Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-408/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-602/2019-53 od 18. ožujka 2022., u sjednici vijeća 3. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-602/2019-53 od 18. ožujka 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I/ izreke te u odluci o troškovima postupka pod toč. II/ izreke
II. Žalba tužiteljice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. II/ izreke djelomično preinačuje na način da se nalaže tuženici naknaditi tužiteljici pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.647,61 EUR sa zateznom kamatom daljnji trošak u iznosu od 228,12 EUR sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljica odbija.
r i j e š i o j e
I. Nepobijano rješenje kao sastavni dio presude Općinskog suda u Varaždinu broj P- 602/2019-53 od 18. ožujka 2022., kojim je utvrđeno da je tužba tužiteljice preko iznosa dosuđenog pod toč. I/ izreke presude do iznosa zatraženog tužbom podnesenom 6. lipnja 2019. povučena, ostaje neizmijenjeno.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 56,25 EUR, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod toč. I/ izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 13.019,35 EUR / 98.094,28 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa u toj točki izreke do isplate, dok je pod toč. II/ izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.647,61 EUR / 12.413,94 kn sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2022. do isplate. Nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom prvostupanjske presude utvrđeno je da je tužba tužiteljice preko iznosa dosuđenog u toč. I/ izreke presude do iznosa zatraženog tužbom podnesenom 6. lipnja 2019. - povučena.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II/ izreke, pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti odluku o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.
6. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženica s osnova ništetnih odredbi Ugovora u kreditu broj 9011081677 od 15. ožujka 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, isplati ukupni iznos od 13.019,35 EUR sa zateznom kamatom, koji iznos predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje na dan plasmana kredita i kamatne stope na dan plaćanja mjesečnih anuiteta kredita, kao i razliku između tečaja CHF na dan plasmana kredita i tečaja CHF na dan plaćanja mjesečnih anuiteta kredita.
7. Prvostupanjski sud konstatira da između stranaka nije sporno:
- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor (te FĐ kao založna dužnica) 15. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011081677 (dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg je tuženica stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 70.586,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora);
- da je odredbom čl. 4. Ugovora određena redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana;
- da je odredbom čl. 7.2. Ugovora određeno da se kredit u iznosu od 70.586,99 CHF i kamata iz toč. 4. tog Ugovora otplaćuju u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženice važećoj na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora;
dok je bilo sporno:
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva;
- da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice;
- da li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosi na tužiteljicu.
8. Nakon ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/20212 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ovdje tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/20212 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je ovdje tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima:
- da je temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe, sud direktno vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese potrošača
- korisnika kredita, koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovarala promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i tužitelji kao korisnici kreditne usluge kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate i koristeći u Ugovorima ništetnu i nepoštenu odredbu na način da je ugovarala valutnu klauzulu u CHF bez da je potrošače upozorila na rizik ugovaranje iste, odnosno da se sudovi u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude proizašle iz postupka kolektivne zaštite;
- da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO), a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a prema pravnom stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke počela teći 14. lipnja 2014., a zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF 15. lipnja 2018., dok je tužiteljica tužbu podnijela prvostupanjskom sudu 6. lipnja 2019., to prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO nije osnovan;
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor sklopila radi kupnje stana kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, da joj je osobni bankar ponudio kao najpovoljniju opciju kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, te da o spornim odredbama nije pregovarala s tuženicom, da joj nisu predočene nikakve informacije u vezi rizika vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorenu redovnu promjenjivu kamatnu stopu, što potvrđuje da način sklapanja Ugovora u konkretnom slučaju ni po čemu ne odstupa od načina postupanja tuženice koji je bio osnova za donošenje presude u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, pa je prvostupanjski sud zaključio da tuženica nije dokazala postojanje okolnosti koje bi otklonile primjenu presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa na konkretan Ugovor;
- da iz iskaza svjedokinje TĐ, zaposlenice tuženice, proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora bila zaposlena kod tuženice kao osobni bankar, da se ne sjeća da li je sa tužiteljicom razgovarala o uvjetima kreditiranja, zbog čega je ista opisala uobičajenu proceduru prilikom sklapanja ugovora o kreditima sa klijentima tuženice;
- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit tijekom 2012.;
- da je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, te da je navedeni vještak izračunao ukupnu razliku s osnove promjenjive kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i s osnove valutne klauzule u CHF po srednjem tečaju tuženice važećem na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 13.019,28 EUR, koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala kredit prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35% te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita, te da je navedena vještakinja saslušana na ročištu 11. ožujka 2022., na kojem je odgovorila na pitanja stranaka i ostala kod svojeg nalaza i mišljenja;
- da je tužiteljica podneskom od 11. listopada 2021., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, djelomično smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 21,92 EUR sa zateznom kamatom, te da se tuženica tome nije protivila;
- da je prigovor prebijanja istaknut po tuženici neodređen jer tuženica nije naznačila iznose koje stavlja u prijeboj;
te je na temelju tako utvrđenih činjenica sud utvrdio kao prethodno pitanje ocjenu za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice kao kreditora i valutna klauzula u CHF - ništetne, posljedično čemu tužiteljica ima pravo temeljem čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO na povrat svega što je platila na temelju predmetnih ništetnih ugovornih odredaba, pa kako je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao objektivan i logičan, to je pod toč. I/ izreke naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 13.019,35 EUR (s osnova promjene tečaja CHF i promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženice) sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose primjenom čl. 1115. ZOO.
9. U odnosu na žalbu tuženice:
9.1. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno jer je ista nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
9.2. Ispitujući stoga pobijanu presudu u pravcu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i po služenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, koji se obzirom na vrijeme pokretanja postupka primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.), ovaj sud je utvrdio da, protivno žalbi tuženice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, odnosno da je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama, da razlozi presude nisu nejasni niti proturječni, te da ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i/ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti u žalbenom stadiju postupka.
9.3. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju niti utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja, kao niti pravilna primjena materijalnog prava jer je prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se poziva u obrazloženju presude, kako u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredba o čemu je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, te stoga isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.
9.4. Tuženica u žalbi tvrdi da tužiteljica nije podnijela zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, već da je tužbom zahtijevala samo isplatu novčanog iznosa s osnova stjecanja bez osnove, osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare kao i primjenu odredbe čl. 502.c ZPP jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na naknadu štete. Tvrdi da je promašeno pozivanje suda na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se radi o Ugovoru koji je u cijelosti prestao isplatom kredita posljedično čemu tužiteljica više nije ovlaštena isticati ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Navodi da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovornih odredbi u Ugovoru sklopljenom sa individualnim potrošačem, da se iz ponašanja tužiteljice može zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe i njezina prava i obveze, time da je ista bila informirana o svim mogućim posljedicama i eventualnim rizicima, a što je tužiteljica potvrdila potpisom Ugovora, da je ugovaranje valutne klauzule u smislu čl. 22. ZOO bilo dopušteno, da sud nije bio ovlašten retroaktivno primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP, obzirom da je ista izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku/19, osporava svojstvo potrošača tužiteljici jer ista to nije dokazala, osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je fiksiran tečaj na dan isplate kredita, pa stoga smatra da se više ne radi o kreditu s valutnom klauzulom već o kunskom kreditu, te ističe da je prvostupanjski sud promijenio ugovorni odnos između stranaka jer je vještak za izračun umjesto promjenjive kamatne stope koristio fiksnu kamatnu stopu od 4,35% kao početno ugovorenu kamatnu stopu, koja nije ugovorena. Obzirom na navedeno, tuženica u žalbi tvrdi da je sud tretirao tužiteljicu kao ugovornu stranku koja je ugovorila kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom unatoč tome što su stranke sklopile Ugovor sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženica nadalje u žalbi tvrdi da su tužiteljici bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze obzirom da se niti jednom nije obratila ovlaštenoj osobi tuženice kako bi dobila dodatna pojašnjenja vezano uz razloge i kriterije promjene kamatne stope, niti je prigovarala povećanju kamatne stope, a nije tražila niti raskid ugovora. Navodi da kao banka nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, te da je sukladno odredbama ZZP/03 i Direktivi 93/13 njezino poslovanje u smislu promjena kamatne stope bilo izuzeto iz ocjene poštenosti. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora najviša kamatna stopa iznosila 15% godišnje, dok je u razdoblju nakon toga, počev od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2009., najviša dopuštena kamatna stopa iznosila 14% godišnje, pa kako među strankama nije bilo sporno da je u trenutku sklapanja Ugovora kamatna stopa iznosila 4,35 %, kao i da su sve kasnije izmijenjene kamatne stope po kreditu bile manje od najviše dopuštene kamatne stope, pa da stoga postupanje tuženice ne može biti protivno prisilnim propisima.
9.5. Prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom da se tužiteljica već u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to valja zaključiti da sud u ovom postupku obvezuju odluke iz tog postupka kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, odnosno da presude navedene pod toč. 8. obrazloženja ove presude imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove.
9.6. S tim u vezi valja navesti da je pravno shvaćanje o primjeni odredbe čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
9.7. Točno je doduše da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“. Međutim, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je ista prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti, dužna drugoj strani vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten retroaktivno primijeniti predmetnu zakonsku odredbu jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja iste.
9.8. Pritom je pogrešno stajalište tuženice da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor s obzirom da je isti prestao isplatom kredita, a to iz razloga što se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.
9.9. Stoga je prvostupanjski sud prije nego je odlučio o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, prvo odlučio o pravnoj valjanosti odredbi Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice kao o prethodnom pitanju, pozivajući se pritom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP/03) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/09).
10.1. Nadalje, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je prethodno utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor u svojstvu potrošača, obzirom da isto nedvojbeno proizlazi kako iz njezinog iskaza, tako i iz Ugovora u kojem je navedena kao korisnik kredita, fizička osoba, imajući pritom u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. da je teret dokaza tvrdnje u parnicama kakva je predmetna, u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, da tužitelj nema svojstvo potrošača – na tuženiku koji takav prigovor ističe. No, u tom pravcu tuženica u provedenom postupku nije isticala nikakve dokazne prijedloge, pa imajući u vidu iskaz tužiteljice u kojem je navela da je sklopila sa tuženicom Ugovor radi kupnje stana kako bi stanovala u istom, dakle, isključivo radi privatne potrebe, to tuženica nije uspjela dokazati da tužiteljica nije sklopila Ugovor kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03.
10.2. Imajući stoga u vidu citirane zakonske odredbe te da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o spornim odredbama nije pregovarala s tuženicom, da tužiteljici nisu predočene nikakve informacije u vezi rizika vezanih uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, da se osobni bankar VĐ ne sjeća tužiteljice, zbog čega nema niti neposredna saznanja u vezi eventualnih pregovora prije sklapanja i za vrijeme sklapanja Ugovora sa tuženicom, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da način sklapanja Ugovora u konkretnom slučaju ni po čemu ne odstupa od načina postupanja tuženice koji je bio osnova za donošenje presuda iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, pa kako tuženica nije dokazala postojanje okolnosti koje bi otklonile primjenu presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa i na konkretan Ugovor o kreditu to je i prema ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.
10.3. Nadalje, protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženici jer je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice počela teći 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF - 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10, pa kako je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 6. lipnja 2019., to nedvojbeno nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO. Stoga je prvostupanjski sud prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove navedenih ništetnih ugovornih odredaba otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je tužiteljica tužbu podnijela prvostupanjskom sudu 6. lipnja 2019., dakle, prije proteka roka od pet godina (čl. 225. ZOO).
10.4. Isto tako, neosnovano tuženica osporava nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na način kako je isti izrađen, obzirom da u smislu odredbe čl. 259. st. 1. ZPP sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem. Dakle, svi žalbeni navodi usmjereni na rad vještaka su potpuno promašeni, obzirom da tuženica ne osporava matematički izračun istog, već osporava način na koji je vještak izradio nalaz i mišljenja, a iz istog je razvidno da je vještak izradio nalaz i mišljenje isključivo po nalogu prvostupanjskog suda i to na način kako je to rješenjem suda zahtijevano od njega.
10.5. Nadalje, činjenica što tuženica kao banka do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ne znači da je istoj bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu bez određenih parametara na temelju kojih bi potrošaču bio poznat način (i vrijeme) mijenjanja kamatne stope, zbog čega je potpuno irelevantno što se tužiteljica nije protivila promjeni kamatne stope, niti je zbog toga tražila raskid ugovora, već je odlučno to što prije zaključenja i za vrijeme zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac i tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženice o promjeni stope ugovorene kamate.
10.6. Također je neodlučno što je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbom čl. 22. ZOO, obzirom da je tuženica ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
10.7. Prema tome, prvostupanjski sud je, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024., odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi donio nakon provedenog dokaznog postupka (proveo je dokaze predložene po tuženici i tužiteljici), te je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, niti je dokazala da je tuženica u obavijestima o promjeni kamatne stope navela objektivne kriterije pomoću kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, odnosno tuženica je to učinila na nerazumljiv način (formulacijom da će se ugovorna kamatna stopa mijenjati sukladno odluci banke), a što ukazuje da je način i obračun kamata vezan za akte tuženice, koji su u pravilu stručni dokumenti, s kojima tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije bio upoznata na način da bi iste razumjela ili da bi u vezi istih dobila dodatna objašnjenja, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu.
10.8. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužitelja obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
10.9. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je Ugovorom o kreditu odredba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje klauzule u CHF – ništetne.
11. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženici zbog promjenjivosti kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i s osnova tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita ukupni iznos od 13.019,35 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici taj iznos.
11.1. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženici plaćala mjesečne anuitete jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti obzirom je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem tih ugovornih odredaba.
11.2. Tuženica osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, ističući da ima pravo na naknadu troškova koje mu je prouzročila tužiteljica, a koji troškovi da su bili nužni i opravdani, te da na iste ima pravo i zateznu kamatu ukoliko joj tužiteljica iste ne podmiri u roku. Međutim, kako je prvostupanjski sud odluku o troškovima donio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, to tuženica u konkretnom slučaju nema pravo na trošak postupka, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom parničnom postupku. Nadalje, u odnosu na tvrdnju tuženice „da nije bilo potreba za priznavanjem tri obrazložena podneska tužitelja“ valja navesti da prvostupanjski sud takav žalbeni navod nije razmatrao, obzirom je isti potpuno neobrazloženi i neargumentirani.
12. U odnosu na žalbu tužiteljice:
12.1. Tužiteljica u žalbi navodi da joj prvostupanjski sud nije priznao trošak sastava sedam od ukupno osam podnesaka, navodeći da je sadržaj istih mogla iznijeti na održanim ročištima. Ističe da obzirom na opsežnost podnesaka tuženice, tužiteljica navodi da svoja očitovanja nije mogla iznijeti na ročištu obzirom na količinu materije, pri čemu se poziva na odredbu čl. 155. ZPP kojom je propisano da stranke u postupku imaju pravo na upućivanje podnesaka sudu i suprotnoj strani, jednako kao što polažu pravo i na naknadu troškova njihovih sastava. Tvrdi da su svi predmetni podnesci bili potrebni za vođenje predmetnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a osobito podnesak od 11. listopada 2021. kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka te kojim je precizirala svoj tužbeni zahtjev. Isto tako, smatra da je podnesak od 16. rujna 2020. bio potreban za vođenje postupka jer se zbog opsežnosti u njemu navedene materije tužiteljica o istom nije mogla očitovati na ročištu, a to iz razloga što je u tom podnesku tužiteljica iznijela činjenično stanje glede svojeg svojstva potrošača u odnosu na sklopljeni Ugovor, dok je u podnesku od 5. veljače 2021. dala detaljnu uputu glede provođenja financijskog vještačenja, a podneskom od 21. svibnja 2021. detaljno je demantirala i obrazložila razloge neosnovanosti prigovora zastare.
12.2. I prema ocjeni ovoga suda, obzirom da se tužiteljica podneskom od 2. srpnja 2020. očitovala na podnesak tuženice od 17. lipnja 2020., u kojem je navela da ostaje kod u tužbi predloženog načina vještačenja po financijskom vještaku (na ročištu 10. prosinca 2020. tužiteljica je predložila da se provede knjigovodstveno financijsko vještačenje na okolnost izračuna visine preplaćenog iznosa po Ugovoru između ostalog uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu od 4,35% godišnje i srednji tečaj tuženice na dan isplate kredita) i ponovila da je Ugovor sklopila kao potrošač, taj podnesak nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, jer se radi o navodima koje je tužiteljica u svojim ranijim podnescima već navela. Nadalje, u vezi podneska od 16. rujna 2020., kojim se tužiteljica očitovala na podnesak tuženice od 31. kolovoza 2020., na način da osporava tvrdnju tuženice da ne postoji početno ugovorena stopa, iako je isto razvidno iz Ugovora, ponavlja da je sklopila Ugovor u svojstvu potrošača te navodi da će se na tu okolnost očitovati u svojem iskazu na ročištu, te u kojem iznosi svoje pravno stajalište da je odluka u kolektivnom sporu temeljem čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu, i prema ocjeni ovoga suda nije podnesak koji bi se u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a smatrao potrebnim za predmetni parnični postupak, jer tužiteljica nije iznijela novu činjenicu niti pak je u istom predložila novi dokaz, već je ponovila ranije navode, time da je u kasnijem tijeku postupka tužiteljica i dala svoj iskaz, pa tako i u vezi tvrdnje da je Ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Osim toga, protivno žalbi, predmetni podnesak nije toliko opsežan da se tužiteljica o materiji navedenoj u njemu nije mogla očitovati na ročištu. U odnosu na podnesak od 5. veljače 2021. tužiteljica je navela da se o načinu i razlozima provođenja vještačenja već detaljno očitovala podneskom od 2. srpnja 2020., te je u tom podnesku navela „tužitelj i nadalje smatra nužnim i neophodnim provođenje predloženog financijskog vještačenja na način na koji to u svojoj tužbi i ranijim podnescima precizira...“, odnosno „stoga tužitelj ostaje kod u tužbi predloženog načina vještačenja po financijskom vještaku ....“, pa stoga i prema ocjeni ovoga suda, predmetni podnesak nije bio potreban za parnični postupak. Podneskom od 21. svibnja 2021. tužiteljica se očitovala na podnesak tuženice od 19. svibnja 2021. navodeći da se protivi prigovoru zastare, što je nedvojbeno mogla iznijeti i na održanom ročištu 2. lipnja 2021. Konačno, tužiteljica nema pravo niti na trošak sastava podneska od 22. studenog 2021. jer se istim samo očitovala na navode tuženice, ponavljajući, tijekom prvostupanjskog postupka, ranije iznesene tvrdnje.
12.3. Međutim, kako je tužiteljica podneskom od 5. srpnja 2021. obavijestila sud da je u rješenju kojim je odredio provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja i dao uputu vještaku, omaškom umjesto ugovorene kamatne stope od 4,35% napisano 5,10%, pa je stoga tražila da sud ispravi navedeni iznos kamatne stope, a po kojem podnesku je sud postupio i rješenjem od 27. srpnja 2021. ispravio predmetno rješenje o vještačenju, to tužiteljici pripada trošak tog podneska primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.; dalje: Tarifa) – 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, odnosno iznos od 49,77 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 62,21 EUR). Isto tako tužiteljici pripada trošak sastava podneska od 11. listopada 2021. u zatraženom iznosu od 132,72 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 165,90 EUR) primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife (sud nije ovlašten tužiteljici dosuditi veći trošak od onoga kojeg je zahtijevala) jer se tužiteljica tim podneskom očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i posljedično tome uredila svoj tužbeni zahtjev.
13. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I/ izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod toč. II/ izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.647,61 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, dok je žalbu tužiteljice valjalo djelomično prihvatiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti i tužiteljici dosuditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 228,12 EUR sa zateznom kamatom.
14. Kako je tužiteljica djelomično uspjela sa žalbom, imajući u vidu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela (1.161,32 EUR), to je ista uspjela u omjeru od 19,60 %, pa kako je tužiteljica zahtijevala za trošak sastava žalbe iznos od 207,28 EUR kn to istoj pripada sukladno uspjehu u sporu iznos od 40,65 EUR, te na ime troška sudske pristojbe na žalbu primjenom Tar.br.3. toč. 3. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21.) iznos od 15,61 EUR. Prema tome, tuženici sukladno uspjehu u žalbenom stadiju postupka pripada pravo na ukupni trošak od 56,26 EUR.
15. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, istu je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
16. Nepobijano rješenje kao sastavni dio presude Općinskog suda u Varaždinu broj P- 602/2019-53 od 18. ožujka 2022., kojim je utvrđeno da je tužba tužiteljice preko iznosa dosuđenog pod toč. I/ izreke presude do iznosa zatraženog tužbom podnesenom 6. lipnja 2019. povučena, ostalo je neizmijenjeno.
U Varaždinu 3. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
