Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-612/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja Grad Varaždinske Toplice, OIB 54177232254, Varaždinske Toplice, Ulica dr. Franje Tuđmana 4, kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, Pavlinska 5, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva turizma i sporta, OIB 87892589782, Zagreb, Prisavlje 14, radi dodjele bespovratnih sredstava, 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva turizma i sporta, Klasa: UP/I-034-01/23-01/211, Ur. broj: 529-06/03-01-01/1-23-4, od 12. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-034-01/23-01/211, Ur. broj: 529- 06/03-01-01/1-23-4, od 12. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužitelja podnesen protiv postupanja tuženika - Obavijesti o isključenju Klasa: 983-05/23-01/12, Ur. broj: 529-02-02-02/4-23-2 od 12. listopada 2023. Predmetnom obaviješću obaviješten je tužitelj, kao prijavitelj projektnog prijedloga naziva „Grad na termalnoj vodi Aquae Iasae – Varaždinske Toplice“, referentne oznake NPOO.C1.6.R1-I1.011.0022, da nije ispunio uvjete Poziva te da je isključen iz daljnjeg postupka dodjele bespovratnih sredstava u okviru Poziva za dostavu projektnih prijedloga „Regionalna diversifikacija i specijalizacija hrvatskog turizma kroz ulaganja u razvoj turističkih proizvoda visoke dodane vrijednosti – GRUPA 1“, referentne oznake NPOO.C1.6.R1-I1.01 (dalje u tekstu: Poziv).

2. Tužitelj je u tužbi i tijekom spora osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da je, u slučaju početka izvođenja predmetnih radova, nesporno da postoji zakonska obveza tužitelja pribaviti predmetno odobrenje, no iz zakonske odredbe čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine br. 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22, dalje Zakon) nigdje ne proizlazi da podnositelj prijedloga u slučaju prijave na određene postupke davanja bespovratnih sredstava mora ishoditi prethodno odobrenje konzervatorskog ureda. Prema mišljenju tužitelja tumačenjem čl. 62. st. 1. Zakona dolazi se do zaključka da je adresat kojemu je predmetna norma upućena onaj koji ima namjeru, koji je donio odluku za poduzimanje radnji opisanih u predmetnoj normi. U konkretnoj slučaju na strani tužitelja radi se o ideji koju je isti planirao realizirati tek dodjelom bespovratnih sredstava. Stoga, da je tužitelju usvojen njegov prijedlog i da su mu dodijeljena sredstva isti bi prije početka radova poduzeo sve zakonom propisane radnje i ishodio predmetno odobrenje. Da je tome tako, tužitelj je zatražio i mišljenje nadležnog konzervatorskog odjela odobrava li projektna dokumentacija svim uvjetima temeljem kojih bi isti mogao zatražiti i dobiti odobrenje iz st. 1. čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a na što mu je pozitivno odgovoreno. Nadalje tužitelj smatra da ga je tuženik, kada je uočio ovaj nedostatak, morao obavijestiti o obvezi pribave prethodnog odobrenja, odnosno da je trebao provesti postupak pojašnjavanja sukladno točci 4.1. Upute za prijavitelje i zatražiti uklanjanje nedostatka, te da mu je morao omogućiti otklanjanje nedostatka. Ističe da odobrenje koje izdaje nadležni konzervatorski ured sukladno čl. 62. ne predstavlja akt izdan prema zakonskim propisima kojima se regulira građenje i ne predstavlja akt iz točke 2.6. Uputa za prijavitelje temeljem kojeg se može započeti s građenjem, radi čega je trebalo provesti postupak pojašnjavanja. Tužitelj ističe da je on jedinica lokalne samouprave i da ima status naručitelja iz čl. 6. st. 1. toč. 2. Zakona o javnoj nabavi (NN br. 120/2016, 114/2022, dalje: ZJN), odnosno ima obvezu provesti postupak javne nabave za provedbu projektnih natječaja sukladno čl. 12. st. 2. ZJN. Dakle, da je tuženik tužitelju odobrio bespovratna sredstva za navedeni projekt, tužitelj bi prvotno trebao provesti javni natječaj i tek bi po okončanju istog mogao zatražiti sporno odobrenje konzervatorskog odjela iz čl. 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS). Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao sudski spis i spis tuženika.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio da je pravilno utvrđeno da projektni prijedlog tužitelja ne ispunjava uvjete definirane Pozivom za dostavu projektnih prijedloga „Regionalna diversifikacija i specijalizacija hrvatskog turizma kroz ulaganja u razvoj turističkih proizvoda visoke dodane vrijednosti – GRUPA 1“, referentne oznake NPOO.C1.6.R1-I1.01 (dalje: Poziv), jer nije zadovoljio uvjete prihvatljivosti postavljene u Fazi I. Procjena projektnih prijedloga u odnosu na kriterije Poziva. Navedeno iz razloga što za zahvat uređenja Lječilišnog perivoja, u sklopu kojeg je Arheološki lokalitet Aquae Iasae, nije dostavio prethodno odobrenje od strane Konzervatorskog odjela u Varaždinu i time nije zadovoljio kriterij 19. iz Kontrolne liste za provjeru prihvatljivosti projekta i aktivnosti koji glasi: „Prijavitelj je dostavio odgovarajući akt (pravomoćnu građevinsku dozvolu s dokazom pravomoćnosti, odnosno drugi odgovarajući akt temeljem kojeg se može započeti s građenjem), izdan prema zakonskim propisima kojima se regulira gradnja građevina“, slijedom čega ga se osnovano isključilo iz daljnjeg postupka dodjele bespovratnih sredstava.

7. Odredbom članka 62. stavka 1. Zakona propisano je da radnje koje bi mogle narušiti cjelovitost i/ili prouzročiti promjene na kulturnom dobru, kao i na području unutar granica kulturnoga dobra, koje se prema posebnom propisu ne smatraju građenjem, izuzev onih iz članka 61.b stavka 3. ovoga Zakona koje se poduzimaju na temelju glavnog projekta, mogu se poduzimati uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Nadležno tijelo ovlašteno je prije izdavanja prethodnog odobrenja prema potrebi utvrditi posebne uvjete zaštite kulturnoga dobra.

8. Odredbama Uputa za prijavitelje iz predmetnog Poziva na dodjelu bespovratnih sredstava i to točke 4.1. „Pojašnjenja tijekom postupka dodjele“, navedeno je: „U bilo kojoj fazi tijekom postupka dodjele, ako u projektnom prijedlogu dostavljeni podaci nisu jasni ili je uočena neusklađenost u dostavljenim podacima koja objektivno onemogućava provedbu postupka dodjele, od prijavitelja se mogu zahtijevati pojašnjenja s naznakom da se projektni prijedlog može isključiti iz postupka dodjele ako se ne postupi u skladu sa zahtjevom i u zahtijevanom roku…Svaki prijavitelj odgovoran je za pripremanje projektnog prijedloga u skladu s uvjetima Poziva te se pojašnjavanje ne odnosi na to da tijelo odgovorno za provedbu NPOO priprema ili usklađuje umjesto prijavitelja pojedine dijelove projektnog prijedloga, niti se postupak pojašnjavanja provodi ako aktivnosti nisu razmjerne cilju koji se nastoji postići, a manjkavost projektnog prijedloga (nedostatak potrebnih dokumenata/podataka, kao i njihova nepotpunost ili netočnost) je takva da nije razmjerno provoditi postupak pojašnjavanja.“

9. Prema stavu ovog suda, stav tuženika je osnovan i obrazložen te ga sud u cijelosti prihvaća.

9.1. Naime, Uputama za prijavitelje, točkom 2.6. Prihvatljivost projekta, podtočkom

11., propisano da projekt mora biti u skladu s odredbama svih relevantnih zakonodavnih akata te u skladu sa specifičnim pravilima i primjenjivima na Poziv. Slijedom navedenog, tužitelj je u trenutku predaje projektnog prijedloga bio dužan postupiti sukladno odredbi članka 61.b i članka 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, odnosno tužitelj je trebao ishoditi prethodno odobrenje nadležnog Konzervatorskog odjela u Varaždinu.

Postupci dodjele bespovratnih sredstava, u cjelini njihova europskog i nacionalnog uređenja, su strogo formalni, a od sudionika u njima opravdano se očekuje odgovarajuća razina poznavanja dotične materije, kao i pažnja potrebna za udovoljavanje zahtjevima strogosti mjerodavne regulacije, dok su države članice Europske unije podvrgnute dužnosti poštovanja navedene striktnosti pri ispunjavanju svojih obveza povezanih s korištenjem europskih sredstava. Standard razlikovanja između, s jedne strane, propisane formalnosti i njezine striktne primjene, te, s druge strane, pretjeranog formalizma, u ovoj vrsti postupaka nije usporediv s postupcima u kojima se odlučuje, primjerice, o temeljnim pravima (naročito kada se ta prava ostvaruju izvan profesionalne sfere). U tom je kontekstu u ovoj vrsti predmeta potrebno interpretirati i načelo razmjernosti. Na podnositelju projektnog prijedloga je da vodi računa o riziku da zbog nepravilnosti njegov prijedlog ne bude uzet u razmatranje. Usto, već je i jedna bitna nepravilnost / nepotpunost pri podnošenju projektnog prijedloga dovoljna za isključenje prijedloga, u svjetlu striktnosti mjerodavne regulacije i konkurencijskih obilježja ove vrste postupaka.

9.2. Vezano uz navod tužitelja da odobrenje koje izdaje nadležni konzervatorski ured sukladno članku 62. Zakona nikako ne predstavlja akt izdan prema zakonskim propisima kojima se regulira gradnja građevina, već isti predstavlja akt kojim se reguliraju mjere zaštite i očuvanja kulturnih dobara te kojim se regulira obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, skreće se pozornost na Upute za prijavitelje, točku 2.6. Prihvatljivost projekta podtočku 19., prema kojoj prijavitelj mora dostaviti odgovarajući akt (pravomoćnu građevinsku dozvolu, odnosno drugi odgovarajući akt temeljem kojeg se može započeti s građenjem) izdan prema zakonskim propisima kojima se regulira gradnja građevina. S obzirom na to da je uvjet za zadovoljenje navedenog kriterija upravo i dostava bilo kojeg drugog odgovarajućeg akta temeljem kojega se može započeti s građenjem sukladno zakonskim propisima, a u ovom slučaju to je ishođeno prethodno odobrenje nadležnog Konzervatorskog odjela u Varaždinu, ni ovaj navod tužitelja nije osnovan.

9.3. Također, istaknuto je mišljenje Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, Ispostava Novi Marof, KLASA: 361-02/23-12/000174, URBROJ: 2186- 08-2/2- 23-0003 od 19. listopada 2023., kojim je potvrđeno da se zahvati u Lječilišnom perivoju mogu izvoditi sukladno Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima (Narodne novine, br. 112/17, 34/18, 36/19, 98/19, 31/20 i 74/22), kojeg je tužitelj priložio uz prigovor na obavijest o isključenju. Naime, u tom mišljenju se navodi da se radovi u Lječilišnom perivoju moraju izvoditi u skladu s odredbama svih važećih prostornih planova na području na kojem se radovi izvode, a posebno u skladu s poglavljem 6. „Mjere zaštite krajobraznih i prirodnih vrijednosti i kulturnopovijesnih cjelina“ Odredbi za provođenje Prostornog plana uređenja grada Varaždinske Toplice (Službeni vjesnik Varaždinske županije, broj 09/05, 05/09, 05/10, 12/15, 59/20 i 58/22; u daljnjem tekstu: Odredbe za provođenje PPUG-a Varaždinske Toplice), a naročito u skladu s člankom 176.a stavkom 2. koji glasi: „Za zahvate i istraživanja unutar zaštićenih dijelova prirode za koje nije potrebno ishodili akt kojim se odobrava građenje, prema posebnom propisu kojim se ureduje gradnja, potrebno je od strane upravnog tijela Županije nadležnog za poslove zaštite prirode (ili nadležnog ministarstva) ishodili dopuštenje“. Također, kako dio područja zahvata spada u Kulturno-povijesnu cjelinu naselja Varaždinske Toplice i to u zonu A – potpuna zaštita povijesnih struktura, potrebno se pridržavati članka 190. stavka 3. Odredbi za provođenje PPUG-a Varaždinske Toplice koji glasi: „Za sve zahvate unutar granica konzervatorske zaštite (A, B i C) potrebno je ishoditi posebne uvjete i suglasnost/odobrenje nadležne konzervatorske službe.“ i članka 195. stavka 4. koji glasi: „Do donošenja dokumentacije iz prethodnog stavka, za sve zahvate obnove, rekonstrukcije, sanacije, prenamjene ili bilo kakve druge radove na zakonom zaštićenim (ili preventivno zaštićenim) građevinama i lokalitetima, kao i u njihovoj neposrednoj blizini, tj. unutar područja zona zaštite A i B, provode se prema mjerama zaštite definiranim Generalnim planom uređenja Varaždinske Toplice uz ishođenje zakonom propisanih uvjeta i odobrenja službe nadležne za zaštitu kulturne baštine, kao i svih ostalih odredbi opisanih u poglavlju 6. Odredbi za provođenje PPUG-a Varaždinske Toplice“. Dakle, navedeno mišljenje potvrđuje obvezu ishođenja suglasnosti/odobrenja nadležnog konzervatorskog odjela, koje tužitelj nije ishodio, a koja i proizlazi iz Odredbi za provođenje PPUG-a Varaždinske Toplice.

9.4. Člankom 1. stavkom 2. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima propisano je da su se u projektiranju i građenju građevina te izvođenju radova iz stavka 1. toga članka investitor, projektant i izvođač dužni pridržavati svih propisa i pravila struke koji se odnose na njihovo građenje te se iste ne smiju projektirati, graditi, odnosno izvoditi ako je to zabranjeno prostornim planom ili na drugi način protivno prostornom planu. S obzirom na to da navedena suglasnost konzervatorskog odjela nije ishođena, navedeni radovi nisu zadovoljili odredbe za provođenje PPUG-a Varaždinske Toplice, a time niti odredbe članka 1. stavka 2. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, odnosno isti nisu u skladu s prostornim planom. Slijedom navedenog, sporni zahvati u Lječilišnim perivoju ne samo da nisu usklađeni s Zakonom, već nisu niti usklađeni s propisima iz područja prostornog planiranja niti sa Zakonom o gradnji (Narodne novine, br. 153/13, 20/17, 39/19, 125/19) i pripadajućim podzakonskim aktima, a što su sve, sukladno Uputama za prijavitelje, morali biti u trenutku prijave na Poziv.

9.5. Vezano za navode da je morao biti proveden postupak pojašnjavanja sukladno točki 4.1. Uputa za prijavitelje, odnosno da predmetno pravno pitanje predstavlja nejasnoću zbog koje je bilo opravdano i razmjerno provesti postupak pojašnjavanja, ističe se da se nije radilo o nejasnim podacima, odnosno neusklađenosti u dostavljenim podacima, već o tome da tužitelj nije uopće dostavio obveznu dokumentaciju propisanu Pozivom, a koja bi bila osnova za traženje pojašnjenja. U vezi s tim, tužitelj nije zadovoljio kriterij po kojem je isključen, dakle navedeni kriterij 19., prilikom predaje projektnog prijedloga, kao ni prilikom podnošenja prigovora, a sve u vezi odredbe iz točke 2.6., podtočke 19. Uputa za prijavitelje, odnosno nije dostavio akt temeljem kojega može započeti s radovima, odnosno obavezni dokument prethodnog odobrenja nadležnog konzervatorskog odjela, stoga nije postojala osnova za traženje pojašnjenja.

9.6. Konačno, ističe se da tuženik, kao davatelj javnih sredstava, ima opravdan interes tražiti da prijavitelj na javni poziv ima svu dokumentaciju potrebnu za započinjanje radova u trenutku prijave na poziv jer bi se, u suprotnom, moglo dogoditi da dodijeli sredstva prijavitelju koji ne može naknadno ishoditi potrebne suglasnosti odnosno iste mu od tijela nadležnog za njihovo izdavanje budu uskraćene, čime bi bila dovedena u pitanje provedba aktivnosti za koje su javna sredstva dodijeljena. Slijedom navedenog, tuženikov zahtjev da tražena suglasnost budu ishođena u trenutku podnošenja projektne prijave razmjerna je cilju koji se želi postići, a to je provjera provedivosti aktivnosti za koju se dodjeljuju javna sredstva.

10. Na temelju svega navedenog, sud utvrđuje da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te da tužbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

Zagreb, 3. travnja 2025.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis