Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-244/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P- 69/2024-18 od 4. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužiteljice kao osnovana na odluku o troškovima postupka sadržanim pod točkom I. izreke rješenja i u tom dijelu sudi:

"Republika Hrvatska, dužna je punomoćniku tuženika Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 214,34 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više traženo zahtjev odbija kao neosnovan."

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

"I. Utvrđuje se da na dan 19. ožujka 2024. postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženiku EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 32.541,57 EUR, koji iznos se sastoji od 13.639,33 EUR po osnovi neto iznosa glavnice, 8.837,89 EUR na ime zatezne kamate na neto iznos, obračunate za razdoblje od dospijeća do izvršene pljenidbe 16. rujna 2013., te 10.064,35 EUR na ime zatezne kamate obračunate za razdoblje od 22. veljače 2017., kao prvog idućeg dana od dana podnošenja zahtjeva tužiteljice za mirno rješenje spora, pa do 19. ožujka 2024., kao dana izvršenog obračuna.

II Prebijaju se utvrđena tražbina tužiteljice iz st. I izreke i tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pr-207/22 od 11. travnja 2023., koja na dan 19. ožujka 2024. kao dana izvršenog obračuna iznosi 19.722,66 EUR, koji iznos se sastoji od 8.086,90 EUR neto iznosa glavnice i 11.635,76 EUR na ime zatezne kamate na neto iznos, obračunate od dospijeća 16. siječnja 2008. do izvršenog obračuna 19. ožujka 2024., te se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos 12.818,91 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2024. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa iz st. II izreke do zatraženog iznosa od 22.477,22 EUR.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.795,93 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.829,07 EUR."

2. Sud prvog stupnja donio je i rješenje koje glasi:

"I. Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćniku tuženika Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, J. J. Strossmayera 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 311,60 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tuženika za naknadom troškova delegacije u iznosu od 57,15 EUR."

3. Žali se tužiteljica i pobija prvostupanjsko rješenje pod točkom I. izreke koja se odnosi na troškove delegacije, sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istima.

4. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku odluku u obvezujućem dijelu, pod točkom I., II. i IV. izreke, zbog "svih žalbenih razloga", također sve sa prijedlogom da se žalba prihvati i postupi u skladu sa istom.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

7. Iz spisa proizlazi da je tuženik temeljem pravomoćne presude Općinskog suda Bjelovaru poslovni broj P-364/11-15 od 22. svibnja 2012., izravnom naplatom putem FINA-e, kako je to razvidno iz izračuna Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Službe za operativne financijske poslove od 19. ožujka 2024., naplatio dosuđeni neto iznos glavnice sa zateznim kamata i dosuđene troškove postupka.

8. Nadalje proizlazi da je Vrhovni sud RH, nakon što je tuženik naplatio potraživanje po pravomoćnoj presudi Općinskog suda Bjelovaru poslovni broj P- 364/11-15 od 22. svibnja 2012., povodom izjavljene revizije u tom predmetu tužene RH, rješenjem br. Revr-804/2013 od 6. prosinca 2016. ukinuo presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2353/2012-2 od 28. veljače 2013. i presudu Općinskog suda Bjelovar, te predmet vratio Općinskom sudu u Bjelovaru na ponovno suđenje.

9. Nije sporno da je u ponovnom postupku vođenim pod poslovnim brojem Pr- 207/2022, presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-207/2022-25 od 11. travnja 2023., naloženo tužiteljici, u tom postupku tuženoj, da tuženiku, u tom postupku tužitelju, isplati bruto iznos od 13.812,07 Eur (104.067,07 kn), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 5.620,18 Eur, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 13.812,10 Eur i presuda je postala pravomoćna 27. travnja 2023.

10. Na temelju navedenog sud prvog stupnja nepobitno utvrđuje da je potraživanje tužiteljice 32.541,57 Eur, da je tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom u iznosu od 19.722,66 Eur, što u konačnici ukazuje na opravdanost dosuđenog iznosa od 12.818,91 Eur.

11. Žalbeni navodi tuženika da je pravomoćno naplaćena plaća od Republike Hrvatske kao poslodavca od strane tuženika pravo na mirno uživanje prava vlasništva, ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja, jer prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je tuženik znao da je u navedenom parničnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-364/11 Republika Hrvatska, (u tom predmetu tužena), podnijela reviziju te je morao znati da postoji mogućnost da prihvaćanjem iste njegova pravna osnova otpadne i da stoga neće biti osnovana isplata prema njemu temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-364/11-15 od 22. svibnja 2012. Stoga s obzirom na podnesenu reviziju, kod tuženika nije moglo nastati legitimno očekivanje da će u svakom slučaju moći zadržati primljeni iznos a što je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018., prema kojem ukidanje pravomoćne presude, kada je isto kao mogućnost propisano odredbama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji), ne predstavlja miješanje u uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca). Tuženik je u konkretnom slučaju trebao biti svjestan da u postupku iz kojeg potječe navedena ovršna isprava u vrijeme donošenja iste prema tada važećim odredbama ZPP-a dopuštena je revizija te da je odredbama ZPP-a propisana i mogućnost ukidanja odluka (prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova).

12. Stranke su prema stanju u spisu prihvatile te učinile nespornim ispravnost izračuna Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Službe za operativne financijske poslove od 19. ožujka 2024., utvrdivši da je prema navedenom izračunu u postupku prisilne naplate temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-312/2011 od 20. svibnja 2014., koja je ukinuta, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, tuženiku isplaćen neto iznos od 13.639,33 Eur te iznos od 8.837,89 Eur na ime zakonske zatezne kamate obračunate na neto iznos, tuženik je temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u obvezi tužiteljici isplatiti navedeni iznos od 22.477,22 Eur (13.639,33 + 8.837,89 Eur,) jer se radi o iznosu kojeg je tuženik stekao po osnovi koja je kasnije otpala.

13. Člankom 195. ZOO-a određeno je da dužnik može prebiti tražbinu sa protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće i ako su obje dospjele, a prema članku 196. ZOO-a prijeboj nastao kako je navedeno, ako obje tražbine glase na novac, to znači da je prijeboj nastao 5. ožujka 2024. odnosno izjavom tuženika o prijeboju iz podneska od 9. ožujka 2024. i u odnosu na tražbinu tuženika nije nastupila zastara, s obzirom da je zastarni rok 10 godina.

14. Radi se o tražbini koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom od 27. travnja 2023. i do nastanka prijeboja 9. ožujka 2024. nije protekao zakonski rok od 10 godina, s obzirom na odredbu članka 233. ZOO-a.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi glede kamate i naruženosti ravnoteže, jer sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je tražbina tužiteljice veća od tražbine tuženika, pa je obvezao tuženika da tužiteljici isplati nekompenzirani dio tražbine u iznosu od 12.818,91 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2024., (kao dana izvršenog izračuna visine tražbina stranaka), pa do isplate.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a, jer žalbeni navodi tuženika ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja glede merituma spora i glede troškova postupka koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno uspjehu stranaka u postupku – čanak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a.

17. Žalbeni navodi tužitelja glede troškova postupka delegacije suda su osnovani. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje iznos od 200,00 Eur na ime naknade zbog izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja za dolazak na ročište suda u trajanju od četiri sata, međutim, u odnosu na priznanje PDV-a s ovog naslova, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odvjetnik nema pravo na obračun PDV-a na trošak izbivanja iz pisarnice.

18. Izbivanje iz pisarnice ne može se smatrati obavljenom radnjom koja se uvećava za pripadajući porez na dodanu vrijednost, već se radi o izdacima potrebnim za izvršenje posla i na ove troškove odvjetnik nema pravo obračunati PDV.

19. Stoga je u ovom dijelu žalba osnovana.

20. Što se tiče troškova prijevoza pravilno žaliteljica ističe da trošak javnog prijevoza u visini cijene povratne karte za vlak prve klase na relaciji Bjelovar – Slatina – Bjelovar nije i ne proizlazi s obzirom na uvid stranica ovlaštenog prijevoznika za predmetnu lokaciju, u dosuđenom iznosu.

21. Naime, prema evidenciji stranice HŽ-a radi se o cijeni, kako to ističe žaliteljica, i prema mišljenju ovog suda radi se o iznosu od 14,34 Eur, a ne u iznosu od 61,60 Eur kako to zaključuje sud prvog stupnja.

22. Kako je popisan trošak s ovog naslova za ročište od 23. listopada 2024., to je prema mišljenju ovog suda, a s obzirom da je u pitanju pravilna primjena materijalnog prava, valjalo je odlučiti kao u izreci na način da je tužiteljica u obvezi naknaditi troškove u iznosu od 200,00 Eur s naslova izbivanja iz pisarnice i trošak prijevoza u ukupnom iznosu od 14,34 Eur – članak 380. točka 3. ZPP-a.

U Splitu, 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić