tužitelja. Žalitelj ističe da je jasno naveo da osiguranik tužitelju plaća njegov račun ako je zadovoljan obavljenom uslugom i ako je ugovorio takvu cijenu iz računa, da je tuženik kao osiguravatelj dužan svom osiguraniku platiti osigurninu sukladno ugovoru o osiguranju, da račun i osigurnina nisu isto te da iznos plaćene osigurnine ne treba biti jednak računu, a k tome osiguranik ne može na tužitelja cedirati (tužiteljev) račun već je eventualno mogao cedirati tražbinu koju ima prema tuženome po osnovi osigurnine. Tuženik ponavlja da je predmet spora tražbina FB za novčano potraživanje koje ustupitelj ima prema tuženiku sukladno računu popravka broj 397/01/02, no to je netočno jer tuženik nije štetnik niti plaća štetu. Zbog navedenog, presuda se ne može ispitati te to predstavlja bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavaka 1. i 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sud zdravo za gotovo uzima kako je cijena rada tužitelja 32,00 EUR (uvećana za porez na dodanu vrijednost), ali ne utvrđuje je li to službena cijena sata tužitelja koju on uobičajeno primjenjuje. Sud je naveo kako je izvršio uvid u dokumentaciju, no tada je morao izvršiti uvid i u račun tužitelja od 20. lipnja 2023. kojeg je tužitelj ispostavio za jedan drugi popravak u kojem je svoju satnicu vrednovao s 19,00 EUR (uvećanu za porez na dodanu vrijednost); zato tuženik postavlja pitanje što je uobičajena satnica tužitelja. Žalitelj ističe da je dostavio u spis pisanu ispravu - vještački nalaz i mišljenje iz sličnog predmeta prema kojem je prosječna cijena rada limara i lakirera u spornom razdoblju 20,00 EUR (uvećana za porez na dodanu vrijednost). Nadalje, sud ne cijeni pisanu izjavu koju je potpisao SB, a kojom se on obvezao tužitelju platiti razliku popravka vozila prema računu tužitelja u slučaju ako tuženik ne isplati naknadu u punom iznosu računa. Osim toga, sud je zauzeo pravno shvaćanje da oštećenik kao vlasnik vozila svoje vozilo može popraviti u ovlaštenom ili neovlaštenom servisu, a što je točno. Međutim, odluka ne daje odgovor da li tuženik kao kasko osiguratelj mora uvijek i bespogovorno, bez ikakve provjere ili tržišne usporedbe pratiti svaku odluku vlasnika vozila - svog osiguranika te isplatiti osigurninu prema bilo kojem popravku ili trošku koji mu bude predočen i zatražen. Žalitelj se poziva na odredbu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima i članka 7. točke 2.1.1. Općih uvjeta kaska prema kojoj osiguranik mora poduzeti sve mjere u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete pridržavajući se uputa koje mu daje osiguravatelj. Osiguranik SB je znao kakav je izvid štete i priznata cijena rada po tom izvidu štete, a to je znao i tužitelj te je prihvatio satnicu pa su unatoč tome tužitelj i SB ušli u poslovni odnos po neprihvatljivo skupoj satnici. Žalitelj ističe da takvim shvaćanjem suda otpada i tržišna regulacija cijena i da je potpuno nejasno odnosno proizvoljno da se kao pravni standard za vrijednost sata rada autolakirera postavi bilo koja cijena odnosno cijena iz bilo kojeg ili bilo čijeg računa. Žalitelj predlaže usvojiti njegovu žalbu te preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; tuženik potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 91,50 EUR.

2.1. Tužitelj žalbom pobija točku III. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i (ponovno) zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Žalitelj ističe da je zatražio naknadu troška uključujući i naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva kojim se obratio tuženiku u mirnom postupku u visini 50 bodova po radnji odnosno 100,00 EUR na kojeg je obračunao porez na dodanu vrijednost, a sukladno Tbr. 32. točki 1. u vezi Tbr. 7. točke 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23; dalje: Tarifa). Međutim, sud je odbio priznati navedeni trošak uz obrazloženje da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice jer da nije riječ o odštetnom zahtjevu u smislu Tbr. 32. Tarife u vezi članka 12. stavka 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji je važio u trenutku kad se tužitelj obratio tuženiku u mirnom postupku. Žalitelj osporava taj stav suda smatrajući da je odredbom članka 11. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da odštetni zahtjev po osnovi osiguranja oštećena osoba može podnijeti neposredno osiguranom osiguratelju. Nadalje, žalitelj se poziva i na članak 943. Zakona o obveznim odnosima te da je Tbr. 32. Tarife propisano da za sastavljanje podnesaka i zastupanje u predmetima i postupcima koji se vode po postojećim zakonskim propisima prije sudskog ili upravnog postupka (...) odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. točke 1. te Tarife. Žalitelj smatra da je upućivanje odštetnog zahtjeva procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu tog troška. Osim toga, sud je neosnovano odbio tužitelju priznati trošak ovjere pisanih izjava svjedoka kod javnog bilježnika uz obrazloženje da ti dokazi nisu bili potrebni za vođenje parnice uzevši u obzir sporne činjenice. Žalitelj se poziva na odredbu članka 492.c Zakona o parničnom postupku te ističe da je dostavio izjave svjedoka FB i zastupnika po zakonu tužitelja PB s ovjerenim potpisima od strane javnog bilježnika. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači odluku o trošku u pobijanom dijelu te dosudi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,50 EUR.

2.2. Žalbe su dostavljene na odgovore. Odgovor na žalbu je podnio samo tuženik koji je naveo kako su tužiteljevi navodi neosnovani. Kako se tužitelj obijesno i neosnovano parniči oko glavnice od 28,69 EUR, tako se sada nastavlja obijesno i neosnovano parničiti oko parničnih troškova. Tuženik ističe da SB koji je podnio odštetni zahtjev temeljem kojeg je izvršen izvid štete, izrada ponude i izvršena isplata osigurnine sukladno ugovoru o osiguranju, nije stranka u ovom postupku niti je imao odvjetničke troškove svog odštetnog zahtjeva niti je to bio predmet cesije između njega i tužitelja. Zbog navedenog, odštetni zahtjev uopće nije procesna pretpostavka niti je potreban za vođenje ove parnice. Tuženik se poziva na činjenicu da je tužitelju sukladno zakonu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za cijeli prvostupanjski postupak temeljem Tbr. 7. točke 9. te Tarife priznat jednokratni trošak u visini 50 bodova. Jednako tako, sud nikada nije odlučio odnosno naložio strankama da prilože pisane izjave ovjerene kod javnog bilježnika pa je i taj trošak nepotreban za vođenje parnice. Tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, a tuženiku dosuditi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 62,50 EUR.

3. Obje žalbe nisu osnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Tužitelj je u tužbi naveo da je 19. veljače 2023. oštećeniku FB nastala šteta na njegovu vozilu te je on temeljem police kasko osiguranja tu štetu prijavio tuženiku, potpisao radni nalog te izvršio popravak u servisu tužitelja sve sukladno oštećenjima navedenima u Izvidu štete i imajući u vidu cjenik tužitelja. Nadalje, tužitelj je naveo da je tužitelj izvršio popravak vozila prema pravilima struke te je 9. ožujka 2023. dostavio oštećeniku račun-otpremnicu broj 397/01/02 u iznosu od 593,59 EUR. Osim toga, tužitelj je u tužbi naveo da je oštećenik svoje dospjelo nenaplaćeno potraživanje prema tuženiku temeljem navedenog računa-otpremnice ustupio u cijelosti tužitelju Ugovorom o ustupu tražbine od 11. ožujka 2023. kako bi tužitelj u cijelosti naplatio tražbinu od tuženika, a u mirnom postupku tužitelj se obratio tuženiku te mu je povodom istog tuženik uplatio iznos od 564,90 EUR odnosno 28,69 EUR manje od iznosa računa.

4.1. Slijedom navedenog, predmet ovog spora je tužiteljevo potraživanje razlike između iznosa od 593,59 EUR navedenog u tužiteljevu računu broj 397/01/02 sa str. 14. spisa i plaćenog iznosa od 564,90 EUR - dakle, potraživanje iznosa od 28,69 EUR, a koja razlika se odnosi na cijenu rada s obzirom na to da je tužitelj predmetnim računom sukladno svom Cjeniku sa str. 40. spisa zaračunao cijenu sata rada od 32,00 EUR uvećanu za porez na dodanu vrijednost (za sat rada lakirera i limara), dok je tuženik u izvidu štete broj 11-30-650031-2023 sa str. 49. spisa naveo satnicu (i za ovlaštene servise i za ostale servise) u iznosu od 15,93 EUR (uvećanu za porez na dodanu vrijednost) s time da je prema točki V. odgovora na tužbu „uvažavajući kretanja na tržištu te iz poslovnih razloga naposljetku priznao svom osiguraniku satnicu koja i prelazi onu iz izvida štete, to jest priznao je satnicu rada servisa od 23,50 EUR + PDV” (str. 47. spisa); pri tome sama količina radnih sati potrebnih za popravak vozila od 2,7 sati između stranaka nije sporna. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaz uvidom u isprave u spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da se ovaj spor ne vodi radi naknade štete već radi isplate osigurnine određene ugovorom o osiguranju sklopljenom između tuženika i FB u smislu članaka 921. i 943. Zakona o obveznim odnosima; dakle, ne radi se o naknadi štete koju bi oštećenik mogao potraživati od osiguratelja u smislu članka 964. stavka 1. istog Zakona. Slijedom navedenog, premda u konkretnom slučaju osigurnina zapravo predstavlja visinu imovinske štete nastale na vozilu osiguranika FB, tužitelj kao osoba koje je sukladno ugovoru o djelu sklopljenim s SB otklonila štetu (izvršila popravak vozila) i na koju je ugovorom o cesiji preneseno potraživanje ne potražuje naknadu štetu, nego isplatu osigurnine koju se tuženik ugovorom o osiguranju obvezao isplatiti FB ako nastane osigurani slučaj.

6. Slijedom navedenog, da bi tuženik kao osiguratelj bio u obvezi isplatiti osigurninu osiguraniku odnosno tužitelju na kojeg je osiguranik SB Ugovorom o ustupanju tražbine prenio pravo na isplatu osigurnine (i) u iznosu od 28,69 EUR, tužitelj je morao dokazati da je između FB i tuženika sklopljen ugovor o osiguranju, da se dogodio osigurani slučaj u kojem su nastala oštećenja na vozilu osiguranika, a koja je popravio tužitelj, kao i da je tražbina s osnove osigurnine s osiguranika prešla na tužitelja.

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tuženik po pozivu osiguranika proveo izvid štete 19. veljače 2023., a k tome tuženik je nesporno ispunjavajući svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine (očito sukladno uputi osiguranika FB na koju se tuženik pozvao u točki IV. odgovora na tužbu sa str. 46. spisa) i podmirio tužitelju iznos od 564,90 EUR, što sukladno odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka sigurno ne bi učinio da nije s osiguranikom SB sklopio ugovor o osiguranju. Prema tome, iz tog tuženikova postupanja proizlazi nespornim da je tuženik s SB sklopio ugovor o osiguranju kojim se obvezao isplatiti osigurninu ako se dogodi osigurani slučaj, to jest ako nastane šteta na predmetnom vozilu osiguranika; uostalom, tuženik je u odgovoru na tužbu (točka II. tog odgovora sa str. 45. spisa) učinio nespornom činjenicu da je s SB sklopio ugovor o osiguranju. Upravo zbog navedenog, tužitelj je u ovom sporu dokazao postojanje tuženikove pasivne građanskopravne legitimacije.

6.2. Osim toga, tužitelj je Ugovorom o ustupanju tražbine sklopljenim s osiguranikom SB dokazao da je na njega prešlo potraživanje (i) novčanog iznosa od 28,69 EUR. Naime, člankom 80. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čije je prijenos zabranjen zakonom ili koje je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju, osiguranik SB je Ugovorom o ustupu tražbine od 11. ožujka 2023. prenio na tužitelja svoje potraživanje isplate osigurnine od tuženika, a o čemu je tuženik nesporno obaviješten prije pokretanja ovog spora; da je tuženik obaviješten o prijenosu potraživanja proizlazi iz činjenice da je tuženik isplatio tužitelju nesporni iznos osigurnine. Zato je tužitelj aktivno građanskopravno legitimiran tražiti isplatu osigurnine u ovom sporu.

6.3. Jednako tako, u konkretnom slučaju je nesporno da se dogodio osigurani slučaj, to jest da su nastala oštećenja na vozilu FB. Naime, da se dogodio osigurani slučaj odnosno da je došlo do štetnog događaja u kojem je oštećeno vozilo u vlasništvu osiguranika FB proizlazi nespornim budući da je i tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je točno da je FB **.**.2023. nastala šteta na vozilu (str. 45. spisa).

7. Tuženik neosnovano osporava visini osigurnine koja odgovara iznosu naknade za obavljene tužiteljeve radove koji su bili potrebni da bi se vozilo tuženikova osiguranika dovelo u stanje prije nastanka oštećenja na tom vozilu. Naime, iz tužiteljeva „Cjenika (cijena je za normu jednog sata)” sa str. 40. spisa proizlazi da je tužitelj u vrijeme kada je otklanjao oštećenja na vozilu osiguranika tuženika trećim osobama fakturirao naknadu za obavljeni rad i to cijenu radnog sata autolimara i autolakirera u iznosu od 32,00 EUR uvećanog za porez na dodanu vrijednost; pri tome, tuženikovo pozivanje na račun-otpremnicu tužitelja broj 990/01/02 od 20. lipnja 2023. sa str. 92.-93. spisa nije od utjecaja na pravilnost ocjene suda da je tužitelj trećim osobama fakturirao cijenu sata autolimarskih radova budući da iz preslike tog računa nije vidljivo kome je taj račun izdan, pa stoga ovaj sud ne može utvrditi ni vjerodostojnost tog računa. Nadalje, a kako to uostalom proizlazi iz smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18- 01/093, Ur.broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 35. spisa na koje se tužitelj pozvao u tužbi, prema mišljenju te Agencije cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu treba određivati mjerodavno tržište popravaka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru i prema kojima redovno posluju. Jednako tako, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga je u svom dopisu od 3. srpnja 2015. (na kojeg se tužitelj također pozvao u tužbi) navela da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici (...) te da oštećena osoba odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (str. 38. spisa).

7.1. Slijedom navedenog, tuženik kao osiguratelj je u obvezi isplatiti osigurninu koja je ugovorom o cesiji prenesena s osiguranika na tužitelja i to u visini cijene radnog sata od 32,00 EUR (uvećanog za porez na dodanu vrijednost) koju je tužitelj fakturirao računom broj 397/01/02 sa str. 14. spisa. Naime, prema mišljenju ovog suda, ako je tuženikov osiguranik protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima sklopio s tužiteljem ugovor o djelu prema kojem je cijena sata rada određena u znatno višem iznosu od tržišne cijene, osiguratelj (tuženik) bi sukladno odredbi članka 84. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima taj prigovor mogao istaknuti tužitelju jer je dužnost osiguranika u smislu članka 950. stavka 1. istog Zakona da ako nastupi osigurani slučaj poduzme sve što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče štetne posljedice. Međutim, budući da tuženik nije dokazao da je u konkretnom sporu cijena sata rada autolimara 32,00 EUR (uvećana za porez na dodanu vrijednost) viša od tržišne cijene, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju upravo cijenu sata rada u tom iznosu. Naime, tuženik je u izvidu štete naveo da priznaje satnicu limara i lakirera u iznosu od 15,93 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost) dok je prema odgovoru na tužbu priznao cijenu sata rada u iznosu od 23,50 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost), a računima dostavljenim uz odgovor na tužbu sa str. 63-68. spisa je nastojao dokazati činjenicu da sat rada limara i lakirera (bez poreza na dodanu vrijednost) iznosi između 13,27 EUR i 21,24 EUR, odnosno da je ta cijena sata rada niža od iznosa kojeg je tužitelj fakturirao računom broj 397/01/02 sa str. 14. spisa. Jednako tako, tuženik je nalazom sudskog vještaka Berislava Šimunovića (izrađenog u spisu prvostupanjskog suda poslovni broj P-902/23 sa str. 116.-118. spisa) nastojao dokazati da je prosječna cijena sata rada limara i lakirera kod neovlaštenih autoservisera na području Grada Zagreba u veljači 2023. godine iznosila oko 20,00 EUR uvećana za porez na dodanu vrijednost, no i sam sudski vještak je u svom nalazu naveo da svaki serviser ima posebne ugovore i uvjete sa svakim pojedinim osiguranjem što spada u područje poslovne tajne pa stoga iz tog nalaza i mišljenja vještaka sud nije u mogućnosti sa sigurnošću utvrditi tržišnu cijenu sata rada limara i lakirera. Nadalje, tužitelj je osporavao cjenike koje je u spis dostavio tuženik dostavljajući cjenike društava Auto Lim d.o.o. (str. 75. spisa), Automagalić d.o.o. (str. 76. spisa), Termolakirnice Zagi d.o.o. (str. 78. spisa), VMV d.o.o. (str. 80. spisa) i Autoflex d.o.o. (str. 81. spisa) te Autolimarskog i autolakirerskog obrta, vl. IB (str. 77. spisa), prema kojim cjenicima sat autolimara za osobna vozila (bez poreza na dodanu vrijednost) iznosi između 26,54 EUR i 42,00 EUR. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud sukladno načelu slobodne ocjene dokaza iz članaka 8. i 221.a Zakona o parničnom postupku (iako se nije izričito pozvao na te zakonske odredbe) pravilno ocijenio da je tužitelj fakturirao satnicu sukladno tržišnoj cijeni u vrijeme obavljenog popravka vozila tuženikova osiguranika.

7.2. Jednako tako, budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak potreban za vođenjem ovog spora.

7.3. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i IV. njezine izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno odbio i dio tužiteljeva zahtjeva za naknadom parničnog troška. Naime, premda je tužitelj dostavio u spis pisane iskaze svjedoka FB (str. 73. spisa) i svog zastupnika po zakonu PB (str. 71. spisa), u konkretnom predmetu ti iskazi nisu bili potrebni za vođenjem spora jer sve činjenice koje su te osobe navele u svojim iskazima nisu odlučne za osnovanost tužbenog zahtjeva; uostalom, da je tome tako proizlazi i iz obrazloženja pobijane presude prema kojem prvostupanjski sud te iskaze nije ni ocjenjivao.

8.1. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno tužitelju nije priznao trošak za sastavljanje odštetnog zahtjeva od 17. ožujka 2023. sa str. 17. spisa, a kojeg je tužitelj temeljio na Tbr. 32. Tarife. Naime, tim Tarifnim brojem je propisano da za sastavljanje podnesaka i zastupanje u predmetima i postupcima koji se vode po postojećim zakonskim propisima prije sudskog ili upravnog postupka, kao što su npr. po (...) zahtjevu protiv osiguravajućih društava (...) i slično odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. točke 1. te Tarife. Međutim, budući da se u konkretnom predmetu ne radi o odštetnom zahtjevu nego o isplati osigurnine, a što je ovaj sud naveo u točki 5. obrazloženja ove odluke, to se ne radi o zahtjevu iz Tbr. 32. Tarife, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

8.2. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točki III. njezine izreke, a na temelju članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 3. travnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran