Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27,

Split

Poslovni broj: Pn-632/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UŠ, odvjetničkog vježbenika u OD Lubina i Čutura j.t.d. Split i zz tuženika RŠ, na ročištu za objavu, dana 3. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 405,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se zahtjev tužitelja odbija u dijelu kojim traži isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 405,00 eura te u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 630,87 eura (preko dosuđenog iznosa od 405,00 eura do iznosa od 1035,87 eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 210,29 eura od 18. siječnja 2012., na iznos od 210,29 eura od 20. siječnja 2012. te na iznos od 210,29 eura od 21. siječnja 2012. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 228,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja (3. travnja 2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 16. veljače 2024. podnio tužbu u kojoj je naveo da je protiv tužitelja pod brojem K-13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona/97, te da je presudom od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe.

1.1. U tužbi se dalje navodi da je u tom postupku tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa da je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz odredbe čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru.

1.2. Ministarstvo pravosuđa i uprave da je u predmetu UP/I-702- 03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te je tužitelju ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Po mišljenju tužitelja taj iznos da nije primjeren. Naime, da je protiv tužitelja vođen postupak pod sumnjom da je ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali o toj sumnji, kao i da je tužitelj to i učinio, premda je istina sasvim drugačija.

1.3. Tužitelj da je trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana jer je lišen slobode 9. veljače 2010. u 16,00 sati.

1.4. Dan 17. siječnja 2012. tužitelj da je proveo u zatvoru, da je vrlo malo spavao, da je bio iscrpljen, da je slabo jeo i da je trpio duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da je ubio svoju majku, radi čega da tužitelju pripada iznos od 345,29 eura na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti uz obrazloženje da mu je ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju da je i onemogućen rad, a radio je kao pomorac.

1.5. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 345,29 eura s pripadajućim kamatama.

1.6. Ovom predmetu pripojeni su predmeti poslovni broj Pn-634/24 i Pn-636/24, koji su formirani po tužbama istog tužitelja protiv istog tuženika, s istom činjeničnom osnovom i istim novčanim zahtjevom, s jedinom razlikom u tome da u svakom predmetu tužitelj traži naknadu štete za različiti dan boravka u pritvoru/istražnom zatvoru.

1.7. U navedenim spojenim predmetima tužitelj potražuje naknadu štete za sljedeće dane provedene u pritvoru/istražnom zatvoru: 19. siječnja 2012. (Pn-634/2024) i 20. siječnja 2012. (Pn-636/2024), a tužbe u navedenim predmetima su sudu podnesene 16. veljače 2024.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo kako uz tužbu nije priložena valjana punomoć za zastupanje tužitelja.

2.1. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknut prigovor zastare potraživanja tužitelja, a budući da je tužitelj u siječnju 2020. zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019., a tužba je podnesena 10. svibnja 2023., pa je za predmetnu tražbinu nastupila zastara, a temeljem odredbi čl. 477. i čl. 478. ZKP-a, u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Tuženik u odgovoru na tužbu dalje navodi da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. i da je u tužbi navedenom presudom Županijskog suda u Splitu, koja je potvrđena već spomenutom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno oslobođen optužbe.

2.3. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za tri (1) dan proveden u pritvoru te da je pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, što se osporava jer takvo potraživanje ne može egzistirati kao samostalna cjelina, a budući da se prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva vodi računa o cjelokupnom trajanju neosnovanog lišenja slobode te se radi o zloupotrebi procesnih ovlaštenja.

2.4. Tuženik se usprotivio i visini zahtjeva i tijeku zateznih kamata, smatrajući kako iste ne mogu teći od dana kada je proveo dan u pritvoru već mu iste, sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a, pripadaju od dana podnošenja pisanog zahtjeva. Dodatno ukazuje i to da stopa zatezne kamate za razdoblje nakon siječnja 2023. nije u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

3. Stranke su popisale parnični trošak.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 14/22, 155/23; dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura.

6. Postupak u sporovima male vrijednosti normiran je Glavom tridesetom ZPP-a te je tako odredbom članka 461.a st. 2. ZPP-a određeno kako su stranke u sporovima male vrijednosti dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Nadalje, odredbom st. 9. istog članka propisano je kako stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi. Zaključno, st. 10. istog članka navodi kako sud neće uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno st. 9. ovog članka.

7. Tužitelj je na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza pribave spisa Općinskog suda u Puli poslovni broj P-402/07, Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-391/13 te izvođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem tužitelja na okolnosti iz tužbe, a prilikom predlaganja navedenih dokaza sudu nije dao razloge na okolnost da iste bez svoje krivnje nije mogao predložiti u tužbi. Prema stajalištu suda predlaganje izvođenja dokaza pregleda spisa koji nose oznaku godine 2007. i 2013. te izvođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem tužitelja na okolnosti iz tužba nisu dokazi koje tužitelj bez svoje krivnje nije mogao predložiti već u tužbi. Stoga sud, sukladno ranije citiranim odredbama čl. 461.a ZPP-a nije uzeo u obzir dokaze koje je tužitelj predložio na pripremnom ročištu od 14. veljače 2025.

8. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom zahtjeva za naknadu štete od 10. travnja 2020. kojeg je Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske podnio tužitelj putem punomoćnika Željka Lubine, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013., spisa Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/2018, a putem jedinstvenog informacijskog sustava za upravljanje i rad na sudskim predmetima sud je pribavio i pročitao zapisnik od 26. rujna 2024. iz predmeta ovog suda Pn 269/23 i od 22. listopada 2024. iz predmeta ovog suda broj Pn 321/23.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka tužitelja u istražnom zatvoru i to za dane 17. siječnja 2012., 19. siječnja 2012. i 20. siječnja 2012.

10. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 2. srpnja 2013, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. g. do 2. srpnja 2013. g., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013.

10.1. Slijedom navedenog, nesporno je i to da je tužitelj dane 17. siječnja 2012., 19. siječnja 2012. i 20. siječnja 2012. bio u istražnom zatvoru.

10.2. Među stankama nije sporna ni osnova odgovornosti tuženika odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24, dalje ZKP/08).

11. Odredbom članka 14. ZKP/08 propisano je kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. čl. 3. ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP/97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona.

12. Valja navesti i to kako se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa, sve kako predviđa odredba čl. 477. st. 2. ZKP/97, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

12.1. U zahtjevu za mirno rješenje tužitelj je za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn, odnosno 66,36 eura, sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate.

13. U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi pripada li tužitelju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neutemeljenog lišenja slobode. Također, trebalo je odlučiti jesu li osnovani prigovori tuženika koji se odnose na valjanost punomoći, zastare potraživanja tužitelja te tijek zatezne kamate.

14. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je tužitelj bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete ĆŠ, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka ŠŠ, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona;

- kako je odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- kako je rješenjem Vrhovnog suda RH I Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tuženik ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- kako je rješenjem VRSH broj I Kž-404/13 od 2. srpnja 2013. ponovno ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tuženik oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva;

- kako je rješenjem VSRH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje;

- kako je presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 tuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke ŠŠ **.**.2020.

- kako je presudom VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018;

- kako je punomoćnik tužitelja naprijed navedenu presudu VSRH I Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.;

- kako je tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana;

- kako se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete zahtjevom od 10. travnja 2020.;

- kako je Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru;

- kako su predmetne tužbe podnesene 16. veljače 2024.

15. Vezano za pitanje valjanosti punomoći, valja kazati kako su odredbom čl. 95. ZPP-a određena ovlaštenja punomoćnika u parnici ako mu je stranka izdala punomoć za vođenje parnice, dok je odredbom čl. 97. propisana forma punomoći koju stranka izdaje, te je u st. 3. određeno da sud može, ukoliko posumnja u istinitost pisane punomoći, rješenjem odrediti podnošenje ovjerene punomoći.

15.1. Iz pisane punomoći koja je dostavljena uz tužbu proizlazi da je izdana 31. ožujka 2023. za zastupanje tužitelja u postupku za naknadu štete koju je tužitelj zatražio u postupku broj UP/I-702-03/20-01/52 od Ministarstva pravosuđa i uprave RH. Predmetni postupak za naknadu štete jedan je od postupaka u kojima je tužitelj ustao tužbom radi naknade štete za jedan dan proveden u istražnom zatvoru, a nakon što se obratio zahtjevom Ministarstva pravosuđa i uprave RH, koji je zahtjev zaprimljen 10. travnja 2020. te mu je dodijeljena klasifikacijska oznaka UP/I-702-03/20-01/52. Kako se radi o predmetu naknade štete koji je proizišao nakon obraćanja nadležnom Ministarstvu, ocjena je ovog suda da jer riječ o valjanoj pisanoj punomoći i da nema nikakvih razloga temeljem kojih bi sud posumnjao u istinitost pisane punomoći, sve pozivom na odredbe čl. 89., 89.a i 95. ZPP-a.

16. Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovredivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

16.1. Odredbom čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

16.2. Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je RH prihvatila retroaktivno počev od 06. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

16.3. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99).

17. Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Zakona o obveznim odnosima.

18. Uvjeti za naknadu štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja mogu se podijeliti na kazneno – pravne (da postoji neopravdana osuda ili neutemeljeno uhićenje) i na građansko- pravne (da je počinjena šteta i uzročnost). Da bi neka osoba ostvarila svoje pravo na naknadu štete, ti uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni.

18.1. Članak 476. ZKP/97 određuje kada oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, dok u čl. 480. taksativno nabraja slučajeve kada oštećenom pripada pravo na naknadu štete radi neutemeljenog uhićenja i nezakonitog pritvora.

18.2. Tako, čl. 480. ZKP/97 u st. 1. toč. 1. propisuje da pravo naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. U primjeni navedene zakonske odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09, Rev-474/09, Rev- 505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

19. Da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog nezakonito određenog pritvora mora u tijeku postupka dokazati da je pritvor bio nezakonito određen, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o neutemeljenom i nezakonito određenom pritvoru, koji je trajao od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 (tisućudvjestočetrdeset) dana ili u godinama: tri pune godine i 144 dana, računajući kao prvi dan 9. veljače 2010., a kao zadnji dan 2. srpnja 2013. Ova okolnost među strankama nije niti sporna, s obzirom da je tuženik nakon višegodišnjeg suđenja pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Splitu broj K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen optužbe.

20. Osnova odgovornosti proizlazi iz naprijed citiranih odredbi Zakona o kaznenom postupku, te pored citiranih odredbi i generalne odredbe čl. 14. ZKP/08 (čl. 12. ZKP/97) prema kojoj osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

21. Nadalje, nije sporno da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, s obzirom da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Ministarstvu, s time da je za svaki dan proveden u zatvoru tražio 66,36 eura s zakonskom zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini dan proveden u pritvoru do isplate.

21.1. Neutemeljen je prigovor tužene u kojem navodi kako bi tužbu trebalo odbaciti za iznos od 278,93 eura (koji se odnosi razliku koju je tužitelj potraživao u mirnom postupku, u odnosu na potraživanje po predmetnom zahtjevu za jedan dan boravka u pritvoru/istražno zatvoru), jer prema stavu tuženika u odnosu na taj dio potraživanja ne bi postajo identitet spora. Ovo stoga što je zahtjev tužitelj u mirnom postupku u cijelosti određen, budući tužitelj navodi točan broj predmeta pod kojim je vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu te činjenicu da je pretrpio štetu u određenom iznosu neutemeljenim pritvaranjem.

21.2. Time je tužitelj naveo sve bitne činjenice po kojima ovisi ocjena o osnovanosti i visini zahtjeva, pa je bez obzira što u predmetnom postupku ne potražuje iznos identičan onome u mirnom postupku, ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete.

22. Kod dosuđivanja naknade neimovinske štete koju treba odrediti u skladu s odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), treba na umu imati sve okolnosti konkretnog slučaja i to posebno: trajanje lišenja slobode, specifične uvjete izdržavanja kazne, reakcije životne sredine na lišenje slobode, zabrinutost oštećenog zbog moguće osude, teškoće prilikom ponovnog uključivanja u život na slobodi, težinu i prirodu kaznenog djela koje je bilo stavljeno na teret tužitelju, osuđivanost tužitelja, okolnost da li je tužitelj pritvoren po prvi put te gdje je pritvoren, da li je zbog pritvaranja ostala nezbrinuta obitelj koju je uzdržavao, te naravno i osobito jačinu povrede prava osobnosti odnosno jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli koje je zbog povrede slobode, ugleda i časti pretrpio tužitelj.

23. Sud je u dokazne svrhe, umjesto saslušanja tužitelja, kako je predloženo u tužbi, izveo dokaz čitanjem zapisnika o saslušanju tužitelja u predmetima ovog suda Pn 269/23 i Pn 321/23, uvažavajući okolnost da su se stranke na ročištu od 14. veljače 2025. suglasile da se citirani zapisnici pročitaju, kao i činjenicu da je tužitelj pred ovim sudom ustao tužbom za svaki dan proveden u istražnom zatvoru (1240 dana odnosno 1240 predmeta) te da se radi o danima koji se međusobno bitno ne razlikuju, niti je tužitelj u tužbi tvrdio da bi povreda prava osobnosti bila po bilo čemu drugačija na dan 22. veljače 2010. od ostalih dana koje je proveo u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

23.1. Prema iskazu tužitelja koji je dao u postupku pred ovim sudom broj Pn 269/23 preko dvije godine proveo je u ćeliji broj 39, u toj je ćeliji danima, mjesecima pa i godinama bilo i po deset potpuno nepoznatih ljudi u skučenom prostoru u kojem se ne može hodati ni kretati. Nakon toga da je premješten u ćeliju u koju je inače moglo stati šest osoba u kojoj da je uvijek bilo četvero ili petero ljudi. I konačno, zadnji put da je premješten u ćeliju broj 36. Naveo je da je bio zadužen za skupljanje posuđa poslije ručka što da mu je odgovaralo jer se mogao kretati. Opisao je da nije noćima spavao, da je plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima. Osim rodbine, da su mu leđa okrenuli stariji susjedi i prijatelji za koje je mislio da su mu vjerni. Što se tiče fizičkog zlostavljanja da je bilo naguravanja, ali više vrijeđanja od strane drugih zatvorenika. Upitan o odnosu osoblja u zatvoru prema njemu kazao je da se za svaku stvar osim odlaska na WC trebala pisati molba koja je znala biti iskidana. Kazao je da mu je život uništen, da je izgubio sam sve što je u životu imao i radio. U zatvoru da je smršavio dvadeset kila. Posjećivala ga je odrasla kćer i povremeno supruga koja da je bolesna. Tužitelj se posebno osvrnuo na pisanja u javnim glasilima, na Internetu i televiziji o tome da je ubio vlastitu majku što da predstavlja zlostavljanje i silovanje istine, a sve to da ga i na dan davanja iskaza i nadalje muči jer su posljedice dalekosežne.

23.2. U predmetu ovog suda Pn 321/23 tužitelj je dao kraći iskaz jer je naveo da je detaljno dao iskaz u predmetu Pn 269/23. Tako je kazao da nije tražio pomoć psihijatra za vrijeme boravka u zatvoru jer je sve to vrijeme bio usredotočen na dokazivanje da nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da za njega nije vrijedila presumpcija nevinosti jer se pretpostavljalo da je kriv i to su prenosili svi mediji jer je bio izvrgnut medijskom linču. U doba lišenja slobode da je imao 46 godina, imao je kćer od 20-ak godina, bio je u braku i u naponu radne snage. Ne samo da je patio što mu je majka ubijena nego se trebao nositi s optužbom da je on ubojica. Kazao je da nema kontakta sa širom obitelji, da je obilježen za cijeli život, da mu je život uništen jer ga prati stigma ubojice.

24. Iz obrazloženja prvostupanjske presude broj K 13/18 od 16. listopada 2018. proizlazi, nadalje, da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret da bi dana 26. siječnja 2010. oko 10,53 sati u Splitu, na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete ĆŠ, znajući da se u to vrijeme u stanu nalazi njegova majka ŠŠ i u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, te je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije rane razderotine, a potom iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica u nju, zadavši joj pri tome ozljede koje su detaljno opisane i koje predstavljaju osobito teške i po život opasne tjelesne ozljede, uslijed kojih je oštećenica preminula, dakle, drugog usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97. Nadalje, u obrazloženju je završno navedeno da je sud imao situaciju da dio dokaza doista tereti optuženika, a dio, i to u dominantnom dijelu, ide in favorem optuženog, da materijalni dokazi nisu potvrdili osnovanost optužnice, jer nije dokazano da su tragovi papilarnih linija, koji su pronađeni u kupaonici stana ĆŠ, i nesporno potječu od optuženog ĐŠ, nastali upravo kritične prigode, već je ostala mogućnost da su ti tragovi od ranije kad je optuženik, što nije sporno, dolazio u stan svoje tete, da nije utvrđeno ni dokazano da su GSR čestice pronađene na jakni optuženika nastale, kako tvrdi optužnica, prilikom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja u oštećenu, već je ostala mogućnost da su nastale na druge načine, da posredni dokazi odnosno indicije, kad ih se dovede u međusobnu vezu ali i suprotstavi s drugim indicijama, ipak ne čine nužno potreban zatvoreni krug da bi se na nesumnjiv način i bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da je upravo optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a posebno imajući u vidu da nije pronađen niti jedan motiv za počinjenje djela, a niti su pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženog i oštećene, a koji da su doista trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj. I konačno, da je iz provjerenog alibija optuženika na pouzdan način utvrđeno je da je optuženik u vrijeme zločina bio na drugom mjestu, odnosno na drugom kraju grada. Stoga da su dokazi o počinjenju kaznenog djela na kojima se optužnica temelji bili nedovoljni i nedostatni za izricanje osuđujuće presude. U situaciji kad sud nije s potpunom sigurnošću i izvjesnošću mogao utvrditi je li optuženik počinitelj ili ne, i kad je u dvojbi, dužan je to riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika, te je primijenjen institut "in dubio pro reo". Drugim riječima, na temelju raspoloživih i provedenih dokaza, da sud nije mogao sa potpunom sigurnošću i na pouzdan način utvrditi postojanje svih odlučnih činjenica radi čega je optuženika oslobodio od optužbe.

24. U drugostupanjskoj presudi broj I Kž-679/18 od 16. listopada 2018. g. Vrhovni sud RH naglasio je da za vrijeme u koje se prema optužnici dogodilo ubojstvo optuženik imao alibi, s obzirom na to da ga je u to vrijeme više osoba vidjelo na drugom mjestu, da su dvije najčvršće i najkvalitetnije indicije, odnosno posredni dokazi, koji bi upućivali na to da se optuženik u vrijeme ubojstva nalazio na mjestu počinjenja (otisak ruke na zidu u kupaonici i GSR čestice na optuženikovoj jakni) otpale jer je dvojbeno na koji su način ti dokazi nastali pa je primjenom pravno logičkog pomagala ''in dubio pro reo'' zaključeno da su nastali na način koji je najpovoljniji za optuženika. Vrhovni sud je ponovio da je, u situaciji kad se zaključak o kaznenoj odgovornosti počinitelja temelji samo na indicijama, kao posrednim dokazima, potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi svaku od njih, a nakon toga ocijeniti čine li te indicije u svojoj ukupnosti takav zatvoreni krug koji bez rezerve omogućuje zaključke jednake onima koji bi se temeljili na izravnim dokazima. U konkretnom slučaju, da utvrđene indicije niti pojedinačno, a niti ukupno, a posebno imajući na umu činjenicu da nisu pronađeni materijalni DNK tragovi na tijelima i odjeći optuženika i oštećenice, a koji su trebali biti pronađeni u slučaju da je optuženik počinitelj djela koje mu se stavlja na teret, nemaju takvu kvalitetu da bi omogućavali zaključak da je upravo optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na štetu svoje majke, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. Stoga da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje zbog čega ga je na temelju odredbe čl. 453. t. 3. ZKP/08 trebalo osloboditi optužbe.

25. Odlučujući o visini naknade koja tužitelju nesporno pripada, trebalo je voditi računa prvenstveno o tome da je tužitelj pune tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio od nesanice, da je bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da je znao i s tim se morao nositi: da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag: iz zatvora je izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život. Nije pretjerivao kad je kazao u iskazu da mu je život upropašten, a obitelj razorena.

25.1. Tužitelj je pokretanjem kaznenog postupka, optužbom za ubojstvo od supruga i oca postao svirepi ubojica vlastite majke o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života. Takvo stanje zasigurno je utjecalo na psihu tužitelja, izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer nije mogao zbog dužine trajanja postupka znati ishod, odnosno na koji način će kazneni postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost. Zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret, tužitelj je zasigurno trpio osudu okoline i izoliranost. Sud smatra kako je zbog situacije u kojoj se našao tužitelj trpio duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga što mu je oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao.

25.2. Sloboda je temeljno ljudsko pravo, a dostojanstvo, ugled i čast se presumiraju kao osobine pojedinca u svakom društvu, te su neutemeljenim pritvaranjem tužitelju povrijeđena temeljena ljudska prava, umjesto života sa suprugom i djetetom, za vrijeme pritvora boravio je u neadekvatnom zatvorskom prostoru okružen osobama koje su na razne načine involvirane u kriminal (osnovano ili neosnovano).

25.3. Novčana naknada koja se obistinjuje nikako ne može biti ekvivalent ugroženom, odnosno izgubljenom dobru, jer neimovinska dobra nemaju i ne mogu imati novčanu vrijednost pa naknada nikada ne može biti ekvivalent pretrpljenog gubitka, odnosno ne može biti poravnanje štete u doslovnom smislu, već ona samo predstavlja simboličnu pravičnu naknadu odnosno naknadu koju društvo kroz sud smatra primjerenom s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja, ali isto tako dosuđena naknada mora osigurati tužitelju, kao oštećeniku, mogućnost pribavljanja drugih dobara i ugodnosti koje će mu pomoći da lakše prebrodi tjelesnu i duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete koja mu je nanesena neutemeljenim pritvaranjem.

26. Dakle, pri odlučivanju o visini potraživanja, sud je imajući u vidu odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a te sve ranije navedeno, a osobito dužinu boravka tužitelja u zatvoru, činjenicu da je tužitelju četiri puta suđeno, da su mediji izvještavali iz sudnice, da je i dalje ostalo nerazjašnjeno pitanje tko je ubojica, da je tužitelj oslobođen optužbe primjenom načela "in dubio pro reo", čime je u javnosti i dalje jedini i glavni osumnjičeni za smrt vlastite majke, da tužiteljeva životna i obiteljska situacija nikada više neće biti onakva kakva je bila prije pritvaranja, kao primjeren iznos, tužitelju dosudio naknadu od 135,00 eura za dan boravka u pritvoru, dakle konkretno za dane 17. siječnja 2012. 19. siječnja 2012. te 20. siječnja 2012. ukupan iznos od 405,00 eura te je upravo dosuđenim iznosom tužitelju pružena zaštita njegove povrede prava osobnosti, s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja.

26.1. Na navedeni iznos tužitelju pripada kamata koja teče od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a, to jest od 10. travnja 2020., po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO-a.

26.2. Također, sud je imao na umu i činjenicu da se Orijentacijski kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH mijenjaju s obzirom na ekonomske prilike u društvu, pa su tako posljednji iz studenog 2022. povećani za 50% u odnosu na prethodne, a stopa inflacije je Republici Hrvatskoj u međuvremenu porasla.

27. Vezano za tuženikov prigovor zastare valja kazati kako prema odredbi čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku drugom iste zakonske odredbe, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan svojim zahtjevom obratiti se Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Daljnjom odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 određeno je da, ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema st. 2. ove odredbe dok traje postupak iz st. 1. ne teče zastara predviđena odredbom čl. 481. st. 1. tog Zakona.

27.1. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 481. st. 1. ZKP/97 koja doslovce glasi: "Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano oduzimanje slobode prikazivan u sredstvima javnog priopćavanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njezin zahtjev objaviti u novinama ili drugome javnom sredstvu priopćavanja priopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude, odnosno neosnovanosti uhićenja. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog priopćavanja, takvo će se priopćenje, na zahtjev te osobe, dostaviti njezinu poslodavcu. Nakon smrti osuđene osobe pravo na podnošenje toga zahtjeva pripada njezinom bračnom ili izvanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.“, te daljnje odredbe tog članka prema kojima se zahtjev iz stavka 1. tog članka može podnijeti i ako nije stavljen zahtjev za naknadu štete (stavak 2.) te da se takav zahtjev podnosi u roku šest mjeseci prvostupanjskom sudu (stavak 3.), jasno je da ta odredba nema nikakve veze sa institutom zastare, odnosno tom odredbom nije predviđena nikakva zastara za vrijeme dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesen Ministarstvu pravosuđa iz čl. 478. st.1. ZKP-a.

27.2. Unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, sud je stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl. 477. st. 1. ZKP/97 (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa budući da je jedino odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl. 481. stavku 1. ovog Zakona koja očita greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03. Naime, u tom pročišćenom tekstu ZKP-a odredba čl. 477. dobila je brojčanu oznaku 495., a odredba čl. 478. brojčanu oznaku 496. time da stavak 2. tog članka u tom pročišćenom tekstu doslovce glasi: “Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena i članku 495. stavku 1. ovog Zakona.“

27.3. Za takvo stajalište sud nalazi uporište i u ranije važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj:53/91, 91/92 i 28/96), konkretno, odredbi čl. 542., odnosno odredbi čl. 530. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj: 34/93 - pročišćeni tekst) koja odredba je identična odredbi čl. 478. ZKP-a, a odredba čl. 541. st. 1. i 2., odnosno 529. st. 1. i 2. pročišćenog teksta Zakona o krivičnom postupka, identična odredbi 477. st.1. i 2. ZKP-a. Naime, i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku propisano je da pravo na naknadu štete zastaruje za tri godine od dana pravomoćnosti prvostepene presude kojom je okrivljenik oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostepenog rješenja kojim se postupak obustavlja, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (čl. 529. st.1. pročišćenog teksta) i da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan sa svojim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanja štete te vrsti i visine naknade (st.2.), dok je odredbom čl. 530. st.1. pročišćenog teksta bilo propisano: „Ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva.“, a odredbom čl. 530. st. 2. ZKP-a „Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 529. stavku 1. ovog Zakona.

27.4. Zbog navedenog sud smatra da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. st. 2. ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023. dakle nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, time da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/ postala pravomoćna (3. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020.) uračunava u propisani trogodišnji rok zastare. Računajući vrijeme koje je proteklo nakon pravomoćnosti kaznene presude do nastupa zastoja i vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, jasno je da prije podnošenja tužbe dana 16. veljače 2024. nije protekao odredbom čl. 477.st.1. ZKP/97 propisani zastarni rok od tri godine u kojem zastarijeva pravo na naknadu štete.

27.5. Tuženik smatra kako zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći nakon proteka tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa odnosno od 10. srpnja 2020., jer Ministarstvo u tom roku nije odlučilo o zahtjevu tužitelja, budući tako propisuje odredba čl. 478. st. 1. ZKP/97.

27.6. Radi ranije iznesenoga sud nije prihvatio ovakav stav tuženika te prigovor zastare smatra neosnovanim.

28. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 405,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, dok je za više zatraženi iznos zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos te za iznos od 630,87 eura (preko dosuđenog iznosa od 405,00 eura do iznosa od 1035,87 eura) sa pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. , 155 i 164. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

30. U odnosu na uspjeh tužitelja u ovoj parnici, sud je imajući u vidu činjenicu da je tužitelj glede osnova potraživanja uspio u omjeru od 100%, glede visine u omjeru od 39%, cijenio uspjeh tužitelja u iznosu od 69%. Tuženik je uspio u sporu u omjeru od 31%, pa tužitelju, sukladno odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, pripada trošak u omjeru od 38%.

30.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (tri radnje sastava tužbe) u iznosu od po 50 bodova (sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje) te trošak zastupanja na ročištu od 14. veljače 2025. u iznosu od po 75 bodova, dakle ukupno 225 bodova, odnosno 450,00 eura, zatim 112,50 eura na ime 25% PDV-a, te sudsku pristojbu tužbe u iznosu od po 13,27 eura za svaku od podnesenih tužbi, što ukupno daje iznos od 602,31 eura.

30.2. Razmjerno uspjehu tužitelja u ovoj parnici te odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 228,87 eura. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata od dana presuđenja, dakle od 3. travnja 2025. pa do konačne isplate.

30.3. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe presude budući da isti nije postavljen u novčano određenom zahtjev (čl. 164. st. 2. ZPP).

30.4. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude

U Splitu, 3. travnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku

- u spis