Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj P-2/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja Općina Bebrina, Bebrina 81, Bebrina, OIB 52630455645 zastupana po ZOU Antunu Stuparević, Ljubici Lalić, Domagoju Vuković i Anji Perković iz Slavonskog Broda, protiv tuženika odvjetnika VS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencinger, odvjetniku iz Slavonskog Broda, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 27. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika a presude javno objavljene dana 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenim ovrha zbog nepostojanja ovlaštenja ovrhovoditelja i zbog nepostojanja tražbine ovrhovoditelja u postupku izravne naplate koja je pokrenuta po zahtjevu tuženika odvjetnika Petra Krnić, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja Općina Bebrina, Bebrina 81, Bebrina, OIB 52630455645 kao ovršenika, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika u svim bankama prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika koji glasi: 52630455645 za iznos 2.370,76 EUR/17.862,50 kn

II. Nalaže se tuženiku odvjetniku Petru Krnić, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Općina Bebrina, Bebrina 81, Bebrina, OIB 52630455645 vrati novčani iznos od 2.370,76 EUR/17.862,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja nastaje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg Poslovni broj P- P-2/2025-10

polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku odvjetniku Petru Krnić, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Općina Bebrina, Bebrina 81, Bebrina, OIB 52630455645 plati iznos od 15,13 EUR/114,00 kn na ime naknade štete zbog provedbe prisilne naplate sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja nastaje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku odvjetniku Petru Krnić, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Općina Bebrina, Bebrina 81, Bebrina, OIB 52630455645 naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.466,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja nastaje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnosi tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe. Dana 12.2.2018. godine tuženik je temeljem odredbe čl. 209. Ovršnog zakona pokrenuo postupak izravne naplate po osnovama za plaćanje presudama Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, broj P-487/2013-7 od 27.veljače 2014. godine i Visokog trgovačkog suda u RH, posl.br.: Pž-

Poslovni broj P- P-2/2025-10

4209/2014-3 od 6.prosinca 2017. Postupak izravne naplate vodi tuženik koji je različit od onoga navedenog u osnovama za plaćanje jer je vjerovnik svoja potraživanja prenio na označenog tuženika ugovorom o prijenosu potraživanja čime je isti na sebe preuzeo sva prava i obveze vjerovnika. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, posl.br. P-1769/2011-62 od 18.studenog 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-2256/2014-2 od 6.rujna 2017. godine utvrđeno je postojanje novčanog potraživanja tužitelja prema ustupitelju potraživanja (HS). Kako je predmetnim ugovorom o cesiji (tužitelj njime ne raspolaže , ali je u cijelosti izravna naplata provedena temeljem istog) tuženik preuzeo sva prava i obveze ustupitelja ĐS do iznosa koji zahtjevom za izravnu naplatu pokušava prisilno naplatiti, to je tužitelj dana 21.veljače 2018. dao jednostranu kompenzacijsku izjavu dostavljenu tuženiku istog dana, a kojom je utvrđeno da se predmetno potraživanje ovrhovoditelja u cijelosti kompenzira, gasi se te ostaje nakon prijeboja međusobnih potraživanja dug Kukec Davora u daljnjem iznosu od 12.803,08 kuna. Jednostrana kompenzacijska izjava djeluje ex tunc, dakle retroaktivno od dana kada su obje strane ovlaštene tražiti ispunjenje. Iz zahtjeva za izravnu naplatu vidljivo je da je to 7.veljače 2018. koji je dan ovršnosti tražbine tuženika (kasnije dospjela tražbina). Tužitelj nadalje navodi da je 23.veljače 2018. godine na temelju odredbe čl. 210. OZ tužitelj kao ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na koji prijedlog se na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl.50 i 53 OZ) a kojom pojašnjava kako je odluka po kojoj se pokušava provesti prisilna naplata djelotvornost izgubila u trenutku kada su se stekli uvjeti za prijeboj (radi se o građansko pravnom prijeboju dopuštenom u ovršnom postupku), a za što je preduvjet bilo davanje jednostrane kompenzacijske izjave. Zaključkom ovog suda posl.br. Ovr-205/18-2 od 28.ožujka 2018. upućen je ovršenik ovdje tužitelj pokrenuti ovaj postupak u roku od 15 dana primjenom odredbe čl. 52.st.3. OZ, a nakon što je zaključio da se njegov prijedlog temelji na odredbi čl. 50.st.1.toč.7. i 9.

Ovršnog zakona.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je njegov zahtjev pravno neosnovan, s obzirom da je tuženik dana 26.veljače 2018. tužitelju dostavio preporučenom poštom uz povratnicu dopis kojim je obrazložen pravni značaj njihove izjave o prijeboju, kao i njihova pravna pozicija, te pravna pozicija tužitelja s obzirom na zakonske odredbe čl. 80. i čl. 81. ZOO. Tuženik i HS, inače stranka u spisu br. Pž-4209/14 Visokog trgovačkog suda RH , zaključili su dana 12.veljače 2018. pred javnim bilježnikom ugovor o prijenosu potraživanja koja pripadaju ĐS na način da HS svoja potraživanja prenosi na odvjetnika Petra Krnić. Danom zaključenja ovog ugovora tj. 12.veljače 2018. preuzimatelj potraživanja odvjetnik VS imao je pravo na zaključenje ovog ugovora temeljem čl. 80. i 81. ZOO, te je temeljem čl. 81. i čl. 83. ZOO postao na dan 12.veljače 2018. vlasnikom tražbine ustupitelja. Točno je da je tužitelj odvjetniku VS dana 21.veljače 2018. uputio izjavu o prijeboju. Što znači dostava izjave o prijeboju poslije ustupljene tražbine, odvjetnik VS obrazložio je tužitelju svojim dopisom od 26.veljače 2018. Iz izjave o prijeboju evidentno je da tužitelj ima stanovita potraživanja prema ĐS, a ne prema

Poslovni broj P- P-2/2025-10

odvjetniku Petru Krnić, pa samim time ne može svoja potraživanja kompenzirati sa potraživanjem odvjetnika Petra Krnić nakon 12.2.2018. Znači, tužitelj je zaista mogao do 12.veljače 2018. podići izjavu o prijeboju, ali samo prema ĐS, a ne i prema odvjetniku Petru Krnić. Kako je HS bio dužan odvjetniku Petru Krnić za troškove zastupanja, to je odvjetnik VS svoje troškove zastupanja naplatio od ĐS, prije no što je to zatražio tužitelj, pa kako je tuženik prvi naplatio svoje troškove, odnosno kako je pripadajući iznos ĐS dana 12.veljače 2018. postao vlasništvo odvjetnika Petra Krnić, to ne može tužitelj prema njemu isticati izjavu o prijeboju. Da je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe jasan, to je bilo već evidentno u ovršnom postupku kod ovog suda u predmetu broj Ovr-205/18 gdje zahtjev tužitelja nije prihvaćen. Istodobno u sudskoj praksi kako ovog suda tako i drugih sudova postoji već standardna praksa u svezi sa ovim prijeporom,, tj. da se nakon zaključenja ugovora o ustupu tražbine protiv preuzimatelja ustupa ne može isticati prigovor kompenzacije. U svom podnesku od 9.rujna 2018. tužitelj navodi da prema odredbama ZOO koja uređuju ugovor o ustupanju potraživanja određeno je da cesionar ima prema cesusu ista prava koja je imao cedent do prijenosa tražbine. Kako dužnik nije sudjelovao kod sklapanja ugovora o cesiji, može istaknuti primaocu pored prigovora koje ima prema njemu i prigovor koje je mogao istaknuti ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje. Slijedom navedenog postoji osnovno pravilo da dužnik ustupljenog potraživanja može prebiti primaocu ona potraživanja koja je do obavijesti o ustupanju mogao prebiti ustupiocu. Pored toga dužnik može prebiti i ona svoja potraživanja od ustupioca koja je stekao prije obavijesti o ustupanju, a čiji rok nije dospio u času kada je obaviješten o ustupanju. Takva je pravna priroda ugovora o ustupanju potraživanja, takve su pravna pozicije subjekata u ovom odnosu a takva je i sudska praksa. Tuženi u svom podnesku od 25.1.2019. navodi da tužitelj ima netočan pravni stav u svezi pravnih implikacija zaključenja govora o prijenosu potraživanja i u svezi sudske prakse glede istog. Navod tužitelja da nije sudjelovao u sklapanju ugovora o cesiji ima za posljedicu da tužitelj prema ustupitelju potraživanja može prebijati ona potraživanja koja je do obavijesti o ustupanju mogao prebiti ustupiocu, također je pravno apsolutno netočan, a na isto upućuje pravomoćno rješenje ovog suda broj Ov-15/17-13 od 23.svibnja 2019. gdje se radi o identičnoj pravnoj stvari kao u ovom predmetu, a gdje je naslovni sud utvrdio da je izjava o prijeboju dužnika uslijedila nakon zaključenja ugovora o prijenosu potraživanja, pa je sud iznio stav da ne postoje uvjeti za prijeboj tražbine ovrhovoditelja i ovršenika po čl. 195. Zakona o obveznim odnosima pri čemu se dalje pravno obrazlože da preuzimatelj u smislu odredbe čl. 82.st.1. nije trebao tražiti pristanak dužnika, a isto tako da ne obavještavanje dužnika ne utječe na pravnu valjanost ugovora o ustupu. Tužitelj u svom podnesku od 17.1.2020. navodi da tuženik uporno upire na stav suda izražen u rješenju Ov-15/2017-13 od 23.srpnja 2018. godine pokušavajući situaciju u tom predmetu i zauzeti stav prenijeti na ovaj predmet, a to nije moguće. Prije svega, u tom predmetu radi se o prijenosu potraživanja po osnovu parničnih troškova. U ovdje utuženoj svoti oni čine 17.862,50 kn, pa bi realno gledajući i prihvaćajući prigovor tuženika tužbeni zahtjev bio osnovan za sve preko tog iznosa (dakle do 56.144,00 kuna).

Poslovni broj P- P-2/2025-10

3. Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-164/2028 od 26. lipnja 2020. presuđeno je pod točkom I. da se utvrđuje nedopuštenim ovrha zbog nepostojanja ovlaštenja ovrhovoditelja i zbog nepostojanja tražbine ovrhovoditelja u postupku izravne naplate koja je pokrenuta po zahtjevu tuženika protiv tužitelja Općina Bebrina, kao ovršenika, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika u svim bankama za iznos od 27.107,24 kuna, a točkom II. je naloženo tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 27.107,24 kuna koji je neosnovano stekao provedbom ovrhe izravnom naplatom, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika u svim bankama.

4. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-3977/2020-3 od 20. studenog 2024. potvrđena je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2018-14 od 26. lipnja 2020. u točkama I i II izreke, a predmet je vraćen na ponovno suđenje u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđuje nedopuštenim ovrhe u iznosu 2.370,76 EUR/17.862,50 kn ( točka I ove presude) kao i isplatu tog iznosa ( točka II ove presude) i isplatu iznosa od 114,00 kn (15,13 EUR) na ime naknade štete zbog provedbe prisilne naplate ( točka III ove presude).

5. Tužitelj je podneskom od 21. siječnja 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev te naveo kako u odnosu na meritum spora, sada je jasno da iznos od 17.862,50 kn (troškovi postupka iz trgovačkog spora) pripadaju stranci ĐS, da nisu bili predmetom ustupa između ĐS i tuženika i da tuženik nije mogao u postupku izravne naplate ovaj iznos sustegnuti (jer tuženik je ovdje ovrhovoditelj) jer se na radi o dobrovoljnom plaćanju troškova. Jednostavno ako iznos od 17.862,50 kn nije bio predmetom ustupa, tuženik je neosnovano proveo postupak prisilne naplate za taj iznos i to jer ovrhovoditelj nije HS. Tužitelj predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev.

6. Tuženik u podnesku od 23. siječnja 2025. navodi kako smatra da bi sud u ponovljenom postupku morao pozorno promotriti ugovor o prijenosu potraživanja kojeg je zaključio odvjetnik VS sa ĐS, zatim zahtjev za izravnu naplatu tražbine koju je odvjetnik VS sproveo kod Financijske agencije, te priležeću punomoć koja je išla uz taj zahtjev. Iz ugovora o prijenosu potraživanja evidentno je iz čl. 1. ugovora o prijenosu potraživanja da je HS na ime svoga duga prema odvjetniku VS istome ustupio svoja novčana potraživanja u iznosu od 27.107,24 kn sa pripadajućim kamatama, a koji je iznos bio dosuđen presudom Visokog trgovačkog suda RH br. 41 Pž-4209/14-3 od 06. prosinca 2017. Iz zahtjeva za izravnu naplatu, kao i iz priležeće punomoći, evidentno je da je odvjetnik VS tim zahtjevom naplaćivao potraživanje svoga klijenta za naprijed navedeni iznos od 27.107.24 kn uvećano za zakonske kamate, te troškove parničnog postupka koji su dosuđeni tom presudom. To znači da ugovorom o prijenosu potraživanja nije bio obuhvaćen iznos troškova parničnog postupka od 17.862,50 kn, pa izjava o prijeboju tužitelja koja je upućena tuženiku 21. veljače 2018., ne može se odnositi na troškove

Poslovni broj P- P-2/2025-10

parničnog postupka, jer troškovi parničnog postupka nisu bili prenijeti na odvjetnika VS ugovorom o prijenosu potraživanja, pa samim time tužitelj ne može te troškove tražiti od tuženika, kako je to pravilno utvrdio naslovni sud u prijašnjoj presudi br. P-164/2018-14 od 26. lipnja 2020. godine navedeno u točki III. presude.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-487/13-7 od 27.2.2014., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-4209/14-3 od 6.12.2017., presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-1769/13-62 od 18.11.2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 2256/14-2 od 6.9.2017., izjavu o prijeboju od 21.2.2018., izvadak po transakcijskom računu, Ugovor o prijenosu potraživanja od 12.2.2018., obračun zateznih kamata, odgovor na izjavu o prijeboju, uloženu sudsku praksu, uvid u spis Ovr-205/18, te ostalu priloženu dokumentaciju.

8. Među strankama je sporno da li je tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten pokrenuti ovrhu, zbog čega bi eventualno predmetna ovrha bila nedopuštena, kao i slijedom toga da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen ovrhom.

9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je tuženik pokrenuo postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom 12. veljače 2018., zahtijevajući isplatu duga prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4209/2014 od 6. prosinca 2017.,

- da je narečenom presudom preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-487/13 od 27. veljače 2014. na način da je prvotuženik iz tog postupka, Općina Bebrina, obvezan isplatiti tužitelju iz tog postupka HS iznos od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate, kao i troškove parničnog postupka od 17.862,50 kn, 4 Poslovni bro Gž-3977/2020-3

- da je u narečenom parničnom postupku tužitelja HS zastupao punomoćnik VS, ovdje tuženik,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2256/2014 od 6. rujna 2017. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tužitelju iz tog postupka HS naknaditi prvotuženiku iz tog postupka Općini Bebrina, troškove parničnog postupka u iznosu od 49.062,50 kn te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je bio odbijen zahtjev Općine Bebrina za naknadu parničnog troška te je naloženo tužitelju HS naknaditi tuženiku Općini Bebrina troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn, u roku od osam dana, te trošak žalbenog postupka u iznosu od 89,25 kn, u roku od osam dana,

Poslovni broj P- P-2/2025-10

- da je između HS i VS **.**.2018. (istog dana kada je pokrenut postupak izravne naplate) sklopljen ugovor o prijenosu potraživanja, prema kojemu je HS kao ustupitelj ustupio preuzimatelju VS svoje potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 4209/14 od 6. prosinca 2017. za isplatu iznosa od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate,

- da je Općina Bebrina 21. veljače 2018. dala izjavu o kompenzaciji međusobnih dospjelih novčanih tražbina i to tražbina Općine Bebrina prema presudi Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-1769/2011 od 18. studenoga 2013. u iznosu od 49.062,50 kn, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2256/2014 od 6. rujna 2017. u iznosu od 6.250,00 kn, 89,25 kn na ime troškova žalbenog postupka te obračunate zatezne kamate u iznosu od 19.749,18 kn, odnosno ukupno 75.150,93 kn te s druge strane tražbine odvjetnika VS prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4209/2014 od 6. prosinca 2017. u iznosu od 27.107,24 kn na ime glavnice, 17.862,50 kn na ime troškova parničnog postupka, te obračunate zatezne kamate od dospijeća tražbine u iznosu od 17.378,11 kn, odnosno ukupno 62.347,85 kn, pa je nakon izvršenog prijeboja ostao dug u korist Općine Bebrina u iznosu od 12.803,08,

- da je Općina Bebrina saznala za podnošenje prijedloga za izravnu naplatu 15. veljače 2018.,

- da je tužitelj kao ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim tvrdeći da je odluka temeljem koje se predlaže izravna naplata izgubila djelotvornost u trenutku kada su se stekli uvjeti za prijeboj,

- da je zaključkom suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-205/18 od 28. ožujka 2018. tužitelj upućen na parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temeljem čl.50. st.1. t.7. i 9. OZ-a,

- da je 13. veljače 2018. izvršena zapljena tražbine tuženika VS za iznos od 56.144,40 kn.

11. Rezimirano, predmet ovog spora je dakle dopuštenost ovrhe za iznos od 2.370,76 EUR/17.862,50 kn koji iznos se odnosi na troškove parničnog postupka koje je Općina Bebrina (tužitelj) dužan platiti HS prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4209/2014 od 6. prosinca 2017., isplata tog iznosa tužitelju i isplata iznosa od 114,00 kn (15,13 EUR) na ime naknade štete zbog provedbe prisilne naplate. U postupku je utvrđeno da ugovorom o prijenosu potraživanja nije bio obuhvaćen iznos troškova parničnog postupka od 17.862,50 kn, a što tuženik niti ne osporava u svom podnesku od 23. siječnja 2025.

12. Sporno je dakle da li je tuženik bio ovlašten temeljem zahtjeva za izravnu naplatu naplatiti navedeno potraživanje. Naime, kako tražbina nije bila predmetom ustupa između HS i tuženika, radi o tražbini za koju je vjerovnik i nadalje HS, stoga tuženik nije bio ovlašten zahtijevati dosuđene troškove niti je imao ovlaštenje iste naplatiti, stoga sud smatra da je ovrha nedopuštena. Ovdje se radi o prisilnoj naplati tražbine u postupku izvansudske ovrhe kojeg je tuženik pokrenuo primjenom čl. 209. Ovršnog

Poslovni broj P- P-2/2025-10

zakona pa se i glede ovlaštenja za pokretanje tog postupka trebaju primijeniti mjerodavne odredbe tog zakona. Pritom je sud imao u vidu činjenicu da ovrhovoditelj iz postupka izravne naplate nije osoba kojoj je dosuđen parnični trošak (HS) te da parnični trošak nije bio predmetom ustupa u ugovoru koji je sklopljen 12. veljače 2018. između HS i tuženika.

13. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu koji se nalazi u spisu na listu 23 i 24 proizlazi kako je isti podnesen temeljem ugovora o ustupu te su kao prilozi navedeni izvornik ovršen odluke i ugovor o prijenosu potraživanja, te uz zahtjev nije priložena punomoć za isplatu. U odnosu na dostavljene dokaze tuženika uz podnesak od 23. siječnja 2025. sud iste nije uzeo u obzir jer su isti dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud nije utvrdio da bi bilo razloga zašto iste nije mogao dostaviti ranije.

14. Naime, prema odredbi čl. 299. Zakona o parničnom postupku stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

15. Kako je utvrđeno da je ovrha nedopuštena zbog nepostojanja ovlaštenja ovrhovoditelja i zbog nepostojanja tražbine ovrhovoditelja u postupku izravne naplate koja je pokrenuta po zahtjevu tuženika kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja kao ovršenika, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika u svim bankama prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika za iznos 2.370,76 EUR/17.862,50 kn kako je određeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 41 Pž-4209/2014-3 od 6. prosinca 2017. godine, a utvrđeno je da je izvršena zaplijena novčanih sredstava tuženika, tako je u točki II. presude sud naložio tuženiku da plati iznos od iznos od 2.370,76 EUR/17.862,50 kn koji je neosnovano stekao provedbom ovrhe izravnom naplatom, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima ovršenika sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2018. godine do isplate. Tuženiku je naloženo da plati iznos od 15,13 EUR/114,00 kn na ime naknade štete zbog provedbe prisilne naplate sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2018. godine do isplate, budući da je utvrđeno da je ovrha nedopuštena.

16. Prema odredbi čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. dalje u tekstu: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Dalje, prema čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je Poslovni broj P- P-2/2025-10

stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju je stoga tuženik kao stjecatelj bez osnova dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju provedenog ovršnog postupka neosnovano primio, kao i zakonske zatezne kamate.

17. Odluka o kamatama dakle temelji se na čl. 1115. ZOO. Utvrđeno je kako je 13. veljače 2018. izvršena zapljena tražbine tuženika VS za iznos od 56.144,40 kn, stoga tužitelj ima pravo na kamate od dana stjecanja, a tijek kamate je određen od 14. veljače 2018. godine, od kada je tužitelj tražio kamate.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/2023). Stoga je sud kao opravdan tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, troškove obrazloženog podnesaka od 9. rujna 2019., 17. siječnja 2020. i 21. siječnja 2025. u iznosu od ukupno 600,00 EUR ( 200,00 EUR-a svaki podnesak), trošak zastupanja na ročištima od 27. studenog 2019., 9. ožujka 2020., 27. svibnja 2020. i 27. veljače 2025. ukupno 800 EUR ( 200,00 EUR-a svako), ročište za objavu presude od 26. lipnja 2020. i ročište za objavu presude od 3. travnja 2025. po 100,00 EUR, ukupno 200 EUR, pdv 450 EUR, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 146,00 EUr i pristojbe na presudu u iznosu od 70,34 EUR. Tužitelju je dakle priznat ukupno trošak od 2.466,34 EUR

19. Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 4. travnja 2025.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku