Poslovni broj: Ovr-489/2025-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

Z A K LJ U Č A K

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Stipi Masle, a temeljem prijedloga sudske savjetnice Ane Vukasović-Lončar, u ovršnoj pravnoj stvari ovrhovoditelja SLATINSKA BANKA d.d., OIB: 42252496579, Slatina, Vladimira Nazora 2, zast. po pun. ĐĆR, protiv ovršenika EUROTIM d.o.o., OIB: 41511343191, Split, Dubrovačka 51, zast. po pun. Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, radi pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate, 3. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog ovršenika EUROTIM d.o.o., OIB: 41511343191, Split, Dubrovačka 51, za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika koja su zaplijenjena na temelju Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja podnesenog kod Financijske agencije 31. prosinca 2024. na temelju osnove za plaćanje – zadužnice potvrđene po javnom bilježniku Anti Zlokiću iz Splita, pod posl. br. OV-7934/2023 od 17. studenog 2023., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova ovog postupka, kao neosnovan.

i

z a k l j u č i o j e

I. Upućuje se ovršenik EUROTIM d.o.o., OIB: 41511343191, Split, Dubrovačka 51, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ovog Zaključka pokrenuti parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku koji se vodi u ovoj pravnoj stvari, a zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 8. Ovršnog zakona.

O b r a z l o ž e n j e

1. Kod ovog suda je 5. ožujka 2025. zaprimljen prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava te proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika, a koja su zaplijenjena na temelju Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja.

2. Ovršenik u svom prijedlogu navodi kako je s ovrhovoditeljem zaključio Ugovor o izdavanju garancije kojim je ovrhovoditelj izdao bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR i da su stranke čl.2. priloženog Ugovora ugovorile novčane i nenovčane protučinidbe te da među ugovornim stranama nije bilo sporno da je ovršenik u cijelosti ispunio sve navedene ugovorne novčane tražbine te da ni na koji način nije postupio protivno zabranama. Dalje navodi kako je radi osiguranja navedenih obveza, među ostalim instrumentima osiguranja, ovršenik je izdao jednu bjanko zadužnicu s naznakom maksimalnog iznosa od 75.000.00 EUR uz izjave o mogućnosti korištenja dostavljene zadužnice. Ovršenik ističe da je sukladno čl. 5. predmetnog Ugovora ovršenik preuzeo obvezu otvoriti u Banci kod ovrhovoditelja transakcijski račun, dostavljati dokumentaciju iz koje je razvidno njegovo poslovanje svakih 6 mjeseci te se obvezao usmjeravati svoj novčani promet na taj transakcijski račun sukladno udjelu u financiranju te da je sukladno navedenom preuzeo čak 5 obveza i 3 zabrane pored davanja 8 instrumenata osiguranja izravno. Navodi kako je sve svoje obveze ispunio i predao sva tražena jamstva. Dalje ovršenik kazuje da je svoju obvezu otvaranja transakcijskog računa ispunio, a da je druga obveza – usmjeravanja prometa na računu u banci sukladno udjelu u financiranju nejasna, nepotpuna i dvojbena. Ovršenik navodi da je svim svojim većim dobavljačima poslao obavijest o tome da je otvorio račun u Slatinskoj banci te da mogu vršiti uplate na taj račun čime je ispunio svoje obvezu usmjeravanja prometa na račun otvoren kod ovrhovoditelja, no većina dobavljača je nastavila koristiti račune tužitelja koje je imao otvorene kod drugih banaka na što ovršenik nije mogao utjecati, na što je ovrhovoditelj odlučio povećati ugovorenu naknadu što je rezultiralo uvećanjem naknade za dodatnih 4.770,08 EUR odnosno 83 %. Dalje ovršenik navodi da je dana 9. prosinca 2024. zaprimio od ovrhovoditelja obračun naknade za tromjesečje koji je glasio na iznos od 9.772,55 EUR umjesto 5.330,48 EUR na što je prigovorio, i to prvo usmeno, a zatim i pismeno. Po kazivanju ovršenika, ugovorna obveza „usmjeravati svoj novčani promet na taj transakcijski račun sukladno udjelu u financiranju“ je u cijelosti i neodređena budući niti u jednom dijelu ne predviđa ostvarenje točno određenog broja ili volumena transakcija. Ovršenik drži da bi navedeno predstavljalo tek obavijest poslovnim partnerima o otvorenom računu kao i poziv da plaćaju na taj račun te konačno izdavanje računa sa naznačenim brojem računa u Slatinskoj banci što je nesporno i učinio. Sukladno tome, ovršenik je ovrhovoditelju platio garanciju u ugovorenom iznosu od 5.330,48 EUR,a potom je 9. siječnja 2025. zaprimio obavijest da je zatražena naplata novčane tražbine u iznosu od 4.442,07 EUR. Ovršenik ističe da je ovrhovoditelj aktivirao bjanko zadužnicu na ime ovršenika, te da je aktivirao bjanko zadužnicu za isti iznos i na ime društva EUROTIM EKO d.o.o., koji je u predmetnom odnosu sudužnik ovršenika. Ovršenik smatra kako nije nastupio uvjet za uvećanje naknade od 0,5 postotnih poena jer je otvorio račun i pokušao usmjeriti promet na račun u banci ovrhovoditelja i jer u ugovoru nije naznačeno što točno predstavlja pojam „usmjeravati promet na račun“ kao niti pojam udjela u financiranju te da su time ostvareni uvjeti iz čl. 50. toč.7. i 8. Ovršnog zakona odnosno smatra da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave i da nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom. Ovršenik navodi kako poslovna banka ovrhovoditelja i dalje namjerava naplaćivati nepripadajuću korist pa smatra da je odluka potrebita radi sprječavanja nenadoknadive/teško nadoknadive štete budući će na svim izvještajima o prometu po računu za društvo ovršenika pisati naznaka da je novčani iznos u korist poslovne banke naplaćen prisilnim putem i na taj način u cijelosti onemogućiti i/ili znatno otežati ovršeniku da ostvaruje financiranje kod financijskih institucija što cjelokupno predstavlja otežavanje ostvarenja uvjeta kreditiranja i da se ta posljedica naprosto ne može sanirati. Ovršenik drži da je predmetna odredba iz čl.5. predmetnog Ugovora nevaljana jer u tolikoj mjeri nije odrediva da je nemoguća i iz tog razloga ništetna. Navodi da je Slatinska banka ugovorila potpuno nejasan, u odnosu na ostale odredbe ugovora proturječan način, a ustvari samostalno i nekontrolabilno ovlaštenje mijenjati visinu naknade (cijene) prema nemogućim i nepostojećim kriterijima jer ugovoriti uvjet koji ne postoji, kao i ovlaštenje banke da za 83 % poveća cijenu pravnog posla, naprosto nije odredba koja može proći test razmjernosti Zakona o obveznim odnosima, i u tom dijelu smatra da je odredba čl.5. st.3. ništetna. Dalje navodi da obveza „usmjeravati“ promet po računu predstavlja trajnu radnju te da eventualno neispunjenje te obveze svakako ne može biti razlog koji bi značio da banka može naknadu za korištenje garancije podići sa 0,6 % na 1,1 % odnosno za cijelih 83 %. Slijedom navedenog, ovršenik predlaže sudu da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim, da se pljenidba i prijenos odgode i naloži ovrhovoditelju da ovršeniku nadoknadi trošak ovog postupka.

3. Ovrhovoditelj je zaključkom pozvan da se očituje na prijedlog ovršenika. U svom očitovanju ovrhovoditelj je osporio navode ovršenika istaknuvši kako je prijedlog ovršenika u potpunosti pravno neutemeljen, paušalan i neosnovan te predlaže prijedlog ovršenika odbiti kao neosnovan i naložiti ovršeniku da naknadi ovrhovoditelju trošak ovog postupka.

4. Člankom 210. stavcima 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24, dalje: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

5. Vezano uz prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, čl. 65. st. 1. OZ propisani su razlozi zbog kojih sud, na prijedlog ovršenika, može u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu (objektivne pretpostavke), uz uvjet da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje (subjektivne pretpostavke). Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, za odgodu ovrhe potrebno je kumulativno ispunjenje obiju pretpostavki, i subjektivnih i objektivnih.

6. U odnosu na objektivni razlog za odgodu ovrhe, stav je ovog suda da je ovršenik podnošenjem predmetnog prijedloga ispunio objektivnu pretpostavku za odgodom ovrhe iz odredbe čl. 65. st. 1. toč.4. OZ-a. Po mišljenju ovog suda nisu ispunjeni subjektivni uvjeti za odgodu ovrhe, jer ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, već samo paušalno navodi da traži odgodu ovrhe radi sprječavanja nastanka nenadoknadive/teško nadoknadive štete jer ću mu ostvarenje financiranja kod financijskih institucija biti onemogućeno/otežano zbog umanjenja boniteta. Međutim, ovršenik svoje tvrdnje ne potkrepljuje nikakvim dokazima. Ovršenik mora biti svjestan da odgoda ovrhe u ovom slučaju znači samo odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava na račun ovrhovoditelja, ali ovršenik i dalje ne može s tim sredstvima slobodno raspolagati. Naime, pljenidba novčanog iznosa ne predstavlja nužno nenadoknadivu štetu za ovršenika, iako je po prirodi stvari ovrha uvijek otegotna za ovršenika. Nadalje, što se tiče štete koju bi ovršenik trpio predmetnom ovrhom treba poći od stajališta da svaka isplata na neki način oštećuje onoga koji je na tu isplatu obvezan. Ukoliko bi pak zauzeli suprotno stajalište, tada bi konzekventno, svako izvršenje ovršne isprave kojom se određuje isplata, bilo dovedeno u pitanje, a to svakako nije bila intencija zakonodavca prilikom stipuliranja čl.65. st.1. OZ-a. Ujedno, bitno je naglasiti da vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadu (povratnu) isplatu ovršeniku onog iznos koji je u postupku izravne naplate zaplijenjen s ovršenikova računa i prenesen ovrhovoditelju. Zbog navedenog, ispitivanje treba usmjeriti i na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja. Da bi se radilo o nenadoknadivoj šteti ili teško nadoknadivoj šteti mora se raditi o šteti koju ovršenik protuovrhom ili restitucijskom parnicom i ovrhom koja bi se nastavno provela ne bi mogao nadoknaditi od ovrhovoditelja, te se opasnost nastupanja te štete mora konkretizirati na razini vjerojatnosti, osim ako ona nije očita sama po sebi.

7. Kako u smislu čl. 65. OZ-a moraju kumulativno biti ispunjene obje zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe, ovaj sud smatra da nije osnovan prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe, odnosno da nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe pa je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja

8. U odnosu na prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim valja na odgovarajući način primijeniti odredbe članaka 50. i 53. OZ., pa je tako člankom 53. OZ propisano kako ovršenik može zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja. Ovršenik se u svom prijedlogu poziva na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 8.

9. Obzirom da ovršenik smatra da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave i da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika jer ovlaštenik nije dao ovlaštenje za prisilnu naplatu uvećane naknade, odnosno ističe žalbene razloge sadržane u čl. 50. st. 1. toč.7. OZ-a, to sud nema ovlasti proglasiti pljenidbu nedopuštenom već može jedino ovršenika uputiti u parnicu pa je temeljem čl. 52. st. 3. u vezi s čl. 210. st. 1. i 2. OZ-a odlučeno kao u izreci zaključka.

10. Nadalje, sud je ispitujući prijedlog ovršenika utvrdio da se ovršenik poziva na žalbeni razlog sadržan u čl. 50. toč. 8. Naime, u odnosu na istaknuti opugnacijski razlog da nije ispunjen uvjet određen ovršnom ispravom, ukazati je da sud u ovršnom postupku o navedenom razlogu odlučuje samo ako utvrđivanje spornih činjenica predstavljaju općepoznate činjenice, ako se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskoj predmnjevi ili ako ovrhovoditelj dokaže nastupanje uvjeta javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, što nije konkretan slučaj. U ovršnom postupku zadatak je suda da prisilnim putem provede pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku koju dužnik nije dobrovoljno izvršio, a ne utvrđivanje spornih činjenica i rješavanje spornih pitanja među strankama sud se u ovršnom postupku ne može upustiti u ispitivanje te činjenice, već u tom slučaju treba uputiti ovršenika da u određenom roku pokrene parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

11. Članak 14. st.5. OZ-a propisuje da su ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja dužni ovršeniku, odnosno protivniku osiguranja naknaditi troškove koje su im neosnovano prouzročili. Obzirom da ovršenik nije uspio sa zahtjevom, ovaj sud smatra kako ovrhovoditelj nije neosnovano prouzročio troškove ovršeniku, te je temeljem članka 14. stavka 5. OZ-a odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

12. U odnosu na zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška, ovaj sud sukladno čl. 14. st. 4. OZ-a ovrhovoditelju nije priznao trošak koji ovrhovoditelj potražuje budući isti nije bio potreban za provedbu ovršnog postupka, odnosno postupka naplate. Ovrhovoditelju je dostavljen prijedlog ovršenika na očitovanje, uvažavajući pritom pravo stranaka da se očituju o zahtjevima i navodima protivne stranke, međutim stranka nema obvezu očitovanja, niti je očitovanje ovrhovoditelja bilo nužno za provedbu ovršnog postupka, stoga je sud mogao i bez očitovanja ovrhovoditelja donijeti odluku u predmetu, slijedom čega je sud primjenom gore navedene zakonske odredbe odlučio kao u toč. III. izreke rješenja .

U Splitu, 3. travnja 2025.

SUDAC

Stipe Masle

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja stranka može izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek temeljem članka 11. stavka 5. OZ-a. Ako je protiv zaključka podnesen pravni lijek, sud će odluku o nedopuštenosti pravnog lijeka donijeti zajedno s odlukom kojom se utvrđuje, odnosno završava postupak ovrhe.

DNA:

- ovrhovoditelju

- pun. ovršenika

- FINA-i

- u spis