P o s l o v n i b r o j . P - 2 1 7 1 / 2 0 2 2

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika "RAIFFEISENBANK AUSTRIA" d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva "KALLAY & PARTNERI" d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2025 u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Martina Radić Šunjić odvjetnica u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Katarine Milatić odvjetnice u Splitu na ročištu za objavu dana 03. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 944,42 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 1,82 EUR koja teče od 31.10.2008.

- 3,31 EUR koja teče od 31.12.2008.

- 4,38 EUR koja teče od 31.01.2009.

- 4,86 EUR koja teče od 29.02.2009.

- 3,59 EUR koja teče od 31.03.2009.

- 3,85 EUR koja teče od 30.04.2009.

- 1,77 EUR koja teče od 31.05.2009.

- 0,24 EUR koja teče od 30.06.2009.

- 0,65 EUR koja teče od 31.07.2009.

- 1,45 EUR koja teče od 31.08.2009.

- 1,38 EUR koja teče od 30.09.2009.

- 0,57 EUR koja teče od 31.10.2009.

- 2,10 EUR koja teče od 30.11.2009.

- 3,33 EUR koja teče od 31.12.2009.

- 4,55 EUR koja teče od 31.01.2010.

- 4,68 EUR koja teče od 29.02.2010.

- 7,05 EUR koja teče od 31.03.2010.

- 6,60 EUR koja teče od 30.04.2010.

- 7,47 EUR koja teče od 31.05.2010.

- 15,06 EUR koja teče od 30.06.2010.

- 13,50 EUR koja teče od 31.07.2010.

- 18,27 EUR koja teče od 31.08.2010.

- 16,62 EUR koja teče od 30.09.2010.

- 13,97 EUR koja teče od 31.10.2010.

- 19,57 EUR koja teče od 30.11.2010.

- 26,69 EUR koja teče od 31.12.2010.

- 21,65 EUR koja teče od 31.01.2011.

- 23,42 EUR koja teče od 29.02.2011.

- 21,17 EUR koja teče od 31.03.2011.

- 21,57 EUR koja teče od 30.04.2011.

- 31,12 EUR koja teče od 31.05.2011.

- 32,05 EUR koja teče od 30.06.2011.

- 39,95 EUR koja teče od 31.07.2011.

- 35,86 EUR koja teče od 31.08.2011.

- 31,38 EUR koja teče od 30.09.2011.

- 30,75 EUR koja teče od 31.10.2011.

- 30,41 EUR koja teče od 30.11.2011.

- 32,53 EUR koja teče od 31.12.2011.

- 34,38 EUR koja teče od 31.01.2012.

- 34,63 EUR koja teče od 29.02.2012.

- 33,35 EUR koja teče od 31.03.2012.

- 34,22 EUR koja teče od 30.04.2012.

- 34,81 EUR koja teče od 31.05.2012.

- 33,81 EUR koja teče od 30.06.2012.

- 34,08 EUR koja teče od 31.07.2012.

- 33,33 EUR koja teče od 31.08.2012.

- 31,71 EUR koja teče od 30.09.2012.

- 33,43 EUR koja teče od 31.10.2012.

- 34,26 EUR koja teče od 30.11.2012.

- 33,21 EUR koja teče od 31.12.2012.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.406,25 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude s kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude 03. travnja 2025. do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 02. lipnja 2022 tužitelj je naveo:

Stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-3193767 u Splitu, 16.12.2005.g., koji je solemniziran dana 19. prosinca 2005.g. pred javnim bilježnikom Joškom Donikom- Stanojevićem u Kaštel Starom, pod brojem OU-787/05-1.

Temeljem tog ugovora tužena je odobrila kredit za kupnju vozila u iznosu od 11.429,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno raličitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi. Međutim tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu.

Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.

U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.

Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima. Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu:

- Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF su ništavne navodeći: „…treba uzeti u obzir da je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorne odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka…Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. i broj Revt-2221/18-11 od 3.rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka…“ “;

- Utvrđenja iz kolektivnog spora su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima navodeći: „…te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti…Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.g. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl.502.c ZPP, a isto tako i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15-dalje:ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor;

- Teret dokaza o posebnim okolnostima koje isključuju primjenu odluke iz kolektivnog spora leži na tuženoj navodeći: „…Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (napr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.

U prilog tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja se predlaže

sudu pregledati.

U navedenom predmetu radi se o NEKONVERTIRANOM kreditu koji je u cijelosti otplaćen!!

Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO- a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.

U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO- a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.

2. U svom odgovoru na tužbu od 01. srpnja 2022 tuženik je naveo:

Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3193767, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Nadalje, tuženik ističe da tužba u predmetnoj pravnoj stvari ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njoj nastavilo postupati.

Naime, člankom 106. stavak 2. ZPP-a propisano je da podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti, između ostalog, i precizno određeni tužbeni zahtjev , a što tužba u ovom slučaju ne sadrži, premda tužitelj najbolje poznaje razdoblje u kojem je predmetni kredit otplaćivao, pa je nejasno zašto isto nije i naznačio.

Slijedom navedenog, predlaže se sudu temeljem članka 109. ZPP-a naložiti tužitelju da tužbu ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti istu radi ispravka ili dopune, a ako tužitelj propusti učiniti navedeno, donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je tužba povučena, odnosno kojim se ista odbacuje. Tuženik ovime predlaže sudu sukladno odredbama članka 40. ZPP-a odrediti vrijednost predmeta spora sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, a s obzirom da je tužitelj navedeno propustio učiniti.

Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi, i to konkretno u t. 5. tužbenog zahtjeva, te u prilog ovim navodima dostavlja brojnu sudsku praksu:

Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva.

Kao drugo, tužitelj u tužbi nije na jasan i nedvosmislen način naznačio iz kojeg razloga nije u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev, premda sam najbolje zna u kojem razdoblju i anuitetima je kredit otplaćivao. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl. Ovakvo postupanje tužitelja predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja i isključivo je usmjereno prema odugovlačenju postupka odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

U odnosu na pozivanje tužitelja/suda na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako slijedi.

Primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji bio je predmet ispitivanja u postupku koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK).

Direktiva se rationae temporis ne primjenjuje na ugovor koji je predmet ovosudnog postupka, te je pogrešno pozivanje tužitelja na odredbe Direktive. Tuženik u ovom dijelu ističe kako su se i Visoki trgovački sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe neosnovano pozivali na odredbe Direktive. Ovo je utvrdio i Sud Europske unije u toč. 20. presude: „U prilog tom zahtjevu ona je temeljila argument na rezultatu postupka kolektivne pravne zaštite koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv više banaka, među kojima je bila i Zagrebačka banka. Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da se hrvatski sudovi koji su uzastopno odlučivali u okviru tog postupka, pozivajući se osobito na odredbe Direktive 93/13, odlukama koje su postale pravomoćne odlučili…“

Slijedom navedenog, na sudskoj je praksi da ovaj propust ispravi izravno primjenjujući odredbe prava Europske unije i navedenu presudu Suda Europske unije u odnosu na vremensko važenje zakona.

Za napomenuti je kako navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača.

Prilog Direktive navodi, između ostaloga, kako nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

U odnosu na presudu u predmetu C-186/16, izreka Presude Suda (drugo vijeće) od 20.09.2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Curtea de Apel Oradea – Rumunjska) jasno navodi kako „članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zahtjev mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njenog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Na nacionalnom je sudu da s tim u vezi izvrši potrebne provjere.“

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe. Iz držanja i argumentacije tužitelj u ovom postupku može se zaključiti kako tužitelj smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem on ništa ne mora dokazati te da njegov tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što je donesena predmetna presuda.

Ipak, iz dostavljene sudske prakse samog tužitelja jasno proizlazi kako je obveza nacionalnih sudova da za svaki konkretan predmet izvrše potrebne provjere, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž- 7129/13 potrošača, u skladu sa praksom suda Europske Unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće „nametnuti“ ugovor određenog sadržaja, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije tjerao da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to rezultat isključivo njegove slobodne volje.

Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenoga proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo želio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Nadalje, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Joška Donika Stanojevića, pod brojem OU-787/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost, dopuštenost i urednost tužbe, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, karticu prometa po kreditu, promjenu, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju uplata ,iskaz tužitelja OK, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu za kupnju automobila t eda je kredit otplaćen.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo tražiti isplatu više uplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Prigovor iz točke III. odgovora n/t o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan.

Naime, odredba predmetnog Ugovora o kreditu na koji se poziva tuženik, članak 12., naslovljena SPOROVI, nepoštena je ugovorna odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača.

9. Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti.Konkretno na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08, Pannon, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene.

Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano:

Članak 49.

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. odnosno da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1, točka 19.:

Članak 50.

10. Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga

Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice:

- odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom

. Sporna ugovorna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu dakle izravno je suprotna čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi

Ranije se radilo se o sadržajno identičnim odredbama čl. 81. i 82. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP03), odnosno čl. 96. i 97. st. 1. kasnijeg ZZP07. eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava.

Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, čitav niz poslovnih jedinica u [adresa], imao podružnicu u Splitu, kao i da je Ugovor o kreditu i nesporno zaključen u Splitu.

Uostalom kao potpisnik Ugovora o kreditu od strane tuženika jasno se navodi:

- Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Split, Split, Ulica domovinskog rata 29b.

10. U konkretnom slučaju dakle radi se o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegova sjedišta, a upravo je u toj poslovnoj jedinici u [adresa] tuženik i pružao svoje usluge tužitelju pa je sud imao primijeniti čl. 59. ZPP-a koji jasno navodi:

Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica

pravne osobe

Članak 59.

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi..

Sukladno tome neosnovan je prijedlog tuženika o nekakvom oglašavanju mjesno nenadležnim ovog suda pošto se, u skladu s čl. 59. ZPP-a, postupak ima voditi upravo pred sudom u Splitu, kao mjestom u kojem je tuženik putem svoje poslovne jedinice nedvojbeno spornu uslugu tužitelju pružio.

Tužitelj dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta prebivališta potrošača.

Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima 33/76 Rewe- Zentralfinanz, 45/76 Comet, 199/82 San Giorgio, C-432/05 Unibet), odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i to čl. 6. i , povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13 koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, O, t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C- 432/05, Unibet, t. 44.:. Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.

Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije svega odluka C-243/08, Pannon, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba:

Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25.4.2016.:

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018- 2 od 4.5.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019- 2 od 19.3.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2066/2017-2 od 15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti: :

11. Uostalom, u prilogu podneska se dostavlja i daljnja praksa Županijskih sudova o ovom pitanju kao što se i dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koji je u svojoj odluci poslovni broj Gr1 143-2019-2 od 11.12.2019. konačno razriješio ovo pitanje na način da je utvrdio kako je ovakva ugovorna odredba nepoštena i ništetna i kako je nadležan sud, a u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju, prema mjestu prebivališta potrošača pa tako Vrhovni sud RH navodi:

. Sukladno svemu iznijetom predlaže se očito neosnovan prigovor nenadležnosti odbiti. KONAČNO, tužitelj ističe kako sam sud ima mogućnost provjere prebivališta tužitelja kroz sustav E-spisa te jasno može utvrditi kako isti prebiva u [adresa], kako je navedeno u samoj tužbi, a istovjetno je navedeno u svim ispravama samog tuženika koje u priložene u sudski spis.

12.Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika RBA d.d. glasi:

„Utvrđuje se da je četvrtotuženik RAIFFESENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

13. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa.

Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca. Da je tome tako jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:

Članak 502.c

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

Članak 118.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi:

„Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi:

„Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

. O izravnom učinku presuda iz spora kolektivne pravne zaštite Vrhovni sud RH izričito navodi:

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

39. Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak,

odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

14. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Tužitelj ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarskim francima gdje se krediti u francima predstavljaju kao„akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

15. U svom nalazu i mišljenju od 24. prosinca 2023 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

Dana 02.06.2022. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 418-50-3193767 je ugovoren dana 16.12.2005. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=11.429,85 na rok otplate od 84 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=11.429,85. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,763984 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,50% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 164,25 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Prvi anuitet je dospio 31.01.2006. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Korisnik kredita je u redovnom roku otplatio kredit.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablicama koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene stvarno korištenog tečaja u odnosu na tečaj korišten za isplatu kredita. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja i jedna bez uključenih negativnih razlika. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 6, a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Razlika anuiteta u protuvrijednosti Eur je prikazana u stupcu br 7 . Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 17. studenog 2023.

godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2171/2022.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418-50- 3193767. Za isplate kredita i plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja.

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja (negativne razlike):

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=5.829,25 (773,67 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Opcija 2: u izračun nisu uključene negativne razlike

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=7.115,77 (944,42 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

16. Tužitelj ističe kako je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je na ovaj način postupio u skladu s čl. 190. stavak 2. ZPP-a koja odredba tužitelju omogućava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave i tu u svim okolnostima u kojima preinaka nije rezultat skrivljenog ponašanja tužitelja, a što u navedenoj stvari svakako nije slučaj pošto je tužbeni zahtjev preciziran odmah i to u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom sudskom postupku, pogotovo i imajući na umu tuženikovo opstruiranje u smislu odbijanja dostave dokumentacije tužitelju.

Posebno se napominje kako je mogućnost preinake tužbenog zahtjeva omogućena izmjenama Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (ZID ZPP 2019) konkretno čl. 39. ZID ZPP 2019, te je čl. 117. stavak 2. tog zakona propisano kako se ova odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, odnosno i na postupke pokrenute prije 1.9.2019. godine, kao dana stupanja na snagu ZID ZPP 2019.

Navedena izmjena ZPP-a i jest upravo izvršena s ciljem kako bi se strankama, konkretno tužiteljima, omogućilo da svoje tužbene zahtjeve usklade i konačno preciziraju u skladu s provedenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka u sudskim postupcima, a upravo je to slučaj u konkretnom predmetu.

17. U tom smislu, ne bi trebalo biti sporno, tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev sve do zaključenja glavne rasprave što je, u skladu s postupovnim odredbama, i učinio.. Nadalje, zakonodavac je propisao kako, bez obzira na činjenicu protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, a ukoliko bi se tuženik preinaci protivio, odluku o dopuštenju preinake, sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, donosi sud i to primjenom načela „svrsishodnosti konačnog rješenja odnosa među strankama“, kao jedinog relevantnog kriterija u primjeni ove odredbe. . Imajući ovo na umu i primjenjujući upravo propisani kriterij svrsishodnosti, tužitelj ističe kako je tužba preinačena na način da je tužbeni zahtjev tek u svojoj visini povećan, a radi se o istovjetnom potraživanju koje je od početka ovog spora predmet postupka, dakle više plaćenim mjesečnim iznosima po kamati i po valuti kao i više plaćenom po glavnici kredita, pa je jasno kako je odlučivanje u ovom postupku o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uistinu svrsishodno za konačno rješenje konkretnog ugovornog odnosa među strankama jer se radi o potpuno istom ugovoru, istim činjenicama, odnosno istom ugovornom odnosu između istih stranaka.

8. Da je tome tako ukazuje uostalom i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto nasjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, posl. broj Su IV–162/2021 od 26.11.2021. koje glasi:

18. U pogledu neosnovanosti prigovora zastare po preinaci istovjetnog tužbenog zahtjeva također je zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, u presudi poslovni broj Rev- 382/2024-2 od 5.6.2024. godine u kojoj se navodi:

19. U svom iskazu tužitelj OK je naveo:

Mogu kazati da u prosincu 2005 god ja sam odlučio kupiti novi osobno automobil te sam otišao u salon PSC Dalmacija te odabrao sobno automobil Opel Meriva 1.4. Imao sam nešto gotovog novca tako da sam samo za dio kupovne cijene morao zaključiti ugovor o kreditu.-Mogu kazati da sam ja otišao u uto kuću 16.12.2005 god gdje me dočekao već gotov tipski ugovor i radilo se o kreditu koji je glasio na iznos 11.429,85 CHF. Mogu kazati da je kredit bio na5 god,. Mogu kazati da sam ja pročitao ugovor o kreditu. Tada je u auto kući bila nazočni osoba iz banke tuženika pred kojom sam i potpisao ugovor a mislim da je bio nazočan i javni bilježnik. Meni su oni kazali da mi nude isključivo kredit u valuti CHF i da je to najpovoljniji kredit. Mogu kazati da sam ja kredit otplatio u cjelosti.Isto tako mogu mogu kazati i to da me djelatnik banke koji je obrađivao kredit nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti sam ja tada znao što su rizici promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ,.Mogu kazati da sam ovaj automobil kupio za osobne potrebe. Također mogu kazati da u to vrijem nisam imao u vlasništvu niti obrt niti udjel u trgovačkom društvu. Mogu kazati i to da je meni početna rata bila nekih 400,00m kn a zadnja rata nekih 1.100,00-1.200,00 kn. Isto tako mogu kazati da ja nisam znao što znaće pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula iz razloga što nisam ekonomist po struci nego sam tada radio u Institutu građevinarstva Hrvatske. Mogu kazati da me nitko prilikom zaključenja ugovora nitko nije upozorio da bi se tečaj mogao mjenjati te da bi se mogla mjenjati i kamatna stopa naviše.

20. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja iz kojeg iskaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici nuđen samo kredit u valuti CHF da ga niti djelatnica banke niti javni bilježnik nije upozorila na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

21. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz kojeg nalaza i mišljenja bi nedvojbeno proizlazilo da je tužitelj platio više anuitete zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a isto vještvo je stručno i argumentirano i u skladu s dostavljenom dokumentacijom.

22. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 150,00 eura, sastava podneska od 18.07.2022-150,00 eura, sastava podneska od 15.09.2023-150,00 eura, zastupanje na ročištu od 17.11.2023-150,00 eura, sastava podneska od 17.11.2024-150,00 eura, zastupanje na ročištu od 26.11.2024-150,00 eura, zastupanje na ročištu od 20.02.2025-150,00 eura, pristup objavi presude -75 eura, odnosno ukupno 1.125,00 eura koji iznos je uvećan naime 25% PDV-a odnosno 281,25 eura , troškova vještačenja 600,00 eura, pristojbe tužbe 200,00 eura, pristojbe presude 200,00 eura odnosno ukupno 2.406,25 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 03. travnja 2025.,

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis