Poslovni broj: P-1187/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tužene OTP banka Hrvatska d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Anić & Anić, odvjetnicima u Splitu, , radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Marijana Peše, odvjetnika u Zadru, te u odsutnosti tuženika, presude objavljene 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, IB: 52508873833 da Tužitelju: BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 14.148,17 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 110,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2008 do isplate,

- 121,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2008 do isplate,

- 123,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2008 do isplate,

- 119,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2008 do isplate,

- 118,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2008 do isplate,

- 139,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2008 do isplate,

- 155,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2008 do isplate,

- 156,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2008 do isplate,

- 158,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2008 do isplate,

- 172,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2008 do isplate,

- 204,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2008 do isplate,

- 238,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2009 do isplate,

- 240,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2009 do isplate,

- 241,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2009 do isplate,

- 238,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2009 do isplate,

- 238,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2009 do isplate,

- 191,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2009 do isplate,

- 204,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2009 do isplate,

- 211,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2009 do isplate,

- 212,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2009 do isplate,

- 210,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2009 do isplate,

- 208,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2009 do isplate,

- 209,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2009 do isplate,

- 211,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2010 do isplate,

- 213,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2010 do isplate,

- 211,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2010 do isplate,

- 215,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2010 do isplate,

- 212,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2010 do isplate,

- 214,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2010 do isplate,

- 226,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2010 do isplate,

- 221,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2010 do isplate,

- 231,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2010 do isplate

- 224,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2010 do isplate,

- 219,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2010 do isplate,

- 231,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2010 do isplate,

- 238,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2011 do isplate,

- 221,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2011 do isplate,

- 193,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2011 do isplate,

- 171,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2011 do isplate,

- 171,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2011 do isplate,

- 181,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2011 do isplate,

- 181,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2011 do isplate,

- 232,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2011 do isplate,

- 225,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2011 do isplate,

- 216,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2011 do isplate,

- 214,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2011 do isplate,

- 213,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2011 do isplate,

- 216,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2012 do isplate,

- 219,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2012 do isplate,

- 219,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2012 do isplate,

- 218,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2012 do isplate,

- 218,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2012 do isplate,

- 220,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2012 do isplate,

- 160,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2012 do isplate,

- 180,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2012 do isplate,

- 179,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2012 do isplate,

- 177,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2012 do isplate,

- 179,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2012 do isplate,

- 179,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2012 do isplate,

- 179,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2013 do isplate,

- 175,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2013 do isplate,

- 177,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2013 do isplate,

- 178,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2013 do isplate,

- 176,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2013 do isplate,

- 173,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2013 do isplate,

- 171,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2013 do isplate,

- 173,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2013 do isplate,

- 173,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2013 do isplate,

- 176,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2013 do isplate,

- 174,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2013 do isplate,

- 174,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2013 do isplate,

- 175,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2014 do isplate,

- 12,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2014 do isplate,

- 12,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2014 do isplate,

- 12,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2014 do isplate,

- 12,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2014 do isplate,

- 12,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2014 do isplate,

- 12,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2014 do isplate,

- 12,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2014 do isplate,

- 12,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2014 do isplate,

- 12,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2014 do isplate,

- 12,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2014 do isplate,

- 12,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2014 do isplate,

- 12,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2015 do isplate,

- 14,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2015 do isplate,

- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2015 do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da u odnosu na Tužitelja ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka Tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti Tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 061222472191, oznake: UK-2k s nadnevkom: 22. prosinca 2006. godine, te Aneks 1 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 061222472191 s nadnevkom: 17. listopada 2011. godine, bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihove uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.“

III. Djelomično se usvaja podredni tužbeni zahtjev, koji je eventualno kumuliran u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u točki I. izreke presude, kako slijedi:

Nalaže se Tuženiku: OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da Tužitelju: BČ, [adresa], 23 000 Zadar, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 207,13 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 34,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2013. do isplate,

- 86,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2013. do isplate,

- 86,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2014. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.156,79 EUR odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Tužiteljica EČ u tužbi podnesenoj 20. ožujka 2015. navodi da je zaključila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj ugovora: 061222472191, dana 22. prosinca 2006. godine te Aneks I ugovora o kreditu s danom 17. listopada 2011. godine (dalje: ugovor o kreditu). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (dalje: kamatna klauzula). Ista je ništetna u dijelu u kojem se njome uglavljuje visina kamatne stope. Predmet obveze da je neodređen i neodrediv, a ugovor da ne sadrži parametre s pomoću kojih se on može odrediti. Stranke da nisu ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, odnosno predmet obveze, već je istu određivao tuženik koji nije ovlašten samostalno i jednostrano odrediti predmet obveze tužiteljice. Pošto su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, tužiteljica ističe da vrijedi zakonom propisana kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata prema čl. 26. st. 3. ZOO-a. Tužiteljica je postavila i eventualni tužbeni zahtjev za koji navodi da je kamatna klauzula ništetna u dijelu u kojem se njome uglavljuje promjena visine kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke. S obzirom da je ugovor pripremio i predložio tuženik te se o kamatnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo da vrijedi ugovorena početna kamatna stopa. Tuženik je, pozivajući se na kamatnu klauzulu i koristeći okolnost da raspolaže sredstvima osiguranja plaćanja izdanim od tužiteljice i korisnika kredita po ugovoru u korist tuženika, teretio tužiteljicu po kamatnoj stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je na taj način bez osnove stekao novčani iznos i postupao je nepošteno.

2. Tuženik OTP banka Hrvatska d.d. u odgovoru na tužbu navodi da je tužba nerazumljiva i ne sadrži sve što je potrebno kako bi se po njoj moglo postupati, pa predlaže da sud tužbu vrati tužiteljici uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi članka 109. ZPP-a. Nadalje navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te ističe da kada tužiteljica tvrdi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna zato što je činidba neodređena ili neodrediva, pa tužiteljica nije znala niti mogla znati koliko će iznositi njeni anuiteti i koliko će u konačnici morati otplatiti na ime povrata kredita, jasno je da kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom i na rok od 25 godina to nitko ne može znati, pa tako niti tužiteljica. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. ZOO citiranim odredbama ne propisuje da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje, u ovom konkretnom slučaju visinu kamatne stope, niti se tumačenjem tih odredbi može izvesti zaključak na kojem tužiteljica temelji svoju tužbu. U konkretnom slučaju činidba je odrediva. Naime, Ugovorom o kreditu ugovoreno je na koji način se činidba utvrđuje, u skladu s Općim uvjetima tuženika, izmjenama i dopunama Odluka o kamatama, a s kojom ugovornom odredbom se tužiteljica suglasila i bezuvjetno pristala na njenu primjenu. Kako je to uvodno istaknuto Ugovor o kreditu sklopljen je u skladu s tuženikovim Općim uvjetima s kojim je tužiteljica također bila upoznata i suglasna s njihovom primjenom. Odredbom članka 11.1. Općih uvjeta, tuženik je odredio parametre za donošenje odluke o promjenama kamatnih stopa, te je odredio da se visina kamatne stope utvrđuje ovisno o: visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.), te prihodima i rashodima poslovanja. Dakle, iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik niti jednim zakonskim propisom nije bio obvezan da promjenu kamatnih stopa veže uz određene elemente, on je to ipak učinio, a sve njegove odluke o promjenama kamatnih stopa bile su utemeljene na kretanju naprijed citiranih parametara. Kada tužiteljica tvrdi „kamatna klauzula je ništetna u dijelu u kojem se njome uglavljuje visina kamatne stope.“, o kojoj tvrdnji bi sud valjda trebao odlučiti kao o prethodnom pitanju, ova tvrdnja je potpuno nerazumljiva i nije jasno o čemu bi sud tu trebao odlučiti kao o prethodnom pitanju. Izrijekom je visina kamatne stope s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, ugovorena u visini od 4,39% kao važeća u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (članak 3.1. Ugovora o kreditu), a tužiteljica ničim ne obrazlaže zašto je ta ugovorna odredba ništetna, odnosno zašto je ništetna početno ugovorena „visina kamatne stope“ od 4,39%. Na razrješenje odnosa između stranaka imaju se kao mjerodavno pravo, primijeniti odredbe zakona važećih u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dakle u prosincu 2006.g., ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Tužiteljica potpuno gubi iz vida da se u skladu s odredbom članka 1165. ZOO-a u vezi s člankom 1164 st. 2. ZOO-a odredbe glede stope ugovornih kamata iz članka 26. st. 1. do 3. ZOO-a imaju primjenjivati od 01. 01. 2008.g., a do tog vremena trebale su se primjenjivati odredbe Zakona o kamatama (NN br. 94/04) i to baš odredba članka Zakona o kamatama. Dakle, sukladno odredbi članka 5. Zakona o kamatama, stopa ugovorne kamate u novčanim obvezama između pravnih, te između pravnih i fizičkih osoba ne smije biti viša od najviše dopuštene ugovorne kamatne stope koju uredbom propiše Vlada Republike Hrvatske. Prema Uredbi o visini najviših dopuštenih ugovornih kamata (NN br. 153/04), najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama ne smije biti viša od 19%. Kako je Zakon o kamatama prestao važiti dana 31. prosinca 2007. od tog trenutka imaju se primjenjivati odredbe članka 26. st. 1. do 3. ZOO-a. U vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu pa do 31. prosinca 2007., te nakon početka primjene odredbe članka 26. st. 1. ZOO-a, tj. od 1. siječnja 2008. stopa ugovornih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata. Tuženik nije zlouporabio ni ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a niti zakonske odredbe, te je promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, na koju je tužiteljica pristala, bila u skladu s internim aktima tuženika s kojima je tužiteljica bila upoznata, ali i u skladu s kretanjima kamatnih stopa na tržištu za koje je u spornom razdoblju bio prisutan rast kamatnih stopa, pa stoga tuženik ništa nije stekao bez osnova, niti je tužiteljica pretrpjela bilo kakvu štetu. Tužiteljica potpuno neosnovano tvrdi da ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih se može utvrditi visina kamatne stope, pozivajući se pri tome na odredbu članka 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK). Nakon što je zakonodavac uvidio da donošenjem ZID ZPK/2012 nije obuhvatio ugovore o kreditima koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ovog Zakona, donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13 - dalje: ZID ZPK/2013) kojim je u ZPK unesena gore citirana odredba stavka 5. koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Dakle, ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka ll.a st. 5. odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 1. siječnja 2014. Iz naprijed navedenoga je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006.g., a niti u vrijeme sklapanja Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu, tuženik nije bio obvezan definirati parametre u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 11. a st. 5. ZPK. Međutim, i prije nego što mu je zakonodavac nametnuo tu obvezu donošenjem ZID ZPK/2013, tuženik je postupajući u skladu s odredbama članka 5. ZID ZPK/2012, u prosincu 2012.g. usvojio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, koja je stupila na snagu dana 9. siječnja 2013., dakle istog dana kada je na pravnu snagu stupila i odredba članka 5. ZID ZPK/2012. Sukladno odredbi članka 5. ZID ZPK/2012 tuženik je Politikom mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, jasno i određeno definirao parametre koje će pratiti u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, utjecaj tih parametara na visinu promjenjive kamatne stope i odredio razdoblje u kojem se to razmatra, a koja Politika se sukladno odredbi članka 4.2.4. odnosi i na postojeći kreditni portfelj, dakle i na ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom. Slijedom naprijed navedenoga tuženik je definirao parametre za promjenu kamatnih stopa i prije nego što je to bio obvezan učiniti u skladu s odredbama ZPK. Ukoliko se tužiteljica za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. po kojoj bi odredba članka 3. Ugovora o kreditu bila ništetna, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljiva i stoga neodrživa, a sve iz slijedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom, bez obzira što tuženik ne prihvaća utvrđenja iz ove presude, potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužiteljicu ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi je oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužiteljica poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužiteljica potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima. Iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik niti jednim zakonskim propisom nije bio obvezan da promjenu kamatnih stopa veže uz određene elemente, on je to ipak učinio, a sve njegove odluke o promjenama kamatnih stopa bile su utemeljene na kretanju naprijed citiranih parametara. Pri tome je bitno istaknuti da utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P- l 401/12, a u kojem je VTS donio pravomoćnu presudu broj: Pž-7129/13, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi članka 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (članak 221. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP- a u svezi s člankom 81. st. 4. ZZP (NN 96/03). Dakle, ukoliko su prva dva uvjeta u ovom slučaju nesporna, jer se radi o ugovoru o kreditu sklopljenom 2006.g. s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, ostala tri nisu ispunjena, slijedom čega i nije otpala osnova za stjecanje utuženih anuiteta, pa se ne može primijeniti niti odredba članka 1111. st. 3. ZOO-a. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Tužiteljica je bila upoznata s Općim uvjetima temeljem kojih je ovaj Ugovor sklopljen, kao što je bila upoznata s tuženikovom Odlukom o kamatama, te se izrijekom suglasila s njihovom primjenom (odredba članka 17.5. 17.6. 17.7. Ugovora o kreditu), pa stoga ovi akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa Opći uvjeti i ostali vezani akti obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile primjenu internih akata tuženika te da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužiteljicu, u cijelosti je ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 3. Ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu za koju tužiteljica tvrdi daje ništetna, je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Da je ova odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva proizlazi iz stipulacije članka 3. Ugovora, koja ne ostavlja nikakve dileme glede njenog tumačenja i primjene. Slijedom naprijed navedenoga kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Međutim, i bez obzira na to, tuženik je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita postupao savjesno i nije zlorabio niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, niti zakonske odredbe, pa stoga promjene kamatnih stopa niti su bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja, niti su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, niti je sklapanjem ovog ugovora narušena ravnopravnost sudionika u ovom ugovornom odnosu. Tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata, imala bi se primijeniti odredba članka 226. st. 1. ZOO- a po kojoj tražbine povremenih davanja kao što je i tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kada bi se pak radilo o stjecanju bez osnova, a ne radi, zahtjevi koji se temelje na tom osnovu zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Tuženik podsjeća da je u slučaju naknade štete zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, odnosno pet godina od nastanka štete. S obzirom da je sporni ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, a tužba je podnesena 2015. godine, očigledno je i (objektivni) petogodišni zastarni rok istekao. Tuženik u svakom slučaju osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Općinski sud u Zadru je presudom poslovni broj P-277/16 od 19. ožujka 2019. u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, te je odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Županijski sud u Osijeku je rješenjem poslovni broj Gž-855/19 od 17. prosinca 2020. ukinuo presudu prvostupanjskog suda i vratio predmet ovome sudu na ponovno odlučivanje.

3.1. Potom je Općinski sud u Zadru pod poslovnim brojem P-2281/2020-60 dana 11. siječnja 2023. donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Županijski sud u Osijeku je rješenjem poslovni broj Gž-365/2023-2 od 11. siječnja 2023. ukinuo presudu ovog suda i vratio predmet sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da između izreke pobijane presude i njenih razloga postoji proturječnost, jer da se u točki I. izreke pobijane odluke nižeg suda navodi da je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 106.599,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose čiji zbroj iznosi 106.653,71 kn, dok je u toč. III. izreke tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 61.458,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose čiji zbroj iznosi 61.458,85 kn. Slijedom izloženog da nije jasno i razložno za koji kako ukupni, tako i pojedinačne iznose je tužbeni zahtjev odbijen.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke od dana 22. prosinca 2006. godine (l.s. 10.14), zk. izvadak (l.s. 19-22), solemnizaciju privatne isprave (l.s. 23-24), obavijest o naplati interkalarne kamate (l.s. 134), amortizacijski plan s pratećom dokumentacijom (l.s. 135-141), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 142-145), promet po računu (l.s. 146-160), privatno vještvo tužiteljice sudskog vještaka za financije i bankarstvo od 14. veljače 2015. godine (l.s. 161-168), obavijest o izmjeni kamatne stope (l.s. 169), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivana Mijolovića, dipl. oec. od 26. studenog 2015. godine (l.s. 247-254), Dodatak broj 2 ugovora o kreditu od dana 23. siječnja 2016. godine (l.s. 269-272), potvrdu o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu (l.s. 284), saslušana je tužiteljica na ročištu od dana 11. srpnja 2016. godine te vještak Ivan Mijolović (l.s. 292-293), te je pročitana dopuna nalaza i mišljenja vještaka Ivana Mijolovića od 21. studenog 2024. (l.s. 662-663) i od 2. prosinca 2024. (l.s. 666-671).

4.1. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev nakon dopune nalaza vještaka podneskom zaprimljenim 20. siječnja 2025. (l.s. 674-679).

5. Sud je donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

6. Glavni tužbeni zahtjev na isplatu nije osnovan već podredni.

6.1. Osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje ništetnosti.

7. Tužiteljica glavnim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćenog iznosa u odnosu na ono što bi tuženik stekao da je kamatu obračunao sukladno odredbi čl. 26. st. 3. ZOO. Tužiteljica je postavila i tužbeni zahtjev koji je eventualno kumuliran u odnosu na naprijed navedeni glavni zahtjev na isplatu, a kojim podrednim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa koji je preplatila u odnosu na ono što bi tuženik stekao da je na ugovor o kreditu primijenjena početno ugovorena kamatna stopa.

7.1. Nadalje tužiteljica traži utvrđenje da ne proizvodi pravni učinak odluka tuženika kojom bez dozvole i suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visina kamatne stope na tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu.

8. Među strankama je nesporno da su 22. prosinca 2006. sklopile ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit za mlade u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.294,00 CHF, kao i da su dana 23. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak broj 2 ugovora o kreditu (Aneks) kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i to izmjena Zakona ("Narodne novine" broj 102/15),

9. Ponajprije, tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

10.1. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravne prednice tuženika Hypo Alpe Adria Bank (sada Addiko banke) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.2. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prednica tuženika Hypo Alpe Adria Bank, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10.3. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

10.5. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

11.1. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).

11.2. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

Nadalje je sporno je li sklapanjem Aneksa od 23. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica potražuje ovom tužbom.

9.1. Naime, tužiteljica tvrdi da konverzija nema nikakvog učinka na njezino potraživanje koje je predmet ovog spora iz razloga jer ovom tužbom potražuje ispunjenje zasebne i samostalne izvanugovorne obveze proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove, dok se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proistekle iz ugovora. Ista tvrdi da s obzirom da tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu i ispunio dužnu činidbu, te da utužena obveza nije prestala niti na jedan drugi zakonom propisan način, da ista i dalje postoji. Za razliku od tužiteljice, tuženik ima suprotno stajalište i tvrdi da s obzirom da je tužiteljica pristala na konverziju i sve uvjete, da više ne postoji osnova za ovakav tužbeni zahtjev.

13. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.

14. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.

15. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

16. Sud je odredio vještačenje po vještaku Ivanu Mijoloviću iz kojeg proizlazi da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 8.156,99 EUR do konverzije.

16.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ivana Mijolovića kao stručan i objektivan.

15. Na kraju, s obzirom na sadržaj ukidne odluke višeg suda valja navesti, da među strankama nije sporno da je konverzija sklapanjem aneksa zakonito i pravilno provedena, te da je sklapanjem Aneksa o konverziji utvrđena preplata tužiteljici, u iznosu od 7.949,86 EUR (59.898,24 kn). Navedena preplata od 59.898,24 kn je u okviru konverzije iskorištena dijelom za podmirenje 50 % anuiteta nakon konverzije, a dijelom za zatvaranje kredita, te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice, iskazan u valuti EUR.

15. Kada se uračuna preplata iz konverzije utvrđenom iznosu od 7.949,86 EUR (59.898,24 kuna) pravilnim obračunom proizlazi da je tužiteljica više platila tuženiku iznos od 207,13 EUR, a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 207,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.156,99 EUR odbijen podredni tužbeni zahtjev kao neosnovan sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je to navedeno u točki II. izreke presude.

19. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

20.1. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji je u cijelosti neosnovan.

20.2. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužiteljice s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 23. ožujka 2015. proizlazi da potraživanje tužiteljice nije u zastari.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, imajući u vidu da je navedena odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom ovom presudom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa, pa je radi navedenog odbijen glavni tužbeni zahtjev kojim je zatražen preplaćeni iznos koji je tuženik stekao u odnosu na ono što bi stekao da je kamatu obračunao sukladno odredbi čl. 26. st. 3. ZOO, već je djelomično usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu onog što je primio u odnosu na ono što bi primio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, sve kako je to navedeno u točki I. i III. izreke presude.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP. Kada se uzme u obzir da je tužiteljica u odnosu na osnovu (utvrđenje ništetnosti) uspjela sa 100 %, a u odnosu na visinu sa 2%, proizlazi da je uspjeh tužiteljice 51,25 %, te je sud odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, kod čega je sud imao u vidu da postupajući po protutužbenom zahtjevu, kojeg je tuženik povukao, u postupku nisu nastali dodatni troškovi, sve kao u točki IV. izreke presude.

U Zadru, 3. travnja 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku