Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: P-375/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, po sucu pojedincu Gordani Njari u pravnoj stvari tužitelja COGITUS PROJEKT d.o.o. za graditeljstvo i usluge, Antunovac, K. Zvonimira 8, OIB: 39301658777 koje zastupa punomoćnik Darko Šuper, odvjetnik u Osijeku protiv tuženika GRAD OSIJEK, Osijek, Kuhačeva 9, OIB: 30050049642 kojeg zastupa punomoćnica Tihana Ranđelović odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović iz Osijeka, radi ništetnosti ugovora (VPS 19.000,00 EUR), nakon zaključene glavne javne rasprave održane 18. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. i 10. Ugovora o izvođenju radova na preuređenju i prilagođavanju postojeće zgrade dječjeg odmarališta u Omišlju novim potrebama sklopljenog između tužitelja COGITUS PROJEKT d.o.o. iz Antunovca, K. Zvonimira 8, OIB: 39301658777 kao izvođača i GRADA OSIJEK iz Osijeka, Kuhačeva 9, OIB: 30050049642 kao naručitelja u pogledu ugovorne kazne i naplate jamstva za ozbiljnost ponude.

2. Tuženik je dužan tužitelju izvršiti povrat naplaćenog novčanog iznosa od 19.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. studenoga 2024.g. do isplate, u roku od 15 dana.

3. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana."

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

"1. Smanjuje se visina obveze plaćanja ugovorne kazne na strani tužitelja Cogitus projekt d.o.o. iz Antunovca, OIB: 39301658777 sa osnove jamstva za ozbiljnost ponude prema tuženiku Gradu Osijek iz Osijeka, OIB: 30050049642 na iznos od 3.000,00 EUR-a.

2. Tuženik Grad Osijek dužan je tužitelju Cogitus projekt d.o.o. izvršiti povrat više naplaćene kazne u iznosu od 16.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom u visini određenoj čl. 29 ZOO-a, tekućom od 1. studenog 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

3. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana."

III. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a (dvije tisuće petsto eura) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 118,26 EUR-a (stoosamnaest eura i dvadeset šest centi).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke dana 17. srpnja 2024. zaključile Ugovor o izvođenju radova na preuređenju i prilagođavanju postojeće zgrade dječjeg odmarališta u Omišlju novim potrebama kojim ugovorom je tužitelj preuzeo obvezu nakon što je prethodno proveden otvoreni postupak javne nabave za izvođenje radova prema glavnom projektu zajedničke oznake 300, projektanta EĐ, izvesti ugovorene radove, na dječjem odmaralištu Grada Osijeka u Omišlju, a za predviđene radove je ugovorena ukupna cijena u iznosu od 768.871,34 EUR sa PDV-om, te su stranke ugovorile međusobna prava i obveze, prihvaćanjem ponude tužitelja kao izvođača, br. 1 od 27. travnja 2024. koja je bila jedina ponuda.

2. Dodaje da je predmetni ugovor u cijelosti j sastavio i ponudio na sklapanje tuženik, te je tužitelj u namjeri ispunjenja ugovornih obveza prethodno dostavio tuženiku mjenicu kao jamstvo za ozbiljnost ponude.

3. Nadalje navodi da je sukladno odredbi članka 10. Ugovora pod nazivom jamstvo za uredno izvršenje ugovora, određeno da je izvođač radova, ovdje tužitelj, dužan u roku od 15 dana od potpisivanja ugovora dostaviti jamstvo za uredno izvršenje ugovora za slučaj povrede ugovornih obveza i to u obliku bankovne garancije koja mora biti bezuvjetna, na prvi poziv i bez prigovora u iznosu od 10% ukupne vrijednosti ugovora bez PDV-a. Međutim, unatoč pokušaju da pribavi bankarsku garanciju tužitelj nije dobio bankarsku garanciju te nije ispunio predmetnu obvezu iz članka 10. Ugovora nakon čega je tuženik raskinuo ugovor te je isti aktivirao jamstvo za ozbiljnost ponude, odnosno naplatio je od tužitelja ranije izdanu zadužnicu na iznos od 19.000,00 EUR pozivajući se na odredbu članka 10. u svezi članka 7. Ugovora kojim je definiran rok kao bitan sastojak ugovora, te da ukoliko izvođač ne ispuni obvezu ugovora u roku, naručitelj ima pravo naplatiti ugovornu kaznu u visini od 20 % vrijednosti ugovora bez PDV-a kao i naknadu nastale štete, a izvođač nema pravo potraživati niti naknadu štete na trošak naručitelja.

4. Dodaje da je u navedenoj pravnoj stvari tužitelj imao obvezu ispuniti ugovorene radove što je podrazumijevalo nabavku materijala te inače financijske troškove rada na izvođenju navedenih radova, pa je njegova obveza bila i dijelom novčana, pa tužitelj smatra da je tuženik neosnovano naplatio navedenu ugovornu kaznu temeljem članka 7., a u svezi članka 10. stavak 6. istog Ugovora, jer nije dozvoljeno za novčanu obvezu ugovarati novčanu kaznu, a ako je i bilo dozvoljeno ugovoriti novčanu ugovornu kaznu za neispunjenje ugovorne obveze, visina iste je određena previsoko s obzirom na činjenicu da tuženik raskidom predmetnog ugovora zbog ne dostavljanja predmetne garancije nije pretrpio nikakvu štetu, te s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze.

5. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja tužitelj smatra da bi moguća primjerna kazna bila najviše u visini od 3.000,00 EUR-a slijedom čega je i visina navedene kazne neprimjerena u nastalom obvezno-pravnom odnosu između parničnih stranaka koji je raskinut.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da je tužitelj kao izvođač radova bio obvezan sukladno odredbi članka 10. stavak 1 Ugovora u roku od od 15 dana od dana potpisa ugovora dostaviti jamstvo za uredno izvršenje ugovora za slučaj povrede ugovornih obveza, a sukladno odredbi stavka 3. istoga članka jamstvo za uredno izvršenje ugovora se dostavlja u obliku bankovne garancije s time da sukladno odredbi stavka 4. istog članka ponuditelj, ovdje tužitelj može umjesto bankovne garancije kao jamstvo za uredno izvršenje ugovora uplatiti novčani polog u traženom iznosu na transakcijski račun grada Osijeka.

7. Dodaje da je tuženik dopisom poslanim e-mailom 17. srpnja 2024. kojim je dostavljen Ugovor o izvođenju radova obaviješten o obvezi dostave jamstva za uredno izvršenje ugovora u roku od 15 dana od dana potpisa Ugovora koji rok je istekao 1. kolovoza 2024., a tužitelj nije dostavio u navedenom roku jamstvo slijedom čega je e mailom od 16. kolovoza 2024. tužitelju ostavljen dodatni rok za dostavu jamstva do 23. kolovoza 2024., te je isti upozoren da će tuženik u slučaju nedostavljanja jamstva postupiti sukladno članku 10. stavku 6. Ugovora odnosno Ugovor raskinuti i aktivirati jamstvo za ozbiljnost ponude, a tužitelj je e-mailom od 22. kolovoza 2024. odgovorio da nije u mogućnosti ishoditi bankovnu garanciju, a novcem za polog ne raspolaže.

8. Nadalje navodi da je slijedom navedenog dana 18. rujna 2024. tuženik donio rješenje o jednostranom raskidu predmetnog Ugovora, te je od tužitelja naplaćeno jamstvo za ozbiljnost ponude.

9. Ističe da tužitelj pogrešno u tužbi navodi da je tuženik jamstvo naplatio pozivajući se na odredbu članka 10. u vezi člankom 7. Ugovora, odnosno primjenom odredaba o ugovornoj kazni, jer iz e-maila od 16. kolovoza 2024. proizlazi da će tuženik u slučaju nedostavljanja jamstva postupiti sukladno članku 10. stavku 6. Ugovora odnosno Ugovor raskinuti i aktivirati jamstvo za ozbiljnost ponude, a što je u konačnici učinjeno, a ovo je razvidno i iz rješenja o jednostranom raskidu ugovora od 18. rujna 2024. u točki 2 iz kojeg proizlazi da naručitelj jednostrano raskida ugovor s obzirom da izvršitelj nije izvršio svoje ugovorne obveze utvrđene člankom 10. Ugovora odnosno nije dostavio jamstvo za uredno izvršenje ugovora te će se prići naplati jamstva za ozbiljnost ponude.

10. Navodi da je iz navedenog razvidno da u konkretnom slučaju nije naplaćena ugovorna kazna kako to tvrdi tužitelj, već je naplaćeno jamstvo za ozbiljnost ponude, te da u slučaju ukoliko sud nađe da bi jamstvo za ozbiljnost ponude u svojoj suštini predstavljalo ugovornu kaznu, da tužitelj spornim ugovorom nije preuzeo novčanu obvezu već se obvezao izvršiti radove preuređenja i prilagođavanja zgrade dječjeg odmarališta slijedom čega su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju nije bilo dozvoljeno ugovarati novčanu kaznu.

11. U odnosu na navode tužitelja da je visina ugovorne kazne previsoko određena ističe da sukladno odredbi članka 7. Ugovora naručitelj naručitelj ima pravo na naplatu ugovorne kazne u visini 20 % vrijednosti ugovora bez PDV-a, te da s obzirom da vrijednost predmetnih radova bez PDV-a iznosi 615.097,07 EUR-a to bi ugovorna kazna sukladno ugovoru mogla iznositi 123.019,41 eura, a budući da je tuženik od tužitelja naplatio 19.000,00 EUR odnosno 6 i pol puta manji iznos, to su potpuno neosnovani navodi tužitelja da bi naplata spornog iznosa bila nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze, te je nejasno na temelju čega je tužitelj našao da bi primjeren iznos bio visini od 3.000,00 EUR.

12. Nadalje navodi da sukladno odredbi članka 214. stavak 1. točka 1. Zakona o javnoj nabavi javni naručitelj može od gospodarskog subjekta zahtijevati dostavu jamstva za ozbiljnost ponude, za slučaj odustajanja ponuditelja od svoje ponude u roku njezine valjanosti, nedostavljanja ažuriranih popratnih dokumenata sukladno članku 263. ovoga Zakona, neprihvaćanja ispravka računske greške, odbijanja potpisivanja ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ili nedostavljanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ako okvirni sporazum obvezuje na sklapanje i izvršenje, a sukladno članka 215. stavak 2. Zakona o javnoj nabavi, je propisano da javni naručitelj određuje jamstvo za ozbiljnost ponude u apsolutnom iznosu koji ne smije biti viši od 3% procijenjene vrijednosti predmeta nabave odnosno grupe predmeta nabave ako je predmet podijeljen na grupe.

13. Dodaje da je slijedom navedenih zakonskih odredbi tuženik točkom 3.5. Obavijesti o nadmetanju objavljene dana 11. travnja 2024., utvrdio visinu jamstva za ozbiljnost ponude u iznosu od 19.000,00 EUR ova visina jamstva određena je sukladno zakonskim i podzakonskim propisima te u skladu s pravilima i uobičajenom praksom u postupcima javne nabave, vodeći računa o razmjernosti jamstva u odnosu na procijenjenu vrijednost nabave, te ističe da predmetno jamstvo ni u kojem slučaju nije bilo neproporcionalno određeno niti se može smatrati previsoko postavljenim u odnosu na ugovorenu vrijednost posla budući da je u konkretnom slučaju ukupna cijena predmetnih radova iznosila 768.871,34 EUR, pa 3% cijene iznosi 23.066,14 EUR slijedom čega je jamstvo određeno u iznosu od 19.000,00 eura razmjerno i usklađeno sa pozitivnim pravnim propisima.

14. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu koju čine:

Ugovor o izvođenju radova na preuređenju i prilagođavanju postojeće zgrade dječjeg odmarališta u Omišlju novim potrebama od 17. srpnja 2024. (str. spisa 5-15), dokumentacija o nabavi – opći podaci o postupku nabave, e mailovi tuženika od 17. srpnja 2024. i 16. kolovoza 2024., e mail tužitelja od 22. kolovoza 2024., rješenje o jednostranom raskidu Ugovora o izvođenju radova na preuređenju i prilagođavanju postojeće zgrade dječjeg odmarališta u Omišlju novim potrebama od 18. rujna 2024. str. spisa 31), obavijest o nadmetanju od 11. travnja 2024. (str. spisa 36-45), bjanko zadužnica od 24. travnja 2024. (str. spisa 48-50) i potvrda tuženika od 29. travnja 2024.

16. Nije sporno između stranaka da su dana 17. srpnja 2024. tuženik kao naručitelj radova i tužitelj kao izvođač radova zaključili Ugovor o izvođenju radova na preuređenju i prilagođavanju postojeće zgrade dječjeg odmarališta u Omišlju novim potrebama kao i da su člankom 7. ugovora ugovorili pravo naručitelja radova na naplatu ugovorne kazne u slučaju da izvođač radova ne ispuni ugovornu obvezu u ugovorenom roku i to u visini od 20% od vrijednosti ugovora bez PDV-a. Isto tako je nesporno da se je člankom 10. ugovora tužitelj obvezao u roku od 15 dana od potpisivanja ugovora dostaviti tuženiku jamstvo za uredno izvršenje ugovora u obliku bankovne garancije koja mora biti na prvi poziv i bez prigovora u visini od 10% ukupne vrijednosti ugovora bez PDV-a, s time da može umjesto bankovne garancije kao jamstvo za uredno ispunjenje ugovora uplatiti novčani polog u traženom iznosu na račun tuženika, a u slučaju nedostavljanja jamstva za uredno izvršenje ugovora tuženik može raskinuti ugovor i aktivirati jamstvo za ozbiljnost ponude.

17. Također je nesporno da tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz članka 10 ugovora u ostavljenom roku niti u naknadno ostavljenom roku odnosno da nije tuženiku dostavio bankovnu garanciju kao jamstvo niti je uplatio novčani polog u traženom iznosu slijedom čega je tuženik raskinuo ugovor rješenjem o jednostranom raskidu ugovora od 18. rujna 2024., te je aktivirao jamstvo za ozbiljnost ponude aktiviranjem zadužnice ranije izdane od strane tužitelja na iznos od 19.000,00 EUR.

18. Sud je ocijenio neosnovanim navode tužitelja da je tuženik naplatom zadužnice u iznosu od 19.000,00 EUR naplatio ugovornu kaznu sukladno članka 7 ugovora, jer je iz sadržaja e-maila tuženika od 16. kolovoza 2024 upućenog tužitelju razvidno da tuženik izvješćuje tužitelja da će ukoliko tužitelj ne dostavi bankarsku garanciju u dodatnom roku najkasnije do 23. kolovoza 2024. biti prisiljen postupiti sukladno članka 10. stavak 6. ugovora, odnosno aktivirati jamstvo za ozbiljnost ponude, a ne ugovornu kaznu kako to tvrdi tužitelj. Osim toga s obzirom na ugovorenu vrijednost radova u iznosu od 615.097,07 EUR bez PDV-a ugovorna kazna bi mogla biti puno veća odnosno iznosila bi 123.019,41 EUR.

19. Također tužitelj neosnovano navodi da u konkretnom slučaju nije bilo dozvoljeno ugovarati novčanu kaznu za novčanu obvezu jer obveza tužitelja iz predmetnog ugovora nije bila novčana obveza nego obveza izvođenja građevinskih radova.

20. Slijedom svega navedenog sud je došao do uvjerenja da tužitelj nije dokazao da bi odredbe članka 7. i članka 10. predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske, a niti moralu društva, pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim predmetnih ugovornih odredbi i presudio kao u točki I. izreke presude.

21. Sud je ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži smanjenje visine obveze plaćanja ugovorne kazne sa osnove naplate jamstva za ozbiljnost ponude prema tuženiku na iznos od 3.000,00 EUR i povrat preplaćenog iznosa od 16.000,00 EUR.

22. Ovo iz razloga što naplatom zadužnice na iznos od 19.000,00 EUR tuženik nije naplatio ugovornu kaznu već je aktivirao jamstvo za ozbiljnost ponude, a visinu jamstva za ozbiljnost ponude je tuženik izračunao u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi.

23. Naime, sukladno članka 215 stavak 2. Zakona o javnoj nabavi, javni naručitelj određuje jamstvo za ozbiljnost ponude u apsolutnom iznosu koji ne smije biti viši od 3% procijenjene vrijednosti predmeta nabave odnosno grupe predmeta nabave ako je predmet podijeljen na grupe.

24. U konkretnom slučaju ukupna cijena predmetnih radova iznosila je 768.871,34 EUR, a 3% cijene iznosi 23.066,14 EUR slijedom čega visina jamstva za ozbiljnost ponude koju je tuženik naplatio u iznosu od 19.000,00 EUR-a nije neprimjerena kako to tvrdi tužitelj jer je obračunata u skladu s članka 215. stavak 2. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj 120/2016. i 114/2022.).

25. Slijedom navedenog sud je odbio i supsidijarni tužbeni zahtjev, te je presudio kao u točki II. izreke presude.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje ZPP) pa je tuženiku dosuđen trošak u iznosu od 2.500,00 eura na ime troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/2009., 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023., dalje OT) Tbr. 8. toč. 1 Tbr. 9. toč. 1 i Tbr. 42 - za sastav odgovora na tužbu – 625,00 EUR s PDV-om, za sastav podneska od 21. veljače 2025 – 625,00 EUR s PDV-om, za pristup na ročište od 20. veljače 2025. – 625,00 EUR s PDV-om, pristup na ročište od 18. ožujka 2025. – 625,00 EUR s PDV-om.

27. Sud nije tuženiku priznao trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 118,26 EUR budući da obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a sukladno članku 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/2023., dalje ZSP) .

28. Slijedom navedenog sud je u točki IV izreke presude odbio zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 118,26 EUR.

U Osijeku, 3. travnja 2025.

ZAPISNIČAR:

S U D A C:

Sanda Gučić

Gordana Njari

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, pismeno u roku od 15 dana od dana objave.