REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2489/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Marinu Mlačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. veljače 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 3. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 377,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na iznos od:

- 4,50 EUR od dana 14.2.2007. godine do isplate,

- 5,44 EUR od dana 31.3.2007. godine do isplate,

- 16,74 EUR od dana 24.5.2008. godine do isplate,

- 7,37 EUR od dana 28.10.2008. godine do isplate,

- 7,63 EUR od dana 6.2.2009. godine do isplate,

- 9,49 EUR od dana 12.3.2009. godine do isplate,

- 6,30 EUR od dana 7.5.2009. godine do isplate,

- 6,04 EUR od dana 22.5.2009. godine do isplate,

- 4,71 EUR od dana 5.11.2009. godine do isplate,

- 12,07 EUR od dana 12.12.2009. godine do isplate,

- 14,73 EUR od dana 15.1.2010. godine do isplate,

- 58,53 EUR od dana 16.2.2010. godine do isplate,

- 43,63 EUR od dana 23.2.2010. godine do isplate,

- 10,02 EUR od dana 18.3.2010. godine do isplate,

- 12,01 EUR od dana 22.6.2010. godine do isplate,

- 12,67 EUR od dana 29.7.2010. godine do isplate,

- 20,85 EUR od dana 24.8.2010. godine do isplate,

- 17,11 EUR od dana 28.9.2010. godine do isplate,

- 12,81 EUR od dana 27.10.2010. godine do isplate,

- 16,52 EUR od dana 23.12.2010. godine do isplate,

- 19,32 EUR od dana 1.2.2011. godine do isplate,

- 14,00 EUR od dana 25.2.2011. godine do isplate,

- 23,29 EUR od dana 18.3.2011. godine do isplate,

- 21,96 EUR od dana 4.5.2011. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 406,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 31.svibnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da se tužiteljica temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od dana 04.07.2013. godine, a u kojem je parničnom postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tuženik bio jedan od tuženika. Navedenom presudom da je utvrđeno da bi tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznom odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine da je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17- 10 od dana 14.06.2018. godine da je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od dana 04.07.2013. godine. Navodi da je nesporno da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu, broj 41701/06, dana 08.05.2006. godine. Navedenim ugovorom da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 5.400,00 po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke, na dan isplate. U dijelu točka 10. OTPLATA KREDITA da je navedeno kako korisnica kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 106,86 (sto šest i 86/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora te jedan anuitet u iznosu od 107,83 CHF (sto sedam i 83/100 CHF) važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisnici kredita po isplati kredita. Anuiteti da dospijevaju na naplatu svakog desetog dana u mjesecu. Prvi anuitet da dospijeva na naplatu 10.06.2006. godine, a zadnji 10.05.2011. godine. Tužiteljica ukazuje kako je navedena odredba predmetnog ugovora u odnosu na valutu gore citiranim presudama utvrđena kao nepoštena i ništetna. Tužiteljica da je u preplati za razliku između naplaćene rate kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke, prema danu plaćanja i tečaja na dan u kojem je kredit dan na raspolaganje, a umanjen za preplaćenu kamatu. Slijedom navedenog, tužiteljica potražuje iznos od 377,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tužiteljica postavlja zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 13.04.2015.godine. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik da nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik da je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali da je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. . Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Nadalje se tuženik poziva i detaljno obrazlaže svoje stavove u pogledu donesenih odluka, odnosno sudsku praksu vezano za predmetnu problematiku, navodi da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik u ovom ugovornom odnosu da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe da uopće nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa od 377,74 EUR.

Na ročištu održanom dana 4.prosinca 2024.godine tuženik navodi da, radi smanjenja troškova postupka nije potrebno provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, da čini nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 41701/06 od 8.svibnja 2006.godine zaključenog između stranaka sa pripadajućom dokumentacijom te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 8.svibnja 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 5.400,00 CHF sa rokom otplate od 60 mjeseci, da se radi o nenamjenskom kreditu za osobne potrebe, prema stavu ovog suda vezano za predmetni pravni posao tužitelj ima status potrošača. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je u vrijeme kada je podigla predmetni kredit bila zaposlenica privatnog obrta [obrt] u [adresa], da je radila na kiosku, da nije bila vlasnica nekog trgovačkog društva niti obrta, plaću da je tada primala preko PBZ banke, a njena baka da je bila klijent tuženika i ona da joj je bila jamac pa da se radi toga i obratila kod tuženika. Navodi da su joj od strane tuženika ponudili samo ovaj kredit vezan za valutu švicarski franak, da su nudili najveći iznos, da ne zna je li to bio najpovoljniji kredit u to vrijeme, da se ne može sjetiti kolika je bila kamata, uglavnom, da joj je ponuđen ovaj kredit i da je na to pristala. Navodi da nije posebno razgovarala po pitanju ove vrste kredita sa službenikom banke niti da je bilo traga sumnji da bi moglo doći do porasta tečaja CHF kroz vrijeme, a kako se to dogodilo, da se radilo o nenamjenskom kreditu i ovaj da joj je trebao isključivo za osobne potrebe, rata da je u početku bila nekih 450,00 kn da bi kroz vrijeme narasla do dvostruko veće, sigurno 800,00 kn. Kredit da je otplatila tako da je taj kredit zatvoren, navodi da kod podizanja kredita nije mogla dobiti povoljnije uvjete od ovih, da joj je ponuđen ovaj kredit i da je to mogla prihvatiti ili ne, novac da joj je trebao tako da nije niti razmišljala o tome što je valutna klauzula i što ista predstavlja.

Iskaz tužiteljice je prema mišljenju ovog suda logičan, životan i uvjerljiv i u skladu je sa ostalim izvedenim dokazima.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je ništetna odredba Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je valjalo obvezati tuženika da tužiteljici isplati preplaćene iznose temeljem takve odredbe ugovora o kreditu. Za navesti je da je tužitelj kao ugovorna strana i korisnik kredita upravo osoba koja je ugovor zaključila i isti otplatila, isti je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ima status potrošača i njemu pripada cjelokupan preplaćeni iznos.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

U ovom slučaju nije bilo potrebno provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja visine preplaćenih iznosa, tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, pa je valjalo obvezati tuženika isplatiti tužitelju upravo zatraženi iznos od 377,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

U ovom slučaju nema zastare potraživanja, naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno 31.siječnja 2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 31.svibnja 2023.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 27.prosinca 2023.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 4.prosinca 2024.godine i 20.veljače 2025.godine; svaka radnja po 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 100,00 EUR po pojedinoj radnji. Tužitelj je obistinjen i već plaćeni trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 6,64 EUR, što sveukupno daje iznos od 406,64 EUR koliko je na ime naknade troškova postupka potrebno za vođenje postupka tuženik obvezan isplatiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, a trošak vezan za povrat u prijašnje stanje radi propuštenog ročišta tužitelju ne pripada, a ovaj trošak u pogledu prijedloga tužitelja prema stavu ovog suda ne pripada ni tuženiku. Što se tiče sudske pristojbe presude, tužitelj ima status potrošača i plaćanja sudskih pristojbi oslobođen je temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), pa sud nije obvezao tuženika da mu naknadi i trošak sudske pristojbe presude, vezano za nastanak te obveze i donošenje ovog propisa.

U Splitu, 3. travnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika