Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-474/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 03. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.16.7. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102908211 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2006. godine a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102908211 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2006. godine, a koje glase: u odredbi čl. 8.2. « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102908211 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2006. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102908211 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2006. godine, a koja glasi: « Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.» pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 16.545,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,35 eura od 20.09.2006 do isplate

- na iznos od 7,57 eura od 07.11.2008 do isplate

- na iznos od 1,35 eura od 05.12.2008 do isplate

- na iznos od 14,53 eura od 12.01.2009 do isplate

- na iznos od 19,56 eura od 09.02.2009 do isplate

- na iznos od 26,48 eura od 09.03.2009 do isplate

- na iznos od 15,52 eura od 08.04.2009 do isplate

- na iznos od 15,60 eura od 07.05.2009 do isplate

- na iznos od 11,88 eura od 08.06.2009 do isplate

- na iznos od 11,65 eura od 08.07.2009 do isplate

- na iznos od 8,78 eura od 07.08.2009 do isplate

- na iznos od 12,45 eura od 10.09.2009 do isplate

- na iznos od 8,84 eura od 09.10.2009 do isplate

- na iznos od 10,79 eura od 10.11.2009 do isplate

- na iznos od 10,89 eura od 09.12.2009 do isplate

- na iznos od 19,29 eura od 12.01.2010 do isplate

- na iznos od 22,92 eura od 10.02.2010 do isplate

- na iznos od 21,42 eura od 09.03.2010 do isplate

- na iznos od 28,66 eura od 09.04.2010 do isplate

- na iznos od 33,23 eura od 07.05.2010 do isplate

- na iznos od 40,86 eura od 09.06.2010 do isplate

- na iznos od 49,71 eura od 07.07.2010 do isplate

- na iznos od 41,09 eura od 06.08.2010 do isplate

- na iznos od 63,44 eura od 07.09.2010 do isplate

- na iznos od 56,21 eura od 07.10.2010 do isplate

- na iznos od 45,57 eura od 05.11.2010 do isplate

- na iznos od 66,07 eura od 08.12.2010 do isplate

- na iznos od 83,03 eura od 10.01.2011 do isplate

- na iznos od 72,02 eura od 07.02.2011 do isplate

- na iznos od 70,61 eura od 09.03.2011 do isplate

- na iznos od 66,68 eura od 06.04.2011 do isplate

- na iznos od 81,27 eura od 10.05.2011 do isplate

- na iznos od 92,94 eura od 07.06.2011 do isplate

- na iznos od 89,69 eura od 06.07.2011 do isplate

- na iznos od 132,78 eura od 04.08.2011 do isplate

- na iznos od 96,50 eura od 05.10.2011 do isplate

- na iznos od 95,59 eura od 07.11.2011 do isplate

- na iznos od 91,72 eura od 07.11.2011 do isplate

- na iznos od 87,09 eura od 06.12.2011 do isplate

- na iznos od 95,05 eura od 05.01.2012 do isplate

- na iznos od 99,10 eura od 09.02.2012 do isplate

- na iznos od 99,71 eura od 08.03.2012 do isplate

- na iznos od 96,89 eura od 05.04.2012 do isplate

- na iznos od 98,49 eura od 01.05.2012 do isplate

- na iznos od 100,64 eura od 01.06.2012 do isplate

- na iznos od 98,60 eura od 01.07.2012 do isplate

- na iznos od 98,75 eura od 01.08.2012 do isplate

- na iznos od 96,79 eura od 01.09.2012 do isplate

- na iznos od 92,92 eura od 01.10.2012 do isplate

- na iznos od 97,38 eura od 01.11.2012 do isplate

- na iznos od 98,65 eura od 01.12.2012 do isplate

- na iznos od 98,75 eura od 01.01.2013 do isplate

- na iznos od 92,29 eura od 01.02.2013 do isplate

- na iznos od 96,45 eura od 01.03.2013 do isplate

- na iznos od 97,58 eura od 01.04.2013 do isplate

- na iznos od 95,08 eura od 01.05.2013 do isplate

- na iznos od 88,08 eura od 01.06.2013 do isplate

- na iznos od 85,32 eura od 01.07.2013 do isplate

- na iznos od 88,76 eura od 01.08.2013 do isplate

- na iznos od 91,14 eura od 01.09.2013 do isplate

- na iznos od 97,19 eura od 01.10.2013 do isplate

- na iznos od 93,86 eura od 01.11.2013 do isplate

- na iznos od 96,25 eura od 05.12.2013 do isplate

- na iznos od 99,10 eura od 05.02.2014 do isplate

- na iznos od 86,94 eura od 17.03.2014 do isplate

- na iznos od 86,94 eura od 17.03.2014 do isplate

- na iznos od 84,70 eura od 16.04.2014 do isplate

- na iznos od 82,33 eura od 09.06.2014 do isplate

- na iznos od 82,82 eura od 01.07.2014 do isplate

- na iznos od 86,70 eura od 25.08.2014 do isplate

- na iznos od 86,70 eura od 25.08.2014 do isplate

- na iznos od 87,87 eura od 01.10.2014 do isplate

- na iznos od 89,22 eura od 01.11.2014 do isplate

- na iznos od 91,07 eura od 18.11.2014 do isplate

- na iznos od 161,37 eura od 23.01.2015 do isplate

- na iznos od 161,37 eura od 23.01.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 10.03.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 19.03.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 01.05.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 05.05.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 22.07.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 01.08.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 01.08.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 21.09.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 04.12.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 04.12.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 24.12.2015 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 05.01.2016 do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 25.02.2016 do isplate

- na iznos od 116,95 eura od 14.04.2016 do isplate

- na iznos od 116,95 eura od 14.04.2016 do isplate

- na iznos od 112,51 eura od 06.06.2016 do isplate

- na iznos od 112,51 eura od 06.06.2016 do isplate

- na iznos od 118,53 eura od 04.08.2016 do isplate

- na iznos od 118,53 eura od 04.08.2016 do isplate

- na iznos od 119,32 eura od 24.10.2016 do isplate

- na iznos od 122,94 eura od 14.11.2016 do isplate

- na iznos od 122,94 eura od 14.11.2016 do isplate

- na iznos od 124,05 eura od 28.12.2016 do isplate

- na iznos od 123,68 eura od 17.02.2017 do isplate

- na iznos od 117,52 eura od 22.03.2017 do isplate

- na iznos od 113,72 eura od 16.06.2017 do isplate

- na iznos od 111,78 eura od 03.07.2017 do isplate

- na iznos od 111,78 eura od 03.07.2017 do isplate

- na iznos od 110,01 eura od 10.07.2017 do isplate

- na iznos od 107,97 eura od 12.07.2017 do isplate

- na iznos od 98,97 eura od 10.08.2017 do isplate

- na iznos od 95,15 eura od 01.09.2017 do isplate

- na iznos od 99,62 eura od 01.10.2017 do isplate

- na iznos od 95,98 eura od 05.12.2017 do isplate

- na iznos od 96,62 eura od 20.12.2017 do isplate

- na iznos od 92,19 eura od 02.02.2018 do isplate

- na iznos od 95,06 eura od 02.03.2018 do isplate

- na iznos od 90,35 eura od 26.03.2018 do isplate

- na iznos od 87,39 eura od 05.04.2018 do isplate

- na iznos od 81,14 eura od 02.05.2018 do isplate

- na iznos od 91,86 eura od 06.06.2018 do isplate

- na iznos od 91,01 eura od 02.07.2018 do isplate

- na iznos od 92,11 eura od 03.08.2018 do isplate

- na iznos od 102,01 eura od 11.09.2018 do isplate

- na iznos od 96,57 eura od 16.10.2018 do isplate

- na iznos od 97,19 eura od 06.11.2018 do isplate

- na iznos od 100,61 eura od 24.12.2018 do isplate

- na iznos od 101,84 eura od 16.01.2019 do isplate

- na iznos od 97,56 eura od 14.02.2019 do isplate

- na iznos od 99,60 eura od 01.03.2019 do isplate

- na iznos od 98,36 eura od 30.04.2019 do isplate

- na iznos od 96,83 eura od 08.05.2019 do isplate

- na iznos od 103,80 eura od 01.06.2019 do isplate

- na iznos od 106,22 eura od 19.07.2019 do isplate

- na iznos od 109,56 eura od 08.08.2019 do isplate

- na iznos od 111,00 eura od 11.09.2019 do isplate

- na iznos od 110,45 eura od 14.10.2019 do isplate

- na iznos od 115,37 eura od 15.11.2019 do isplate

- na iznos od 113,44 eura od 11.12.2019 do isplate

- na iznos od 118,29 eura od 15.01.2020 do isplate

- na iznos od 121,43 eura od 11.02.2020 do isplate

- na iznos od 135,43 eura od 10.04.2020 do isplate

- na iznos od 135,43 eura od 10.04.2020 do isplate

- na iznos od 133,40 eura od 13.05.2020 do isplate

- na iznos od 121,47 eura od 09.06.2020 do isplate

- na iznos od 128,65 eura od 03.07.2020 do isplate

- na iznos od 118,78 eura od 10.08.2020 do isplate

- na iznos od 122,75 eura od 14.09.2020 do isplate

- na iznos od 126,21 eura od 15.10.2020 do isplate

- na iznos od 123,15 eura od 11.11.2020 do isplate

- na iznos od 122,86 eura od 08.12.2020 do isplate

- na iznos od 122,01 eura od 04.01.2021 do isplate

- na iznos od 123,57 eura od 05.02.2021 do isplate

- na iznos od 113,59 eura od 05.03.2021 do isplate

- na iznos od 117,46 eura od 13.04.2021 do isplate

- na iznos od 116,98 eura od 07.05.2021 do isplate

- na iznos od 115,68 eura od 01.06.2021 do isplate

- na iznos od 114,55 eura od 01.07.2021 do isplate

- na iznos od 121,88 eura od 02.08.2021 do isplate

- na iznos od 119,85 eura od 01.09.2021 do isplate

- na iznos od 118,77 eura od 01.10.2021 do isplate

- na iznos od 129,62 eura od 11.11.2021 do isplate

- na iznos od 134,79 eura od 03.12.2021 do isplate

- na iznos od 136,80 eura od 05.01.2022 do isplate

- na iznos od 130,01 eura od 10.02.2022 do isplate

- na iznos od 149,43 eura od 07.03.2022 do isplate

- na iznos od 145,62 eura od 19.04.2022 do isplate

- na iznos od 143,54 eura od 01.05.2022 do isplate

- na iznos od 138,70 eura od 07.06.2022 do isplate

- na iznos od 157,01 eura od 18.07.2022 do isplate

- na iznos od 159,73 eura od 04.08.2022 do isplate

- na iznos od 164,46 eura od 21.09.2022 do isplate

- na iznos od 164,66 eura od 13.10.2022 do isplate

- na iznos od 156,04 eura od 09.11.2022 do isplate

- na iznos od 156,76 eura od 07.12.2022 do isplate

- na iznos od 151,29 eura od 01.01.2023 do isplate

- na iznos od 143,87 eura od 01.02.2023 do isplate

- na iznos od 147,25 eura od 01.03.2023 do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 590,03 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. ožujka 2006. godine do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 1.577,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 26,44 eura od 08.02.2008 do isplate

- na iznos od 26,43 eura od 04.03.2008 do isplate

- na iznos od 26,43 eura od 07.04.2008 do isplate

- na iznos od 26,43 eura od 06.05.2008 do isplate

- na iznos od 26,42 eura od 05.06.2008 do isplate

- na iznos od 26,42 eura od 08.07.2008 do isplate

- na iznos od 26,40 eura od 06.08.2008 do isplate

- na iznos od 26,40 eura od 05.09.2008 do isplate

- na iznos od 26,40 eura od 07.10.2008 do isplate

- na iznos od 26,39 eura od 07.11.2008 do isplate

- na iznos od 26,39 eura od 05.12.2008 do isplate

- na iznos od 26,38 eura od 12.01.2009 do isplate

- na iznos od 26,37 eura od 09.02.2009 do isplate

- na iznos od 26,36 eura od 09.03.2009 do isplate

- na iznos od 26,35 eura od 08.04.2009 do isplate

- na iznos od 42,90 eura od 07.05.2009 do isplate

- na iznos od 42,89 eura od 08.06.2009 do isplate

- na iznos od 42,88 eura od 08.07.2009 do isplate

- na iznos od 42,87 eura od 07.08.2009 do isplate

- na iznos od 42,86 eura od 10.09.2009 do isplate

- na iznos od 42,85 eura od 09.10.2009 do isplate

- na iznos od 42,84 eura od 10.11.2009 do isplate

- na iznos od 42,83 eura od 09.12.2009 do isplate

- na iznos od 42,81 eura od 12.01.2010 do isplate

- na iznos od 42,80 eura od 10.02.2010 do isplate

- na iznos od 42,80 eura od 09.03.2010 do isplate

- na iznos od 42,78 eura od 09.04.2010 do isplate

- na iznos od 42,77 eura od 07.05.2010 do isplate

- na iznos od 42,76 eura od 09.06.2010 do isplate

- na iznos od 42,75 eura od 07.07.2010 do isplate

- na iznos od 42,73 eura od 06.08.2010 do isplate

- na iznos od 42,72 eura od 07.09.2010 do isplate

- na iznos od 42,70 eura od 07.10.2010 do isplate

- na iznos od 31,10 eura od 05.11.2010 do isplate

- na iznos od 31,09 eura od 08.12.2010 do isplate

- na iznos od 31,08 eura od 10.01.2011 do isplate

- na iznos od 31,07 eura od 07.02.2011 do isplate

- na iznos od 31,05 eura od 09.03.2011 do isplate

- na iznos od 31,05 eura od 06.04.2011 do isplate

- na iznos od 31,03 eura od 10.05.2011 do isplate

- na iznos od 17,23 eura od 07.06.2011 do isplate

- na iznos od 17,22 eura od 06.07.2011 do isplate

- na iznos od 17,21 eura od 04.08.2011 do isplate

- na iznos od 17,20 eura od 05.10.2011 do isplate

- na iznos od 17,19 eura od 07.11.2011 do isplate

- na iznos od 1,21 eura od 07.11.2011 do isplate

- na iznos od 1,21 eura od 06.12.2011 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 05.01.2012 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 09.02.2012 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 08.03.2012 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 05.04.2012 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 01.05.2012 do isplate

- na iznos od 1,20 eura od 01.06.2012 do isplate

- na iznos od 1,19 eura od 01.07.2012 do isplate

- na iznos od 1,19 eura od 01.08.2012 do isplate

- na iznos od 1,19 eura od 01.09.2012 do isplate

- na iznos od 1,19 eura od 01.10.2012 do isplate

- na iznos od 1,18 eura od 01.11.2012 do isplate

- na iznos od 1,18 eura od 01.12.2012 do isplate

- na iznos od 1,18 eura od 01.01.2013 do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 01.02.2013 do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 01.03.2013 do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 01.04.2013 do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 01.05.2013 do isplate

- na iznos od 1,17 eura od 01.06.2013 do isplate

- na iznos od 1,16 eura od 01.07.2013 do isplate

- na iznos od 1,16 eura od 01.08.2013 do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 01.09.2013 do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 01.10.2013 do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 01.11.2013 do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 05.12.2013 do isplate

- na iznos od 1,15 eura od 05.02.2014 do isplate

- na iznos od 0,81 eura od 17.03.2014 do isplate

- na iznos od 0,81 eura od 17.03.2014 do isplate

- na iznos od 0,81 eura od 16.04.2014 do isplate

- na iznos od 0,81 eura od 09.06.2014 do isplate

- na iznos od 0,81 eura od 01.07.2014 do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 25.08.2014 do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 25.08.2014 do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 01.10.2014 do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 01.11.2014 do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 18.11.2014 do isplate

- na iznos od 0,79 eura od 23.01.2015 do isplate

- na iznos od 0,79 eura od 23.01.2015 do isplate

- na iznos od 0,79 eura od 10.03.2015 do isplate

- na iznos od 0,78 eura od 19.03.2015 do isplate

- na iznos od 0,78 eura od 01.05.2015 do isplate

- na iznos od 0,78 eura od 05.05.2015 do isplate

- na iznos od 0,78 eura od 22.07.2015 do isplate

- na iznos od 0,78 eura od 01.08.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 01.08.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 21.09.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 04.12.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 04.12.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 24.12.2015 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 05.01.2016 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 25.02.2016 do isplate

- na iznos od 0,77 eura od 14.04.2016 do isplate

- na iznos od 0,76 eura od 14.04.2016 do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 06.06.2016 do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 06.06.2016 do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 04.08.2016 do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 04.08.2016 do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 24.10.2016 do isplate

- na iznos od 0,74 eura od 14.11.2016 do isplate

- na iznos od 0,74 eura od 14.11.2016 do isplate

- na iznos od 0,74 eura od 28.12.2016 do isplate

- na iznos od 0,74 eura od 17.02.2017 do isplate

- na iznos od 0,74 eura od 22.03.2017 do isplate

- na iznos od 0,73 eura od 16.06.2017 do isplate

- na iznos od 0,73 eura od 03.07.2017 do isplate

- na iznos od 0,73 eura od 03.07.2017 do isplate

- na iznos od 0,73 eura od 10.07.2017 do isplate

- na iznos od 0,73 eura od 12.07.2017 do isplate

- na iznos od 0,72 eura od 10.08.2017 do isplate

- na iznos od 0,72 eura od 01.09.2017 do isplate

- na iznos od 0,72 eura od 01.10.2017 do isplate

- na iznos od 0,72 eura od 05.12.2017 do isplate

- na iznos od 0,71 eura od 20.12.2017 do isplate

- na iznos od 0,71 eura od 02.02.2018 do isplate

- na iznos od 0,71 eura od 02.03.2018 do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 26.03.2018 do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 05.04.2018 do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 02.05.2018 do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 06.06.2018 do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 02.07.2018 do isplate

- na iznos od 0,69 eura od 03.08.2018 do isplate

- na iznos od 0,69 eura od 11.09.2018 do isplate

- na iznos od 0,69 eura od 16.10.2018 do isplate

- na iznos od 0,68 eura od 06.11.2018 do isplate

- na iznos od 0,68 eura od 24.12.2018 do isplate

- na iznos od 0,68 eura od 16.01.2019 do isplate

- na iznos od 0,68 eura od 14.02.2019 do isplate

- na iznos od 0,67 eura od 01.03.2019 do isplate

- na iznos od 0,67 eura od 30.04.2019 do isplate

- na iznos od 0,67 eura od 08.05.2019 do isplate

- na iznos od 0,67 eura od 01.06.2019 do isplate

- na iznos od 0,66 eura od 19.07.2019 do isplate

- na iznos od 0,67 eura od 08.08.2019 do isplate

- na iznos od 0,66 eura od 11.09.2019 do isplate

- na iznos od 0,65 eura od 14.10.2019 do isplate

- na iznos od 0,65 eura od 15.11.2019 do isplate

- na iznos od 0,65 eura od 11.12.2019 do isplate

- na iznos od 0,65 eura od 15.01.2020 do isplate

- na iznos od 0,65 eura od 11.02.2020 do isplate

- na iznos od 0,64 eura od 10.04.2020 do isplate

- na iznos od 0,64 eura od 10.04.2020 do isplate

- na iznos od 0,64 eura od 13.05.2020 do isplate

- na iznos od 0,64 eura od 09.06.2020 do isplate

- na iznos od 0,64 eura od 03.07.2020 do isplate

- na iznos od 0,63 eura od 10.08.2020 do isplate

- na iznos od 0,63 eura od 14.09.2020 do isplate

- na iznos od 0,62 eura od 15.10.2020 do isplate

- na iznos od 0,63 eura od 11.11.2020 do isplate

- na iznos od 0,62 eura od 08.12.2020 do isplate

- na iznos od 0,62 eura od 04.01.2021 do isplate

- na iznos od 0,62 eura od 05.02.2021 do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 05.03.2021 do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 13.04.2021 do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 07.05.2021 do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 01.06.2021 do isplate

- na iznos od 0,61 eura od 01.07.2021 do isplate

- na iznos od 0,60 eura od 02.08.2021 do isplate

- na iznos od 0,60 eura od 01.09.2021 do isplate

- na iznos od 0,60 eura od 01.10.2021 do isplate

- na iznos od 0,59 eura od 11.11.2021 do isplate

- na iznos od 0,59 eura od 03.12.2021 do isplate

- na iznos od 0,59 eura od 05.01.2022 do isplate

- na iznos od 0,58 eura od 10.02.2022 do isplate

- na iznos od 0,58 eura od 07.03.2022 do isplate

- na iznos od 0,58 eura od 19.04.2022 do isplate

- na iznos od 0,58 eura od 01.05.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 07.06.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 18.07.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 04.08.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 21.09.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 13.10.2022 do isplate

- na iznos od 0,56 eura od 09.11.2022 do isplate

- na iznos od 0,56 eura od 07.12.2022 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 01.01.2023 do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 01.02.2023 do isplate

- na iznos od 0,56 eura od 01.03.2023 do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

VIII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 3.204,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IX. U preostalom dijelu u iznosu 1.024,87 eura zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 09. lipnja 2023. godine (zavedeno 12. lipnja 2023. godine zbog štrajka državnih službenika i namještenika) kod ovoga suda zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tužene kao kreditora s druge strane, a kojima je ugovorena: isključiva mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita uz zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz tog potrošačkog ugovora.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 21. ožujka 2006. godine tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607-5102908211, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.600,00 CHF;

- da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna;

- da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka;

- da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika;

- da sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;

- da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da je i ova navedena odredba dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu;

- da je tužitelj nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, što da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba;

- da je opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da je odredbom članka 81. ZZP propisano da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze;

- da ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom tuženika, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati pa obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva;

- da je kamata cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva no, u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane;

- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora dakle, kamatom se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl.1021. i čl.1022. ZOO NN 35/05);

- da je odredbom čl. 269. ZOO (NN 35/05) propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;

- da se u odredbi čl. 272. st.1. ZOO, daje definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidbe je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi”, a iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika;

- da je temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.600,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečna anuiteta u visini od 461,13 CHF, te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da su ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti s kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87.);

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a navedena odluka je potvrđena i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018;

- da se tužena kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava;

- da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF;

- da ono o čemu je tužena trebala informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja;

- da tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, odnosno da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima i da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO, a sve kako Hrvatska narodna banka (HNB) štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF;

- da je poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti, pa u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka se povećava znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom, što sam potrošač ne može znati;

- da obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da odredba čl. 10. predmetnog Ugovora propisuje iznos jednokratne naknade od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita, na način da se ista naplati prilikom isplate plasmana;

- da predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva;

- da je sukladno čl. 10. banka tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita odnosno tužitelj je banci dana 22. ožujka 2006. godine uplatio iznos od 4.445,59 kuna;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tužene, pa iako je ta visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak;

- da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, a ista je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim;

- da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već samo prihvatiti, a da se nije slagao sa bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo;

- da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- da pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost;

- da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj, a spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju;

- da je sporna odredba suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu;

- da je i navedena odredba dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojoj odredbi se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu;

- da sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose, pa obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva:

- da Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom čl. 83. ZZP određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe;

- da je odredbom čl. 87. istog zakona propisano je nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- da odredba članka 3. Direktive 93/13 također propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

- da prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- da u pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: "članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev ";

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine na sve stambene kredite u CHF valuti ima se primijeniti kamatna stopa od 3,23% pa je i u predmetnom slučaju od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje tuženik sukladno zakonskoj obvezi na predmetni kredit primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, što znači da je zakonski fiksirana kamatna stopa, do koje je došlo intervencijom zakonodavca, a sve kako bi se olakšala situacija korisnicima kredita u švicarskim francima;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit preplatio za iznos od 136.178,52 kn / 18.074,11 eura, a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata;

- da obzirom je ništetna i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 590,03 eura / 4.445,59 kunu sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. ožujka 2006. godine pa do isplate.

1.2. Slijedom prednjih navoda tužitelj je predložio sudu da po provedenom postupku utvrdi ništetnost osporenih odredbi iz Ugovora o kreditu uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi preplate ugovorene kamate i promjene tečaja CHF te jednokratne naknade za obradu kredita.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 23. studenoga 2023. godine (list 83-109) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti ističući: prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporavajući tužitelju status potrošača, a sve uz sljedeće navode:

- da je čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102908211 od dana 21. ožujka 2006. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača, te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se predmetni ugovor ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom je namjena kredita bila kupnja poslovnog prostora na adresi [adresa] i to u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti, a tužitelj bio osnivač društva Jozo d.o.o. čije sjedište je upravo na toj adresi;

- da odredba čl. 3. st. 1. ZZP određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da se status potrošača ne presumira pa budući je tužena osporila tužitelju status potrošača i navela jasne razloge tada da je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo za osobne potrebe kako bi imao status potrošača, odnosno da je teret dokaza te činjenice na tužitelju;

- da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora;

- da se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik informacije objavljivao u reklamnim materijalima i oglasima;

- da je tuženik potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavao i uručivao obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama banke svakodnevno je bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke;

- da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: jasno i nedvojbeno istaknutom posebnom odredbom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno da informacije pojma valutne klauzule su objavljene u tekstu naslovljenom: "informacije, pojam, valutna klauzula i rizici", a isto objašnjeno i u brošuri Hipotekarni krediti uz prilog grafičkog prikaza kretanja tečaja CHF, EUR i USD;

- da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, a osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan;

- da se tužena međutim radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila i Direktivom Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine koja u prilogu sadrži tzv. "sivu listu" od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogla smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbi čl. 97. ZZP-a;

- da je jedan od osnovnih ciljeva Direktivne 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijanje odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora;

- da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tužena ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, pa neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, da to ne znači da ih sud treba zanemariti, te da prema njima postupanje tužene nije nepošteno;

- da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa jer su parnične stranke jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac;

- da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. godine (NN 143/13) jer je njome tužena bila u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se uračunava ugovorna kamata, a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna mreža te razdoblje promjene kamatnih stopa kojoj obvezi je tužena udovoljila;

- da odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,55% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti;

- da tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju;

- da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,1000% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe;

- da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo;

- da je tako odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo;

- da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da su službenici banke koji su ugovarali ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita;

- da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj;

- da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

- da s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,1000 % od iznosa kredita;

- da je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran;

- da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama;

- da je zaključak Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora;

- da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa);

- da je i ovo potraživanje tužitelja u zastari jer je naknada naplaćena 22. ožujka 2006. godine pa ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja;

- da kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pri tom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata jer ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim;

- da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni tzv. negativne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope i to neovisno o tome je li tužena u postupku istaknula prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

2.1. Slijedom svega navedenog predloženo je sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu podneskom od 08. veljače 2024. godine (list 335-442) slijedećim navodima:

- da glede prigovorene mjesne nadležnosti ovoga suda tužitelj opetovano ukazuje da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka pa između ostalog da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika;

- da sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;

- da je prebivalište tužitelja u [adresa], te bi tužitelj vođenjem parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i to prije svega putnih troškova koji se odnose na odlaske u Rijeku i dodatnog ulaganja vremena, dok tuženik takve troškove ne bi imao s obzirom da ima sjedište u [adresa] iako valja imati na umu i to da tuženik ima svoju poslovnicu u [adresa], u kojem gradu je predmetni ugovor i zaključen;

- da odredba čl.19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno navodi da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište;

- da je u presudi suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo, već je odredba čl.16.7. predmetnog ugovora unaprijed formulirana od strane tuženika kao odredba formuliranog standardnog ugovora, pa su time ispunjene pretpostavke iz čl.81. i 82. ZZP-a, te je navedena odredba nepoštena i ništetna;

- da je i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održan dana 05. studenoga 2020. godine usvojen sljedeći zaključak: Citat „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti “;

- da u pogledu prigovora tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, te da upravo tužitelj treba dokazati status potrošača, tužitelj ukazuje da su ovakvi navodi u potpunosti neosnovani, a što je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-18/2018. U navedenoj odluci Vrhovni sud izričito navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač dakle, status potrošača se presumira, a teret pobijanja takve činjenice je isključivo na tuženiku;

- da su netočni tuženikovi navodi da bi tužitelj kao osnivač trgovačkog društva Đozo d.o.o., predmetni kredit podignut s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti s obzirom je iz samog ugovora razvidno da se radi o stambenom kreditu i da je namjera kredita bila kupnja stana radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji, a iz priloženog izvatka iz sudskog registra za navedeno trgovačko društvo razvidno da je isto osnovano u studenom 2013. godine a kredit je podignut znatno ranije;

- da se na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) i to konkretno čl. 81., čl. 83. i čl. 87., na koje se tužitelj već pozvao u tužbi;

- da obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula H i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 navodi: Citat "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti..."

- da je Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost;

- da razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom je taj što je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita, s mogućim minimalnim promjenama tijekom otplate, pa se postavlja pitanje, zašto bi netko tražio skuplji kreditni proizvod i plaćao veće anuitete ako mu se u trenutku podizanja kredita nudi bolja i povoljnija opcija;

- da tužena potpuno neosnovno pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan jer pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna s obzirom je Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa je tužitelj ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo;

- da je netočan je navod tuženika da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, te za vrijeme sklapanja ugovora i suprotno tome u pogledu valutne klauzule da je odlučna činjenica u ovom postupku ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače;

- da u pogledu kamatne stope, tuženik nije objasnio onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti;

- da se u konkretnom slučaju radi o visoko rizičnom kreditu (što tužitelju uopće nije bilo prezentirano u trenutku uzimanja kredita), obzirom je ugovorom ugovorena CHF valutna klauzula, te kamatna stopa koja je promjenjiva prema odluci banke, a banke su sa dva bitna elementa ugovora o kreditu - predmetom i cijenom, a oba istovremeno promjenjivi, dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli;

- da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita, pa kako predmetni ugovor o kreditu sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj;

- da je odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano je tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da se sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja iz te parnici na koju se tužitelj poziva;

- da je nesporno tijekom postupka pred trgovačkim sudom utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a sve navedeno čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom;

- da je nesporno ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit tužitelj nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja;

- da iz dokumentacije koju je tuženik dostavio uz podnesak jasno proizlazi da u istoj nedostaju pojašnjenja u pogledu posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima već ista sadrži samo općenite informacije glede iznosa do kojeg se može podignuti kredit za pojedinu valutu, koja je visina redovne kamate stope kod pojedine valute, na koliko se godina kredit može podignuti, koji su instrumenti osiguranja, je li obvezan status klijenta u banci i sl.;

- da se tužitelj protivi čitanju priloženog iskaza ŠC i isti koristi kao dokaz u ovome postupku, kao i da se ista sasluša kao svjedok u ovom postupku, iako se radi o djelatnici tužene kako ona nije neposredno sudjelovala u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu;

- da Odluku suda EU broj C-81/19, na koju se tužena u podnesku poziva, uopće nije primjenjiva i ono što je bitno istaknuti da Europski sud u ovoj odluci nije utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti predstavlja dispozitivnu odredbu koja je isključena od primjene Direktive, niti je to igdje spomenuto;

- da se u predmetu C-81/19 ne utvrđuje ništetnom valutna klauzula jer nema valutne klauzule, nego odredba ugovora u kojoj se daje kredit u CHF i prema kojoj se kredit vraća u CHF (načelo monetarnog nominalizma) dakle, u rumunjskom predmetu i valuta plaćanja i valuta obveze su izraženi u CHF, što kod nas nije slučaj, stoga je razvidno da se ova odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju;

- da kod predmetnog ugovora, kao i kod drugih ugovora o kreditu u RH, valuta u kojoj su korisnici otplaćivali kredit je upravo hrvatska kuna, a obveza korisnika kredita je uslijed porasta tečaja CHF znatno uvećana od iznosa kojeg je tužitelj po ugovoru o kreditu primio;

- da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, nije razumljiva krajnjim korisnicima, a ovdje se ne radi o gramatičkoj razumljivosti odredbi, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru;

- da tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden je u postupku pred Trgovačkim sudom, te je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela tužitelju sve bitne informacije vezano za CHF valutnu klauzulu, postavlja se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći;

- da tužena sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak da tužitelj svoj zahtjev temelji isključivo na presudi Pž-7129/2013 donesenoj u kolektivnom postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a sve s obzirom je tužitelj u pogledu preplaćene kamate te ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u historijatu tužbe ukazivao da je tuženik svojim postupanjem prekršio odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima stoga da u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja provesti dokazni postupak i ništetnost utvrditi na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima, te odredbi Zakona o zaštiti potrošača;

- da u konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope nisu određeni niti odredivi, budući je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane, pa obzirom se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista je time postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati;

- da tuženik uz odgovor na tužbu dostavlja i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata no, da se ta Metodologija na predmetni ugovor ne može primijeniti obzirom je donijeta nakon njegovog zaključenja (iz 2014. godine) i tužitelj s istom nije mogao biti upoznat u trenutku sklapanja ugovora (21. ožujka 2006. godine);

- da je u pogledu naknade za obradu kredita banka bila dužna pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju banci da bi se ona imala primijeniti, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru;:

- da tužena tek sad ističe koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, što sada nije od odlučnog značaja budući da je isto trebala učiniti i objasniti tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu, i to navesti u sadržaju predmetnog Ugovora;

- da sporna ugovorna odredba ukazuje da je tužena imala pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/ troškove se ova naknada odnosi;

- da unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak jer ne sadrži nikakve kriterije ni pojašnjenja iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, stoga je takva odredba nejasna i nerazumljiva;

- da o spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a pored toga valja imati na umu da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe;

- da je neosnovan i navod tužene da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu jer je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastupila u trenutku sklapanja ugovora, jer u tom trenutku tužitelj od banke nije dobio ključne informacijama koje se odnose na kriterije i način promjene kamatne stope odnosno, da u trenutku sklapanja ugovora tužitelj od strane tuženika nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, te tužitelj u trenutku sklapanja ugovora zapravo na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao;

- da je pravomoćnim odlukama sudova najviše instance kao nesporno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita te da je postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, te ništetnost odredbi ugovora;

- da je zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila povreda, a kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti;

- da je tužena, kao nesavjesna ugovorna strana koja je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekla novčani iznos koji joj ne pripada, zapravo nepošteni stjecatelj pa stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kada je neosnovano stekla novčani iznos slijedom čega, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima;

- da je neosnovani prigovor zastare, što da proizlazi iz odredbe čl.328. ZOO-a kojom je propisano da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila;

- da ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi;

- da u slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu) te se ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine koje glasi, cit: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora";

- da se kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti, a ne na institutu naknade štete pa u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe;

- da nije sporno da je kod određenih anuiteta tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, no tužena pogrešno smatra da bi kod tih anuiteta tužena imala pravo na iznos razlike između umanjenog tečaja do početnog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita;

- da se ovdje se ne radi o povlaštenim anuitetima, niti je tužitelj ostvario ikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, stoga tuženik nema pravo na razliku između umanjenog tečaja do početnog tečaja;

- da s druge strane, potrebno je zapitati se je li na strani tužene, kao nesavjesne ugovorne strane, nastupila povreda uslijed ništetnih odredbi, je li tužitelj uslijed ništetnosti ostvario ikakvu korist, je li na strani tužitelja došlo do povećanja imovine, a na strani tuženika do umanjenja njegove imovine, a odgovor na sva pitanja je negativan, odnosno tužena zbog ništetnih odredbi ne trpi nikakvu povredu, u vrijeme kada je tečaj CHF bio manji početnog tečaja tužitelj nije ostvario nikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, niti kod tuženika dolazi do umanjenja imovine;

- da obzirom je odgovor na navedena pitanja negativan, razvidno je da ne postoji ikakva tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla staviti u prijeboj/ uzeti u izračun no, ukoliko bi sud i utvrdio da postoji tražbina tuženika prema tužitelju (a iz svega navedenog razvidno je da takva tražbina ne postoji) takva tražbina tuženika prema tužitelju je u zastari temeljem odredbe čl.226. Zakona o obveznim odnosima, stoga nije moguće uzeti u obzir mjesečne iznose nastale uslijed smanjenja tečaja;

- da osim toga, tužitelj ukazuje da čak i ako bi se prihvatilo stajalište tuženika da postoji tražbina tuženika prema tužitelju, tada bi se radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete, a koja tražbina ne može prestati prijebojem (odredba čl.200. ZOO).

4. Podneskom od 29. veljače 2024. godine (list 423-438) tužena se očitovala na prethodni podnesak tužitelja ustrajajući na prigovoru mjesne nenadležnosti, prigovoru zastare, prigovoru tijeka zakonskih zateznih kamata i konačno prigovoru radi prijeboja manje plaćenih anuiteta / kamata i to za razdoblja kada je tečaj CHF i/ili kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, odnosno za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 252,99 eura (1.906,29 kuna), uz zateznu kamatu na svaki dospjeli mjesečni iznos do isplate. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu, tuženik ističe protutražbinu prema tužitelju za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23% koja se ima primjenjivati temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 147/13) odnosno prema izračunu tuženika za iznos 9.930,42 CHF odnosno 63.953,21 kuna / 8.488,01 eura, uz zakonske zatezne kamate za svakomjesečni iznos preplate prema izračunu tužene iz toga podneska (list 432-434), a za koje izračune najavljuje eventualnu korekciju nakon provođenja financijskog vještačenja. U odnosu na navode tužitelja da ne bi imao pravo na povrat manje plaćenih iznosa ističe pravni stav da je riječ o uvjetnom procesnopravnom prigovoru kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocijeni osnovanim postojanje te tražbine u kojem slučaju, tuženik zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina, a sve pozivom na odredbu čl. 323. ZOO-a kojom je propisano u ovom slučaju ništetnosti ugovora da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Dakle da u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ugovorni odnos između parničnih stranaka sveo bi se na početno ugovorene parametre, što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Slijedom navedenog da prema i ukazanoj sudskoj praksi pojedinih županijskih sudova iz citiranih drugostupanjskih odluka, i u ovom pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja da treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Konačno, tuženik se očituje na tužiteljev prigovor zastare u pogledu prigovora radi prijeboja pozivom na odredbu čl. 198. st. 1. ZOO-a kojom da je propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja.

6. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem ugovora o kreditu od 21. ožujka 2006. godine (list 19-30);

- uvidom u otplatni plan (list 32-40);

- uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope (list 41-46);

- uvidom u pregled prometa po kreditu (list 14-78, 263-293);

- uvidom u promidžbeni materijal za kredite u CHF (list 206-222);

- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oec. iz Rijeke zaposlene u Marimar-fin d.o.o. (list 526-563);

- saslušanjem vještaka Goranke Šmer Maraš na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 663-667);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 667-668).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je (u pretežitom dijelu) osnovan.

8. Predmet postupka je zahtjev na utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 51400607-5102908211 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2006. godine o ugovorenoj: isključivoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke (čl. 16.7. Ugovora), jednostranoj promjeni kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke (čl. 8.2. Ugovora), valutnoj klauzuli u CHF (čl. 2. i čl. 7. Ugovora), naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00% iznosa kredita (čl. 10 Ugovora) te isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova preplaćene kamate (1.577,65 eura uz zzk.), s osnova preplaćenog tečaja CHF valute (16.545,65 eura uz zzk.) i isplatu po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita (590,03 eura).

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom sklopio ugovor o kreditu broj 51400607- 5102908211 dana 21. ožujka 2006. godine, kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.600,00 CHF s rokom otplate 360 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,55% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,55% pet puta: i to na 5,10% od 01. kolovoza 2008. godine, na 5,45% od 01. travnja 2009. godine, na 5,20% od 01. listopada 2010. godine, na 4,90% od 01. svibnja 2011. godine i na 4,55% od 01. listopada 2011. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužena sukladno ugovorenoj naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita naplatila jednokratno ugovoreni iznos naknade od 1,00% na iznos kredita odnosno 956,00 CHF ili 4.445,59 kuna na dan 22. ožujka 2006. godine.

10. Među parničnim strankama sporno je:

- mjesna nadležnost ovoga suda;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- jesu li odredbe Ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu lako uočljive i jasne, i razumljive tužitelju kao potrošaču, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu jesu li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača (ZZP/03) i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, te nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u neutuživu obvezu zbog zastare na kojoj ustraje tuženik;

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Udruge potrošača "Franak" iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine i pravomoćne presude TS u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u dijelu na dogovorenu valutu CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a sve imajući u vidu da se tužitelj na ovu pravomoćnu presudu poziva samo u odnosu na dio ništetnost ugovorene valute CHF, a ne i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope;

- da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju ukoliko su pobijane odredbe ništetne;

- da li tužena kao banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da li takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelj ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

11.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 16.7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužitelja radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena tim više što tužitelj u tužbi zahtjeva utvrditi ništetnom odredbu o prorogacijskoj klauzuli. Međutim i da tome nije tako već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.

11.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.

11.3. Osnovni je navod tužitelja da se o toj navedenoj odredbi iz čl. 16.7. Ugovora nisu vodili pojedinačni pregovori te je ista sastavljena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Takva se odredba sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ima smatrati nepoštenim. Navedeno da je potvrđeno i kroz praksu Europskog suda u naprijed navedenim spojenim predmetima iz točke 8.2. ovoga obrazloženja, u kojoj je Europski sud u paragrafu 24. Presude naveo kako: "Proizlazi da se klauzula o nadležnosti koja je uključena u ugovor između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u smislu Direktive, a da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori te kojom se isključiva nadležnost prenosi na sud u čijoj je mjesnoj nadležnosti glavno mjesto poslovanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive utoliko što, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora.“ Predmetna odredba direktive, implementirana je i u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u čl. 81. st. 1. do 4. ZZP/03.

11.4. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.5. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao ugovor s tuženom kojeg je tužena unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a on kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Navedeno proizlazi iz dijela njegova stranačka iskaza kada navodi: "Kad me se pita za pregovore, nikakvih pregovora tu nije moglo biti, to je bilo ponuđeno takvim i ja sam to prihvatio". Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 100 km) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

11.6. Konačno, na što ukazuje i tužitelj u svome podnesku u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine. Uz navedeno, ukazuje se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine u kojoj je iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

12. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopila s tuženikom kao davateljem kredita i to radi kupnje nekretnine (čl. 3. Ugovora).

12.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

12.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

12.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi kupnje stana prijavljenog prebivališta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu (kupnju stana) bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

13. Prigovor zastare djelomično je osnovan.

13.1. Prije svega valja reći da je u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je prouzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, tj. - čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.3. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se kao osoba na nju pozvati.

13.4. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz spora po kolektivnoj tužbi u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na valutu CHF, dok to ne čini u odnosu na utvrđenja iz presuda koja se odnose na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve očito kako time smatra da će izbjeći nastup zastare u odnosu na restitucijski zahtjev po tom osnovu.

13.5. Stav je ovoga suda da imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača svakako valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne samo u postupcima radi naknade štete već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o čemu će biti dalje riječi u nastavku obrazloženja.

13.6. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe, tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. U tom smislu, ali ne i samo kada potrošačima to odgovora, valja imati u vidu upravo i naprijed citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje ovaj sud cijeni na način, da neovisno o pozivanju tužitelja na utvrđenja iz presude po kolektivnoj tužbi (kako je to propisano odredbom čl. 502.c ZPP-a) sud je vezan odlukama donesenima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a time i posljedicama vođenog postupka i po pitanju zastare.

13.7. Prema tom shvaćanju, kada je u pitanju ništetnost utvrđena kao što je u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Stoga, imajući u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je ništetnost ustanovljena u odnosu na valutnu klauzulu ali i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetno ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju.

13.8. Presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz valutu CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je podnio tužbu dana 12. lipnja 2023. godine, petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO), koji je u primjeni s obzirom se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove (pa se ima primijeniti opći zastarni rok) u odnosu na zahtjev isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, je podnesen u roku. Međutim, u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope zastara je nastupila, jer je od pravomoćnosti mjerodavne presude odnosno od dana 13. lipnja 2014. godine do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. godine protekao petogodišnji rok, stoga je taj zahtjev iz točke V. tužbe odbijen kao u točki VII. izreke ove presude.

13.9. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na restitucijski zahtjev glede ništetne odredbe iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita (točka IV. tužbe) osnovano tužitelj osporava i ovaj prigovor navodeći da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

13.10. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

13.11. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

14. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 21. ožujka 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

15. Pored okolnosti da je tužitelj odbijen sa zahtjevom isplate preplate po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog nastupa zastare, sud je ocijenio da tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost odredbi ugovora i po tom osnovu, imajući u vidu utvrđenja za konkretni slučaj koja u bitnome ne odstupaju od onih utvrđenih u kolektivnom sporu, a takva deklaratorna presuda od utjecaja i za izračun preplate po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-a.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP i ZOO.

22. Tužena pak s druge strane tvrdi, da ista nije postupila nepošteno jer je promjenu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora vršila isključivo u skladu s Odlukama banke i prema uvjetima propisanih Zakonom o bankama a kasnije Zakonom o kreditnim institucija i o tome redovno se obavještavao tužitelj na što on nije prigovarao.

23. Prema navedenim odredbama ali i Direktivi Vijeća 93/19/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga u smislu i Direktive postoji direktan učinak odluka suda donesenih po kolektivnoj tužbi.

24. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila s tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine odnosno, 21. ožujka 2006. godine.

26. Presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

27. U čl. 8.2. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se promjenjivost kamatne stope vezuje za Odluku o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

28. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja koji navodi da se za banku tužene odlučio jer je kod nje već imao račun iako se prethodno informirao o uvjetima stambenog kredita i kod drugih banaka, a banka tužene ponudila kredit u CHF kao jedinu mogućnost koju valutu tada nije poznavao niti je znao kako ona kotira. Kreditnim sredstvima da je kupljen stan u [adresa] gdje i danas stanuje od cca. 50 m2 (uz terasu) koji se nikada nije iznajmljivao niti se u njemu obavljala djelatnost. Početna rata od cca. 2.400,00 kuna da je prešla iznos i 3.000,00 kuna, a danas za anuitet plaća cca. 400,00 eura jer kredit nije konvertirao. Tvrdi da je imao saznanja o činjenici da ugovara promjenjivu kamatnu stopu ne očekujući takve promjene, a time i porast mjesečne rate, a istovremeno i promjenu valutnog tečaja CHF, za koju valutu da je kod uzimanja kredita shvatio da je stabilna valuta kada ništa nije rečeno da bi nešto ukazivalo na rizičnost te valute, a niti ukazano da HNB ne štiti tu valutu što osobno nije ni znao. Tvrdi se da službenica banke ništa nije pojašnjavala u svezi mogućnosti i načina promjene kamatne stope kao niti rizičnosti valute CHF, a isto tako da se ništa nije objašnjavalo ni po pitanju naknade za obradu kredita, koja je uzeta iz iznosa odobrenog kredita. Tužitelj navodi da je on shvatio da postoji ta obveza kao uvjet za odobrenje kredita i o tome, kao i o ostalome iz ugovora da se nije moglo pregovarati. Konačno da se niti kod javnog bilježnika ništa nije moglo objašnjavati, a ugovor tamo zatekao sastavljen od strane banke, kojeg je javni bilježnik pročitao, a potom on potpisao međutim, ni od njega nije ništa objašnjeno s ekonomskog aspekta.

29. Ovaj sud smatra da ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. Ugovora na koju se poziva tužitelj je koncipirana nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primjenjivim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

30. Nastavno navedenom, odredba čl. 8.2. predmetnog Ugovora protivna je i načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza (čl. 4. ZOO/05) pa stoga, takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

31. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 8. Ugovora pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene - banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine.

32. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03. Ovaj sud zaključuje da ta odredba za prosječnog potrošača nije razumljiva jer nije jasno temeljem kojih parametara i koje su to metode izračuna tih parametara temeljem kojih će banka mijenjati ugovorenu kamatnu stopu. Osim toga način i obračun kamata vezan je za akte tužene, radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima koje imaju ekonomsku naobrazbu. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču, takva odredba iz Ugovora nije mogle biti razumljiva jer se u Ugovoru ne navode objektivni kriteriji kako bi se moglo provjeriti da li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope i što ta promjena metode u konačnici za primjenu kamatne stope znači.

33. U Ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

34. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope navodeći da se visina kamatne stope može promijeniti sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja Ugovora samo bila poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 4,55%, dok mu podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tužena kao financijska institucija, čiji je cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

35. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelja kao potrošača, bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno superiorno. Iz sadržaja osporene odredbe u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe, niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita, a što je sve bilo predmet raspravljaju u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Stoga je ocjena ovoga suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorna odredba iz čl. 8.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

37. Tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu TS RH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) donesenom u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

38. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbio revizije tužene, između ostalog i ovdje tužene kao neosnovane, te presude istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

39. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima, tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

40. Ocjenjujući i sporne dijelove ugovornih odredbi iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su također nepoštene i nerazumljive jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB- a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

41. Tužitelj u svome iskazu ukazuje upravo na sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi, a s time u svezi da je sklopio predmetni namjenski ugovor o kreditu u CHF valuti s promjenjivom kamatnom stopom upravo iz razloga što je prezentiran po službeniku banke kao jedini kredit pri čemu se nije ukazalo ništa u svezi rizičnosti tog kredita, a niti o uvjetima pod kojima i zašto bi se mijenjala kamatna stopa, kao niti da valuta CHF ne bi bila zaštićena od HNB, kao što je to slučaj s valutom EUR prema kuni.

42. Dakle, više je nego očito da se o spornim pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor, nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok mu nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

44. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 7. Ugovora, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

45. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora koji se tiču valute CHF, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala. Tužena niti ne tvrdi da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli bile drugačije strukturirane od istih odredbi ugovora o kreditu koje su bile predmet razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti objašnjava kako je definirao parametre koje je pratio u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjivosti kamatne stope, te je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivanja uzročno- posljedične veze kretanja parametara.

46. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

46.1. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 (točka 16. obrazloženja) ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Sve naprijed rečeno u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF vrijedi i za ugovornu odredbu o naplati naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva koja obveza nesporno je bila poznata tužitelju međutim, isti nije shvatio kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti mu je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

46.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

46.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

46.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

46.5. Prema tužiteljevom iskazu proizlazi da izuzev što je znao za tu obvezu, nije mu pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

46.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) kako je i naprijed već istaknuto, sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO-a koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

46.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

46.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a ništene.

47. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u švicarskim francima i plaćenu naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec. iz Marimar-fin d.o.o. Rijeka.

48. Vještakinja je dostavila pisani nalaz i mišljenje dana 27. rujna 2024. godine (list 526-563) iz kojega nepobitno se ima zaključiti da postoji preplata na ime više plaćenog po osnovi ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope i to prema izračunu vještaka u ukupnom iznosu od 1.577,65 eura (specificirano u stupcu 12, tabele broj 7) u kojem obračunu je vještakinja primijenila početnu kamatnu stopu do 01. siječnja 2014. godine kada je primijenjena kamatna stopa od 3,23% sukladno ZID ZPK. Nadalje, po narednom naloženom zadatku vještakinja je izračunala preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tužene, važećeg na dan isplate kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate za utuženo razdoblje sve specificirano po mjesecima u tabeli broj 6, i to zasebnim prikazom samo pozitivnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 16.545,65 eura, kako je specificirano u stupcu 12, tabele broj 6, s izdvojenim prikazom negativnih tečajnih razlika u razdoblju nižeg tečaja u odnosu na početni tečaj kredita ukupnog iznosa od 235,34 eura, kako je specificirano u stupcu 14, tabele broj 6 i konačno, prikazala i ukupne tečajne razlike sa uključenim pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama (prijeboj) ukupnog iznosa od 16.310,31 eura, a specifikacija tečajnih razlika sa izvršenim prijebojem prikazana u stupcu 15, tabele broj 6. Konačno, vještakinja je potvrdila kroz svoj nalaz da je tužitelj podmirio tuženiku i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odredbi čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu dana 22. ožujka 2006. godine, u iznosu 590,03 eura odnosno, 4.445,59 kuna.

49. Podneskom od 09. listopada 2024. godine (list 568-581) tužitelj se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka to usklađuje tužbeni zahtjev na način da ustraje kod kondemnatornog dijela isplate preplate po osnovi ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 1.557,67 eura (točka V. tužbe) prateći izračun vještaka iz stupca 12, tabele 7 njezina nalaza, dok zahtjev po osnovi preplaćenog tečaja CHF valute u ukupnom iznosu od 16.545,65 eura (točka VI. tužbe) usklađuje prema stupcu 12, tabele broj 6 potražujući svakomjesečnu preplatu iz toga stupca sa zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate, a koja specifikacija predstavlja izračun samo pozitivnih tečajnih razlika i konačno potvrđuje visinu posljednjeg zahtjeva iz točke VII. tužbe koji se odnosi na nesporno plaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 590,03 eura što odgovara i izračunu po vještaku, a učinjeno nespornim glede visine i po tuženoj.

49.1. Tužitelj u tom podnesku ukazuje da nije sporno da je kod određenih anuiteta tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, no da kod izračuna ne treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika. Ponavlja, da je banka kao financijska institucija znala koja je posljedica ugovaranja CHF valutne klauzule, no unatoč tome što su banke znale i bile svjesne koji su posljednji rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF, iste nisu o tome na adekvatan način obavijestile potrošače. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja da je nastala u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule, a da to niti nije znao. Iz ništetnosti nesporno da podredno proizlazi kondemnatorni tužbeni zahtjev, obzirom da je posljedica ništetnosti - restitutio in integrum, povrat u prijašnje stanje, što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnom ugovoru. U konkretnom slučaju zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi samo na strani tužitelja da je nastupila povreda obzirom je tužitelj uslijed ništetnih odredbi svoj kredit znatno preplatio. Provedenim financijskim vještačenjem da nesporno je utvrđeno da je povećanje CHF valute imalo za posljedicu da je tužitelj na ime tečaja platio više nego što je trebao. Dakle, da je nesporno, da je na strani tužitelja nastupila povreda, koja će postojati sve dok ne bude otklonjena na način da tuženik tužitelja isplati za preplaćene iznose koji se potražuju ovim postupkom i koji su i utvrđeni provedenim vještačenjem. Tuženik, s druge strane, kao nesavjesna ugovorna strana, da nije trpio nikakvu povredu zbog ništetnih odredbi u vrijeme kad je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja jer tužitelj nije ostvario nikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, a niti kod tuženika dolazi do umanjenja imovine. U konačnici da to znači, da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla staviti u izračun / prijeboj no, ukoliko bi sud i utvrdio da postoji tražbina tuženika prema tužitelju, takvo potraživanje da je u zastari temeljem odredbe čl. 226. ZOO-a pa da stoga nije moguće uzeti u obzir mjesečne iznose nastale uslijed smanjenja tečaja niti izvršiti prebijanje.

49.2. Slijedom navedenog da u konkretnom slučaju treba prilikom utvrđenja preplate po osnovi uvećanja CHF tečaja uzeti u obzir samo pozitivne mjesečne preplate na način da se zbrajaju samo pozitivnih mjesečni iznosi koje je tužitelj i specificirao u svom tužbenom zahtjevu kako je prikazano u stupcu 12, tabele broj 6 nalaza vještaka, dok se negativni iznosi ne trebaju uzeti u obzir. No, kada bi se i radilo prebijanje, da tada je potrebno uzeti u obzir odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO-a koje se odnose na uračunavanje, a u tom slučaju da bi izračun prikazan u stupcu 15, tabele 6 nalaza vještaka bio u skladu sa tim odredbama prvotno je potrebno izračunati zateznu kamatu koja teče na svaki preplaćeni iznos pozitivnih tečajnih razlika, pa s obzirom na redoslijed uračunavanja, iznos negativnih tečajnih razlika da može eventualno biti oduzet od sume zakonskih zateznih kamata, što podrazumijeva prethodni izračun zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos pozitivnih tečajnih razlika, te od dobivenog obračuna zateznih kamata oduzeti iznos negativnih tečajnih razlika. U svakom slučaju da tužitelj ne prihvaća izračun preplate prikazan u stupcu 15, tabele 6, gdje je izvršeno prebijanje koje da nije učinjeno sukladno ZOO-u kada je u pitanju na red uračunavanja. Uvažavajući okolnost da je tuženik nesavjesna ugovorna strana obzirom da postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja te ništetnost odredbi ugovora, čak i ako bi sud prihvatio stajalište da na ime negativnih tečajnih razlika postoji tražbina tuženika prema tužitelju, tužitelj ukazuje da njegova tražbina po osnovi preplaćenog CHF tečaja nastala namjernim prouzročenjem štete uslijed namjernog, nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke, a koja tražbina ne može prestati prijebojem (čl. 200. ZOO-a).

50. Podneskom od 21. listopada 2024. godine (list 593-600) tužena se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka ne prigovarajući matematičkom izračunu već sukladno tome nalazu precizira prigovor prijeboja sukladno izračunu vještaka po osnovi negativne tečajne razlike to usklađuje iznose kao iz prikaza stupca 14, tabele 6, ukupnog iznosa od 236,24 eura i prihvaća izračun po osnovi preplate kamate koja je već uvažila kamatnu stopu od 3,23% kakvu je tužena i predlagala primjenom ZID ZPK (NN 143/13) od 01. siječnja 2014. godine (tablica 7, stupac 12). Tužena osporava istaknuti prigovor zastare prijeboja ponavljajući svoj pravni stav pozivom na odredbu čl. 198. ZOO-a koji da jasno propisuje da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja.

51. O pisanom nalazu i mišljenju vještaka raspravljalo se na ročištu od 19. veljače 2025. godine kada je vještakinja u bitnome potvrdila usklađeni tužbeni zahtjev tužitelja iz točke V. tužbe koji odgovara prikazu izračuna iz tablice 7, stupca 12 njezina nalaza gdje je prikazana preplata kamate sa ukupnim iznosom od 1.577,65 eura, a u kojem izračunu da je primijenjena kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine sukladno ZID ZPK. U odnosu na točku VI. tužbenog zahtjeva po osnovi preplate valute CHF isti da je usklađen sukladno izračunu iz tablice 6, stupca 12, u ukupnom iznosu 16.545,65 eura, što predstavlja samo pozitivne tečajne razlike, dok da je negativne tečajne razlike prikazala u istoj tablici u stupcu 14, u ukupnom iznosu 235.34 eura, a prijeboj u stupcu 15, ukupnog iznosa od 16.310,31 eura. U odnosu na tužbeni zahtjev iz točke VII. tužbe potvrđuje i očito, da tužitelj ustraje kod početnog zahtjeva koji odgovara i izračunu vještakinje, da je jednokratna naknada za obradu kredita naplaćena 22. ožujka 2006. godine u iznosu od 590,03 eura, odnosno 4.445,59 kuna. Konačno, da je i prigovor tužene radi prijeboja po osnovi valute ukupnog iznosa 235,34 eura postavljen sukladno prikazu iz stupca 14, tablice 6 njezina nalaza.

52. Sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještakinje kao objektivno, stručno i logično, ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istog i pored prigovora stranaka, koje u bitnome nisu ni na koji način dovele u pitanje matematički izračun i metodu izračuna vještaka u odnosu na odbijeni zahtjev tužitelja glede preplate po osnovi ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope, imajući u vidu da je nastupila zastara ove tražbine kako je naprijed obrazloženo. Isto tako nalaz vještaka nije doveden u pitanje ni u odnosu na tražbinu po osnovi preplate tečaja CHF imajući u vidu da je sud prihvatio tužiteljev zahtjev isplate koji predstavlja tražbinu samo pozitivnih tečajnih razlika, čime se ne dovodi u pitanje red uračunavanja.

53. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud je istog tužiteljevog pravnog stava da je suprotan odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj zapravo nije ništa primio ili stekao bez osnove, budući je te mjesečne obroke uplaćivao u cijelosti tuženoj pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kad je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženoj te nije išta primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove, tj. manje plaćenog ne potražuje ništa kao je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka već samo ono što je preplatio zbog porasta tečaja CHF, pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti.

53.1. Stoga je ovaj tuženikov prigovor radi prebijanja odbijen zbog ovih razloga, a tužiteljev istaknut prigovor zastare nije ni posebno obrazlagan.

54. Nedvojbeno je, da je usvojeni zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF i plaćene naknade, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

55. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenom tečaju CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

56. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

57. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

58. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

59. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu. Nadalje, utvrđen je i plaćeni iznos po osnovi naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada od 590,03 eura kako tužitelj i potražuje, a sud dosudio u točki VI. izreke primjenom odredbe čl. 323 ZOO/05 i čl. 1111. ZOO/05.

60. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

61. Odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

62. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 4.229,50 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe (250 bodova - 500,00 eura), pristupa na dva održana ročišta od 27. svibnja 2024. godine i 19. veljače 2025. godine (svako po 250 bodova - 500,00 eura), za sastav dva obrazložena podneska od 08. veljače 2024. godine i 09. listopada 2024. godine (svako po 250 bodova - 500,00 eura) te za podneske od 25. siječnja 2024. godine i 31. svibnja 2024. godine naknadu po Tar. br. 8.4. (za svako 25 bodova - 50,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), za izbivanje iz pisarnice radi pristupa na dva održana ročišta (4 h - 100 bodova - 200,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a na troškove zastupanja od 725,00 eura (25% od 2.900,00 eura), troškove vještačenja u iznosu 534,50 eura i troškove dolaska na dva održana ročišta u iznosu od 70,00 eura (relacija [adresa], 2x70 km=140 kmx0,5 eura).

62.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice gotovo sve nastale troškove zastupanja izuzev troška pristupa na ročište za objavu na koje punomoćnica nije pristupila, te troškove izbivanja iz pisarnice za pristup na dva ročišta za koje je priznata puna nagrada, što bi ukupno iznosilo 150 bodova - 300,00 eura, uz PDV 75,00 eura ili konačno nepriznat iznos od 375,00 eura.

62.2. Uvažavajući meritornu odluku suda kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom kao u točki VII. izreke u iznosu od 1.577,65 eura, proizlazi da je isti djelomično uspio u postupku u visini od 91,57%. Stoga, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tužene, dobivamo 83,14% po kojemu se ima odmjeriti naknada ukupnog troška tužitelju 3.204,63 eura, a u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 1.024,87 eura je odbijen.

62.3. Slijedom navedenog, o parničnom trošku tužitelja odlučeno je kao u točkama VIII. i IX. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a i Tar. br. 7., 8. i 9. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Rovinju, 03. travnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.