Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-500/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 2269484857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupan po punomoćniku Davoru Bubalo, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5133/2022-14 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5133/2022-14 od 4. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je kako slijedi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 2269484857747, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 6.830,47 eura (šesttisućosamstotirdeset eura i četrdesetsedam centi) sa zateznim kamatama počev od 17. kolovoza 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 2269484857747, u iznosu od 750,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. listopada 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini regresni zahtjev tužitelja zbog isplate obiteljske mirovine djeci pok. osiguranika RI prema tuženiku – osiguravajućem društvu, pa tužitelj potražuje naknadu štete za razdoblje od 26. rujna 2019. do 30. lipnja 2022. koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 26. rujna 2019. u kojoj je stradao osiguranik tužitelja, koju je prouzročio tuženik NI.

6. Između stranaka u postupku nije bilo sporno:

- da je dana 26. rujna 2019. došlo do prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja RI i da je za nastanak te nesreće odgovoran vozač osobnog automobila [registarska oznaka] osiguran kod tuženika;

- da je tužitelj djeci pok. osiguranika RI s osnova obiteljske mirovine u spornom razdoblju ukupno isplatio 6.830,47 Eur.

7. Između tužitelja i tuženika sporna je pasivna legitimacija, te visina tužbenog zahtjeva.

8. Po provedenom postupku sud prvog stupnja zaključuje kako je u ovom konkretnom slučaju dakle u sporu koji pokreće tužitelj protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

9. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika da proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i da stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP. Osiguravajuća društva da nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP-a, a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje da je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

10. Tuženik kao društvo za osiguranje da ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim je odredbama i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Stoga, da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja (tako i VSRH u odluci Rev 850/2022-2 od 25. listopada 2022.).

11. Nadalje, sud smatra da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo za iznos razlike između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj (tako i VSRH u odluci Rev-845/23 od 27. ožujka 2024), te da navedena obveza dokazivanja počiva na tužitelju.

12. Iako je u ovom predmetu tuženik osporio pasivnu legitimaciju, isključivu odgovornost svog osiguranika te visinu tražbine, da valja imati na umu da tijekom postupka tužitelj nije predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj, ocjena je suda da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda u smislu nastale (stvarne) štete koju od tuženika potražuje (visine štete), pa je stoga sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a) odbio navedeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a.

14. Gore navedena činjenična utvrđenja, odnosno pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.

15. Naime, i po stavu ovog žalbenog suda, u konkretnom slučaju, potrebno je primijeniti odredbe ZOOP-a polazeći od članka 27. ZOOP-a, koji propisuje da je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti tog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), time da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugim nužnim troškovima učinjenim sukladno propisima u zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), pri čemu

se razmjerni iznosi mirovine određuju prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.) te sadržaja odredbe članka 161. HZMO-a.

17. U konkretnom slučaju ZOOP predstavlja lex specialis koji među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

18. Sukladno odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju zavodi trpe, bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi u okviru djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih ugovora o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

19. No, kada je riječ o izdacima učinjene na ime obiteljske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

20. Dakle, obveza tuženika kao društvo za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koje se isplaćuje osiguranika bio veći od razmjernog iznosa mirovine kojim se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja, pri čemu je postojanje te razlike dužan dokazati tužitelj. U konkretnom slučaju tužitelj, slijedom gore iznesenog, nije dokazao da je pretrpio štetu odnosno iznos štete. Za naprijed navedena odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud naveo valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima pa zbog toga ta utvrđenja prihvaća kao pravilna i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a.

21. Slijedom pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi članka 27. ZOOP-a i odredbe o teretu dokazivanja u smislu članka 219. ZPP-a u svezi članka 221.a ZPP-a odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

22. Odluka o troškovima postupka se pravilno temelji na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP-a.

23. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, niti razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP- a, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 3. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić